Ana Vidović: „Mislim da gitara doživljava neku vrstu renesanse”

Glazba kreće od interesa, a zatim je potrebno otkriti svoj medij. Ana Vidović pronašla ga je u gitari u dobi od pet godina. Prvi javni nastup ostvarila je kao osmogodišnja djevojčica u karlovačkome Zorinom domu na koncertu starijeg brata Viktora, koji ju je pozvao kao gošću. Svirala je na njegovu instrumentu duplo većem do nje, jer joj roditelji nisu mogli priuštiti novu, prilagođenu gitaru. Tako kreće priča o hrvatskoj gitaristici iz Karlovca, kojoj su prepreke bile imaginacija čovjekove ograničenosti pa je danas istaknuto ime na međunarodnoj glazbenoj sceni.

U prvoj tinejdžerskoj godini upisuje, kao najmlađa, studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u klasi Istvána Römera. Nakon diplome Hrvatska i Europa postaju pretijesni za njezin široki talent pa odlazi u Sjedinjene Američke Države na Institut Peabody Baltimore u klasu Manuela Barrueca, gdje diplomira u svibnju 2003. U SAD-u pronalazi novi dom te nastavlja živjeti u Baltimoreu, odakle putuje na koncerte diljem svijeta i  vraća se u Hrvatsku u posjet obitelji, prijateljima i koncertnim pozornicama.

Čitajući i istražujući biografije uspješnih i zanimljivih glazbenika i skladatelja, među kojima su život i djela Wolfganga Amadeusa Mozarta pokrenula pojam wunderkinda, ponekad se može učiniti da je on rezerviran za osobe iz prošlih stoljeća ili je ostajao samo na tome.

Čudo od djeteta svakako je bila i Ana Vidović, koja je sasvim sigurno postala čudo od žene, gitaristice, glazbenice, ali i osobe. Na njezinu prvom nastupu u sklopu Dana klasične gitare 2020. uvjerila sam se u superlative ispisane u komentarima njezinih izvedbi, kada je u Gotičkoj dvorani Muzeja grada Splita nastupila pred trideset i sedam sretnika, ali i na ugodnom, zanimljivom i informativnom razgovoru pred njezin recital 4. studenog u Hrvatskom domu Split u sklopu 12. izdanja istog festivala.

Foto: 8. DKG 2020

Posljednji put nastupili ste u Splitu u jeku pandemije koronavirusa. Poznato nam je i još uvijek živo u sjećanju koliko je tada bilo kompleksno organizirati glazbena ili bilo kakva javna događanja. Kako je tada izgledao Vaš profesionalni život i koliko Vam je bilo zahtjevno doći u Split?

Bila je to teška godina za sve, naročito za one koji se bave javnim nastupima. Sjećam se kako su se u siječnju 2020. godine počeli otkazivati koncerti, jedan za drugim. Naročito je u Americi bilo jako teško. Tada sam odlučila doći u Hrvatsku i posvetiti se svojoj obitelji, za što do tada nisam imala mnogo vremena. Rekla sam majci da dolazim na neko vrijeme u Karlovac kako bih provela vrijeme s njom i braćom. S Josipom Dragnićem tada sam dogovarala recital za koji se do posljednjeg trenutka nije znalo hoće li se moći održati, ali jest zahvaljujući njegovu velikom trudu.

U tom periodu imala sam dogovoren i jedan koncert u Njemačkoj te sam održala ta dva nastupa. Zaista sam htjela nastupati i nisam imala straha, ali je sve bilo na organizatoru. Bilo je posebno i lijepo podijeliti to iskustvo s publikom koja je odlučila doći u tako teško vrijeme.

8. DKG 2020

Jesu li u SAD-u postojali kakvi državni poticaji i financijska potpora za glazbenike u razdoblju pandemije?

Ne, svatko se morao snaći na svoj način. Mene su roditelji još od djetinjstva učili da budem pažljiva prema novcu, jer nikad ne znaš što će te snaći. Ekonomična sam oko potrošnje. Bavim se poslom koji je poprilično nepredvidiv, što je potvrdilo razdoblje pandemije. Nije to tako dugo trajalo, ali čovjek mnogo nauči takvim iskustvom. Sutra se može nešto drugo dogoditi.

Jeste li imali mnogo otkazanih koncerata?

Od dvadeset dogovorenih koncerta otprilike tri organizatora željela su organizirati koncerte pod mjerama i restrikcijama, što je trajalo oko godinu dana.

