Debitantski album
Babich: Između kantautorstva i funkcioniranja u glazbenoj instituciji

Andrej Babić je nakon Markiza i paralelno s ulogom u HGU-u osjetio potrebu kantautorski se osamostaliti i izaći na scenu s debitantskim albumom
Nakon nekoliko singlova/spotova, a pred izlazak prvijenca, popričali smo o mnogočemu vezanom za naprijed-natrag unutar domaće glazbene scene. Ne samo iz njegove perspektive.
Čekalo se vremena na debitantski solo album. Poslije Markiza i gitarističkih utjecaja tko je glazbeno korijenski najzaslužniji za zvuk tvog solo debija? Ne mislim pritom producentski na Bozanića ni tebe kao autora.
U zadnje vrijeme mi se često događa da pokušavam objasniti vrstu glazbe kojoj zapravo pripadam, pa se onda zapletem u razne glazbene žanrove i odustanem. Je li to pop, rock, elektronika, neki lagani alternativni pristup. Mislim da sam spoj svega toga. Kroz život sam prolazio kroz sve moguće glazbene faze, slušao raznovrsne izvođače. Kao klinac sam luđački upijao Beatlese i tu vjerojatno razvio melodičnost. U srednjoj se otvorio cijeli neki novi glazbeni svijet -Depeche Mode, Cure, Smiths, Joy Division, pa do Bauhausa, Cabaret Voltairea i raznih mračnijih bendova. Prošao sam i jaku domaću fazu, od EKV-a, Čorbe, cijelog novog vala. Brit pop devedesetih – Oasis, Radiohead. Kroz stvaranje albuma su me neke pjesme jako furale na Portishead i Massive Attack. Mislim da se osjeti taj utjecaj. Ako rezimiramo, Depeche Mode je vjerojatno ostavio najviše utjecaja. Uz Beatlese, koji su mi i dandanas broj jedan. Mislim da se čovjek glazbeno razvija kroz cijeli život i svaki period života nosi nešto posebno i drugačije, neko novo glazbeno otkriće. Tko zna što će me furati u budućnosti.
Prema najavnim singlovima ističe se potreba biti storytellerom. I umotati te komade u ambicioznije videospotove. Što je autorska kreativna potreba poručiti i reći, izraziti što?
Dvije godine mi je trebalo da se odlučim za ovaj korak. Svjestan sam svojih vrlina i mana, i nisam se osjećao ugodno u ulozi pjevača. Čak i sada kad ovo pišem, riječ „pjevač“ mi zvuči strano i čudno. Uvijek sam se vidio u drugom planu, sa strane, s gitarom. A onda sam krenuo pisati za sebe i shvatio da je svaka izgovorena riječ kao neki statement i to mi je otvorilo neka nova kreativna vrata, ali i postavilo izazov koji sam morao prijeći da uopće pristanem objaviti solo pjesme. Samokritika se podigla na dosta visok nivo. Stil je došao sam po sebi, iz čistog osjećaja. Prepustio sam se i čekao da se desi moment u kojem ću možda biti zadovoljan onime što mogu napraviti kao solo izvođač.
Do sada sam pisao za druge vokale i nisam imao dovoljno kvalitetan feedback kako se pjevač/pjevačica osjeća kad pjeva moj tekst. Bavim se svojim unutarnjim svijetom i osjećajima. Pokušavam iskreno prenijeti to što mislim i što me smeta, bez obzira na to o kojoj temi pišem. Neke pjesme su u hodu otpale, a bile su dosta socijalno angažirane. U današnjem svijetu mi svašta smeta, ponekad sam preopterećen potrebom da ispravljam tuđa ponašanja. Iako je album manje „angažiran“ nego neki prijašnji, frustracija da ne mogu puno promijeniti – stalna je. Spotovi su samo nadogradnja. Želim da su maksimalno pripremljeni i kvalitetni, unutar budžeta koji si mogu priuštiti.
Markizu se uvijek pribavljalo da je bend koji ne svira ili bar ne svira dovoljno terenski, a skuplja ZAMP vrtnje. S obzirom na svoju dugogodišnju poziciju unutar HGU-a, kako Babić prebacuje te trikove i potencijalne zamke za spoticanja o glazbu?
