B strane Nene Belana: zakopano blago za prave fanove!

Usprkos čak četverosatnom “best of” koncertu, postoji još cijeli paralelni svemir pjesama koje su meni jednako važne, ali nikad ne dođu na red

Razlika između casual i pravih fanova nekog glazbenog izvođača najčešće se vidi u poznavanju B strana, odnosno onih pjesama koje nisu hitovi i opće poznata mjesta u ukupnom katalogu. One nisu od onih “na prvu” te su, zbog ovog ili onog razloga zapostavljene u koncertnom repertoaru ili kompilacijskim albumima, ali za istinske fanove predstavljaju poseban, tajni znak raspoznavanja.

U svojih četrdeset godina profesionalne karijere, Neno Belan nakupio je respektabilan broj hitova čemu je, uostalom, svjedočila i publika na njegovom prošlogodišnjem, četverosatnom koncertu u Areni. S obzirom na širinu tog glazbenog kataloga, prirodno je da se tu našao i lijepi broj pjesama koje nisu hitovi, ali po svojoj kvaliteti nimalo ne zaostaju za onim pjesmama koje su se, primjerice, izvodile u Areni.
Stoga se, kao potpunu suprotnost, Belan sada odlučuje za zagrebački klub Sax i potpuno drukčiji repertoar sastavljen od B strana, pjesama koje rijetko ili čak nikad nije izvodio! Prvi koncert, 27. veljače, već je odavno rasprodan stoga je zbog velikog interesa dodan još jedan termin, dan kasnije, u subotu 28. veljače.

Otkud ideja za koncertni projekt “B strane”?

Ideja je došla gotovo spontano, odmah nakon velikog slavljeničkog koncerta u zagrebačkoj Areni 2025. Tamo smo napravili veliki presjek karijere – sve pjesme koje ljudi očekuju, znaju napamet, sve ono što je s vremenom postalo neko zajedničko vlasništvo. I onda sam shvatio da, usprkos čak četverosatnom “best of” koncertu, postoji još cijeli paralelni svemir pjesama koje su meni jednako važne, ali nikad ne dođu na red. „B-Sides“ će zapravo biti prostor gdje će te pjesme napokon prodisati.

S obzirom na raznolikost i širinu vašeg kataloga, kako je izgledao odabir pjesama?

Prvo pravilo bilo je – ne smije biti ništa što se već svira. Ako je pjesma standardna na set-listi, otpala je. Drugo, napravio sam malu anketu među stotinjak ljudi koji dobro poznaju moj materijal. Između pedesetak ponuđenih “b strana”, iskristaliziralo se njih dvadesetak i nešto – i to je bio dobar kompas.

S koncerta u varaždinskoj Areni – foto: Davor Dragičević

Što pjesmu zapravo kvalificira kao “B stranu”?

U ovom slučaju to nije slabija pjesma, nego ona koja je iz nekog razloga ostala po strani. Možda je intimnija, možda sporija, možda nije bila singl ili nije imala spot… Često baš takve pjesme imaju neku neočekivanu i lijepu emanaciju duše. Na probama ih otkrivamo kao da su nove.

Tko je publika ovih koncerata u odnosu na rasprodanu Arenu?

Arena je bila velika fešta, slavlje i zajednički refreni, a Sax je kao dnevni boravak. Ovdje dolaze pravi fanovi, ljudi koji stvarno kopaju po albumima, koji znaju i „sedmu stvar s B strane“. To je intimnija publika, ali i nekako hrabrija jer dolaze bez garancije da će čuti hitove. Dolaze zbog povjerenja i to nevjerojatno cijenim, stvarno sam im zahvalan!

U ovih četrdeset godina karijere imali ste priliku puno puto zapitati se zašto neke pjesme postanu hitovi, a neke ostanu “na klupi”. Do kojeg ste odgovora došli?

To je često misterij. Naravno, pjesma mora imati neku iskru, ali puno toga je i izvan same glazbe – tajming, radio, spot, trenutak u životu ljudi. Nekad pjesma izađe prerano ili prekasno. Nekad je jednostavno pretiha za eter, ali to ne znači da vrijedi manje. Zapravo, te „tihe“ pjesme često najduže traju.

