Ana Horvat: „Iz svega što proizvodi zvuk mogu se dobiti jako zanimljive stvari”

Ana Horvat nipošto nije tipična skladateljica. Puna znatiželje, kreativna, umjetnički smiona, a nenametljiva kao suradnica i osoba, ne juri komponirati za koji od klasičnih sastava kako bi se dodatno dokazala glazbenoj zajednici koja nerijetko i dalje skladateljske sposobnosti i kvalitete iščitava mahom iz klasičnih formalnih oblika nečijeg opusa. Prva je upisala studij elektroničke kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirala u klasi Zlatka Tanodija, a kompoziciju je studirala i s Markom Ruždjakom te sa Srđanom Dedićem.

Od vremena studija do danas, njezin je kreativni put ocrtao vrlo zanimljivu putanju. Posebno je zanima spajanje različitih područja umjetnosti te stoga vrlo često djeluje kao dio kolektiva i tandema, surađujući s drugim umjetnicima, robotičarima, multimedijalcima, informatičarima, kao i DIY i DIWO entuzijastima. Autorica je glazbe za film, plesne predstave, performanse, operu, (ko)autorica više umjetničkih instalacija, radiofonskih i multimedijalnih radova.

Stečeno akademsko i već bogato interdisciplinarno iskustvo prenosi kroz pedagoški rad, a istodobno i dalje uči kroz sudjelovanje na brojnim radionicama, majstorskim tečajevima te kroz mnogobrojne suradnje koje ju oplemenjuju poznanstvima, iskustvima, idejama te uvidima u druge umjetničke svjetove i njihove izazove.

Ana Horvat / Foto: 31. MBZ

Vjerujem da je većini ljudi puno lakše razumjeti opus, rad i pristup skladateljica i skladatelja koji pišu za orkestar, skladaju zabavnu glazbu ili scensku glazbu za predstave i slično. Kod tebe je više toga nevidljivo nego li vidljivo, nepoznato nego li poznato. Ipak, upravo je to medij i kontekst koji doživljavaš svojim i u kojemu najradije stvaraš. Kako si usmjeravala svoje skladateljske interese u smjeru područja u kojemu si danas dominantno?

Naravno, kada istražuješ stvari i dobivaš informacije s raznih strana i umjetničkih područja, ali i iz druženja s glazbenicima s različitih scena (klasične, eksperimentalne, zabavne, jazz,…), krenu suradnje i razmjene. To se zatim širi kao paukova mreža. Volim raditi s ljudima s kojima mi je ugodno, bez obzira na njihova umjetnička opredjeljenja. Ako vidimo da bismo mogli funkcionirati zajedno, naći ćemo i zajednički jezik rada. Sve to utječe i na moj glazbeni jezik i opus jer svi međusobno svjesno ili nesvjesno utječemo jedni na druge.

Kako si završila primarno u elektroničkoj glazbi?

Neke se stvari događaju potpuno neplanski, ali ih prepoznam kao nešto značajno za mene. Nisam ni razmišljala o studiju na Muzičkoj akademiji, a baš se te godine otvarao studij elektroničke kompozicije i znala sam da je to za mene. Mogla bih reći da me zapravo slušanje intuicije dovelo na studij elektroničke kompozicije i to prije nego neko razumno razmišljanje jer uistinu nisam znala što očekivati od studija.

Foto © Radiona

Protekle si godine (drugi puta, nakon Estonije 2019. godine) bila odabrana kao predstavnica hrvatske sekcije na Svjetskim danima nove glazbe (WNMD) u Južnoafričkoj republici. U pitanju je skladba Mi za preparirani klavir i elektroniku, prethodno praizvedena u Seulu, a zabilježena na CD-u pijanistice Mie Elezović. Koji značaj ima biti odabranom od međunarodnog žirija te ostvariti izvedbu na tako prominentnoj sceni?

