Amira Medunjanin: „Imam odgovornost prema dušama opjevanima u sevdalinkama“

Dok se sunčevi zraci ljube s prvom mirisnom promjenom godišnjih ciklusa – iz nezasićene zime u travnatozeleno proljeće – a pelud breza oko Marulićeva trga i Botaničara ležerno titra zrakom i pokoja zaluta na površinu kave i pomoćne rakijice koje smo iznijeli na prozor kafića odvraćeni decibelima poslijepodnevnoga funka. Dan je prije Amirina rođendana, Dan je planeta Zemlje i Amira je u Čakovcu netom nastupila na koncertu kao svojevrsnoj probi za izlazak iz tame zagrebačke Arene pred treperava svjetla publike s titravim srcem od sevdalinki koje ova čuvarica ljudskih priča pronosi već dva desetljeća.

Ovdje, među šalicama kave i čašicama rakije, pripremamo srknuti površinu sevdaha. Dok razgovaramo o dvadeset godina njezine karijere, isprepletene suzama neimenovanih patnica, žuči zaboravljenih ljubavnika, na licu Amire promatram mimiku divljenja prema nepoznatim junacima prošlih vremena ovjekovječenih u glasu; zvuku njezina grla, a ne kakvom opipljivom arhivu uspomena. Od 2003. kada je gostovala na albumu A Secret Gate Mostar Sevdah Reuniona do danas – od Bosne do Britanije – glas koristi kao vezivno tkivo zgužvanih srca, izgrebanih duša i publika kojima čak poznavanje jezika nije potrebno za razumijevanje pjesme.

„Vrlo je čudan osjećaj kad kažem ‘dvadeset godina je prošlo’, i onda čovjek shvati, kad pokušam vratit film i shvatim šta smo sve uradili skupa, kompletna ekipa… vojska tehničara, muzičara, samih inženjera, studija, putovanja, koncerata, ljudi koje sam upoznala preko koncerata/kroz koncerte, šta je sve stalo u tih dvadeset godina. To je nevjerojatno kad čovjek odvoji petnaest-dvadeset minuta pa pokuša rezimirati glavne točke: koncerti, putovanja i ljudi koje sam upoznala. Malo se čovjek prepadne koliko vrijeme brzo leti, ide. Ali s druge strane, napravili smo super stvar. Devet albuma je stalo u tih dvadeset godina, devet sjajnih priča. Danas mi je vrlo poseban dan, moram biti iskrena. Cijeli dan sam u nekom bunilu, ne znam zašto baš danas.“

Možda zato što ima jako puno breze u zraku koja pomuti čovjeku predodžbu okoline, ali Amira se smije i djetetovim veseljem dijeli male anegdote iz šetnji Zagrebom pa zaključuje: „Cijeli dan mi je ispunjen nekim znakovima pored puta, čudan dan.“

Amira Medunjanin / FIlip Bušić

Prije negoli zađemo u ćorsokake povijesti i romantizma nebrojenih umjetničkih ogranaka, Amiri serviram pitanje sluša li Azru? Dakako, kultnu i obožavanu Štulićevu Azru, pa se govor tijela pjevačice sevdalinki naočigled opušta, ramena se spuštaju, crveni ruž obrubljuje sada veći dio njezina lica i govori: „A, kako ne? Moja generacija je generacija Novog vala. Mi smo svi u to vrijeme slušali sjajne bendove. Imali smo sreću da imamo dobru muziku tada. Od Azre, Ekatarine Velike, pa Haustora, Idola, sve su to bendovi koji su obilježili jedan dobar dio mog života.“

Heinrich Heine, jedan od najznačajnijih pisaca njemačkoga romantizma, napisao je pjesmu “Der Asra” koja je pretvorena u sevdalinku na prostorima Bosne i Hercegovine krajem 19. stoljeća, a poklonike sevdaha obuzela melankoličnom melodijom i stihovima o tragičnoj i snažnoj ljubavi. Preveo ju je književnik Safvet-beg Bašagić na bosanskom jeziku pod naslovom ”Kraj tanana šadrvana” – prema njezinom prvom stihu lirske pjesme o plemenima Istoka. On je za Heinea predstavljao mjesto bogatije emocijama, a legenda o starom plemenu Azra, koje je iz ljubavi bježalo u pustinju ili rat, duboko ga je dirnula i nadahnula na pisanje. Himzo Polovina, Zaim Imamović, Hanka Paldum, Zvonko Bogdan, Emina Zečaj, Ibrica Jusić i Amira Medunjanin, kao i mnogi drugi, tumačili su Heineove stihove, dok je jedino Hanka Paldum hrabro otpjevala pjesmu na njezinom izvornom njemačkom jeziku. Štulić u tom smislu nije bez vraga nazvao bend svoj Azra. Njegov je prvi samostalni album Balkanska rapsodija – objavljen 1989. u trenucima najvećih balkanskih (jugoslavenskih) previranja – ukorijenjen u sevdah, što zapravo govori o toj postojanosti, ne samo žanra ili stila, nego umjetničkobihevioralnog fenomena na ovim prostorima.

