Anđelko Preradović: „AI skladanje na temelju tekstualne naredbe za mene je isprazna igračka u kojoj ne vidim ništa vrijedno"

S diskografom, DJ-em, tekstopiscem i glazbenim entuzijastom iz povučenih ladica domaće glazbene scene popričali smo o tripartitnoj prirodi njegove karijere, svim aktivnostima, tokovima i načinima hendlanja sva tri smjera poprilično uspješno tijekom duljeg niza godina. Od diskografskih kuća i DJ karijere do benda Groovetastic i začaranog kruga unatrag.

Start-up DJ-a Xxxtendeda. FER, smjer audioakustika – pomalo neočekivan put prema diskografskoj industriji ili ipak nije? Što se točno dogodilo između diplome, prvog radnog dana u Croatia Recordsu i ljubavi prema italo discu te drugim vrstama disca i dancea?

Od ranog djetinjstva izmjenjivao sam strast prema glazbi i stripovima. No s 15 godina nekako je spletom okolnosti postalo normalno da ja na kućnim tulumima puštam glazbu jer sam imao najsloženiju fonoteku aktualnih hitova na kazetama. A to je pak posljedica toga što je tata radio u NAMI pa sam mogao posuditi sve kazete odande na jedan dan i presnimiti samo hitove, za razliku od svih koji bi kupovali ploče i kazete i imali po jedan ili dva hita.

Moja ljubav prema italu uopće ne seže tako daleko. Tek prije 15 godina, kada se neka skupina entuzijasta trudila organizirati italo disco tematske večeri u okolici Zagreba, to mi je bio nekakav simpatičan nišni otpor prema tadašnjoj rasprostranjenosti cajki po gradu. Danas je to ipak puno bolje jer su tematski partyji 80-ih i 90-ih isplativi i prostorima koji ciljaju na studentsku publiku. No taj tvrdi italo disco i dalje je oaza starijih slušatelja.

Prijelaz s diplome na prvo radno mjesto u Croatia Recordsu dogodio se opet nekako logično i pomalo testno. Naime, napravio sam dvije stvari za Croatia Records kao nediplomirani student i to je onda bilo primijećeno kao rad nekoga tko nije poput njihovih tadašnjih urednika. Tako je prije diplome stigla ponuda: „Dođi raditi pa lako odustaneš ako ne ide.“ Evo, 25 godina poslije još nisam odustao.

Diskografski djelatnik. Croatia Records od 2001. do 2006., Aquarius Records od 2006. naovamo – različiti katalozi, filozofije i pozicioniranje na tržištu. Kako si doživio taj prijelaz i što si naučio u svakoj od njih što ne bi mogao naučiti u onoj drugoj?

Rad u Croatia Recordsu drukčije je iskustvo od rada u bilo kojoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj zbog ogromnog kataloga i mogućnosti njegova eksploatiranja na način koji nije dostupan puno mlađim kućama u industriji, pogotovo te 2001. godine.

Upoznavanje s brojnim izvođačima u Croatia Recordsu, koji danas, nažalost, više nisu s nama, također ne bi bilo moguće u ostalim izdavačkim kućama zbog njihovih „mlađih“ kataloga. No nakon 25 godina u poslu posredno i neposredno došao sam u kontakt doista s većinom aktivnih i neaktivnih izvođača na sceni.

I mnogi stariji izvođači isprobali su suradnju s mlađim izdavačkim kućama, tako da je Aquarius Records radio s nekim izvođačima koji imaju respektabilno duge karijere, poput Mire Ungara i Željka Bebeka, te s, nažalost, preminulima Oliverom Dragojevićem, Krunoslavom Kićom Slabincem i Massimom.

„Još uvijek pamtim prvi spot koji sam vidio da je YouTube postavio u HD rezoluciji”

Promjena formata, slušanja i uživanja u glazbi. Digitalni odjel Aquarius Recordsa danas nije isti kao CD shop s početka stoljeća ili kraja prošloga. Koliko se taj posao promijenio otkako si ga preuzeo do danas? Što je od starih navika i znanja još uvijek korisno, a što si morao naučiti iz temelja?

