Uoči koncerta u ciklusu Lisinski srijedom
Bojan Z: „Improvizacija ili smrt!“
Bojan Zulfikarpašić, poznatiji kao Bojan Z, jedan je od najvažnijih europskih jazz pijanista svoje generacije, čija se karijera proteže više od četiri desetljeća i obuhvaća suradnje s vrhunskim glazbenicima diljem svijeta. Od klasične glazbe preko rock progresive do dubokog uranjanja u jazz, njegovo ga glazbeno putovanje vodi kroz prestižne svjetske festivale i glazbene centre, od Grožnjana do Pariza, Amsterdama i New Yorka.
Njegova sposobnost da spoji balkansku melodijsku tradiciju sa sofisticiranim improvizacijama europskog jazza, inovativno korištenje klavira, Fender Rhodesa i vlastitog instrumenta – ksenofona – te suradnje s renomiranim umjetnicima poput Michel Portala, Henrija Texiera Stevea Swallowa, Karima Ziada ili Nilsa Wograma čine ga jedinstvenim na svjetskoj jazz sceni. Bojan Z je dobitnik brojnih prestižnih nagrada, uključujući Hans Koller European Jazz Prize i Le Grand Prix SACEM, a njegovi solo albumi, poput As Is, Solobsession i Soul Shelter, potvrđuju njegovu svestranost i inovativnost.
Bojan Z će u srijedu 17. prosinca nastupiti u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, gdje će u solo izvedbi predstaviti spoj improvizacije i osobnog glazbenog izraza, pokazujući zašto ga kritika i publika smatraju jednim od najprepoznatljivijih pijanista današnjice.
Uoči koncerta, u razgovoru otkriva zašto je Zagreb za njega važna točka, o njegovim počecima, glazbenim korijenima, mentorima koji su ga oblikovali, suradnjama koje su ga obilježile, instrumentima koji ga inspiriraju, filozofiji iza njegovog solo pristupa glazbi – i o trajnom osjećaju pripadnosti i nepripadanja, koji ga je odveo do stvaranja vlastite, prepoznatljive glazbene geografije.
Foto: Leo Donat/Glazba.hr
Bojane, Zagreb je za tebe svojevrsni povratak na početak. Prvi si puta svirao u Zagrebu 2005. godine, a posljednji puta na Jazz HR-u sa Bojan Z triom. Jesi li svakih pet godina u Zagrebu sa svojim projektom?
I jedno i drugo – i prvi put i posljednji. U Zagrebu sam 2005. bio s Bojan Z triom, zatim s Amirom i Matijom. Nekako sam se tu uvijek dobro osjećao. Kokanović je često dovodio Amiru jer je punila dvorane, a ja sam se osjećao kao na svom terenu. Ovdje su moji počeci u jazzu. Osim toga, teta mi živi u Zagrebu, a tu je bila i moja prva djevojka kojoj sam lagao da sam godinu dana stariji – zbog nje sam vikendima vlakom dolazio iz Beograda. Dolazio sam i na Zagreb Jazz Fair, a svirao sam i s Krunom Levačićem i Sašom Nestorovićem u njihovim počecima.
Zapravo sam se odlučio baviti jazzom u Grožnjanu 1984., kod Boška Petrovića. Tamo je bila cijela ta generacija – Neven Frangeš, Mario Mavrin, Damir Dičić, Salih Sadiković, Karlheinz Miklin…
Kako si došao do Grožnjana i kamo te je to odvelo?
U Grožnjan sam otišao nakon što sam upisao srednju glazbenu školu, Muzičku školu Mokranjac, preko brošure koju sam ondje našao, iako sam tada bio u prog-rocku. Istra mi je bila mjesto otkrića. Ondje sam upoznao i svoju prvu suprugu, Francuskinju, čiji je kum bio iz svjetske organizacije Jeunesses Musicales u Bruxellesu i svako je ljeto s obitelji boravio u Grožnjanu.
