Aljoša Šerić: "Moje najdraže pjesme uvijek komercijalno razočaraju"

Aljoša Šerić autor je i osnivač benda Pavel kojeg predvodi zajedno sa svojom suprugom, Antoniom Matković Šerić.

U jednoj od pjesama sa svog samostalnog albuma, sebe opisuje riječima “asocijalno druželjubiv, domišljato nedovitljiv, blago osvetoljubiv, lažno nezajedljiv”. Kao autor je, pak, sve traženiji i uspješniji u onom procjepu između pop mainstreama i uglazbljene poezije – tamo, uostalom, društvo rijetko navraća, ali čini se kao da Aljoši to odgovara. Ovih dana priprema se za nastup na Dori gdje će predstaviti pjesmu “Do mjeseca“, a istovremeno radi na pjesmama za nadolazeći album Pavela na kojem će prevladavati nimalo eurovizijske teme i zvuk.

Nakon Ines Prajo i Mira Buljana, rubrika “Glas autora” otvorila je vrata Aljoši Šeriću koji je tu prigodu iskoristio da s čitateljima podijeli svoja razmišljanja o autorstvu i inspiraciji, sladoledu od likoricije i bunceku s kupusom, uz apel mladim autorima da od njega nikako ne traže savjet ni pomoć…

Glazbena javnost upoznaje te preko Ramireza, ali što si radio prije tog benda, kako je izgledalo tvoje glazbeno sazrijevanje?

Jedno od mojih prvih sjećanja je snimka s koncerta ABBA-e na TV Zagreb, pjesma je “I have a dream” – dječji zbor, lateks, šljokice i rese, divota. Cinični, stariji ja može zaključiti kako su i pjesma i nastup kičasti, preglumljeni i lažni, srećom onaj mali ja od 4, 5 godina na koncu je još uvijek glasniji i iskreniji. Pjesma je divna u svojoj nevinosti i jednostavnosti, odrastanje često kvari sjećanja, al’ ovo nije. Još u osnovnoj školi sam u glavi skladao i onda snimao svoje pjesme na plavi Unisef kazetofon, radio popise, best of i live albume, umišljao da pjevam na Wembleyu. Davno sam, dakle, znao da mi je glazba poziv, ali sam zapravo kasno ozbiljno započeo. Nemam formalnog glazbenog obazovanja, osim par privatnih satova klasične gitare. Nije mi žao jer onda sigurno ne bih ne znajući faktički prepisao Pachelbelov “Kanon u D-duru” u svojoj “Zbog tebe” što mi je otkrio jedan kompozitor kad je moje melodije raspisivao za gudački orkestar prilikom snimanja u studiju. Neznanje je ispričivo, nadam se.

Možeš li se sjetiti svoje prve pjesme koju si napisao? O čemu je bila riječ, je li ta pjesma ikad snimljena i objavljena?

Prva iole suvisla pjesma koju sam zgotovio je ujedno bila i prvi singl Ramireza, “Iste cipele“, a od onih loših i nesuvislih sjećam se jedne srednjoškolske balade koju sam napisao za tadašnji demo bend u kojem sam svirao. Zvala se, vjerovali ili ne, “Jesenja nevjesta” – kakav naziv takva i pjesma: ona je odlazila ili dolazila s jeseni, bilo je i palog lišća i kestena i ostalih općih jesenskih mjesta (smijeh). Iskreno se nadam kako nitko više nema tu snimku, ako netko ima, morat ću ga ubiti, naravno.

Ramirez je prešao put od “jedan od rijetkih osobenih i upečatljivih indie-rock bendova u nas” (A. Dragaš, Jutarnji list) do “razilazimo se jer sviramo jedva pet puta godišnje” (A. Šerić, Tportal). Kako iz današnje perspektive gledaš na Ramirez i taj period tvog autorskog i glazbenog života?

Dragi Sale je volio Ramirez, danas Pavel ipak nešto manje, radio nam je i naš prvi veliki koncert kad smo zajedno s Elementalom napunili Tvornicu tamo negdje 2005. Lijepo je bilo u svojim dvadesetima imati relativno uspješan indie pop bend, problem je nastao kad sam počeo slušati i skladati drugačiju glazbu koja je odudarala od takve nekakve Coldplay, Bloc Party, U2 šprance, ali okej. Ostalo je nekoliko dobrih pjesama, imao sam svoje rokenrol momente, bilo je ljudi koji su nas voljeli i pratili, nažalost nedovoljno da bi bend opstao.