Moja cijela profesionalna karijera u glazbenoj industriji zapravo je promatranje i sudjelovanje u transformaciji kakvu nisu doživjeli klasični sudionici industrije poput Siniše Škarice, ali ni ljudi koji su novi i ne poznaju euforiju oko izlaska fizičkih proizvoda jer su ušli u posao kada su prodaja i interes za fizičke primjerke već rapidno padali.

Još uvijek pamtim prvi spot koji sam vidio da je YouTube postavio u HD rezoluciji. Kada sam odabrao taj način prikaza, srušio mi se kompjuter. A promjene se događaju i dan-danas. Trenutačno postavljam spotove iz naše arhive na Spotify – dakle, stalno nešto novo.

Porinovac si. Što to, s obzirom na kontekst, znači kada je riječ o dugogodišnjem zakulisnom radu u PR-u i distribuciji, koji publika uglavnom ne vidi?

Naravno da sam naivno vjerovao da Porin dolazi sam od sebe zato što netko valorizira tvoj rad. Ako je neki rad te godine najbolji, Porin je tvoj. Nažalost, to je samo jedan dio dobivanja nagrade. Treba biti i dobar s kolegama, pogoditi pravi trenutak, a možda i imati sreće da ti konkurencija trenutačno nije omiljena među glasačima pa dobiva negativne glasove.

Dakle, Porin je lijepo priznanje, ali, kao ni Grammy ni Oscar, nije svrha rada. Ako napraviš nešto kvalitetno, ljepše je pročitati pozitivne komentare fanova i kupaca koje ne poznaješ, čak i godinama nakon što si nešto radio. Isto vrijedi i za pogreške koje sam napravio.

Anđelko Preradović/privatna arhiva

DJ karijera. Više od dvadeset godina nastupaš kao DJ, a posljednjih desetak kao DJ Xxxtended. Zašto to ime i kako se DJ karijera isprepliće s diskografskim poslom? Pomažu li, mimo honorara za nastupe, jedno drugome ili su to sasvim odvojeni svjetovi?

Ime DJ Xxxtended nastalo je 2008. godine i tada je imalo nula rezultata na Google pretraživanju – potražite danas.

Uglavnom se DJ karijera uopće ne preklapa s diskografskom. Ljudi u industriji budu iznenađeni kada saznaju da sam DJ, a ljudi kojima sam DJ misle da samo DJ-iram okolo, a ne da imam dnevni uredski posao.

Rekao bih da me takav pristup oslobađa nekih pritisaka i očekivanja. Svakome sam „tabula rasa“ i to je super jer nisam „slavan“. Slava je definitivno utjecaj s kojim se ne znaju svi ljudi nositi, ni kod nas, a kamoli zvijezde na svjetskoj razini.

„DJ koji živi isključivo od DJ-inga u Hrvatskoj je rijetka kategorija”

DJ scena u Hrvatskoj općenito. Kako funkcionira i postoji li legitimna klupska kultura? Tko su ti najbolji kolege prema kriteriju odabira glazbe? Pritom ne mislim na hobiste koji imaju gramofone, pa ponekad odrade svadbe, rođendane ili klupske tematske večeri, niti na bivše marketinške DJ-e koji su diskofili pa povremeno organiziraju festivale na koje zovu prijatelje.

DJ koji živi isključivo od DJ-inga u Hrvatskoj je rijetka kategorija. Čak ni ti ljudi ponekad nemaju mogućnost neprestano puštati glazbu koju vole i istodobno svaki mjesec plaćati račune. Ni svoje bavljenje DJ-ingom ne smatram nečim na toj razini.

Analiza svih hrvatskih DJ-eva bila bi poput usporedbe rada državnih i gradskih radiopostaja s komercijalnim radiopostajama koje žive od marketinga i formatiranog programa ispunjenog hitovima i reklamama. Postoje pravila i zakonitosti jednog i drugog i poštujem svaki rad kada je iskren.