Mislim da je Markiz zaslužio više. Nikada nismo htjeli biti isključivo radijski bend, ali smo to postali jer nas doslovno nitko nije zvao na svirke, pa je izgledalo kao da živimo samo u eteru radio stanica. Nudili smo se na sve strane, ali uvijek je bio neki problem. Čak i s festivalima. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti koncerti nakon prvog albuma, koji je bio ocijenjen kao jedan od najboljih 2010. godine. Isto se desilo s drugim albumom. Ne znam kako to objasniti. Je li to taj neki faktor X koji se desi ili ne desi. U svakom slučaju, mogli smo imati bolji tretman od organizatora koncerata. Mogli su malo riskirati s nama i ubaciti nas na neke festivale. Kad imaš pjesme koje su dobro prihvaćene od struke i medija, Ines na vokalu, usviran bend, a rijetki te zovu na svirke, onda je to teško objasniti. Tema je možda preširoka i premalo je papira za ovaj intervju. Mislim da je problem puno kompleksniji i događa se mnogim perspektivnim i kvalitetnim bendovima u Hrvatskoj.
Što se tiče ZAMP-a, Markiz se dobro vrtio kad bi objavili radiofoničnu pjesmu. Nisam ih ja pisao ciljano da se vrte, nego jednostavno radim takvu melodičnu glazbu. Kad smo objavili pjesmu “Mikrofonija”, nitko je nije htio emitirati jer ima „previše gitara“, a pjesma je izvrsna. I onda se u nekom trenutku zapitaš koja je poanta postojanja benda, svirači u bendu postanu nezadovoljni, sviraju u pedeset drugih bendova, ne da im se dolaziti na probe, ne osjećaju bend kao svoj. Puno je tu problema.
Koliko pri launchu novih stvari budeš oslonjen na YouTube i nove medije te koliko se build-upaju palci gore u plaćenim brojkama i pogledima? Ne mislim pritom ništa loše već koliko novi izvođač koji nije blizak novim generacijama mora u startu uložiti u promociju novih stvari gurkanjem putem YouTubea, Google Adsa ili sličnih alata?
Upravo kreće kampanja na YouTube-u za pjesmu “Neki novi ja”. Danas moraš napisati pjesmu, aranžirati i producirati, odsvirati, to sve platiti, snimiti spot pa ga platiti, a onda na kraju još moraš platiti i da ljudi čuju pjesmu.
Nikada nisam nabildavao lažne lajkove i komentare iz Pakistana. To mi je beskrajno glupo i osjećao bih se kao da lažem samoga sebe. Koja je uopće poanta toga? Da se okolo hvalim kako imam milijun pregleda? Pa svi znaju da je to nerealno. Već mi je dovoljno problematično da moram platiti za pregled. Onda ostvariš sto tisuća pregleda i par komentara, pa si frustriran jer je to čudan omjer. Pitam se nakucava li nam Google preglede tek toliko da opravda investiciju ili ih stvarno prikazuje, pa ljude to ne zanima. To je nagradno pitanje! Međutim, na kraju priče sjetiš se da to sve skupa ne radiš zbog love i pregleda, nego iz nekih izvornih, pravih razloga bavljenja glazbom i prestaneš se živcirati. Da sam imao ideju kako ću u glazbi nešto zaraditi, nikada se u glazbu ne bih vratio s puno boljih poslovnih pozicija.

Babich – Neki novi ja
Mimo singlova, ako možeš s autorske pozicije opisati album… Koje su te teme opsjedale?
Općenito prolazim kroz dosta jaku samokritiku vlastita života, gdje jedna verzija mene stalno propitkuje jesam li dovoljno napravio, što sam sve propustio, koliko sam godina protratio na gluposti, jesam li mogao bolje. Onda se pojavi druga verzija koja je svjesna da to sve skupa uopće nije loše. Pa onda malo promatram i seciram druge, uzimam tuđe probleme kao inspiraciju i malo moraliziram, haha. Šalu na stranu, na albumu se nalazi nekoliko vrlo teških i osobnih pjesama, ali ipak na kraju prevladava ljubav. Kad sam ih pisao, imao sam 25-30 pjesama od kojih sam onda filtrirao dalje. Neke od tih neobjavljenih pjesama dosta su slikovite i teške, a nisu ljubavne. Nisam uvijek sretan sa saznanjem da mi je lakše pisati o teškim temama, raskidima i problemima. Takva pjesma je onda uglavnom laganija i depresivnija. Ali to opet ima drugu prednost jer iz mene izvlači melodičnost pa zapravo uživam u tome. Rijetko pišem vesele pjesme. Moram na tome ozbiljno poraditi. Na zadnjem albumu napisao sam “Zgubidana”, koji je sarkastično ludilo i zapravo vrlo zabavna pjesma.