Što činjenica da možete složiti dva potpuno različita koncerata govori o važnosti autorske predanosti i kontinuiteta?

To mi je možda najveća potvrda da sam cijelo vrijeme radio vrijedno i iskreno, bez kalkulacije. Nisam razmišljao „ovo je singl“, „ovo nije“. Samo sam pisao pjesme. I onda se nakon 40 godina dogodi da imaš dva – i to kakva! – koncerta bez ijedne iste pjesme, a oba imaju smisla. To je luksuz koji kao autor ne možeš planirati, jednostavno ti se dogodi. Osjećam se privilegirano.

Kratkotrajni reunion Đavola krajem devedesetih i početak Fiumensa

Kako danas gledate na svoje razdoblje devedesetih godina, omeđeno recimo pjesmama “Sunčan dan” s jedne i “Srce od leda” s druge, kada unatoč kvalitetnim pjesmama i albumima ipak niste bili u medijskom, pa i komercijalnom fokusu?

To mi je bilo najtvrdoglavije, a na neki način i najteže razdoblje. Bilo je i velikih pjesama, ali prije svega puno traženja, eksperimentiranja, pisanja bez pritiska. Danas vidim da su baš iz tog razdoblja izašle neke pjesme koje ljudi najdublje osjećaju, poput „Ponoćna zvona“, „Dotakni me usnama“ ili „Srce od leda“. To me naučilo strpljenju – i tome da karijera nije sprint, nego maraton.

Tijekom posljednjih mjeseci dogodile su neke bendovske promjene u vašim Fiumensima, nakon gotovo trideset godina, više niste četvorka već – šestorka?

Nakon toliko godina prirodno je da se stvari mijenjaju. Ljudi imaju svoje puteve, živote, energije. Ali promjena je dobra jer donese novu svježinu, novi zvuk i novu dinamiku na pozornici. Koncert je danas možda manje rutina, a više živa stvar. Ima više iznenađenja i to mi se sviđa.

Koja je budućnost B sides projekta, hoće li sve ostati samo na dva koncerta u Saxu ili će i ostatak Hrvatske imati priliku čuti vaše b strane uživo?

Volio bih da „B-Sides“ putuje. To je koncept koji se lako preseli u druge gradove – male dvorane, kazališta, klubovi, mjesta gdje publika diše s tobom. Nije to turneja za tisuće ljudi, već lijepe večeri za par stotina pravih fanova, ali baš zato će biti posebno.

Za kraj, čije biste vi B strane voljeli slušati uživo?

Volio bih čuti B sides autora ili izvođača s velikim katalogom – na primjer, Springsteena, McCartneyja ili, recimo, Parnog valjka, ali ima ih još bezbroj. To bi bio pravi fanovski raj, kao da ti netko pokaže svoj tajni dnevnik.

Belan o svojim B stranama…

Ljubav postoji zbog nas

Prije nekih trideset i pet godina imao sam jedno potpuno drugačije iskustvo – završio sam na kazališnim daskama. Igrao sam u splitskom HNK-u u opereti Ive Tijardovića Splitski akvarel. Redatelj Krešimir Dolenčić pozvao je mene i kolegu Tedija Spalata da glumimo dva američka mornara, dok je glavnu ulogu igrala Anja Šovagović Despot. Iako sam kasnije pisao glazbu za kazališne predstave, to mi je, zapravo, bio prvi i posljednji glumački izlet u kazalište.

Tamo smo se Anja i ja sprijateljili, a baš u to vrijeme pripremao sam pjesmu „Ljubav postoji zbog nas“. Zamišljao sam je kao duet i činilo mi se prirodno da baš nju pozovem. U šali sam joj rekao: evo, ja sam sad gost na tvojim daskama koje život znače – ajde ti budi gost na mojima. Pristala je, ušli smo u studio i snimili pjesmu s idejom da zvuči pomalo filmski i retro, kao nešto iz Briljantina, s romantičnim, ljetnim duhom.