Naravno, postoje entuzijasti i znalci koji imaju savršen izbor glazbe za specifične prigode i publiku i sjajno ih je slušati. Na kraju imamo i DJ-eve tipa „zgrabi novce i bježi“, koji su tu zato što: a) misle da su znalci, b) treba im novac i c) uopće ne razmišljaju zašto DJ-iraju, što puštaju i kome.

Da se ne lažemo, najsličniji sam toj posljednjoj skupini. Svakako mislim da sam znalac, treba mi novac, jedino sam sada u poziciji birati kome ću puštati glazbu i gdje moj set ima smisla. I dalje me pokreću ljubav prema glazbi koju puštam i rasplesani ljudi koje upoznajem.

Bih li i ja organizirao događaj i nemilice puštao meni drage, nepoznate dance izvođače? Rado, ali nemam mogućnosti.

Kolekcionar si i vlasnik fonoteke s više od 11.000 fizičkih naslova te aktivni moderator Discogsa s više od 3.000 unosa. To su ozbiljne brojke. Podupire li strast posao ili posao podupire strast? Kako danas gledaš na fizičke medije iz pozicije kolekcionara i čovjeka iz industrije? Jesu li oni samo retro obilježje ili u tome ima nešto više od nostalgije?

Okrivit ću ADHD. Osjećam se mirnije kada su sve stvari s mojih polica kod kuće popisane i uvrštene u moju kolekciju. Veseli me i kada me pronađe netko iz Japana pa me žica da mu prodam neko izdanje koje mu treba, što ne može, ili da mu ga kopiram, što može.

Valjda me zato što kao tinejdžer nikada nisam odlazio u Trst ili Graz po glazbu, devedesetih uhvatilo: idem „skupiti sve“. Ide mi sjajno. Trinaest verzija “Macarene“ govori da sam na pravom putu.

Fizički medij često je jedini trag da je nešto postojalo i da mi je značilo. Nekome tko ima 20 godina teško je objasniti da nečega nema na YouTubeu ili Spotifyju. No i među novim generacijama ima fanatika koji otkriju CD-e, ploče ili kazete i počnu ih gomilati. Podržavam to. Bolje to nego droga ili alkohol. A može se i prodati kada zagusti.

Dance bend Groovetastic nastao je iz spontanog razgovora između tebe i Davora Devčića o tome što vas glazbeno zanima i zabavlja. Kako je izgledao trenutak u kojem ste shvatili da to nije samo privatna rasprava, nego projekt koji treba zaživjeti?

Bio je to više nekakav izazov: može li on napraviti „svjetsku“ podlogu i mogu li ja svoj neostvareni impuls za pisanjem hrvatskih tekstova pretvoriti u nešto konkretno.

Nakon prve demo snimke pjesma mi je bila toliko draga da sam reagirao kao diskograf i pogurao projekt u smjeru audicije. Svaki uspješno napravljen korak obojica smo analizirali i dogovarali: hajdemo probati ovo, hajdemo probati ono. Tako smo dogurali do albuma.

Album Disco uzvraća udarac donosi 11 pjesama inspiriranih izvođačima poput Chica, Purple Disco Machinea i Freemasonsa, ali sve na hrvatskom jeziku. Koliko je teško pisati tekstove koji moraju funkcionirati i kao tekst i kao plesna pjesma? Zašto baš disco, žanr koji Hrvatska nikada nije ozbiljnije razvila?

Disco je Davorova velika osobna ljubav još iz formativnih godina. Upravo zato što je bio gotovo neprisutan u Hrvatskoj, činio nam se kao prilika da nas netko zamijeti ili da propadnemo, a da to nitko ni ne primijeti.

I sa subjektivnim pristupom i bez njega, kada danas slušam sve što smo napravili, mislim da smo napravili sve kako treba.

„Izvođač i diskograf trebaju imati ugovor i odnos u kojem oboje rastu kroz rad i uspjeh te od toga imaju korist”

U kakvom je stanju letargije bend danas, nakon kraćeg zaleta i ulaska na ljestvice i u medije? Tražite li još pjevačicu ili je ta epizoda završena?

Imamo četiri potpuno nove, završene pjesme koje idu više prema popu, ali su vrlo logičan nastavak onoga što smo započeli.