Kak’ da pišem “Svijet je divno mjesto” kad se oko nas događa toliko neviđenih sranja da bi mi bilo neugodno plasirati takvu laž.
S izvođačke pozicije čujno je da spadaš više u kategoriju storytellera negoli u kategoriju pjevača, što kantautorima nije apsolutno nikakva prepreka ni kamen spoticanja, ali tko su ljudi koji su ti izvođački uzori?
Veseli me svrstavanje u kantautore. To je granica koju se i ne usuđujem prijeći. Gore sam već spominjao bendove, a što se pojedinaca tiče, obožavam Davida Byrnea. On mi je top. Sjeti se samo INmusica i njegova nastupa, a gdje je sve ostalo što je napravio. Totalno cool tip. Zadnjih godina jako sam zavolio Nicka Cavea. Za to je najzaslužnija moja supruga, koja ga slijepo obožava. Gle, trebao sam mu dati priliku i ranije, ali bolje ikad nego nikad. Pospeš se pepelom i priznaš da si pogriješio i malo zakasnio. John Lennon, David Bowie, Dave Gahan, Leonard Cohen. Prince je vjerojatno bio najsvestraniji glazbenik svih vremena. Od žena, Amy Winehouse je bila nenadmašna. Ne volim nabrajanja, mogao bih do jutra. Koliko mi je tek bitnih ljudi prošlo ispod radara, bolje da šutim. Jako volim i domaće/regionalne autore!
Kako funkcionira i što točno sve radi Babić funkcioner u HGU-u spram Babića autora/izvođača?
U HGU-u sam jedanaest godina. Bavimo se stvarima koje za cilj imaju poboljšanje statusa svih izvođača u Hrvatskoj. Mislim da je HGU objavila fenomenalan posao za naše glazbenike, osiguravši im prava o kojima glazbenici u drugim državama mogu samo sanjati. Posebno smo aktivni bili tijekom pandemije, gdje smo bili jedina udruga koja je osigurala konkretnu financijsku pomoć svojim članovima. Mislim da je to bio neki prijelomni trenutak gdje su nas pojedini članovi prestali doživljavati kao udrugu gdje rade neki uhljebi. Nikada nismo bili ovisni o drugima, uvijek smo bili neovisna udruga, koja je radila u interesu svojih članova. Sudjelujemo u radu Unisona, iz HGU-a je krenula priča zvana SHIP i još puno drugih kvalitetnih ideja koje su obogatile domaću glazbenu scenu. Moram reći da smo stvorili izvrsne odnose i kontakte s Ministarstvom kulture i medija.
Iduće godine imamo 30. obljetnicu nagrade Status, koja se dodjeljuje najboljim domaćim instrumentalistima. Organiziramo i dodjelu za klince pod nazivom Status juniori. Obilježavamo Svjetski dan glazbe i Međunarodni dan jazza, snimamo edukativne videe, imamo live sessione iz studija u Brozovoj, itd., itd. Tu smo za naše članove u svakom trenutku. Kad sam došao u HGU, prvi dojam koji sam stekao tijekom početnih mjeseci bio je da nikada nisam radio u tako jako socijalno osjetljivom okruženju. To se do danas nije promijenilo, i HGU na to može biti ponosna. Okružen sam ljudima kod kojih nikada nisam osjetio bilo kakvu negativnu energiju.
U kojem je stadiju ona „čarka“ između HGU-a i HDU-a po pitanju zaštite autorskih prava izvođača? Poslije intenzivnih ping-ponganja raznim tvrdnjama i raznim PR priopćenjima obiju strana jedno vrijeme, to je ipak utihnulo.
Taj dio vodi stručni pravni tim HUZIP-a, jer su izvođačka prava u njihovoj nadležnosti. Postignut je bitan napredak s pojedinim diskografima, pa vjerujem da ćemo uskoro imati konačno rješenje tog dugogodišnjeg spora. Uvjeren sam da dolazi vrijeme kad će se opet glazbena industrija ujediniti. Možda će zvučati patetično, ali mislim da smo zajedno zaista puno jači i da možemo napraviti veliki dodatni iskorak. Svi smo mi povezani jedni s drugima na razne načine.
Babich uživo i koncertno. Ima li mjesta smislenoj i povezanoj koncertnoj promotivnoj turneji mimo Zagreba i eventualno kojeg vezanog giga po većim gradovima?