Pavel se predstavlja albumom iz 2007. s kojeg je i danas “preživjelo” nekoliko pjesama u koncertnoj set listi benda. Što je to Pavel imao, a nije imao Ramirez i koliko si ti bio drukčiji u jednom i drugom bendu?

Pavel je komercijalniji, radijski mnogostruko podobniji i uspješniji, pogotovo s pjesmama koje pjeva Tonka. Pavel je na kraju i učinio da sam mogao godinama kasnije dati otkaz i posvetiti se glazbi. Pritom nikako ne mislim da smo se prodali, ali definitivno razmišljam na način da sam svjestan da barem 5 ili 6 pjesama s albuma moraju biti podobne za radijsku eksploataciju, pa svjesno ne snimamo uvode u pjesmu koji traju par minuta, unaprijed pazim da se refren pojavi unutar minute i sl. Vještiji sam u skladanju pop pjesama, ne plašim se kanona ili forme, pazim da mi pjesme imaju i bridge, a da ne prijeđu 4 minute. Neke od najboljih pop pjesama su napravljene u uredima, tvornicama pjesama, sjetimo se samo Brill Buildinga i gomile skladatelja koji su svakodnevno pisali po zadatku. “My girl” je tako napisana, ima li ikoga da misli kako “My girl” nije sjajna pop pjesma?! Ako i ima, za takvog ne želim znati.

Sljedeći album donosi prvi veći hit benda, “Zbog tebe“. Kako je nastala ta pjesma i zbog čega misliš da se zadržala do danas, kao pjesma koju ljudi povezuju s bendom?

Ne znam što da mislim o njoj, razvlače je po zidovima zgrada, facebooku, pjeva se na svadbama kao prvi ples, “zbog tebe tukao bih nevine” je stih koji su prisvojili i navijači. Pjesma je djelomice napisane kao posveta jednoj tadašnjoj propaloj vezi, spomenuo sam da ima i nehotični citat Pachelbela, jednako kao i “Lutka” od S.A.R.S.-a koja je izašla par mjeseci kasnije, ali ima i još gro pjesama sa sličnim slijedom akorda od OMD-a do Oasisa i Bowiea. Jednostavno ljudi vole neke intervale, slično kao i onaj C-G-Am-F niz, svi smo naštimani na istu frekvenciju.

“Čuvaj me” je probila Pavel u prvi ešalon domaćeg mainstreama. Koliko si se tu oslonio na zanatski dio songwritinga, ima li tu ponešto “lukavštine”?

Počela je kao bas linija, ona tema koju poslije preuzmu i gudači u pizzicatu. U jednom ranom obliku sam je čak bio i poslao Massimu, sjećam se da me nazvao odmah navečer, svidjela mu se jako i namjeravao je snimiti. Međutim, ništa od toga na kraju nije bilo, taman je Antonia ušla u bend i promislio sam kako je pametnije da tu pjesmu pjeva ona. Bio sam u pravu. Radijski urednici su je vraćali Dallasu s porukom kako su im poslali krivu pjesmu i da to nije Pavel već neka ženska koja zvuči kao Natali Dizdar. Bila je tzv. sporogoreća pjesma, tek se nakon tri mjeseca emitiranja popela na prvo mjesto najemitiranijih pjesama u Hrvatskoj. Dakle, nema puno lukavštine, ali ima puno sretnih okolnosti, uostalom kao kod svake uspješne pjesma, uvijek je potrebna i doza sreće.

Razlikuješ li svoje pjesme kao zanatske, one koje “projektiraš” i one koje nastanu kao plod trenutne inspiracije? Postoji li razlika među njima, pogotovo u njihovom komercijalnom uspjehu?