Uvijek je čast uopće biti među nominiranima za natjecanja, festivale ili koncerte gdje nemaš utjecaj niti se možeš sama prijaviti, nego te struka treba prepoznati i predložiti. Bila mi je čast što me je hrvatska sekcija predložila, a zatim i međunarodni stručni žiri, koji je odabrao baš moju skladbu među tolikim djelima pristiglima iz cijeloga svijeta. To je veliki poticaj i ohrabrenje, potvrda da je ono što radiš zapaženo od strane struke i to ima vrijednost. Postaješ imenom i prezimenom prepoznata, kolege i struka zatim više prepoznaju te istražuju tvoj rad.

Uvijek je čast uopće biti nominiranima za natjecanja, festivale ili koncerte gdje nemaš utjecaj niti se možeš sama prijaviti, nego te struka treba prepoznati

Jednoga dana kad se sretnem s tim ljudima, s obzirom na to da nisam mogla prisustvovati WNMD-u, vjerujem da ćemo surađivati, a sigurno ćemo nastaviti komunikaciju, pa možda i rad. Komunikacija s ansamblom bila je vrlo ugodna i poticajna te sam i od njih dobila jako lijepe komentare. Prenijeli su mi da su im se nakon izvedbe javljali ljudi i komentirali posebno moju skladbu, a glazbenici bi je voljeli i zadržati na repertoaru. To su sve neki važni koraci koji se bez ovoga ne bi odvili.

Kao prethodno odabrana skladateljica, ove si godine bila u žiriju za predstavnika na nadolazećim WNMD. Prema zadanim kategorijama i kriterijima, što zaključuješ o trenutnim trendovima, onome što se traži, a što se zaobilazi te općenito zvuku suvremene scene?

Festival se svake godine održava u drugoj državi koja ima sekciju članicu ISCM-a te bude domaćin WNMD, a domaćini zatim odlučuju, postavljaju i definiraju propozicije. Na samoj Skupštini ISCM-a bilo je postavljeno pitanje relevantnosti takvih propozicija. U Južnoafričkoj republici naglasak je velikim dijelom stavljen na elektroničku glazbu, htjeli su baciti svjetlo na sve što se događa u novoj glazbi (iako su zbog toga imali i poteškoća tehničke prirode), dok su Farski otoci samo u jednoj kategoriji dopustili elektroniku, a ostale kategorije bile su u glavnom za nestandardne sastave za koje nije lako naći već postojeće skladbe.

Pitanje je što dobivamo time i odražava li to trenutnu situaciju, repertoar i ono što se stvara. Vjerujem da bi program bio još bolji i relevantniji da su propozicije bile bolje posložene.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Mission 1, Mission 2, F, Partitura, Typemusic – naslovi su djela u tvome opusu, koji odražavaju određenu nepristranost, tehnički aspekt kompozicije. Kako pristupaš tome dijelu svog rada, onome što se prvo zna o skladbi – naslovu? Ima li on težinu ili želiš i naslovima djela pozornost usmjeriti, odnosno zadržati samo na njihovom zvukovnome dijelu?

Da se mene pita, stavila bih možda samo jedno slovo u naslov. Naslov uglavnom dolazi zadnji, a ponekad radni naslov postane i službeni. Želim da naslov na neki način zaokruži skladbu, pa makar netko na prvo čitanje ne može povezati značenje glazbe i naslova, ali za mene on mora imati smisla. O svakoj bih skladbi u tom smislu mogla pojedinačno govoriti jer iza svakog naslova stoji i neka priča.

Programski su naslovi uglavnom vezani uz projekte (od kojih mi neki i nisu sjeli, moram priznati), dok su naslovi mojih skladbi u nekome aspektu nedorečeni, odnosno neutralni. Primjerice, Mission 1 je bila elektronička skladba s kojom sam došla na prijemni ispit. Odlučila sam da sve moje elektroničke skladbe koje nastanu za vrijeme studija nose naslov Mission i redni broj, pa je završetkom studija završio i taj ciklus. Skladba za solarne panele L-grid pisana za udaraljkaški trio Line upon line ima L za light te grid u naslovu koji simbolizira solarne panele.