Nakon toga sam preko Mladena Mazura dobio poziv na ljetni tečaj američkog Blue Lake Fine Arts Camp, koji je nudio jednu stipendiju za cijelu Jugoslaviju uz uvjet da kandidat zna standarde i da je mlađi od 18 godina, a ja sam jedini odgovarao tim uvjetima. Tako da je sve krenulo od Grožnjana, a ne recimo od Beograda. U Beogradu sam svirao samo jednom na festivalu, nikad u Novom Sadu, jer su to sve bili ljudi nosioci onoga – nitko nije profet u svojem selu. No, nisam se time zamarao – put me odveo po svijetu, do toga da u posljednje vrijeme radim i s fenomenalnom korejskom pjevačicom Youn Sun Nah.
Kakve je tragove ostavilo sve to na tvoju karijeru, odlazak u Pariz?
Uvijek sam bio svjestan od kuda sam otišao i kakav sam materijal pokupio. Jer, počeo sam s klasičnom glazbom, čuo Beatlese s pet-šest godina, u prvom srednje otišao u Grožnjan. Profesori su mi govorili da je svirati jazz isto kao svirati narodnjake po birtijama, što i nije bilo daleko od istine. Jedva sam izgurao tu srednju. U vojsci sam svirao u vojnom bendu u kojem su neki članovi bili preko veze i nisu ništa znali o instrumentu. Vrh svoje karijere u Beogradu sam dotakao već na samom početku kao pijanist Big Banda RTVS, no glavni motiv odlaska u Pariz s dvadeset godina bila je potreba da radim nešto novo, s ljudima na mojoj razini. Imao sam sreće da se to dogodilo.
Glavni motiv odlaska u Pariz s dvadeset godina bila je potreba da radim nešto novo
Nakon što sam otišao, sanjao sam za trenutak kada ću se odužiti ljudima koji su mi dali direktno ili indirektno sve to. To se dogodilo snimanjem albuma Koreni 1998.-1999., gdje sam pozvao Vlatka Stefanovskog, koga sam slušao kao klinac. Poput Lale Kovačeva, koji je imao stvarno prvi bend koji je na otvoren i jasan način vezao balkanski etno zvuk s pristupom jazza. Moram spomenuti i Vojina Draškocija, koji je za mene bio jedini pravi mentor, mada sam provodio više vremena sa Stjepkom Guttom. Preko Vlatka, naravno, uvijek me interesiralo što se ovdje događa.
S Vasilom Hadžimanovim sam se upoznao devedesetih. No još jedan od razloga zašto sam otišao iz Beograda je i što nisam htio svirati elektroničke klavire, električne da, Fender Rhodes, ali snimljene zvukove nikako. Od 1997. godine moj je izbor Fazzioli koji uvijek sviram u Sloveniji.
Foto: Leo Donat/Glazba.hr
Zašto klavir, počeo si i kao bubnjar?
I kontrabas sam studirao četiri godine, ali klavir je instrument s kojim mogu sjesti i publiku držati dva sata bez da ode. Dva sata nije nešto na što ciljam, ali bitno je da je doživljaj zvučno emotivan i komunikativan, s dovoljno iznenađenja, i meni i publici. Međutim, bavim se također električnim klavirom Fender Rhodes koji je moj drugi instrument, i pedale, i elektronika, sve me to još interesira jednako kao na početku kad sam otkrio jazz. Ništa od svih svojih ljubavi nisam ispustio, nego sam samo produbio svaku od tih stvari, da mi je još uvijek zadovoljstvo kao kad sam bio klinac.
Ništa od svih svojih ljubavi nisam ispustio, nego sam samo produbio svaku od tih stvari, da mi je još uvijek zadovoljstvo kao kad sam bio klinac
A kakav je to instrument ksenofon?
Pisalo se da sam izumitelj ksenofona, krenulo je kao šala, no zapravo istina je da je riječ o drukčijem instrumentu. Sve je počelo tako što mi je brat obećao pronaći u Beogradu Fender Rhodes za malo novca. Znao je da kod supruge pokojnog basiste Lole Andrejića postoje neki dijelovi Rhodesa, koje sam kupio i od toga počeo sklapati instrument koji bi mi koristio za makame (maqam), za štimanja, za orijentalnu muziku i ostalo. Htio sam učiniti da svaka nota zvuči drugačije, ono što štimeri pokušavaju izjednačiti.
