Antonio Tkalec: Glazbom potičem na dobrotu i međusobno razumijevanje

Antonio Tkalec kantautor je i producent duhovne glazbe

Njegov je put od samoukog glazbenika do Supertalenta i ostvarivanja statusa samostalnog umjetnika bio dug i ispunjen brojnim preprekama. No, kada je glazba velika ljubav, a poriv za stvaranjem sastavni dio tvog bića, koliko god bilo teško, odustajanje u konačnici nije opcija. To je dobro poznato svim umjetnicima. Jedan od njih je i Antonio Tkalec, redovni član Hrvatskog društva skladatelja s kojim smo razgovarali uoči velikog obljetničkog koncerta kojim će 4. listopada u Varaždinu proslaviti 25 godina stvaranja i promicanja duhovne kršćanske glazbe.

Iza vas je put od klavijature izrađene od starih dasaka i samoukog glazbenika do statusa samostalnog umjetnika i 25 godina života s duhovnom glazbom. S obzirom na to da u djetinjstvu niste imali uvjete za formalno glazbeno obrazovanje već ste svirali u tajnosti jer vam otac nije dozvolio bavljenje glazbom, može li se danas reći da su se vaši snovi ostvarili?

Apsolutno! Moji su se snovi ostvarili! Iako sam u životu morao ići težim putem, snalaziti se sâm i pronalaziti načine kako razviti svoje glazbene talente bez pomoći Interneta, učitelja i pravih instrumenata, danas sam zbog toga jako sretan. Ljubav prema Bogu i glazbi uvijek me iznova motivirala da ne posustanem. U ranom sam djetinjstvu imao susjeda koji je bio klavijaturist. Dugo sam ga molio da me nauči osnovama klavijatura i kad je napokon pristao, samo da prestanem dosađivati, pokazao mi je neke vježbe. No, tada kod kuće nisam imao instrument na kojem bih vježbao pa sam na jednu dasku u detalje „precrtao“ njegov Casio CA-401 i na toj dasci učio svirati. Nakon nekoliko dana došao sam k njemu na novu vježbu, a on je u nevjerici gledao moj napredak znajući da kod kuće nemam prave klavijature. Tako sam s vremenom napravio i gitaru i bubnjeve, a i sâm sam vježbao pjevanje. Dodatan problem bio je u tome što sam sve to morao raditi potajno jer se tata jako protivio tome da se bavim glazbom. Mama mi je bila podrška, ali kako smo živjeli na rubu neimaštine nije mi mogla pomoći, pa ni utjecati na tatu koji mi je čak i odabrao smjer za srednju školu. No, i tu sam ga iznevjerio. Odmalena sam čvrsto vjerovao da mogu uspjeti u glazbi unatoč svim preprekama.

Koliko su priče poput vaše česte na glazbenoj sceni? Govori li se još uvijek djeci kako glazba nije posao i da od nje „nema kruha“ i koliko je, konačno, istine u tome?

Mnogi moji estradni kolege imaju slične životne priče. Osobno razumijem roditelje koji su protiv toga da im se djeca bave glazbom. Naime, glazbu se nikada, nažalost ni danas, nije smatralo pravim poslom kojim se zarađuje za „normalan i pristojan“ život. Ljudi smatraju da „ako ne radiš osam sati dnevno, pet do šest dana u tjednu, to nije posao“, a ja sam se još k tome primio duhovne glazbe koja, niti je komercijalna, niti je u ono vrijeme imala toliku publiku. Stoga sam često od svoje okoline dobivao komentare da ću u životu biti „niškoristi“. Stvarnost glazbenika je potpuno drugačija od „normalnog posla“ i za svoj kruh se moraš jako puno truditi. Tu nema radnog vremena ni sigurne plaće, što je svakako jedan od razloga zašto roditelji žele da im djeca prije svega završe školu, postave se na noge, srede si život, a glazba neka bude samo hobi. Ipak, današnjoj je mladeži puno lakše: svatko si može kupiti dobru zvučnu karticu, mikrofon i slušalice te u svojoj sobi snimiti pjesmu, pa čak i album. Tu je i internet koji svima omogućava da svoju glazbu podijele s cijelim svijetom u samo nekoliko klikova. No, glazbene platforme i društvene mreže su jednostavno zasićene svakakvim glazbenim sadržajima i teško je isplivati na površinu u moru svega i svačega.

Je li vaš otac na kraju promijenio mišljenje?