Berislav Šipuš i Cantus Ansambl u praizvedbi skladbe Miramar AC / Foto: CA

Gridovi, solarni paneli, računalni programski jezici… Alati koje si odabrala za rad u glazbi nisu česti, ali su svakako raznoliki. Kako ih odabireš? Među njima je i Kyma koju koristiš primjerice u skladbi Sax and the machine (predstavljena na 62. skladateljskom Rostrumu). U ovom slučaju u pitanju je neka vrsta interakcije između instrumenta i programskog sučelja, njihova demokratična razmjena u gotovo jednakim ulogama?

Svaki program za stvaranje glazbe ima svoje osobine i nudi određene mogućnosti prema kojima svatko može odabrati ono što im odgovara. Za vrijeme studija prolazimo pisanje za određene sastave, ali i rad s određenim tehnikama i tehnologijama, pa je tako i Kyma bila na programu. Zadatak je bio skladati za Kymu i neki instrument, a ja sam odabrala saksofon.

To je programski jezik koji se treba u cijelosti naučiti da bi se moglo skladati. Treba dobro naučiti kako s Kymom komunicirati, premda je dosta prilagođena glazbenicima. Ima svoje module i patcheve od kojih treba znati napraviti ono što želimo komponirati. Kao skladateljica, ne moram sama toliko napraviti nego radim s postojećim modulima, dok se npr. u Max MSP puno više toga treba samostalno napraviti. Uz Kymu dolazi i hardverski dio Pacarana ili Capybara, što izvedbu uživo često čini nespretnom. U tom su pogledu zahvalniji drugi programski jezici za koje se ne treba dodatni hardware. Naravno, tu je i pitanje cijene, što nije nevažno.

Koji je tvoj pristup elektronici, što od nje očekuješ, tražiš i dobivaš? Tretiraš li elektronički zvuk kao nešto što je jednako apsolutno u pogledu izvora zvuka i legitiman glazbeni izvor kao bilo koji instrument ili pak komponiraš gotovo s potrebom ili obvezom da elektronički aspekt bude prisutan?

Ono s čime radim ovisi uvelike o narudžbi. Tu se također definira radim li s elektronikom i instrumentom ili samo elektronički, a ponekad mi je ostavljena sloboda pronalaženja najboljeg načina. Kad radim istraživački rad prije samog procesa komponiranja, otkrivam što će najbolje odgovarati tom radu, koje zvukove koristiti – snimljene ili sintetičke i sl.

Kada razmišljam o kompoziciji idem prvenstveno za zvukom, a elektronika puno više zadovoljava moje potrebe jer je paleta zvukovlja neograničena

Naravno, fascinira me elektronika i svi uređaji, ali kao skladateljica, kada razmišljam o kompoziciji idem prvenstveno za zvukom, a elektronika puno više zadovoljava moje potrebe jer je paleta zvukovlja neograničena pa o meni ovisi koliko i kako ću raditi u njoj i što ću dobiti na kraju. Kad pišem za akustične instrumente, više se fokusiram na sam zvuk, na gotovo jednak način kako bih skladala i za elektroniku.

Utječe li odabrani medij na tvoju estetiku u kompoziciji? Bi li Ana Horvat bila opusom i poetički drukčije zvučala da sklada klasičnu glazbu za kakav kvartet ili ansambl?

To bi više utjecalo na uspješnost realizacije. U raspoloženju u kakvom bih bila, bez obzira na medij, estetika bi bila ista. Iako, ponekad se to prirodno mijenja ovisno o tome za što je skladba pisana – je li to koncertno djelo, glazba za kazalište ili nešto treće. Prije će to utjecati na estetiku nego sam izvođački sastav.

Ana Horvat na GLazbenoj tribini u Osijeku

Jesu li onda dodatni gadgeti koje koristiš u skladbama kao što su D#connected za pametne telefone i instrumente ili pak u elektroničko-luminoakustičkoj skladbi Miramar AC, koju si realizirala s kolegama iz dua Lightune G, dobrodošli produžetci tvog tehnološkog aparatusa kojim barataš u skladanju?

To je ta radoznalost i druženje s ljudima koji se bave potpuno različitim stvarima. Svaki novi gadget rađa uzbuđenje kao kad dijete dobije novu igračku – istražujem mogućnosti što se sve može s njima. Tako sam tretirala i solarne panele u skladbi Miramar AC. Jedva sam dočekala drugu priliku skladati za solarne panele, za udaraljkaški ansambl, realizirajući sve što nisam stigla i uspjela u prvoj.