Ljudi su odlično reagirali, a kako sam radio na konceptu za novi album i budući da je bilo točno dvadeset godina od kada sam otišao i ovdje postao stranac, a toliko putujem da već znam i jezike, i ulice, i gradove, osjećam se zapravo posvuda kao doma, jednako i u Oslu, Londonu ili Parizu. Ako sam za druge stranac, onda sam profesionalni stranac, znači, ksenos – stranac, ksenofonija – zvuk stranca. Cijeli sam koncept napravio upravo iz toga.
Fender Rhodes bio je odgovor za svaki koncert na kojem me se nije čulo – godinama su mi ljudi govorili kako je bio odličan koncert ali šteta što se klavir nije čuo, ovo je bio kao trenutak osvete. Bila je to želja za nečim što nisam čuo, eksperiment sa zvukom. Ime instrumenta je završilo na wikipediji, a ja sam ispao kao neki “proka pronalazač” ksenofona, pa će nešto ostati u povijesti iza mene, ha, ha.
Foto: Leo Donat/Glazba.hr
U kojoj se situaciji osjećaš najugodnije. Što ti je najdraže, solo, duo, trio?
Ekonomska situacija je tu naravno bitna. Ljudi koji uspijevaju danas napraviti bend s petnaestak ljudi i sa svim potrebnim instrumentima, kao što su na primjer Snarky Puppy – kod kojih se, kad je izašao njihov prvi spot, vidjelo da na bini imaju opreme u vrijednosti od milijun i pol dolara – za početak moraju biti iz bogatih familija. To je činjenica. Kao i to da su znali kako koristiti Instagram, YouTube i društvene mreže da bi se što bolje prodali.
U Francuskoj je u to vrijeme jazz rock bio skoro pa zabranjen. Oni koji su se bavili organizacijom festivala, a ima ih oko 400, godinama nisu marili za to, da bi se sve skupa kasnije vratio na velika vrata preko Amerike. Osim toga, ako ne sviraš sintesajzere, skoro te nema na bini. No, sada je druga stvar, sada nema angažmana ako nemaš u bendu žena. Kada se politika umiješa u umjetnost, uglavnom daje komične situacije.
Gdje tu onda dođe gypsy jazz koji si u Francuskoj svirao?
Gypsy jazz nisam slušao, no došao sam upravo u to vrijeme kad je Kusturica prikazao i pomiješao ulogu Cigana u balkanskom zvuku sa svom tom dramaturgijom, guskama, vjenčanicama i sl. Ta slika je upalila i kod francuskih manoucha čija glazba nema veze s gypsy jazzom jer je danas termin gypsy više balkanski zvuk nego francuski jazz. Muzičari koji slijede Djanga Reinhardta i Stephana Grapellija zovu svoju muziku Jazz Manouche. Ipak sam po dolasku u Pariz privukao i njihovu pažnju te sam 1992. svirao na albumu Angela De Barrea, koji je vrstan manouche gitarist.
Dobitnik si brojnih nagrada, počev od one iz 1989. godine, kada si na međunarodnom Zagreb Jazz Fairu proglašen najboljim mladim jazz glazbenikom tadašnje države. Uz Nagradu Django Reinhardt za najboljeg jazz glazbenika u Francuskoj, dobitnik si i nagrade European Jazz Prize. Koliko su ti nagrade bile važne za status i slobodu u radu?
Priznanje publike, struke, medija je važno, jer čim sam dobio prvu nagradu, odmah su me angažirali u klubu u Parizu gdje sam do tada neuspješno pokušavao doći do angažmana. Nije bilo bitno što i kako sviram, nego da postoji neka etiketa koja će im omogućiti prodati koncert. Ispalo je da imam najviše francuskih nagrada od 1996. godine. pa sve do 2017. kada sam dobio nagradu francuskog društva za autorska prava Le Grand Prix SACEM.