Većinom su one “projektirane” uspješnije. Kad se potpuno prepustim instinktu ili inspiraciji, rezultati mi nekad budu i draži, ali gotovo uvijek komercijalno potpuno podbace. Lijep je osjećaj kad pjesma teče kroz tebe, kad i glazba i tekst usporedno naviru, kad si spojen na “pipu”. Neugodno mi je o tome i pričati jer ja, kao skeptik i agnostik zazirem od pridjeva poput “onostrano” ili “božansko”, ali ako i postoji nešto veće i bolje od nas, vjerujem da je to nešto i zaslužno za svu glazbu. Takvi trenuci su rijetki, prevladava uporno kopanje, tesanje i znoj, glupo upiranje koje nekad rezultira s nečim, a najčešće je uzalud. Gle, sve je već napisano, mi koji smo ostali radimo s ostacima ostataka, preslažemo, kompiliramo, kopiramo i nadamo se da se nismo previše oslonili i da to nešto novo naše nije staro nečije.

Imaš li kao autor svoje “radno vrijeme”, kako izgleda tvoj kreativni proces? Koje alate koristiš pritom?

Trudim se pisati svaki dan jer istina je da si bolji, odnosno da se ispravim, umješniji si s vremenom i iskustvom. Jesi li bolji, to je već diskutabilno. Iako, primijetio sam kako nekad ne ide ni na silu, onda stanem, slušam druge, gledam filmove, čitam knjige, jednostavno da bi nešto izašlo, nešto mora i ući. Od alata imam Mac mini, standardnu Focusriteovu Scarlett zvučnu karticu, par akustičnih, električnih, bas gitaru, midi klavijaturu. Počnem ili s akustarom ili klavijaturom, u zadnje vrijeme često pokrenem Kontakt Native instrumentsa i neki od softverskih sintova pa čekam da me odčepi ili Ez drummer od Toontracka, nabasam na dobar bubnjarski pattern, stavim ga u loop i počnem pjevušiti. Najlakše je kad odsanjaš pjesmu, pa u mraku prtljaš po mobitelu i pokušavaš što tiše otpjevati melodiju, a da ne probudiš djecu. Pjesma nekad stigne tako gotova, kao paketom, jedino se dogodi da nije tvoja – tako sam jednom odsanjao Grobanovu “You raise me up” uvjeren da imam hit. Šteta.

Priznaješ kako imaš veliki problem s pisanjem tekstova – imaš li tu neke “cake” koje možeš podijeliti kako prevladavaš takve blokade?

Meni su tekstovi nužno zlo, mislim da sam vrlo dobar melodičar, snalazim se kao pjevač, a kao tekstopiscu bih sebi dao opisnu ocjenu: dovoljan uz opasku da se trudi i zalaže. Nema cake, prazan papir, odnosno ekran, tipkovnica i udri, često zapišem neke stihove ili ideje za tekst, pa prvo odskrolam do tih bilješki kako bih vidio paše li išta uz tu novu melodiju. Ako nemam ničega, duboko uzdahnem, malo zaplačem i počnem pisati, makar nebuloze. Nekad sama melodija pjevanja zadaje samoglasnike, pa je i to neka smjernica.

Koliko su obiteljski život i stabilnost koju taj život donosi utjecali na teme u tvojim pjesmama u odnosu na, primjerice, tvoje dvadesete? Primjećuješ li promjenu fokusa i kod ostalih autora svoje generacije?

Apsolutno da. Na idućem albumu Pavela će se naći pjesma koja se zove “Kako reći djeci?“, pjesma je o razvodu i činjenici da se nekad lakše dogovoriti oko podjele stana, auta ili gdje će netko živjeti. Ono što je, vjerujem, najteže i što ne mogu ni zamisliti je tko će i kako reći djeci, pogotovo ako su manja, tko će biti taj koji će ih posjesti i slomiti im srca, srušiti svijet. Ne vidim kako bih napisao pjesmu takve tematike u dvadesetima.

Posebna epizoda je tvoj solo album. Kako bi ga opisao nekome tko ga nije čuo i po čemu se te pjesme razlikuju od pjesama Pavela? Kako danas gledaš na njega, je li to bio one-off projekt ili se može očekivati još solo albuma?