Kao glazbenica ste vrlo povezani sa svojim instrumentom. Odnos koji glazbenici imaju sa svojim instrumentima često je poseban i intiman. Svirate na gitari ugledne kompanije Australca Jima Redgatea. Kako ste je odabrali i kako ste uopće tijekom karijere birali instrumente koji su Vaš, može se reći, životni partner, suputnik i u konačnici radni alat?

Smatram da za svaki instrument trebate osjetiti da je dio vas i prema tome sam birala svoju gitaru. Nije mi bilo važno stoji li iza nje neko veliko graditeljsko ime. Probala sam mnogo gitara kroz moj život, a čim sam isprobala ovu današnju osjetila sam povezanost. Zaljubila sam se u nju, odgovara mi njezin ton i toplina,  uz istovremenu moćnost i glasnoću, a sviram je već deset godina. Postoje glazbenici koji često mijenjaju instrumente, što je vrlo individualno. Potrebno je isprobati mnogo gitara, a onda jednostavno osjetite da neka odgovara vama i glazbi koju želite interpretirati.

Imate li još neku gitaru u pričuvi u slučaju da ovu zadesi neka nezgoda?

Imam još jednu, koju posjedujem od djetinjstva.

Siccas Guitars, iza kojih stoje braća Manuel i Mirco, specijalizirali su se za rijetke i visokokvalitetne gitare koje se prezentiraju na njihovoj web stranici te putem različitih društvenih medija. Od kada ste dio njihova tima je li prisutnost na njihovim  društvenim medijima dodatno obogatila Vašu karijeru i prepoznatljivost?

Upoznali smo se sasvim slučajno kada sam prije desetak godina svirala u Njemačkoj te su mi prišli s prijedlogom snimanja koncerta uživo. Osobno mi najviše odgovara takva vrsta snimanja, jer se u studiju treba mnogo puta ponavljati, dok je snimka uživo onakva kakva jest. Svidjelo mi se kako rade, vrlo su profesionalni i obraćaju pažnju na snimanje kvalitete videa i tona, koja je naročito važna kod klasične glazbe i klasične gitare. Ne surađujem s mnogo ljudi, ali s onima s kojima radim važna mi je povezanost i prijateljstvo koje onda traju dugo godina. Ponovno ćemo snimati koncert uživo, s novim programom.

8. DKG 2020

Zastupate zajedno i pedagošku komponentu pa u jednom od videa objavljenom putem kanala OhGuitar.com SiccasGuitars How to play Classical Guitar – The MYSTERY Behind Ana Vidovic’s Tremolo Technique tumačite kako svirati tremolo tehniku i naglašavate da ne treba stremiti brzini već je najvažnije da se gitarist osjeća udobno i da je muzikalan.

Dosta vode o tome računa, jer ima mnogo mladih ljudi koji gledaju ta videa, a možda nemaju prilike raditi s profesorima gitare. Sviđa mi se njihov humorističan pristup. Važno je klasičnu glazbu predstaviti na pozitivan i opušten način, jer ne treba sve biti ozbiljno. Ponekad se na snimanje dogovorimo u jedan dan, sve čeka spremno i užitak je raditi s takvim ljudima.

Iako snimate dosta videa za različite platforme u suradnji sa SiccasGuitars, u Vašoj karijeri uslijedilo je diskografsko zatišje. Bili ste iznimno aktivni na tom planu pa ste od 1994. do 2007. snimili čak šest diskografskih izdanja, za domaće izdavačke kuće, poput Croatia Records, ali i one međunarodne, poput Naxosa. Koliko je danas diskografska industrija isplativa i u konačnici održiva? Jesu li neki drugi kanali preuzeli primat?

Od završetka mog studija na akademiji diskografska industrija je bila još poprilično jaka, mnogo je ljudi snimalo, dosta se radilo po tom pitanju i kompaktni diskovi su bili popularni. Onda je polako krenuo opadati interes i prodaja. To je bilo odlično vrijeme i kompaktni diskovi mi osobno jako nedostaju. Međutim, snimanje u studiju nikad nisam preferirala. Iako je to dio mog posla, teško mi je padalo ponavljanje.

Iako svaki glazbenik zapravo gradi svoj put ponavljanjem i usavršavanjem, prvo takta, pa fraze, rečenice i djela u cjelini. Smatrate li da se u studijskim snimkama zbog ponavljanja ponekad izgubi interpretativni lûk i žar izvedbe skladbe u cjelini?