Ona meni najdraža je nagrada Hans Koller European Jazz Prize za najboljeg europskog jazz umjetnika 2005. godine, jer je bila vrlo praktična i nosila sa sobom 15.000 eura. Ništa u svom radu ne radim zbog nagrada, moja karijera je posljedica toga što radim, a ne sam cilj po sebi. U stanju sam se godinama patiti da dođem do neke supstance, nečega što je za mene dobro, nešto novo i drugačije. Ako nemam što za reći, svoj doprinos ću donijeti kao sideman, ili producent.
Ništa u svom radu ne radim zbog nagrada, moja karijera je posljedica toga što radim, a ne sam cilj po sebi
Glazbeno odrastanje, estetika? Koja je to bila iskra koja ti je pokazala put?
Beatlesi su bili početak, pa Yes, Genesis, prog-rock, synth-rock, ali kada sam se našao u jazzu, to je naravno Keith Jarret i Köln koncert. U Jugoslaviji si mogao kupiti 15 albuma ECM-a sa Oregonom, Ralph Townerom, ta estetika. Tu sam otkrio taj zvuk, a onda je 1985. Pat Metheney nastupio u Beogradu što je prodrmalo cijelu scenu. Tri sata zvuka, svjetla, nitko nije mogao vjerovati što se to dogodilo.
Nakon toga i Grožnjana, početaka u jazzu i zabrinutih roditelja jer je moja majka tražila od mog oca da nađe način kako me u svemu tome zaustaviti budući da sam svirao s ljudima koji su bili stariji od mene i imali 22-23 godine i svi su bili ćelavi s bradicama. Otac je nakon jedne svirke majci rekao da se boji ako mi pokušaju stati na put, da će me izgubiti i više neće vidjeti. Toliko sam se zapalio za cijelu stvar, jer – ideja da sviraš iz glave, ono što već imaš unutra, to je bilo to.
Foto: Leo Donat/Glazba.hr
Improvizacija ili komponiranje u živo?
Improvizacija ili smrt! Znači, to me toliko fasciniralo i taj koncept da je svaka nota inducirana onom prije, samo je to metoda koja me zanima. Onda sam počeo svirati s Henrijem Texierom, nekim tko je svirao s Dexterom Gordonom, Budom Powelom, tko je svirao s tim nekim mojim bogovima i doživio atmosferu šezdesetih, koji zna sve festivale. Kad sam s njim počeo svirati 1991. godine, klubove sam zamijenio većim prostorima. To je dovelo do trenutka kada sam istoj izdavačkoj kući ponudio svoj album i to su sada neki ozbiljni počeci.
Koja je bila sljedeća suradnja koju bi izdvojio? Što je bitno za tvoju karijeru?
Michel Portal, njega sam upoznao na snimanju prvog albuma s Henrijem Texierom, pozvao sam ga da na mom albumu svira klarinet i bandoneon. Kroz 14 godina cijeli svijet sam proputovao s njim, producirao sam tri njegova albuma, aranžirao neke njegove kompozicije koje nije znao kako bi razvio. Snimao sam i svirao sa Steveom Swallowom, Joeyjem Baronom i Jackom De Johnetteom. No, kao producent sam počeo raditi prvo s Amirom Medunjanin. Priča s Michelom trajala je duže nego s Texierom.
Suradnja sa saksofonistom Julienom Lorauom?
Julien je moja generacija. S njim sam cijelo vrijeme u kontaktu, viđamo se i kad sviramo ne trebamo niti probavati jer toliko smo toga doživjeli zajedno, toliko je intimnosti između nas, možemo si dozvoliti veliku slobodu i nemamo straha ni od čega. Oduvijek pokušavam biti što bolji, usavršavati se. Nakon dua s Julienom, trombonist Nils Wogram me također pozvao na suradnju što je potrajalo slijedeće četiri godine, sad me opet zove. Čini se da su ljudi s kojima radim zadovoljni našim suradnjama jer obožavam biti i sideman, to je posebna dimenzija.
Kako je došlo do suradnje s Amirom Medunjanin?