Sabina je krenula u znanstvenu karijeru, a mi smo u potrazi za nekim tko bi se mogao afirmirati kao dio grupe. To je koncept koji je izmišljen davno prije nas. No zasad nismo pronašli osobu koja bi nam odgovarala svojim interesima i entuzijazmom.

Kao netko tko je s obje strane – i kao djelatnik kuće koja izdaje glazbu i kao izvođač koji je objavljuje – kako danas doživljavaš odnos između diskografskih kuća i glazbenika u Hrvatskoj? Je li funkcionalan i pošten ili mu nešto kronično nedostaje?

Imam sreću što razumijem kako sustav funkcionira i u kojem smjeru treba raditi da bi se došlo do maksimalnih rezultata. To nije čarolija koja se postiže gomilom novca. Sve treba raditi s naivnim ushitom, uložiti vrijeme i voljeti ono što radiš.

Zato je prisjećanje na sve što smo kao Groovetastic predstavili nešto što gledam s osmijehom i radošću. Zato mi se to i dalje radi ako nam se ponovno ukaže prilika.

U poslu susrećem mnogo izvođača koji danas međusobno ne komuniciraju i koji na svoj rad gledaju s gađenjem. Ne znam zašto su uopće bili u tome, ali prema mojem mišljenju to je pogrešan pristup.

Isto tako, znam što mi od diskografske kuće treba i što mogu očekivati. To je novim, a bogami i iskusnim izvođačima često nepoznato pa su puni nerealnih očekivanja o tome što bi im se trebalo ostvariti.

Izvođač i diskograf trebaju imati ugovor i odnos u kojem oboje rastu kroz rad i uspjeh te od toga imaju korist. Taj je balans ključan za zadovoljstvo na obje strane – i kada novca nema i kada poteče.

„Kao diskograf pokušavam legalizirati neke neobjavljene pjesme i učiniti ih dostupnima na Spotifyju”

Nakon više od 25 godina u industriji, što bi rekao kolegi koji tek ulazi u taj posao, a što bi poručio mladom bendu koji dolazi s gotovim materijalom i pita se treba li mu diskografska kuća?

Kolegi bih poručio da za deset godina možda više neće biti relevantno ništa od onoga što sada zna i može naučiti te da će sve morati učiti ispočetka. To i sam neprestano prolazim u ovom poslu.

Mladom bendu ili soloizvođaču preporučio bih da razgovara sa sličnim izvođačima na sceni, ali i s mnogo starijim kolegama, te da ih pita što su potpisivali i kakve posljedice zbog toga imaju – i dobre i loše.

Nakon toga neka odluče treba li im diskografska kuća ili sve žele pokušati sami.

Moje omiljeno pitanje za sve segmente glazbene industrije: AI u glazbi – da ili ne? Dobar ili zastrašujući alat?

Ubacio sam svojih pedesetak kućnih demo snimaka i dobio korektne skice. No nikada ih ne bih htio koristiti kao završni proizvod za slušanje.

Sada bi trebalo pronaći suradnike uživo koji bi te ideje oblikovali u nešto bolje od AI skice. AI skladanje na temelju tekstualne naredbe za mene je isprazna igračka u kojoj ne vidim ništa vrijedno.

Što u sljedećem diskografskom razdoblju možemo očekivati od DJ-a Xxxtendeda i Anđelka kao autora? I trebamo li uopće išta očekivati jer ljeto je? 🙂

Ljeto je samo prilika da intenzivnije sredim neke stvari koje su zbog tempa tijekom godine ostale pomalo zapostavljene.

Kao autor, s Davorom nudim neke pjesme drugim izvođačima. Kao diskograf pokušavam legalizirati neke neobjavljene pjesme i učiniti ih dostupnima na Spotifyju. Kao DJ već dogovaram neke jesenske i zimske aktivnosti.

No, primjerice, 11. srpnja DJ-iram za ekipu u Centru za mlade Petrinja „Laura“ i pokušavam mladim generacijama predstaviti neke cool hitove iz 80-ih.