Upravo tako, izgubi se emocija i snaga. Sve mora biti savršeno, perfekcija je neophodna. Međutim, nedostajalo mi je emocije i odlučila sam se u potpunosti posvetiti koncertnoj karijeri. Zapravo nisam imala ni vremena za diskografska snimanja. Međutim, uvijek mi je bila želja snimiti koncert uživo, jer mi je najdraže sjesti na pozornicu te sve snimiti odjednom. Prošle godine u Coloradu u Hampden Hallu snimila sam sav repertoar koji su me ljudi tražili da snimim na dva kompaktna diska u izdanju Octave Recordsa.

Među njima su Prva suita za violončelo i Prva sonata za violinu Johanna Sebastiana Bacha, Gran sonata Eroica i Velika uvertira Maura Giulianija, Katedrala Augustina Barriosa Mangoréa, sonate Domenica Scarlattija te Varijacije na Mozartovu temu Fernanda Sora. Nismo ništa mijenjali u izvedbi, osim što smo prilagodili ton kako bi bio što kvalitetniji. Nažalost, izdanje nije dostupno u Europi, samo u SAD-u. To mi je bila velika želja i od sada ću snimati samo uživo.

Programski ste usmjereni španjolskim autorima te glazbi Johanna Sebastiana Bacha, koji su zastupljeni i na programu koncerta u Hrvatskom domu Split. Čini se da Vas takav repertoar privlači još od tinejdžerskih dana, a posvetili ste mu većinu skladbi snimljenih na diskografskim izdanjima. Stilski, tehnički i karakterno riječ je popriličnim suprotnostima. Postoji li razlog zašto Vas toliko privlače?

Španjolci su vatreni i temperamentni, dok kod Johanna Sebastiana Bacha sve treba biti precizno i u vremenu. Još od djetinjstva sam voljela Bachovu glazbu. Onda je profesor Valter Dešpalj, kojeg sam upoznala kad sam u svirala s violončelisticom Monikom Leskovar, mnogo radio s nama na njegovim skladbama. Dodatno mi je ulio ljubav prema Bachovoj glazbi, koja je zaista zahtjevna za interpretaciju.

Obrade Valtera Dešpalja pravi su biser gitarističke literature. Izvode li se i u Americi i diljem svijeta?

Često se izvode, kako je danas sve dostupno, a ljudima se jako sviđaju. Usko je surađivao s mojim profesorom Istvánom Römerom i Darkom Petrinjakom pa su zajedno radili na obradama. Iako sam svirala i druge obrade djelâ Johanna Sebastiana Bacha, uvijek sam se vraćala Dešpaljevim.

Koliko često izvodite suvremenu gitarističku literaturu?

Zaista cijenim glazbenike koji je izvode, jer je teško interpretirati modernu glazbu. Međutim, meni ona nikako ne leži, iako sam pokušala. Potrebno je naći nešto što volite i čemu ćete se posvetiti. Sklonija sam gitarističkoj tradiciji, naročito glazbi iz razdoblja Andrésa Segovije.

Od hrvatskih skladatelja izvodili ste i snimili Nocturno Slavka Fumića, Tri trubadurske Stjepana Šuleka, Sonatu za gitaru Anđelka Klobučara, Tri hrvatska plesa Borisa Papandopula. Jesu li i danas dio Vaših koncertnih programa?

Neke da. Naročito volim Tri trubadurske Stjepana Šuleka za koje me mnogo ljudi pita.

Osjećate li dužnost u promicanju Hrvatske i hrvatske skladateljske literature u svijetu?

Naravno, smatram to vrlo važnim, kao i način na koji se izvodi. Vjerna sam gitarističkoj tradiciji, a period studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Istvána Römera bio je najvažniji u mom životu i tada sam najviše naučila.

Kako biste usporedili glazbeno obrazovanje u Hrvatskoj i Americi? Je li hrvatska škola gitare zaista toliko impresivna i snažna kao što se često ističe u medijima, muzikološkim i glazbenim krugovima?

Uvijek je bila i uvijek će biti. Kada sam došla na studij u SAD osjetila sam bitnu razliku. U Hrvatskoj i okolici tehnika je na vrlo visokom nivou, jer smo naučeni da je to baza za nadogradnju. Trebala sam vježbati ljestvice, što mi se nikad nije dalo vježbati kao ni većini, ali to je bit svega. U SAD-u se počinje svirati u dosta kasnijoj dobi, iako to nije pravilo, ali kad ste mali sazrijevate s glazbom i instrumentom. To je kao kod jezika, koji se jednostavnije i lakše uči od mlađe dobi.