No sudbine nepoznatih ljudi nemaju jasne konture kao ni sevdah svoje jasne korijene, o čemu pitam Amiru, a ona sugerira kolegu kao pravu adresu za historiografska pitanja: „Damir Imamović je puno bolji i elokventniji za takve razgovore od mene, iz jednostavnog razloga što je on vrlo istraživački pristupio toj priči o povijesti sevdaha. Ja ne znam koliko on zna o samom porijeklu određene pjesme, ali ide duboko u istraživanje i to je meni fenomenalno. Informacije koje ja imam, koje ja znam, s kojima se budim, one su da je sevdah turcizam, ljubav. No jednako tako ima i arapsko značenje – crna žuč, što bi bilo u suštini ta nekakva tekućina koja se nalazi u svakom ljudskom biću i koja izaziva određene emocije.

Amira Medunjanin / FIlip Bušić

Kao i u svakoj kulturi koja obuhvaća skup vrijednosti, uvjerenja, običaja i tradicija koje se izražavaju i prenose kroz umjetnost, umjetnost je kreativni izraz i interpretacija tih kulturnih elemenata, a ljubav univerzalno prikazana žučno i dramatično.

„Tako je, znači sevdalinke su pjesme o sevdahu. I priče su to mahom bazirane na istinitim događajima ljudi koji su stvarno postojali u određenom vremenu, i njihovim sudbinama… I samim time je značaj same muzičke forme kakva jest i veći jer zaista opisuje; i jedno određeno vrijeme, i način života, kako se tada nekada živjelo. Sevdah je tradicija stara, koliko mi znamo, najmanje pet stoljeća. Nastala je u narodu, usmenom tradicijom prenošena s koljena na koljeno, a evoluirala u ovo što imamo danas. Tako da je jedinstvena forma u svijetu. Imate situacije gdje vrlo često uspoređuju portugalski fado sa sevdahom, vjerojatno po senzibilitetu, po načinu izvođenja, predanosti izvođača pjesmi…

Međutim, korijeni su posve drugačiji. Ili blues, koji je nastao iz drugih ljudskih sudbina. A sevdah se pjevao i izvodio u kućama imućnih obitelji. Pa bi došao sevdah izvođač, pa bi pripovijedao te priče sa sazom ili a capella. Kasnije je to već preraslo u nešto što je slično ovome danas. Opet, ne znamo kako je to zvučalo prije pet stotina godina.“

„Određene formule poznatih sevdalinki mogu se usporediti sa srednjovjekovnom poezijom naroda koji su puno prije nas zapisivali svoje pjesme, ali Imamović se ne bavi tipologijom i europskim srednjovjekovljem. Usredotočuje se na predodžbe koje su o sevdahu učenjaci i sakupljači pjesama imali prije nego što su ga počeli zvati njegovim imenom. Pojmovi sevdah i sevdalinka u upotrebu blisku onoj današnjoj ulaze tek krajem 19. stoljeća. Dotad se pjesme iz toga kruga, između ostalog, nazivaju ženskim pjesmama (Karadžić, 1814.), jer ljubavna poezija u kontekstu usmenosti čini kontrast muškoj, junačkoj epici. Ta je podjela problematična zato što je prejednostavna i ne opisuje čitav korpus narodnih pjesama.“ – Valentina Sertić

Zanimljivo je pak, historijski promatrano, da je sevdah uglavnom bio – od njegove pojave, prvih javnih nastupa u Bosni na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pa do popularizacije u javnom prostoru od druge polovice 20. stoljeća – rezerviran za muškarce. Međutim, kao pjesnička forma iz vremena romantizma, bio je dio ženske domene i kao takav lirska pjesma koje su tradicionalno izvodile upravo žene.