Koliko god neki jednostavni instrument izgledao primitivno, može se napraviti puno i to ovisi samo o tome koliko će se proučiti njegove potencijale i izvući iz njega što se pokušava postići. Tako se iz svega što proizvodi zvuk može dobiti jako zanimljive stvari. Zanimljivo mi je u svijet elektroničke i akustičke glazbe integrirati i pronađene objekte i slične primarno neglazbene predmete.

Koliko god neki jednostavni instrument izgledao primitivno, može se napraviti puno

Autorica si i djela u području sound arta, točnije interaktivnih audiovizualnih instalacija – kako one nastaju, koji pristup tu biraš? Je li to sjecište tvog DIY i skladateljskog identiteta?

Rad na instalacijama dogodio se spontano za vrijeme studija, tražio se skladatelj/ica za ozvučenje jednog rada. Otad surađujem s grafičarima Akademije likovnih umjetnosti. To su uglavnom suradnički projekti. Meni je važno da ljudi koji su me angažirali shvaćaju da je zvuk važan element, posebice da to uviđaju kada nisu u cijelosti kompetentni sami to napraviti dovoljno dobro.

Vidi se velika razlika kada netko „izletnički“ ode u neko područje

Naravno, postoje vizualci koji sami rade zvuk ili glazbenici koji improviziraju vizualni aspekt svojih djela, ali to se odražava i na kvalitetu rada. Vidi se velika razlika kada netko „izletnički“ ode u neko područje.

Postoje li prostor i uvjeti za rad na zvučnim instalacijama, njihovo predstavljanje i prikazivanje – jesu li se stvari mijenjale na bolje ili lošije, a mijenja li se i interes i inklinacija umjetničke zajednice u tom pogledu?

Kada je u Zagrebu sound art bio jako zastupljen, bila sam dijelom toga, ali sad s odmakom zamjećujem da je zastupljenost sound arta smanjena. Činjenica je da su tu često problemi produkcije i održivosti, a jedna od okolnosti povezanih s tim jest i da takvi radovi nerijetko zahtijevaju tehničko održavanje pa i naknadne intervencije. Nije toliko jednostavna situacija kao kod drugih prikazivačkih radova, sound art traži brigu i nepredvidiv je.

Ana Horvat uz interaktivnu zvučnu instalaciju Keep Calm and Fidget On u HGZ-u na 31. Muzičkom biennalu Zagreb/ Foto: 31. MBZ

Tzv. primijenjena glazba, u tvome slučaju glazba za plesne i druge predstave (npr. Kuća u kojoj nitko ne živi i Mass iz 2018.) uključuje skladateljski dio posla u nešto kasnijoj fazi. Jesu li tvoja iskustva takva da se osjećaš punopravnom članicom autorskog tima? Jesi li, kao skladateljica, uglavnom zadovoljna takvim suradnjama i što one donose?

Stvarno sam imala sreće da su, kada bih trebala raditi na plesnoj predstavi ili filmu, bili posrijedi ljudi koji su uviđali važnost glazbe ili zvuka, pa bi me uključivali od samog početka u rad. Osjećala sam se ravnopravno jer su to uglavnom bile tako osmišljene predstave, pa sam mogla lakše i bolje implementirati glazbu u predstavu. Znam da to nije uvijek slučaj. Na taj način sam i ja puno dobivala kao skladateljica.

Sve kalupe iz mog klasičnog obrazovanja morala sam ostaviti iza sebe

Bila je jedna plesna predstava koja je apsolutno pomaknula sve moje skladateljske i glazbene granice. Ideja je bila neponavljanje, iznošenje uvijek novog materijala i – moje izvođenje unutar predstave. Isprva sam bila u šoku, ali preživjela sam, a predstavu smo izveli puno puta (ponekad i u trajanju od četiri sata!). Sve kalupe iz mog klasičnog obrazovanja morala sam ostaviti iza sebe i kroz taj projekt morala sam prihvatiti sebe, ono što jesam, čime baratam i koji je moj glazbeni jezik.