S 13 godina postali ste najmlađom studenticom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kako je bilo jednoj novopečenoj tinejdžerki prijeći u svijet studenata? Jeste li bili uključeni isključivo u obrazovni segment ili ste uspjeli prebroditi i socijalnu komponentu te ostvariti odnose sa svojim kolegama?

Tada sam pohađala i karlovačku gimnaziju, a roditelji su me vozili na predavanja u Zagreb. Nisam imala vremena, iako su se kolege trudili i bili odlični prema meni, ali se mnogo osjetila razlika u godinama. Rado se sjećam svih dana i kolega s akademije, ali jednostavno nam se bilo teško sporazumjeti.

Vrlo rano ste krenuli i na turneje pa je Vaša majka dala otkaz kako bi Vas mogla pratiti na gostovanjima. Jeste li u adolescentskoj dobi imali vremena za opuštanje i druženje?

Bila sam premlada za samostalna putovanja pa je uvijek išla sa mnom na natjecanja i koncerte. Roditelji su mnogo ulagali u nas i zato sam se uvijek toliko trudila. Znala sam koliko se odriču i ulažu u mene i braću pa sam htjela da budu ponosni. Dijete ne može samo, tako da ne ide jedno bez drugoga. Nije moguće imati sve u životu, a tako su nas uvijek učili roditelji. Tek sada imam vremena za ono što nisam imala prije. Više uživam u životu, mnogo radim, ali uzmem i vrijeme za sebe. Tako da sam nadoknadila nešto od propuštenog. Nije mi žao, jer bilo kada možete biti dijete. Ono što sam u životu doživjela, smatram privilegijom.

Oba Vaša brata su vrsni glazbenici. Postoji li natjecateljski duh među vama? Koliko često razgovarate i međusobno se konzultirate u kontekstu glazbe, karijere, programa i izvođačke tehnike?

Nikad nisam osjetila natjecateljski duh s braćom, osim možda u ranom djetinjstvu, a razgovaramo o svemu osim o glazbi. Cijeli život živimo uz glazbu pa nam rijetki susreti služe za druge teme, što smatram odličnim za opuštanje. Oboje su se vratili u Hrvatsku i ja sam sigurna da ću se također jednog dana vratiti.

8. DKG 2020

U intervjuu za Nacional davne 2010. izjavili ste da su Vam uzor Paco de Lucía i John Williams. Jesu li Vam i danas ostali uzori ili ste promijenili mišljenje?

Oboje su mi i danas uzori. Paco de Lucia izvrstan je gitarist, a naročito ga je volio moj otac. Vrlo je ekspresivan i emotivan te nitko ne svira flamenco kao on. Uzori i inspiracije koje imamo kroz život vrlo su važni. Kod Johna Williamsa uvijek mi se sviđala njegova otvorenost. Svirao je s drugim glazbenicima iz različitih vrsta glazbe, poput jazza, a jedan od njegovih ciljeva vjerojatno je bio da gitaru predstavi široj publici. Razmišljao je na drukčiji način.

Je li to pravi put za dodatnu popularizaciju gitare kao instrumenta? Takva je i vizija Josipa Dragnića, koji u sklopu Dana klasične gitare instrument predstavlja u programskoj, stilskoj, žanrovskoj i izvođačkoj raznolikosti.

Proučila sam program festivala i jako mi se sviđa što je zastupljeno mnogo različitih vrsta glazbenika i repertoara. Možda će svaki od tih koncerata privući drukčiju publiku pa će netko doći na sve koncerte.

Foto: Maja Prgomet/DKG

Koga biste kao uspješnog i zanimljivog gitarista, gitaristicu ili ansambl istaknuli na trenutačnoj hrvatskoj glazbenoj klasičnoj sceni?

Ima ih jako mnogo i svakodnevno dolaze neka nova zanimljiva imena. Mislim da gitara doživljava neku vrstu renesanse. Zoran Dukić mi je uvijek bio jedan od uzora. Istaknula bih još Petrita Çekua i Lovru Peretića, koji je nedavno imao koncert u Philadelphiji. Odlično je svirao, vrlo je drag i skroman te se iznimno trudi.

U sklopu prošlogodišnjeg festivala DKG upravo je Zoran Dukić uz Orkestar HNK-a Split izveo Concierto de Aranjuez Joaquína Rodriga. Jedno je to od najpoznatijih djela klasične literature koje je na programu Vaših koncerata u Njemačkoj i Splitu, ali u solističkoj izvedbi. Koliko je praksa izvedbe tog Koncerta solistički uvriježena među gitaristima i u konačnici zahtjevnija ili lakša u ogoljenosti pred publikom?