„Tako je! S druge strane, to su obično bile izvedbe, priče žena kojima, na kraju krajeva, nije bilo dozvoljeno javno ispoljavati svoje osjećaje. Takva je bila kultura i tradicija tada. One bi iza prozora s rešetkama gledale i čeznule za svojim dragim. Iz tog razloga su meni te tužne pjesme najljepše. Pjesme koje govore o neuzvraćenoj ljubavi, pjesme koje govore o zabranjenoj ljubavi. Pjesme koje govore o najtananijim osjećajima, koje su najčešće pisane u metaforama, pa ona razgovara s ružom, kao da razgovara sa svojim dragim.

Općeniti pjesnički pojmovi imaju različita značenja, ali i poimanja kod različitih ljudi, ovisno o sudbinama i okolnostima u kojima se ljubav onemogućuje, a kao izvođačica pjesama punih patosa sazdanih na nesretnoj ljubavi, Amira je u dvadeset godina bivanja medijem boli odijelila vrste takvih ljubavi:

„Dosta je oblika zabranjene ljubavi u sevdahu: klasne razlike – ako je netko iz begovske familije, ne može se udati za nekoga iz pučke familije. Ako su različitih vjerskih uvjerenja, i te su ljubavi bile zabranjene, dakako. Ljubav koja je jednostrana, neuzvraćena ljubav – ona najgora. Te su teme meni najtužnije i najemotivnije, najjače kad interpretiram. Pritom najveću pažnju stavljam na tekst. Tekst me fascinira. I onda moram priču doživjeti, shvatiti, odgonetnuti. Vraćam se na to da su većinom pisane u metaforama. Kad sam bila dijete, slušala bih stihove iz kakvih mi nije bilo jasno kako ruža može govoriti? Kako sam odrastala sve sam dešifrirala, priča je ta koja me potakne da se usudim izvoditi tu pjesmu danas.“

„Kako bi čovjek znao cijeniti sreću ako ne zna što je prava tuga?“

Dok su suvremeni regionalni sinonim za sevdah – Amiru – fascinirale metafore, mene fascinira nerijetka dijaloška usporedba sevdaha s rekvijemom, misom za mrtve, na što pjevačica čvrstog glasa zaključava pogled s mojim, prisjetivši se prijateljice koja joj nemalo puta zna reći: „’Dosta mi je moje tuge, ne mogu još i tuđu slušati’. Jako je teško i vrlo kompleksno pitanje, moram biti iskrena… Imate pritom i „veselih sevdaha“. Ima i takvih pjesama. No volim ove kada žena u pjesmi dobije ono što želi. Pjesme su mahom napisane tako da je uvijek žena ta koja pati, a malo je pjesama gdje muškarac pati za ženom. Malo. (zastaje) Kada pronađem takve priče, recimo kada se javi bogata žena i jedino što joj nedostaje jest ljubiti baš određenoga. Uvijek imamo situaciju gdje je žena ta koja je uskraćena za te svoje želje. Ali onda ne bismo imali te lijepe, tužne sevdahe. Te koje su najljepše i najtužnije pjesme.“

Amira Medunjanin / FIlip Bušić

Pitam sugovornicu koja je karijeru izgradila na prepričavanju nesretnih priča pojedinaca ne želi li svojim anonimnim glasovima sretan kraj, pa govori: „Želim, daleko od toga. Kako bi čovjek znao cijeniti sreću ako ne zna što je prava tuga?“

Nije li to u vremenima samostalnosti i samodostatnosti provokativan stav da moramo patiti da bismo bili sretni, na što smireno i odlučno nudi neočekivan odgovor koji prkosi društvenim strujama naših vremena i potvrđuje da „u suštini moramo. To su sve segmenti koji čovjeka dotaknu u životu kad-tad. Tuga je sastavni dio života, baš kao i sreća. Može se desiti da nikad ne dohvatimo sreću. Nisam nikad srela nekoga tko je sretan od početka života. Uvijek nas neka tuga pogodi. Ali onda znamo više cijeniti sreću…

„Krajem 19. stoljeća sevdah iz kafane i pjesmarica prelazi na pozornice. U tome je veliku ulogu imalo islamsko potporno đačko društvo Gajret koje je djelovalo u Sarajevu. Ubrzo nakon što su oni počeli organizirati nastupe muzičara pojavili su se i prvi zvučni zapisi sevdaha. Ti zapisi svjedoče o šarolikosti tadašnje bosansko-hercegovačke scene. Pjevali su ti muzičari na bosanskom, srpskom, hrvatskom, ladinu, turskom, njemačkom, ruskom… Etnička slika muzičara i njihovih repertoara odraz je kulturnog bogatstva toga izgubljenog razdoblja. Sjećanje na njega potisnuto je zbog upitnog morala tih muzičara.“ – Valentina Sertić

Prije negoli smo srknuli kavu i medicu već smo spominjali klasike poput Zaima Imamovića, Safeta Isovića ili Bebe Salimović, legendi sevdaha iz 20. stoljeća, koji su morali biti utjecaji na najpopularniju izvođačicu sevdaha danas.