“Što ćemo raditi do kraja života” mi je možda i najdraži album, to je dobar pokazatelj onog paradoksa da su mi spontane pjesme, lišene brige oko forme i trajanja, najčešće i potpuno komercijalno neuspješne. Na tom albumu sam prvi put i otpjevao neke tuđe tekstove, uglazbio sam par pjesama Anđela Jurkasa, ispalo je da mi je poetikom dosta sličan, pa se ni ne primjećuje da pjevam tuđe stihove. Ne znam hoću li ponoviti takvo nešto, hvala Dallasu koji se upustio u financiranje takvog albuma, dobili su neku malu satisfakciju u nominaciji za Porin u kategoriji najboljeg pop albuma, ali sigurno nisu vratili uloženo. Osim toga, još uvijek mi nekad bude neugodno slušati taj album, imam osjećaj da naglas čitam svoj dnevnik.

Dosta si pisao i za druge izvođače – u kolikoj mjeri tu prilagođavaš svoj rukopis? Što izvođač treba imati da bi dobio tvoju pjesmu?

Izvođač prvo treba htjeti snimiti neku moju pjesmu, a budući da nisam hit autor, već se tu brojka smanjuje. Da bi takva suradnja bila uspješna, potrebno je da se tvoje viđenje nekog izvođača poklapa s onim kako taj izvođač sebe zamišlja. Nije dovoljno napisati dobru pjesmu, nužno je da tu i takvu pjesmu izvođač doživi kao svoju i da je to smjer kojim želi ići. Imao sam neke odlične pjesme koje nikad nije otpjevao izvođač ili izvođačica kojima su bile namijenjene, neke od njih bi zatim završile kod potpuno krivog interpreta. Puno toga se mora poklopiti da bi imali uspješnu ili veliku pjesmu. “The Gambler” Kennyja Rogersa je snimilo nekoliko izvođača prije njega s nikakvim uspjehom, tek s Kennyjem i nešto drugačijim aranžmanom je ta pjesma zasjala i postala bitna. Mada, ja obožavam i neke potpuno nebitne, uvjetno rečeno neuspješne pjesme, ima divne glazbe koja je potpuno komercijalno promašena i gotovo nevidljiva.

Kako je primjerice izgledala suradnja s Terezom Kesovijom? Što ti kao autoru znači suradnja s izvođačem njenog renomea?

Još uvijek mi nije jasno da je Tereza na Dallasov upit uopće pristala pjevati tu pjesmu, tešku, sporu pjesmu o smrti. Velika čast je bila biti jedan u nizu velikih autora koji su pisali za nju, spomenut ću samo dvojac Đele Jusića i Luka Paljetka, a gdje su još Runjić, Dedić i da ne nabrajam dalje. Nisam ni do koljena takvima, ali eto, nekad se zvijezde valjda poklope, pa i meni nešto pođe za rukom.

Na koji način nudiš svoje pjesme drugim izvođačima, imaš li tu neku ustaljenu metodu i način pristupa?

Meni se uvijek neugodno nuditi, ne znam to. To ću napraviti samo ako sam sto posto uvjeren da neku moju pjesmu mora pjevati upravo taj netko, onda kad znam da ću poslije biti duboko nesretan ako bar ne probam. Nekad to ide preko mog publishera, nekad ja sam kontaktiram, ali zapravo najčešće mene netko nazove i pita bi li probao napisati nešto. Bitnog savjeta nemam, osim što je važno da ta demo snimka bude što bolje odsvirana ili otpjevana, da pjevaču ili pjevačici već bude jasno kuda bi ti i što može očekivati od te suradnje i pjesme.

Pratiš li rad svojih kolega, čije autorstvo cijeniš na domaćoj sceni? Primjećuješ li neke prevladavajuće trendove na domaćoj pop sceni?

Cijenim svakog autora koji je bar donekle uspješan u onom što radi jer biti donekle uspješan u maloj državici poput naše je velika stvar. Tržište je maleno, glazbena industrija nam je iz globalne perspektive nebitna i nikakva i ako netko pliva u toj našoj maloj lokvici, zaslužuje svo moje poštovanje.

Kako gledaš na paralelne svemire domaće glazbe: izvođača koji pune arene nema u radijskom eteru, a ovi iz etera gotovo pa i nisu koncertno aktivni? Koja je razlika u pjesmama jednih i drugih?