„Angažirana i hrabra, s golemim umjetničkim angažmanom“, pisalo je u jednoj od istaknutijih glazbenih kritika nakon premijere TE undercut opere na MBZ-u, za koju ste ti i Dalibor Bukvić skladali glazbu. Kako ti doživljavaš, pa zatim oživljavaš, pojam opere u suvremenoj glazbi? Kakvo je iskustvo bilo skladati TE i što odnosiš iz toga – umjetnički i iskustveno?

Bilo mi je jasno da nećemo raditi operu u klasičnom smislu. Imamo puno verzija nečega što se danas naziva operom, a što nema veze s klasičnim okvirima forme opere. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako ni publika, ni kritika nisu popratili što se sve zbilo u međuvremenu s operom i kako ona danas diše te koje su njezine pojavnosti.

Nakon premijere TE undercut opere / Foto: 29. MBZ

Koja je sudbina glazbeno-scenskih djela koja su rađena za site specific situacije i koje je tvoje iskustvo s perspektivama naručenih djela – postaju li ona repertoarna, izvode li se uopće ili se probijaju u nekim novim budućim djelima ideje iz onih prošlih, pa na taj način preživljavaju?

Naravno da svi žele naručiti novo djelo, bilo festivali ili izvođači za svoje koncerte ili izdanja. Znamo da se kasnije od tih praizvedbi ne doživi puno novih izvedbi. S vremenom sam shvatila da me više ispunjava ponovno izvođenje neke skladbe. Svi su se upetljali u proces naručivanja i praizvedbi, a ako se dogodi neka nova izvedba prethodnog djela, sretna si. Treba se osvijestiti i dogoditi balans narudžbi i izvedbi.

Prije deset godina nastala je i Zvučna gesta (2014.), glazba za radiofonijsku suitu prema tekstovima A. G. Matoša – što te privlači i „dobije“ u pozivima za interdisciplinarne suradnje kakva je ova?

To s Matošem je bilo svježe nakon diplome, kada mi je sve bilo jako uzbudljivo, osobito suradnje s drugim umjetnicima i izvođačima, rad s redateljima i plesačima i slično. Nakon tog projekta počela sam raditi s plesačima, zatim se dogodila predstava Glečer čiji sam rad ranije spominjala. To me pak nadahnulo za skladbu S/umas summarum. Često jedan rad inspirira drugi u nekom drugom mediju.

Koje je najizazovnije i najzanimljivije iskustvo suradnje koje si dosad imala?

Svakako Glečer sa svojim izvedbenim izazovom. Svaka predstava donosila je potpuno nove okolnosti, bez ponavljanja i predvidljivosti. Svaka izvedba bazirala se na sada i ovdje.

Iako je često namijenjena gledanju i slušanju, tvoja se glazba našla se i na diskografskim izdanjima.

Osim Miramar AC, ostalo su mahom skladbe koje slušatelji mogu na svoj način percipirati i bez gledanja i znanja kako je do nečega došlo. Dosta glazbe za plesne predstave može funkcionirati i samo kao glazba za slušanje. Zanimljivo je da su mi se često znali javljati ljudi iz filmskog svijeta da bi upotrijebili moju glazbu koja nije rađena u tu svrhu.

Niz istraživačkih radova ostvaruješ kroz Radionu, neprofitnu organizaciju koja se bavi DIY (uradi-sam), DIWO (uradi-s-drugima) i DITO (uradimo-zajedno) kulturama, STEAM konceptima, interdisciplinarnim i međugeneracijskim neformalnim obrazovanjem i hibridnim aktivnostima. Kako se nadopunjuju tvoj skladateljski rad s onim u udruzi te kako je taj specifičan pristup utjecao na tvoje skladanje?

S ekipom Radione upoznala sam se potkraj studija. Bilo mi je jasno da ću po završetku studija ostati s osobnim računalom i bez studijskih uvjeta za rad. Zato me oduševila uradi sam kultura gdje se vrlo pristupačno mogu napraviti različiti instrumenti čiji mi se zvuk jako dopao i tako smo pronašli zajednički jezik. Pronašla sam nešto što će nadopunjavati moj skladateljski rad i tako je krenuo moj put s Radionom. Svi ti instrumenti mogu biti vrlo zanimljivi, svaki instrument je priča za sebe, a zanimljivi su i za korištenje u skladbama u području suvremene elektroničke glazbe.