Moj tata je prvi put bio na mojem koncertu prije 15 godina, kada sam službeno započeo karijeru profesionalnog glazbenika i nije bio oduševljen mojim životnim zvanjem. Nakon toga dugo nije dolazio na moje koncerte, no kako sam se počeo sve više pojavljivati u medijima i puno sam truda uložio u to da moju duhovnu glazbu počnu emitirati komercijalne radio postaje, tako su pjesme došle do tate preko radija koji on sluša, a moj rad preko novina koje on čita. Kad je shvatio da ne odustajem od glazbe, odlučio je prije par godina doći s mamom na jedan moj veliki koncert u Varaždinu. Nakon koncerta mi je rekao: „Svaka ti čast! Nisi se dao i uspio si!“. Te riječi su mi značile više od bilo kakve pohvale struke. Danas mi je tata velika podrška.

Redovni ste član Hrvatskog društva skladatelja, a 2016. godine ostvarili ste status samostalnog umjetnika. U kojoj je mjeri dobivanje ovog priznanja utjecalo na daljnji smjer vašeg glazbenog puta?

Ponosan sam član Hrvatskog društva skladatelja već dvanaest godina i trudim se svojom aktivnošću i zalaganjem doprinijeti radu Društva koje me je, kao strukovna udruga, i predložilo za status samostalnog umjetnika. Moj put do tog priznanja trajao je pet godina i kada sam napokon 2016. godine pozvan na primanje statusa, pao sam na koljena od radosti i zahvalnosti Bogu jer sam znao da će mi odsad barem neke stvari u životu i radu biti lakše. Status samostalnog umjetnika donio mi je i određeni ugled među kolegama i strukom te su ljudi općenito počeli drugačije gledati na mene kao na ozbiljnog glazbenika. I dalje se sâm moram boriti za svakodnevni kruh, ali je ipak lakše kada znam da ću jednog dana, kad više ne budem mogao nastupati i raditi u studiju, moći otići u mirovinu kao profesionalni glazbenik. Posebno sam ponosan što sam taj status stekao upravo sa svojom autorskom modernom duhovnom glazbom.

Prve pjesme počeli ste pisati s nepunih 16 godina. Kada pogledate unatrag, je li pomalo neobično što ste pjesme duhovne tematike počeli pisati u tako ranoj dobi?

U mojoj obitelji je oduvijek bila prisutna obiteljska krunica, a već sa sedam godina počeo sam pjevati u crkvenom zboru mladih u rodnom Nedeljancu gdje se moja ljubav prema glazbi počela ozbiljno razvijati. U našoj crkvici bio sam stalno prisutan, volio sam pjevati na svetim misama i jedva sam čekao kad će biti neka priredba ili koncert našeg zbora. Prva pjesma koju sam napisao zvala se „Molitva za svijet“, krajem 1998. godine. Pjesmu sam iduće godine prijavio na festival „Duga“ u Ludbregu. Prošla je na natječaju te sam s njom osvojio 2. mjesto na festivalu. Nakon nastupa imao sam i prvi intervju u životu. Intervjuirao me Slavko Nedić koji mi je danas dobar prijatelj i kolega.

Do sada ste objavili 5 studijskih albuma, održali preko 400 koncerata, nastupali na brojnim festivalima te osvojili mnoge nagrade. Održali ste i brojne turneje po Hrvatskoj i inozemstvu predstavljajući autorsku glazbu. Upravo ste se vratili iz Njemačke. Što vas pokreće? Jeste li ikada poželjeli odustati?

Često poželim odustati iz raznih razloga, to je ljudski faktor. Koliko god je čovjek u vjeri i trudi se ostati na tom putu, toliko je podložan napastima i kušnjama. Ponekad se pitam zašto sve ovo radim, čemu sav ovaj trud kada imam dojam da ljudi više cijene i slušaju „zapadnjačku“ slavljeničku duhovnu glazbu, a ne moju autorsku. No, odabrao sam ovaj životni put jer mi je Bog dao talente da ga proslavljam glazbom i pronosim u svijet svoje pjesme koje su životne, pune poruka ohrabrenja, nade, ljubavi. Svoje talente nisam želio zakopati, već ih razvijati koliko god mogu, a pritom ne težiti za vlastitom slavom. Pet albuma u trinaest godina nije mala brojka, kao ni toliko održanih koncerata i prijeđenih par stotina tisuća kilometara – sve automobilom. Svjedočanstva brojnih ljudi o tome kako ih je moja glazba dotakla, „podigla“, izvukla iz nekog poroka, dala im snagu i hrabrost za život… Mnogi su preko mojih pjesama odlučili nakon dugo godina otići u crkvu, ispovijediti se, vratiti k Bogu. To me pokreće, to je ono što mi nikako ne da odustati.