Moj bend vjerojatno nikad neće puniti Arenu, cilj nam je napuniti Lisinski. Jednom nam je to pošlo za rukom, ali zajedno s prijateljima iz Detoura. Moramo jednom sami, to je, vjerujem, naš domet. Inače, ne vidim zašto bi vlasnici nekih radijskih hitova morali puniti arene, čisto sumnjam da su Rednex koji su imali hit “Cotton-eyed Joe” ikad punili velika prostore, osim kad su nastupali na festivalima. Jedno ne mora nužno za sobom povlačiti i ono drugo, U2 još uvijek krca stadione, a ne znam kad sam čuo neki njihov recentni singl na radiju, ako ih i zavrte onda je to “With or without you“. Opet, treba biti svega, restoran s dvije Michelineove zvijezdice neće prodati 1000 porcija prepelice na pjenici od manga, ali onaj koji prodaje buncek i kiseli kupus hoće. Ja, recimo, volim i prepelice na pjenici i buncek s kupusom.

Napustio si posao i posvetio se glazbi i autorstvu s punim radnim vremenom. Što ti je ta sloboda donijela, a što si pritom izgubio? Što bi savjetovao svojim kolegama koji se odlučuju na sličan korak?

Sloboda je donijela potpunu posvećenost onome što volim. Nemoj reći nikome, ali ja bih ovo radio i da mi nitko ništa ne plati! S druge strane, potpuna posvećenost nosi i dodatnu odgovornost, glazba nam čini možda i više od pola kućnog budžeta, slično kao da imamo malu radnju. Recimo, da prozvodimo sladoled, moramo se potruditi da pored okusa zelenog čaja ili likoricije, imamo uvijek i čokoladu i vaniliju.

Kako bi nekom laiku objasnio sustav kolektivne zaštite autorskih prava kao “plaću” svojih kolega? Koliko smo kao društvo dogurali u podrazumijevanju tog sustava?

Postolaru uvijek platim cipele, nikad mi ne bi palo na pamet ući u dućan i pitati: “čuj, trebaju mi gojze, idem danas malo do Sljemena, zovu snijeg, al’ vratim ti ih sutra, očistit ću ih, ne trebam valjda platit išta?”. Čini mi se kako se stvari mijenjaju nabolje, raste svijest o tome što znači autorstvo i što uopće podrazumijeva. Srećom, naša udruga za zaštitu radi odličan posao, posebno kad se pogleda kako stvari funkcioniraju, odnosno ne funkcioniraju u regiji.

Koji je tvoj stav oko raspodjele prihoda sa streaming servisa? Jesu li tu autori bespomoćni i koliko si ti osobno zadovoljan trenutnim stanjem na online tržištu glazbe?

Postoci koji pripadaju autorima i izvođačima od streaminga su smiješno mali, nema smisla ni pričati o tome. To su neke bitke koje trebaju voditi društva i udruge u velikim državama, mi mali možemo samo vikati u vjetar.

Pratiš li razvoj umjetne inteligencije? Gledaš li na nju kao prijetnju ili pak kao koristan i brz alat pri kreativnim procesima?

Još je rano, ništa od onog što sam čuo mi ne draška uši. Tehnologija postoji, ali su rezultati nespretni i generički, iako i puno pjesama koje pišu ljudi zvuče generički i nespretno. Za sad ništa ne dobivamo niti išta gubimo, jednom ćemo možda imati problem, ali mislim da će se to rješavati na način da će biti obavezno naznačiti kako se u pjesmi koristila AI tehnologija i u kojem postotku.

Koji je najvažniji savjet kojeg si dobio, a rado bi ga podijelio svojim (mlađim) kolegama?

Nisam dobio nešto previše savjeta, pogotovo ne onih pametnih. Sve sam naučio sam i znam da nemam pojma ni o čemu i kad dam savjet ili procjenu, ionako sve promašim, nemojte me ništa pitati.

Za koju pjesmu bi volio da ljudi pomisle čim čuju ime Aljoše Šerića?

Ima jedna pjesma s mog solo albuma, zove se “Velike uši” i nitko je nije čuo.