Trebali smo te godine s njom nastupiti i na Splitskom festivalu, ali nažalost počeo je rat i festival je bio otkazan. Plan je propao, ali pjesma je ostala. I danas mi je draga baš zbog te priče i tog jednog posebnog, kazališnog trenutka u životu.

Nebo vraća osmijehe

„Nebo vraća osmijehe“ je baš tipična B strana. Dolazi s prvog albuma moje prve profesionalne grupe Đavoli iz osamdesetih, Ljubav i moda kojeg je glazbena kritika u to vrijeme proglasila jednim od najboljih u bivšoj državi.

Nikad nije bila singl, nikad gurana u prvi plan, ali ima jednu posebnu atmosferu – čarobnu, noćnu, sanjivu. To je više ugođaj nego klasična pop pjesma. Harmonijsku strukturu slagao sam pod utjecajem benda Spandau Ballet, koji mi je tada bio jako drag. Htio sam te njihove elegantne, pomalo šminkerske i neočekivane promjene akorda, taj sofisticirani, romantični zvuk. Naravno, tu je bio i saksofon koji smo tada stalno imali u postavi benda, pa je i on dao pjesmi posebnu boju.

Na kraju je ispala stvarno eterična, gotovo filmska stvar. I baš zato mi je drago da će napokon dobiti svoj prostor uživo jer takve pjesme najbolje dišu u intimnoj atmosferi.

Uspomene

„Uspomene“ imaju stvarno nevjerojatan put. To je jedna od mojih najstarijih pjesama uopće. Napisao sam je još dok sam svirao u svom prvom bendu Narodno blago, prije nego što sam uopće ušao u profesionalne glazbene vode. Datira još iz ranih osamdesetih. Zanimljivo je da je na snimanje došla tek dvadesetak godina kasnije, početkom 2000-ih, kad sam radio materijal za album Luna & Stelle. Kao da je čekala svoj trenutak.

Cijela priča oko snimanja bila je posebna. Naš prijatelj Davor Lukas Bajo, frontmen legendarne riječke grupe Fit, tada je imao brod Smiles. Ukrcali smo se s kompletnom opremom, instrumentima i pojačalima, i dva tjedna doslovno živjeli na tom brodu. Plutali smo uz vanjsku stranu Cresa i tamo radili nove pjesme. Bilo je to jedno izolirano, gotovo meditativno iskustvo – samo more, bend i glazba. I baš u toj atmosferi „Uspomene“ su dobile svoj konačni oblik.

Pjesma je vrlo introspektivna, a i spot koji smo kasnije snimali s Fiumensima nosi tu istu tišinu i unutarnji film. Kad je danas slušam, uvijek me vrati u dva vremena odjednom – i u te dane na brodu, ali i još dalje, u ranu mladost, kad sam tek sanjao da ću se baviti glazbom.

Kad plima se diže

„Kad plima se diže“ je četvrta u seriji mojih, ajmo ih tako nazvati, klapskih pjesama – suradnji s klapama koje su zapravo neka vrsta klapskog pop-rocka.

Snimio sam je, kao i prethodne tri, s klapom More, mojim dragim prijateljima iz Šibenika. Te prve tri – „Srce od leda“, „Djevojka s juga“ i „Galeb“ – s vremenom su postale evergreeni i standardni dio mog repertoara. Ljudi ih odmah prihvate i pjevaju. Ova četvrta se, međutim, nije uspjela nametnuti na isti način. Ostala je malo u zapečku, po meni potpuno nezasluženo. Zato mi je drago da će sada dobiti svoj prostor na „B-Sides“ koncertima.

Ima i jedan lijep kuriozitet – u pjesmi nam je glas posudio moj prijatelj Marijan Ban. On ima onaj parlando dio u sredini, gotovo kao recitaciju, što je pjesmi dalo posebnu boju i karakter. Sjećam se da mi je u studiju rekao koliko mu se sviđa tekst, a posebno stih: „moćno poput mora kad plima se diže“. I nekako mi se čini da taj stih najbolje opisuje samu pjesmu – tiha je, ali kad krene, nosi te kao more.