Sjećamo vas se bosonogog, u bijelom, iz emisije Supertalent u kojoj ste prije 13 godina došli do samog finala. Tada ste široj javnosti predstavili svoj talent te dobili pohvale upravo za vaš autorski rad. Koliko je sudjelovanje u tom showu i prolazak do finala pomogao vama kao glazbeniku i općenito promociji duhovne glazbe u godinama koje su uslijedile?

To je bilo nezaboravno iskustvo koje je doprinijelo tome da moja glazba dođe do ljudi putem javne televizije. Prije nastupa uživo u polufinalu iza pozornice sam se pomolio rekavši: „Gospodine, ako se želiš poslužiti sa mnom na ovaj način, tu sam. Ako me ne trebaš na ovaj način, prihvaćam Tvoju volju.“ Kada sam prošao u finale, sjećam se da sam ostao na pozornici nakon što su se ugasile kamere i plakao od radosti, jer mi je Gospodin dao znak da sam na pravom putu. Nakon Supertalenta zvali su me sa svih strana za koncerte i nastupe, počele su me kontaktirati izdavačke kuće, jednostavno, snovi su se počeli ostvarivati. Uoči finala, imao sam sastanak s menadžerom jednog poznatog „estradnjaka“ koji mi je dao ponudu koja se ne odbija: imao je detaljno razrađen plan, tehnički, medijski i financijski kako od mene napraviti zvijezdu. Uz jedan uvjet: da više ne stvaram i ne pjevam duhovnu glazbu. Dugo sam se borio sâm sa sobom, ali nisam se htio odreći Onoga koga slavim u svojim pjesmama. Odabrao sam teži put, bez menadžera i promotora. Možda danas nisam toliko poznat široj publici, ali mogu čistog obraza stati na pozornicu i slaviti Gospodina svojim pjesmama. Posebno sam ponosan što je moj nastup na Supertalentu s autorskom duhovnom glazbom dao poticaj mnogim mladima da krenu mojim putem, jer sam bio prvi glazbenik duhovne glazbe koji se odvažio slaviti Boga na televiziji. Vjerujem da je moj nastup na tom showu doprinio promociji duhovne glazbe.

Ugrožavaju li danas prepjevi stranih popularnih duhovnih pjesama autorski rad hrvatskih glazbenika?

Da, jako! Smatram da smijem to reći nakon toliko godina stvaranja i javnog izvođenja autorske glazbe. Nemam ništa protiv prepjeva, ali su toliko uzeli maha da naša hrvatska autorska duhovna glazba jednostavno ostaje po strani te ne dobiva dovoljno medijskog prostora. Samim time ne može doći do slušatelja, a i na velikim duhovno-glazbenim događanjima prednost imaju prepjevi. Svatko od nas koji smo u duhovnoj glazbi slavimo Boga na svoj način, ali nikako ne mogu razumjeti kako pjesma u kojoj se jedna ili dvije rečenice (ili riječi) ponavljaju bezbroj puta kroz čitavu pjesmu, može biti prihvatljivija od hrvatskih autorskih pjesama čiji su tekstovi duboki, proživljeni i govore o stvarnim i osobnim životnim iskustvima s Gospodinom? Nažalost, i gašenje festivala duhovne glazbe u Hrvatskoj doprinijelo je tome da danas imamo sve manje autorskih pjesama pa se mnogi okreću prepjevima.

“Bože moj, dolazim Ti, jer osjećam da vjera mi slabi. I trebam te, jer put je moj dug, i teško ću sam kroz trnje i krš i sav moj jad” riječi su vaše pjesme “Na tvom dlanu”. Koliko je danas izazovno svjedočiti svoju vjeru glazbom?

Itekako je izazovno. Pogotovo u današnje vrijeme koje sve više tone u moderne svjetonazore. Imam dojam da ćemo uskoro morati s oprezom govoriti o tome da smo vjernici. No, s godinama, kako čovjek postaje stariji i mudriji, shvatio sam da se ne smijem sramiti svog životnog poziva. Svojom glazbom nikoga ne vrijeđam, ne sortiram ljude ni na koji način već svoje slušatelje potičem na dobrotu, međusobno razumijevanje, na prihvaćanje jedni drugih takvima kakvi smo. Stavljam im na srce da smo svi sestre i braća na ovom svijetu i da smo s razlogom dani jedni drugima na životni put.

U bazi HDS ZAMP-a imate prijavljeno više od 300 djela. Koja je vaša autorska pjesma najuspješnija?