U Sarajevo sam počeo dolaziti na Sarajevski jazz festival, jer je Edin Zubčević moj veliki fan s kojim sam se upoznao dvije godine nakon početka njegove sulude ideje da u razorenom Sarajevu napravi jazz festival, što je za mene vrijedno svakog aplauza. Postao sam s njim vrlo blizak i zvao me gostovati sa svim projektima kojem sam imao. Više sam svirao u Sarajevu nego drugdje u regiji. Pozvao me i na festival koji je htio nazvati po mom albumu Xenophonia i koji je paralelno nekoliko godina organizirao uz Sarajevski jazz festival.
Kako sam imao slobodan dan bila je prilika da me upoznaju s Amirom Medunjanin. Na prvu me je osvojio njen glas. Prvo sam imao kvartet jer nisam bio siguran u sebe kao pijanističkog pjevača, u smislu da imam neku boju koja nosi, zato sam uvijek koristio saksofonista ili nekog drugog puhača. Svoj prvi trio album sam napravio tek kao četvrti ili peti po redu, dok je kod većine pijanista obično takav album dolazi prvi. Bio sam vrlo oštar oko kvalitete pjevanja, a važno mi je i kakva je osoba. No, kada smo se upoznali znao sam da će naša suradnja potrajati, a primio sam se i aranžmana i produkcije.
Svoj prvi trio album sam napravio tek kao četvrti ili peti po redu, dok je kod većine pijanista obično takav album dolazi prvi
Prisjeti se suradnje s Matijom Dedićem s kojim si svirao u duetu.
Za Matiju znam još dok je studirao u Grazu, preko kolega koji su s njim tamo bili. 2013. me je pozvao da odsviramo duo koncert na Muzičkom biennalu Zagreb, i tako sam saznao da je moj veliki fan, što sam vremenom i ja postao što se njega tiče, njegov senzibilitet je bio vrlo…njegov. Prije godinu dana smo odsvirali dva koncerta u triju s Vasilom Hadžimanovim, imali smo i drugih ponuda, ali je s njegovim naprasnim odlaskom to brutalno završeno, morati ćemo nastaviti u duu. Velika šteta je za bilo koju zemlju kada umjetnik njegovog kalibra ode.
Postati i opstati kao jazz pijanist nije lako, čak je i sve teže. Trenutno nema naklonosti za tu aktivnost, pa svako tko prođe kroz iskušenja lakših i popularnijih žanrova muzike, i te kako je vrijedan pažnje i treba se čuvati i opstati što duže… nadam se da je našao svoj mir tijekom svog bivanja među nama.
Muzički biennale Zagreb 2013. godine / Foto: MBZ/HDS
U čemu je tajna uspješne glazbene komunikacije? Bitan je i taj osobni pečat, prepoznatljiv zvuk, potpis.
Sve što sam oduvijek slušao zadržalo je svoju vrijednost i kasnije. Pokušavam donijeti svoje teksture, ideja je – sve od sebe. Kao što je Boško inzistirao da se zna od kuda što dolazi i da se mora znati što se dogodilo prije tebe, ali i da za svakog ima mjesta. Ima tu nešto i od manjka kompleksa što znam od kuda dolazim. Još od vojske u Mostaru gdje sam okusio što znači biti šef orkestra, kada sam objašnjavao basisti da bas nema četiri iste žice i da se ne štimaju jednako. Ne čudi što sam dan poslije otpusta iz vojske već bio u Parizu.
Zašto ne New York nakon Pariza?
Zato što sam bio u New Yorku. Bio sam u Americi sa stipendijom i nije mi se svidjelo. Mentalitet mi nije odgovarao, sama ideja da živim u Americi. Sanjao sam naravno prije o Americi, ali kada sam s 18 godina otkrio što je to u stvari – tzv. crni kvartovi, segregacija među glazbenicima, a nije se niti danas puno promijenilo. Htio sam da to bude Europa, neki mediteranski život blizu maslina. Tu sam počeo sa svojom psihoterapijom svirajući narodnjake ali sam naišao na sasvim drugačiju reakciju. Ljude su sa zanimanjem slušali što to sviram.
Foto: MBZ/HDS
Spomenuo si i svoj producentski posao, ali bavio si se organizacijom festivala.