Na neki način je teže, ali i lakše. Nemate podršku orkestra pa je trebate na neki način nadoknaditi, zvukom ili nekako drugačije. Oduvijek volim taj Koncert, ali nemoguće je uvijek ga svirati uz orkestar. Ja sam ga željela izvoditi kad god poželim! Sada ga često sviram u verziji za gitaru solo, što je publika lijepo prihvatila, iako to nije praksa.

Za razliku od dirigentica ili skladateljica, žene nisu rijetkost u svijetu gitare, ali svakako je više muških koncertnih gitarista. Jeste li ikad u tom segmentu osjetili prepreku, trebali se dodatno dokazivati ili odricati na svom putu?

Kad sam krenula svirati gitaru bilo je mnogo djevojčica, tako da mi je to bilo uobičajeno. Ja sam to kasnije osjetila kao potencijalnu prepreku, ali mi nije bilo važno jer sam imala svoj cilj. Mnogim ženama je teško u raznim profesijama, ali je najvažnije da čovjek ne odustaje. Prepreka ima uvijek, i za žene, i muškarce.

Foto: Maja Prgomet/DKG

Osim toga da se ne odustaje, koji biste savjet mogli dati mladim glazbenicama i glazbenicima? Gitaristi često sanjaju o koncertnoj karijeri, koja je teško ostvariva bez pedagoške komponente kao egzistencijalne potpore. Kako napraviti taj skok te krenuti svirati i raditi za cijeli svijet? Jesu li to danas prestižna natjecanja, majstorski tečajevi, specijalizirani koncertni programi ili prisutnost na društveni medijima, atraktivan, uočljiv imidž uz dobru menadžmentsku potporu?

Sve navedeno je važno, ali čovjek najviše treba raditi sâm na sebi. Potrebno je slušati profesora, završiti studij, ali jednog dana neće više biti takve podrške i trebate biti svoji i sâm svoj kritičar, ali ne i prestrog. Mlade osobe žele sve i odmah, ali ponekad je potrebno proći određeno vrijeme. Svi mi griješimo, kao i ja, što možda nije loše jer tako učite. Nekada, na mojim početcima karijere, sve se radilo polako, a danas je sve brzo i zato je jako teško mladima. Od njih se očekuje brzina, ali s vremenom sve dođe na svoje.

Napredovanje je jako važno pa ne smiju prestati raditi na sebi. Čovjek treba raditi cijeli život na sviranju, otkriti što može drugačije i bolje. Onda sve dolazi na svoje mjesto.

Vježbate li danas manje ili više nego nekoć?

Sad konačno znam kako vježbati!

Foto: Maja Prgomet/DKG

Glazbeni menadžment, naročito u kontekstu klasične glazbe, nije toliko razvijen na hrvatskoj sceni. Vas zastupa Diane Saldick, bazirana u New Yorku. Koje su važne odlike glazbenih menadžera? Kako ste odabrali svoju i koliko i kako Vam to u konačnici pomaže u karijeri?

Diane Saldick poznajem već sedamnaest godina, od mojih početaka u SAD-u. Ona mi je potpora u mnogim segmentima, ne samo poslovnim. Važno je imati osobu koja će biti iskrena prema vama. Menadžeri ponekad misle samo na poslovni dio, a ne na to da u konačnici rade s osobom. Mojoj menadžerici je uvijek bilo važno da sam dobro i sve joj mogu reći, što mi je pomoglo da ustrajem na mom putu. To je jako teško pronaći i onda kad jednom nađete nekog takvog, trebate ga zadržati.

Svaki moj put i koncert ima mnogo organizacijskih detalja, od plana puta, probe, snalaženja u mjestu nastupa, smještaja i drugo, što ona jako dobro radi. Bilo bi mi teško samoj sve organizirati. Moj posao je javna izvedba i priprema koja joj prethodi, a njezin je organizacija. Ako ne odradim dobro svoj dio posla, ni njoj neće biti dobro, i obratno. Najvažniji su mi ljudski odnosi i otvorenost te bih htjela da mladi ljudi to razumiju. Nije važno brojčano svirati mnogo, jer čovjek treba svirati do kraja života. Mora ostati prisutna želja.

Foto: Maja Prgomet/DKG

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.