Zaista sam sretan zbog tolike brojke. Većinu tih pjesmama napisao sam i skladao za razne izvođače, a sve su objavljene, emitiraju se u medijima i izvode na koncertima i festivalima. Od pjesama koje sam napisao za sebe među publikom su najviše zaživjele „Na Tvom dlanu“, „Ohrabri me“ i „Ponizan i blag“, dok mi je na radio postajama najizvođenija pjesma „Ovo nije vrijeme predaje“.

Dio vašeg opusa su i svjetovne pjesme, a posljednja od njih jest “Grlica moja” objavljena prije nekoliko dana. Možemo li u budućnosti od vas očekivati još pjesama svjetovne tematike?

 „Grlica moja“, suprotno općem mišljenju, nije izlet u svjetovnu glazbu. Moje pjesme „Ovo nije vrijeme predaje“ i „Friends Forever“ isto su tako bliže svjetovnijoj tematici. No, umjetnik sam i čovjek s osjećajima kao i svi drugi, pa mi ponekad dođe poticaj i inspiracija napisati i koju svjetovnu pjesmu. Kada sam u rano proljeće ove godine napisao ovu pjesmu, znao sam da ju moram objaviti jer je toliko nježna, poticajna i lako pamtljiva da jednostavno mora doći do ljudi. Nisam očekivao da će odmah doživjeti uspjeh ali, eto, na nekoliko radio postaja postala je hit dana pa hit mjeseca, to je predivan osjećaj! Isto tako, donijela je i nove slušatelje mojoj duhovnoj glazbi.

Već 15 godina u Varaždinu organizirate festival popularne duhovne glazbe Hvalospjev Ljubavi. S kojim ste se najvećim organizacijskim izazovima do sada susretali?

Uvijek su financije taj jadan problem koji stvara najveći izazov u organizaciji! Nažalost, institucije se ne uključuju dovoljno u podržavanje takvih manifestacija pa se često događalo da smo moja Agneza i ja sami financirali dio troškova festivala. Drugi veliki izazov s kojim smo se susreli dogodio se uoči desetog izdanja. U to vrijeme na Hrvatskoj duhovno-glazbenoj sceni bilo je puno takvih manifestacija pa smo se suočili sa slabim odazivom publike i sve manjim interesom izvođača. Shvatili smo da će deseto izdanje Hvalospjeva Ljubavi biti zadnje. No, onda su se naglo počeli gasiti festivali po Hrvatskoj i to oni najveći i najznačajniji. Odlučili smo biti ustrajni i trud se isplatio. Danas je naš festival jedan od najznačajnijih duhovno-glazbenih manifestacija u Hrvatskoj uz izrazito veliku posjećenost publike i nevjerojatan interes izvođača iz cijele Hrvatske.

Pred vama je i veliki, obljetnički koncert 4. listopada u Sportskoj dvorani 6. osnovne škole u Varaždinu kojim ćete proslaviti 25 godina stvaranja i bavljenja duhovnom glazbom. Kako teku pripreme?

Pripreme teku sjajno, Bogu hvala! Imam predivnu ekipu izvrsnih glazbenika i suradnika koji već dugi niz godina rade sa mnom. Sjajno su uhodani i veliki dio priprema odrađuju bez moje prisutnosti, što mi puno toga olakšava. Na ovom koncertu predstavit ću i dva nova člana ekipe koji su mi se priključili početkom ove godine na turneji po Sloveniji. Tako su se dobro uklopili, kao da su oduvijek tu. Jako se radujem tom koncertu jer smo pripremili sjajan program popraćen odličnom glazbenom i rasvjetnom produkcijom.

Imate li planove za sljedećih 25 godina?

Najveća želja mi je ostati ponizan, malen i Bogu zahvalan čovjek i glazbenik. Kad stanem i pogledam unatrag, vidim da je linija izgradnje mene kao čovjeka, vjernika i glazbenika išla uzlaznom putanjom s ponekom kratkom, ponekad i naglom, oscilacijom. Volio bih da i dalje bude tako, da moja linija i dalje unatoč svemu ide uzlaznom putanjom. Ne bih htio „ostati na mjestu“ jer neprestano tražim mogućnosti za napredak. Volim istraživati, volim biti to što jesam. Ovaj životni put me nevjerojatno ispunjava, bilo da sam na turneji kao izvođač ili u studiju kao producent, obje strane svog glazbenog stvaralaštva jednako volim. Neka nam Bog da zdravlja i snage pa da za 25 godina mogu dati intervju o tome kako slavim 50 godina stvaralaštva autorske glazbe!