Moje već opisano iskustvo s Markizom uči me da budem jako oprezan s takvim planovima. Najmanji je problem aktivirati bend koji će zvučati dobro. Bez konkretnog plana i interesa od strane nekog organizatora koji bi ozbiljnije procijenio koliko je sve skupa realno, nema smisla maštati o nastupima. Ako me sutra nazove Sanjin i kaže da mu se čini kako bi se to moglo kvalitetno odraditi, počet ću ozbiljnije razmišljati o tome. Do tada ću objavljivati singlove i dati sve od sebe, bez nerealnih očekivanja.
Inače, bend zapravo postoji, ali sve se to skupa svede na velik trud na probama koji se pretvori u nekoliko svirki godišnje, a to u praksi nikada ne završi dobro.

Andrej Babić/promo
S obzirom na iskustvo na sceni, a činjenicu da si novi izvođač i da preživljavaš od glazbe, je li cilj dobiti Porina ili druge strukovne nagrade kako bi te se pečatiralo kao izvođača koji mimo debitantskog albuma pretendira i ostati na sceni? Ili koja je ambicija?
Shvatio sam da gubim motivaciju ako ništa ne snimam i držim pjesme zarobljene u nekom folderu. Imam potrebu izraziti se kroz glazbu. Mislim da sam u glazbi previše toga propustio u pauzi od petnaestak godina i to me dosta kopka svih ovih godina. Ambicija je biti kreativan i raditi ono što me čini sretnim. Umišljam si da sam taj neki cilj zaista postigao svojim solo albumom. Taj album je baš beskompromisno moj. Ako je to sve skupa dovoljno da se pjesme svide ljudima, nitko sretniji od mene. Ne razmišljam o Porinu. Što manje mislim o nekim prošlim i budućim nominacijama, osjećam se bolje! Kako bude, bit će.
Kakav je odnos među glazbenicima po institucijama poput tebe? Lojalna konkurencija ili je osmijeh uživo, a pasmaters iza okrenutih leđa? Ima li puno figa u glazbenom institucionalizmu u smislu „šta sad Babić fura“ ili je više onih koji ti drže štangu i na koje se osloniti?
Odnos je odličan. Nikada nisam doživio nikakvu lošu vibru od kolega. Ne znam drže li se fige iza leđa, ali mislim da ne. Mogu reći da sam najmanje takvih situacija doživio upravo u glazbenom svijetu. Možda se krećem u nekom čarobnom krugu ljudi koji nemaju problem s drugim kolegama. Institucije poput HGU-a dovoljno su malene po pitanju zaposlenika i članova raznih glazbenih odbora, da bi tu postojao neki fight i laktarenje za pozicije. Iz moje perspektive, to ne postoji. Općenito mi se čini da su odnosi među glazbenicima jako dobri i da se podržavaju.
Goga Džepina, sjajna dramska glumica, ali nedovoljno korištena po našim serijama/filmovima jedna je od konstanta spotova dosad. Odakle prepoznavanje i spoj?
Upoznala nas je zajednička prijateljica Kristina Habuš. Tražio sam karakternu glumicu za spot “Ove ruke” i to je prošlo izvrsno. Nakon toga mi se učinilo zgodnim da je pozovem kao jednu od putnica u mom suludom taksiju, u pjesmi “Ti si tu”. Mislim da joj se do tada već svidjela moja glazba, pa sam je mogao nastaviti maltretirati. Znali smo da za pjesmu “Neki novi ja” trebamo ozbiljniju glumu, jer je tema pjesme mračna i teška, a Goga to uvijek iznese s lakoćom. Slažem se da je nedovoljno „korištena“, ali mi se čini da je trenutačno zadovoljna poslovima kojima se bavi. Možda je sad “Neki novi ja” lansira u neku drugu orbitu interesa!
Koliko si ego-free i imun na kritike vlastita rada od drugih, a koliko si sâm sebi strog kritičar?
Bila bi laž da kažem kako sam imun na lošu kritiku. Stvarno ne znam tko to voli. Nije da će me baciti u depresiju, ali sigurno da više volim dobru kritiku!
Što se ega tiče, životno iskustvo me učinilo stabilnim. Smatram da svaki čovjek s vremenom mora shvatiti gdje mu je mjesto, u čemu je dobar, a u čemu nije. Ako to shvatiš i fokusiraš se na stvari u kojima si dobar i ne guraš nos u sve i svašta, ego neće patiti. Ako želim vrhunsku solo dionicu na gitari, neću sebe gurati u prvi plan, nego ću zvati čovjeka koji to radi bolje. S druge strane, aranžman ću prepustiti sebi, jer znam da sam tu prilično dobar.
Sâm sebi sam ponekad grozan kritičar, na razini neprijatelja. Što će Babichu neprijatelj, kad ima sebe samog. Dosta sam si naporan s pretjeranim razmišljanjem i seciranjem onoga što radim. Znao sam puno puta rušiti gotove tekstove koji uopće nisu bili loši.
Puno se glazbenika skrivalo ovog ljeta vezano za hipodromske spektakle i taj vid garniranja scene. Kako ti stojiš po tom pitanju i dopušta li ti funkcija imati javno mišljenje ili moraš u rukavicama?
Često se uhvatim u momentu kad želim nešto prokomentirati, pa se sjetim da nisam „običan“ glazbenik, nego da sam glavni tajnik udruge koja okuplja glazbenike raznoraznih profila, političkih stavova i žanrova. Dugo sam bio izvan glazbe i radio na pozicijama gdje sam naučio što je družba, a što služba. Kao čovjeku iz HGU-a, meni su svi naši članovi isti. Nitko mi nikada nije sugerirao da ne smijem iznositi svoje mišljenje, ali zdrav razum i profesionalan odnos prema poslu mi to nalažu i toga ću se sigurno držati i dalje.
A bivše kolege, odnosno kolegica iz benda u Bad Red Bunny điru? Kakve su ti Inesine pjesme i koliko si ulazite u debitantski teren?
Ines i ja smo u odličnim odnosima. Otpjevala je sve prateće vokale na mom albumu i na tome sam joj jako zahvalan. Podržavam njezinu potrebu da se izrazi kao autor. Bio sam na koncertima u Vintageu i Hardplaceu. Super zvuče, posebno sad kad im se priključio Filip Majdak. Ines je standardno moćna, vidi se i čuje da imaju probe 24/7. Imam taj neki stav da u glazbi ne postoji konkurencija i da ima mjesta za sve. Osim toga, oni su alter rock, a ja sam nešto skroz drugo. BRB je već imao debitantsku godinu, tako da si ni tu ne ulazimo u teren. Po prirodi nisam ljubomoran na tuđi uspjeh, novac i postignuća, tako da se veselim njihovom budućem uspjehu i sumanuto velikoj lovi koju će zaraditi!
Pri kraju, kako HGU i ti autorski vodite bitku s AI-em u glazbi? Strah i trepet ili zabavne derogacije ionako hrpetine smeća i promptova u ljudskim inačicama estrade?
Znatiželjno sam isprobao nekoliko AI sustava i sjećam se samo jedne pjesme koja mi je zazvučala zgodno. Sve ostalo je bilo poprilično smeće. Brzo sam odustao. Nema tu emocije, energije, onog feelinga da si nešto stvorio iz svoje glave. AI u glazbi je 100 % prevara. Možda će s vremenom biti dobar kao neki plugin koji ti pomogne oko aranžmana, ali autorski je to grozno. Ono što me najviše brine je činjenica da će dodatnim razvojem AI-a neki antitalent postati glazbena zvijezda, iako o glazbi nema pojma. Upisat će što želi i onda kao na lotu čekati što će AI iskemijati. S druge strane, netko će završiti glazbenu akademiju ili imati prirodan razvoj s bendom i to mu ništa neće značiti. Pred nama je velika borba da se zaštite izvorni autori, ali i budući glazbenici koji bi mogli postati nebitni.
Navodno je vlasnik Spotifya izjavio da ga uopće nije briga što drugi misle, jer će ionako uskoro AI preuzeti i kreirati sadržaj za slušatelje. Znači, banalizacija glazbe, dodatni pad vrijednosti, degradacija stvarnog talenta. Sve to već imamo u svim segmentima društva, od pojave interneta. Tzv. influenceri, sponzoruše, plastik fantastik, ljudi koji zarađuju ogromne količine novca oglašavajući nekakve proizvode, itd., itd…. istovremeno su nestali ljudi znanja i trajnih vrijednosti, jer ovi spomenuti definiraju trendove. A to sve skupa pada na plodno tlo, jer je internet prepun ljudi skromnih kapaciteta. Nisam baš optimističan kad pokušam pogledati u budućnost.