„Apsolutno su to moji učitelji. Od malih nogu pa i dandanas otkrivam nove pjesme i nove izvedbe zahvaljujući arhivskim snimcima kojima imam ponekad pristup, što na radiju, što na televiziji. Čak mi je prijatelj koji živi u Londonu javio da u jednoj biblioteci u Londonu postoje audiozapisi iz ranog 20. stoljeća gdje su zabilježene određene sevdalinke. On je čak pokušavao dobiti te snimke i izmoći dozvolu da se može napraviti reprodukcija istih zapisa, ali ne znam je li to uspio završiti. Od klasika prvo ime koje mi pada napamet jest Himzo Polovina kojega sam obožavala kao dijete. Njegov senzibilitet mi je bio najbliži. Obožavam Nadu Mamulu, njezin glas i njezinu boju glasa. Sve su to sensei, učitelji, imena za koja kad se spomenu treba ustati.“

Amira Medunjanin / FIlip Bušić

Sevdah je strukturno formulaičan i značenjski jasan, ali čovjekovu jeziku i peru često izmiče taj apstraktni trenutak ganuća. Umjetnost koja na krilima notnih zapisa zacjeljuje dušu riječima koje uho prevodi na privatan jezik svakog slušatelja svojim patosom briše granice jezika i kultura, pretače u labirinte potreba za ispunjenošću. Odzvanjajući tugaljivim tonovima, sevdah seže do najdubljih dijelova naše duše, bez potrebe za prijevodom riječi, a riječima je teško ljubiteljima sevdaha i opisati što ih to dotiče kod izvođača.

„Ja dajem svoju dušu kroz prepričavanje te priče… Svoj kognitivni dojam. Stavljam se u cipele osobe o kojoj se pripovijeda. Pokušavam zamisliti kako bi se osjećala da sam ja ta koja doživljava neuzvraćenu ili zabranjenu ljubav – ili pak nekakav prkos. Iako smo u 21. stoljeću, i dalje smo ljudska bića: osjećamo, volimo, ne volimo, ljubomorni smo. Sve te emocije koje pjesme pričaju postoje i dandanas, samo u drugom kontekstu. Tako da pokušavam raditi ono što su i preci radili usmenim putem. Sad imam priliku ne samo usmenim putem omogućiti tradiciji da ide i živi dalje. Držati je u kalupu – u smislu ‘ne smijemo se igrati s aranžmanima’ ili ‘ne smijemo se igrati s instrumentima koji bi pratili vokalnu izvedbu’ – znači ne dati joj da diše.“

Dakle, držati eksploatiran pojam tradicije u svojevrsnom muzeju kulturnog snobizma?

„Tako je. Živo biće ne pripada muzeju! A ja gledam svaku pjesmu kao živo biće. I trebaju da dišu, da idu dalje. Ja baš iz tog razloga ne mogu jednu pjesmu na isti način otpjevati dvaput, triput… Jednostavno ne mogu. I svaki put je drugačije. Instrumentalisti koji rade sa mnom su fantastični umjetnici, i ljudi. Ne mogu isto svaki put odsvirati, a svaki put je lijepo. I nikada ne povrjeđujemo ono što je esencija, ono što je suština. Znači sve vrijeme se trudimo da poštujemo ono što je tradicija; ne diramo osnovnu melodijsku liniju. Ali imamo slobodu, i ja volim tu slobodu, da se oko te glavne melodijske linije igra, da vidimo kako dišem u ovom prostoru, kako diše u ovom… (pokazuje na svoj prsni koš zatvorenih očiju i iskreno razvučenog osmijeha, čime mi neverbalno dokazuje da doista diše sevdah).

Tradicijske pjesme koje su se prenosile iz generacije u generaciju nisu nastale s idejom da se zadrže tako, nego jednostavno da se izvode u trenucima kad su tijelo i duša tražili i vapili za pjesmom, a ne da one bude primjerak iz muzeja, da se čuva.

„Imate situaciju gdje tradicionalisti – koje ja u potpunosti razumijem – žele da se to ne dira i da se na taj način izvodi naredne stotine godina. To je njihovo viđenje i ja to moram poštovati, ne mogu protiv toga i ja ih imam namjeru ispravljati. No kako se može znati kako je određena bilo koja pjesma, ako je nastala kroz proteklih pet stoljeća, zvučala u trenutku nastanka i prvih izvedbi? Znači nemate snimke, nemate ništa. Definitivno se po logici stvar morala mijenjati. Zašto je sada zarobljavati, a ne pustiti dalje da nastavi živjeti svoj život, da ide svojim putem?

Ponavljam, ono što je najbitnije u svemu je poštovati tradiciju. Znači bez toga ja ne bih mirno spavala. Jer su u svim tim pjesmama opisane ljudske sudbine, ljudi koji su stvarno obitavali, a imam odgovornost prema ljudskim dušama koje su opjevane u tim pjesmama. Usto, lijepo je leći mirno navečer i zaspati.“

Amira Medunjanin / FIlip Bušić

„Živo biće ne pripada muzeju! A ja gledam svaku pjesmu kao živo biće”

Povijest tuđih sudbina, tradicija pjesništva i zvuk uskraćenog srca spojit će se u kolosalnom srcu Arene glavnoga grada. Ova talentirana pjevačica ima poseban odnos s pozornicom, ali i arenama koje joj postaju redovita kulisa. Ne kao gladijatorici, ali svojevrsnoj borkinji; onoj za ljubav. Nakon pulske Arene sada će se publici u Zagrebu otvoriti vrata grandioznog, premda manje povijesnog, ali većeg foruma glazbene umjetnosti. Uz pratnju simfonijskog orkestra HRT-a, ovaj koncert obećava da će biti ispunjen titranjem daha publike nad pričama nesretnih duša prije nas slivenih u glas jedne pjevačice.

„Znate kako sam se ja bojala te Arene u Puli, to je bilo strašno. Baš sam imala stres zbog toga. Upravo zato što su sve pjesme koje mi izvodimo na koncertu veoma komorne. I sve zahtijeva izvedbu u nekom intimnom prostoru. Meni je čak i Lisinski bio strašan, prevelik, ili pak Sava centar u Beogradu. Kad sam dobila poziv za koncert u pulskoj Areni, kao da sam knedlu progutala. Taj prostor je fenomenalan sam po sebi, a u meni izaziva strahopoštovanje. Pitala sam se hoću li moći vidjeti ljudima lica, doći do njih, što mi je jako, jako bitno. A bilo je prekrasno, ali sam imala predivnu podršku glazbenika iza sebe.“

To je taj duh gladijatora, kažem joj, a ona potvrdno nastavlja, „jest. I svi smo bili mali i ponizni pred tim grandioznim objektom. A zagrebačka Arena, to je kao… U Puli imate djevojku, nježnu damu, a ovdje imate frajera. I jako se bojim, iskrena da budem.“ Hvatam se u vlastitoj predrasudi da veteranka velebnih pozornica nema tremu, pa je pitam je li to najveći prostor nastupanja dosad.

„Pa mislim da je sarajevska Olimpijska dvorana Juan Antonio Samaranch, nekadašnja Zetra, gdje sam nastupala 2018. jednako velika. No razbila sam strah od Arene u Zagrebu kad sam bila gošća Gibonniju na njegovom drugom koncertu za Dan žena, ove 2023. godine. Samu sam sebe iznenadila kad sam došla tamo i vidjela kako impozantno Arena izgleda kad je puna.“

Možemo to gledati i kao krajobraz osmijeha.

„Predivno“, opet zatvara oči i blago okreće glavu vidljivo prizivajući prizor. „Kad se pogase sva svjetla pa ljudi upale lampice, to izgleda kao zvjezdano nebo. Inače, Gibonni je bio predivan. Odlučio je da pjesmu “Ako me nosiš na duši” otpjevamo a capella. I to mi je bilo svojevrsno testiranje da vidim može li taj prostor izdržati i toplo primiti akustičnu svirku, odnosno a capella pjevanje. I bilo je predivno. Testiranje je odlično prošlo.

I ova naša postava je takva, akustična. Simfonijski orkestar HRT-a je perfektan. Imali smo svoju pretpremijeru na Sunčanoj strani Prisavlja u toku pandemije. Tako da smo se na neki način već upoznali. Svi su instrumenti akustični, pa će se i zvuk prilagoditi prostoru. Ne sekira me to toliko više. A sad, hoće li doći puno ljudi? Sigurno neće biti puna, u što sam uvjerena jer stojim čvrsto na zemlji. Uopće ne želim prognozirati koliko će ljudi doći. Ja sam rekla: nek dođe i petero, a pjevat ću kao da ih je pedeset tisuća.“