Zanimljivo je raditi s osobama koje nemaju glazbeno obrazovanje, jako su intuitivni – tu uočavam bogatstvo uporabe DIY instrumenata koja je dostupna svima

Kako sam tada izvodila s kolektivom MMessy Oscilators, koristila sam ih na drukčiji način. Dopalo mi se što se oni mogu koristiti i bez obzira na glazbeno obrazovanje, a i osobe s različitim poteškoćama mogu ih koristiti i njima se izražavati, što smo potvrdili u različitim radionicama. Instrumenti nastali na taj način su poput kameleona. Bili su korisni za rad s djecom, osobama s intelektualnim i fizičkim poteškoćama, starijim ljudima. Zanimljivo je raditi s osobama koje nemaju glazbeno obrazovanje, jako su intuitivni. Tu uočavam jedno bogatstvo uporabe DIY instrumenata koja je dostupna svima.

Foto © Radiona

Radiona ima niz zanimljivih projekata koji imaju globalni doseg, ali unutar određene skupine entuzijasta, možda nedovoljno (pre)poznat u javnosti i okolini u kojoj djeluje. Bi li nam predstavila najzanimljivije stvari koje radite a u području zvuka, glazbe i povezanih suvremenih fenomena?

Ah to je tipično za naše podneblje da je često nečiji rad priznatiji i poznatiji međunarodnoj nego domaćoj javnosti. Otkada organiziramo Electric wonderland i ugošćujemo većinom strane goste na kampu, iznenadili smo se i sami koliko se Radionin rad etablirao i koliko je popraćen van granica Hrvatske. To su sve mahom DIY/DIWO/DITO entuzijasti iz nekog segmenta STEAM područja koji ostvaruju različite interdisciplinarne i hibridne projekte.

Foto © Radiona

Tako se u Radioni uz niz interdisciplinarnih područja bavimo i zvukom na najrazličitije načine. Kroz razne radionice učimo o osnovama elektronike i elektroničkim sklopovima na kojima se baziraju razni elektronički instrumenti, tehnikama snimanja, programima za obradu zvuka ili programskim jezicima za glazbu. Na radionicama izrađujemo razne sinteve, oscilatore, zujalice, efekt pedale… koje polaznici sami leme i koje kasnije mogu implementirati u svoj rad. Uz fokus na izradu najrazličitijih sintetizatora, za što pozivamo autore da održe radionicu, organiziramo glazbene sessione, kao i rezidencije. Baš smo nedavno imali rezidenciju gdje smo spojili hrvatsku i američku glazbenicu za rad na EP-u.

Unutar Radione imamo i audio kolektiv MMessy Oscillators. U početku smo se više bazirali na izvođenju elektroničke glazbe uživo gdje smo koristiti instrumente koje smo sami zalemili. U zadnje vrijeme više djelujemo potiho kroz razne međugeneracijske edukacije i radionice kao i rad s osobama s intelektualnim poteškoćama, kroz projekt #InkluLab.  Vrlo zanimljive radionice za djecu i učenike organizirali ste na Jankovcu, u Zagrebu i drugdje…

S dječje radionice održane u Đakovu / Foto © Radiona

Ono što mogu reći nakon radionica, edukativnog i pedagoškog iskustva jest da su ljudi, bez obzira na to što nisu upoznati s eksperimentalnom glazbom i zvukovljem koje ju karakterizira, jako brzo prihvatili takav zvuk jer je fokus na slušanju. Kad se fokusiramo na zvuk, počinjemo o njemu razmišljati kao gradbenom elementu kojim se svatko služi na svoj način.

Nije se dogodilo da je netko na radionici tražio klasični instrument ili slično, nakon što bismo im u ruke dali razne elektroničke instrumente, ali tu je važan i pristup. Ako se nekoga samo gurne u ulogu slušatelja, to je često apstraktno i teško razumljivo. Uvedemo li ih na pažljiv i promišljen način, počinju razmišljati kreativno i stvaralački. Primijetili smo da djeca i osobe s intelektualnim poteškoćama jako vole proizvoditi glazbu i zvukove uz storytelling, zvukovini svijet im tada dolazi vrlo intuitivno.