Pariz je zaista multikulturalna zajednica s najviše kulturnih centara koji organiziraju različite koncerte. Pomagao sam u organizaciji savjetima, iskustvom, pri rješavanju pitanja oko instrumenata, posuđivao što im je trebalo. Svaki kulturni centar odlučuje što će predstavljati, međutim nakon Covida postala je gužva i svi su izašli na turneje budući da od prodaje albuma i nema neke zarade.
Osim brojnih producentskih poslova, pišeš glazbu i za film, po čemu je taj rad poseban u odnosu na jazz format?
Odavno hranim svoju muzičku inspiraciju drugim umjetničkim disciplinama, ne samo muzikom. Književnost i filmovi su mi toliko toga donijeli da sam oduvijek zamišljao muziku koja je sama po sebi vrlo scenska. Kada se bavim komponiranjem, u poziciji sam da dajem svoje emocije oko neke scene i teksta. To je velika sloboda, ali s njom i odgovornost.
Književnost i filmovi su mi toliko toga donijeli da sam oduvijek zamišljao muziku koja je sama po sebi vrlo scenska
Ti si isto stalno na putu?
Krećem se najviše po Europi iako sam sa svojim sastavima proputovao cijeli svijet. S obzirom na to da Francuzi imaju po svuda svoje kulturne centre, svi smo se nadali da će ujedinjavanjem Europe postati lakše, ali nije jer sada moraš imati posebne menadžere za Njemačku ili bilo koju drugu evropsku zemlju, a očekuje se i da si super aktivan na društvenim mrežama.
View this post on Instagram
Jesi li u kakvoj fazi pripreme novog materijala koji bi snimio?
Imam toliko tih toga što je na stand by. Očekuje se kao da trebam “braniti” album, ali bitna mi je kontrola – ne kao Chet Baker koji uopće nije imao kontrolu nad onim što je snimao, što je izlazilo. Danas je produkcija albuma potpuno neisplativa. Mene je oduvijek zanimao i taj tehnički aspekt pa sam se često našao kao most između tehničara, tonca i glazbenika.
Ustvari, moje su inspiracije uvijek bile šire, kao kada sam počeo svirati s Marokancima, s Karimom Ziadom, taj sound je kasnije postao mainstream Magreb jazz. Najveći uspjeh za mene je što mogu svirati tu muziku i razumijem te ritmove, ali to je opet neka balkanska priča. Mene još uvijek budi ta nada da ću smisliti nešto drukčije. Za mene je to glavni motiv kad vježbam, skladam. U glavi je 560 ideja i treba mi samo deadline. Još je Duke Ellington govorio: „Don’t give me the money, give me the deadline!” Kako je bio u pravu!
„Don’t give me the money, give me the deadline!”
A koliko je on melodija iz sebe izbacio. On je toliko bezvremenski. Zanimljivo je da najviše slušam jazz 60-ih i 70-ih godina, ali skoro nikada to ne sviram. Deset godina sam bio kućni pijanist u pariškom klubu i tu sam iskalio to poznavanje standarada, ali nikada nisam napravio album samo sa standardima jer ne želim da novac ide Disneyju i Coca-Coli jer su oni kupili sva prava.
Pretpostavljam da nemaš set listu za zagrebački koncert, ali nakon tri solo pijanistička albuma, što ćeš pripremiti?
Zahvalan sam što me zovu zbog solo izvedbe. Izdao sam prije dvije godine solo album As Is, a tu ima svega i svačega, mojih skladbi, standarada, bit će po nešto od svega toga.
Možda ću orbitirati i oko druga dva solo albuma Solobsession i Soul Shelter. Ponekad se vraćam tim nekim kompozicijama koje su jače, ali naravno, svaki puta ih sviram drugačije. Kada sam snimao prvi album nisam slušao Jarreta, nego Paula Bleya i Richieja Beiracha i njihove solo albume. Kada sam u New Yorku snimao album producent je bio Dave Baker, jedan od najpoznatijih ton-majstora koji je između ostalog radio albume Johna Lewisa, kojeg sam također slušao.
Solistički koncerti ipak su poseban format, najintimniji, najizloženiji. Kako im pristupaš?
Pristupam svakom koncertu kao da mi je prvi, a i posljednji!
Foto: Leo Donat/Glazba.hr