Radionica s učenicima GU Elly Bašić održana u sklopu projekta Behind the Scenes / Foto: Matej Grgić

Baške oštarije poznato su mjesto susreta brojnih planinara, penjača i izletnika. Malo kome poznato je da se upravo u tamošnjem kampu ljeti okupljaju i ponajbolji umjetnici te istraživači iz područja za koje je vaš kolektiv postao središnjom točkom. Kako izgleda rezidencija koju usred inspirativnog prirodnog okoliša organizirate za brojne  sudionike iz cijeloga svijeta?

Iako nas oprema s kojom radimo veže uz korištenje struje, to nas ne sprječava da je s vremena na vrijeme iznesemo i radimo u prirodi. Od 2019. organiziramo Electric Wonderland, zamišljen kao Radionin makerski/hakerski rezidencijalno-istraživački kamp u prirodi. Trenutno se kamp održava u Kampu Velebit i otvoren je za sve DIY/DIWO/DITO entuzijaste. EW je dio mreže Feral Labs i međunarodnog suradničkog projekta Rewilding Cultures koji podržava Kreativna Europa.

Iako nas oprema s kojom radimo veže uz korištenje struje, to nas ne sprječava da je s vremena na vrijeme iznesemo i radimo u prirodi

Uz sedmodnevno druženje i zajednički boravak, u kampu se bavimo temama vezanim za umjetnost, kulturu i znanost, iz perspektive DIY/DIWO/DITO kulture. Uz postojeći program koji sadrži razne radionice, predavanje, promatranje noćnog neba, filmske projekcije, koncerte, performanse, predstavljanje rezidencijalnih gostiju, planinarenje i sl., svaki sudionik/ca kampa može doći s vlastitim projektom na kojem će raditi za trajanja kampa, sam/a ili uz pomoć ekipe koja se ondje zatekla. Ili može predložiti i održati neku aktivnost koja bi bila zanimljiva i ostalim sudionicima. Neki od rezidencijalnih gostiju koji se bave zvukom bili su: Paul Tas (Error Instruments), Alwin Weber, Yuri Landman, Jerobeam Fenderson, Claude Winterberg a.k.a. FlipFloater, …

Foto © Radiona

Posvećena si i pedagoškom radu, kao docentica na AUKOS-u. Kako studenti gledaju na ono čime se baviš u odnosu na to što predaješ? Generacijski ste bliži od nekih zrelijih koleg(ic)a, utječe li to na njihov pristup, pitanja i angažman?

Pitanje je stanja duha, ne toliko dobi. Mislim da je to individualna stvar koja nije povezana s godinama. Stariji profesori mogu također davati vrlo svježe ideje i poticaj mladim studentima. Slično je i sa studentima – oni koji su pružali velike otpore prema nekim nastojanjima unutar područja bavljenja glazbom 20. stoljeća, s odmakom su shvatili i prihvatili neke stvari. Ako student ode s kolegija zatvorenijeg stava, ne znači da se to s vremenom neće promijeniti. Uloga pedagoga je pokazati što sve postoji, što je moguće, ne nužno nagnati ih da im se to i svidi.

Treba se znati i koristiti i oslanjati na kontinuitet, ali i biti otvoren za novo te znati da je u redu pogriješiti

Na početku si rekla kako voliš otkrivati i kako je od toga krenuo i tvoj put razvoja – što bi mogla reći mladim kolegama o tome kako istraživati, gdje otkrivati novu glazbu i nove stvari?

Svatko tko se bavi nekim kreativnim radom treba si osvijestiti da ne trebamo pred sebe stavljati nerealna očekivanja, trebamo biti iskreni prema sebi. Naravno da sve što smo vidjeli i čuli utječe na naš rad, pretenciozno je stavljati pred sebe imperativ otkrivanja. Treba se znati i koristiti i oslanjati na kontinuitet, ali i biti otvoren za novo te znati da je u redu pogriješiti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr