„U bendu mora biti genijalaca, luđaka i jedan diktator. Johnny? Želim mu da je živ, živ, živ“

Boris Leiner dao nam je intervju prije predstavljanja svoje knjige u Osijeku

Početak vikenda u Osijeku – čija je sadržajna zapremnina testirala granice izdržljivosti – otvorilo je gostovanje čovjeka čija bi sličica, kada bi postojao kolekcionarski album velikana hrvatske glazbe i novog vala (a može i bez ovih sužavajućih atributa), bila izuzetno vrijedna i ne bi ju bilo lako nadomjestiti jer bez nje nema govora o cjelovitosti. Riječ je o maestru ritma, zapovjedniku perkusija, utjecajnom virtuozu, umjetniku i kiparu Borisu Leineru, najpoznatijem kao bubnjaru kultne Azre, ali sveprisutnom na polju glazbe od kraja sedamdesetih naovamo. Njegov angažman u projektima poput Naturalne mistike, Vještica, Šo!Mazgoona, Aerodroma i Haustora čini ga zajedničkim faktorom uspješnica najplodnije glazbene ere domaće glazbene scene.

Mjesto radnje: koje drugo nego Barcelona Pub, lokalni rock stožer; večer rezervirana za slavlje kreme novog vala. Povod ovom nesvakidašnjem posjetu promocija je knjige Azrini svjedoci objavljene 2022., čiji je Leiner autor zajedno s partnericom Jasminkom Mitrović. Azrini svjedoci netipičan je zapis o bendu iz perspektive njegovog vanjskog, a vitalnog organa – obožavatelja. Oni su priložili 101 priču o svojim doticajima s bendom kroz godine koje su istkale odokativni okvir nepreglednosti dometa Azrinog utiska u živote mnogih. Jer Azra se tako i voli, žigosana na srce.

U sažimanju i rasterećivanju memorije povijesti često se dogodi nepravda prema ljudima na koje padne sjena najviših u šumi Ujevićevih Visokih jablana, a veliki su i sami. Aristotelovske odlike vrline, kroćenje ega i prepoznavanje uloge koju od osobe iziskuje provođenje i materijalizacija više sile vizije pojave su koju nedovoljno prepoznajemo i veličamo upravo zbog toga jer one nisu glasne ni nakićene. Slična sudbina dopala je i njega, iako se on vjerojatno ne bi ni zamarao ovakvim teoretiziranjem, njegove su pobude u domeni glazbe puno jednostavnije – jednostavno biti i živjeti.

Love/hate

Sve rečeno dovodim pod upitnik priznanjem da sam i sama osoba sam koja prakticira kult ličnosti Branimira Štulića. Što da vam kažem, imao me od prve. Djelu nemoguće parirati, lik nemoguće obuhvatiti. Johnny nema obožavatelje nego sljedbenike, koji su ga ostali pratiti gazeći i u mraku. No njegov općeniti, ali i umjetnički legitimitet našao se pod pritiskom reputacije koju je stekao otkako se „povukao“ iz javnog života. Ja, pristrana, njegovu samoživost i turbulentni razvoj karaktera koji nije masi po volji čitam kao ludost genija koji ne bi to ni bio kada bismo ga mogli logički rastumačiti. Pritom, diskurs o njegovoj negativnoj ovakvosti i onakvosti na životu prvenstveno drže mediji osuđujući učestalost i sadržaj njegovih istupa, a istovremeno ne propuste spomenuti ga pri njegovom najmanjem znaku života. Uostalom, tko može reći da je uspio za života biti heroj i antiheroj? U tome leži njegova smjelost, prva od kvaliteta zbog koje smo ga okrunili. Ja vjerujem da korijen njegove čangrizavosti izbija iz razočaranja u Čovjeka s velikim Č. Vjerujem da je u Nama s velikim N vidio puno više.

Kao i njega, Azru ili voliš zbog njezine iskričave konciznosti ili mrziš zbog njezine uzvišenosti i pretencioznosti. To je valjda Azra i morala biti. Drugačije, baš kao i njezin genij, ne bi bila to što jest, a to je najpovjesnije od glazbe ovih prostora. A nismo valjda iznenađeni što su emocije i dinamike oko tako velikog čuda slojevite i zapetljane…

Natrag s teorije na praksu. Sat i pol prije početka promocije dobila sam priliku sjesti nasuprot drugog čovjeka Azre i s njim porazgovarati, ali tek nakon što sam u sebe istresla pelinkovac dupli, jer, moram priznati, dlanovi su mi bili pomalo mokri, nisam bila hladna kao led. Ali ga probijam.

Diktator s idejom

Ulazim u apartman u kojem me čeka na prvi pogled sitan čovjek, drhtavog tijela i toplog osmijeha, ispred njega aromatičan kotlić i pripadajuća čaša vina. Obrisi najprepoznatljvije frizure novog vala i dalje su tu, a visoko čelo otkriva pogled u kojem se premeće kaleidoskop životnih bisera. Pozadinski preuzimam zapažanja o svjedočanstvu protoka vremena i njegovom filigranstvu na ljudskom tijelu. Za mene su junaci iza pjesama – koje su moje misaono gorivo – smrznuti u likovima mladića, razboritih i ratobornih, s instrumentima i buntom. Nakratko me obojala sjeta, zamisli da imam 78 godina, ne diraj mi lice ispod pepela…

Njegova me dobroćudnost opušta. Pitam ga za asocijacije na grad Osijek: „Secesija u arhitekturi i duhu ovog grada i, povrh svega, fiš paprikaš!“ (U ranije spomenutom kotliću.)

Boris Leiner u Osijeku / Barcelona pub 

Potaknuta ulaskom političke terminologije u vokabular javnosti povodom aktualnih događaja pitam ga, prema njegovom iskustvu, koji je oblik vladavine najbolji za bend i, općenito, koje su navike zdravog benda: „Jedan bend mora imati članove koji se respektiraju i slušaju međusobno te ideje koje se mogu provesti i organizirati. Puno se družiti i svirati, ići zajedno na turneje, spavati zajedno (i s curama…). Ali nije ni samo to dovoljno – mora biti genijalaca i luđaka u bendu. Ja sam imao sreću da je u mojim bendovima bilo takvih i takve energije. Dobro je imati i jednog malog diktatora s idejom oko koje se može skupiti.“

Razdoblje novog vala doživio je u prvom licu množine, a riječi i dalje nisu dovoljne da iscrtaju tajni sastojak koji ga je sproveo u djelo: „Novi val je globalni fenomen, no ja bih rekao da je on svemirska instalacija koja je poslala lasere kreativnosti koji su pogodili neke glave i ispunila praznoću sadržajem. A bili smo i mladi tada, ne mogu oko toga objektivno elaborirati… Snaga poruke i pjesme koje su preživjele dovoljno govore o fenomenalnosti te glazbe, čak i na razini Europe. Engleska i Balkan vidjeli su najbolje od novog vala“, kaže.

Kao svoja najbolja bubnjarska ostvarenja drži pjesmu ”Iggy Pop”, za koju kaže da je biser što se ritma tiče te ”Zlato” u Vješticama: „’Zlato’ je donijelo taj jedan dječački ljetni duh. Osm što je tekstovno jaka pjesma, tu smo se jako dobro svirački postavili.“

Iako mi je ranije napomenuto da škakljivih pitanja nema te da mogu pitati što god poželim, okolišam dok pokušavam pitati o prirodi njegova odnosa s Johnnyjem. Bilo kako bilo, on je ipak bio njegov najdugoročniji bliski suradnik (a znamo da ih je prožvakao mnogo). Što su to dobivali jedan od drugog, a da ih je tako snažno vezalo?

„Sada gledajući, mi uopće nismo bili svjesni koliko smo bili povezani. On je uvijek bio kritičan prema meni, ali mislim da je rekao istinu, s tim da sam ja samo mali od kužine, onaj koji drži paletu boja, a da je on majstor koji slika. Prvo mi je to smetalo, mislio sam da je preveliki egomanijak, ali ne! Čovjek je bio realan. Sva tajna mog uspjeha je u tome što sam ja znao sebe svesti na razinu koja je njemu bila potrebna, biti mali od kužine i na taj način opet dobivati viziju i sudjelovati u njoj. Nikada ja bez njega ne bih došao do takvih sviračkih eskapada, ne bih nikada došao u blizinu nekih ljudi s kojima sam, gledajući filozofski, proveo mnoge dobre i plodne godine. I ne bih nikada imao toliko lijepih žena!“, iskreno će.

Dvije godine cimerstva

Spominjem Johnnyjeva obraćanja na čijoj se krivoj strani nišana i sam našao – kako povodom prve izdane knjige, tako i ove – kada mu opet spočitava, nazivajući ga kanibalom, na što uz smijeh odgovara: „Sad već stvarno pretjeruje!“ Jednom prilikom je i sam rekao kako to ne progovara Johnny, nego hologram zloduh o kojemu ne želi puno govoriti. Tada mi na pamet pada citat iz Nolanovog Batmena koji glasi: „Ili umreš kao heroj ili poživiš dovoljno dugo da vidiš kako postaješ zlikovac.“ Možda je to neodvojiva druga strana novčića? Koliko dugo možeš hraniti očekivanja mase koja u tebe trpa svaku nadu i ideal?

„On se osjetio prevarenim. Kad smo zasjeli, možemo reći, na glazbeni vrh, predlagao je da odemo svi u Ameriku, jer u Americi još imamo mogućnosti nešto promijeniti i boriti se. Izgleda da smo tu sve već rekli, nije više bilo izazova. I onda nije naišao na plodno tlo – ja sam bio u vojsci, on je krenuo sam u Ameriku, tamo shvatio da to nije mala igra i brzo se vratio doma. A doma opet… ‘Kaj, Johnny, još uvijek si tu, kaj radiš?!’ Bio je pod pritiskom i očekivao je da ćemo ga mi slijediti, ali nismo… Ni Hrnjak ni ja.“ Nastavlja: „Ja sam dvije godine živio s njim u Nizozemskoj. Družili smo se i snimali ploče, a onda sam ga na neki način izdao. Bio je previše paranoičan, stvari su se počele pretvarati u negativne energije i meni se to nije svidjelo. I tako sam ja skenjal’ i otišao svojim putem. Još uvijek imam osjećaj da čeka da mu se ja pojavim na vratima i kažem mu: ‘Kaj sereš, stari, idemo svirat’!’ Povijest će reći svoje. Želim mu da bude živ, živ, živ, živ i zdrav. I da igra nogomet i prevodi svoje grčke mitove!“, kaže Leiner.

Boris Leiner / M.K./ ATAImages/ PIXSELL

A gdje ima Johnnya, ima i prostora za kontroverzu: „S njim se čovjek nikad nije dosađivao. On je bio jako britka uma, znao te je pogoditi. A istovremeno mislim da je bio i slab čovjek, što se vidi iz nekih njegovih reakcija prema ženama. Tu pokazuješ koliko vrijediš. Pisao je najljepše rock balade na ovom prostoru, a toliko se svinjski ponio prema određenim ženama. To je paradoks!“, priča.

Omiljeni Azrin stih nam je zajednički: „Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se.“ Za kraj poručuje: „Želim mladosti da nastavi raditi glazbu iskreno i uporno. Ja sam se malo istrošio, ali rock i dalje živi kroz mene. Ja već lagano mašem s druge obale…“

Glazbena kvaliteta na istoku

Dok mu pružam ruku, kuštravi mladić s palicama u rukama s nama je u prostoriji. Ne rukujemo se, nudi mi kulerski pozdrav, svoju šaku. Sa zadnjom rečenicom val sjete koji me u razgovor uveo izbacuje me natrag na površinu.

Dolazim sebi u vremenu koje je preostalo do početka promocije. Vodio ju je Tin Kovačić Koca, uvijek dorastao zadatku. Nakon kraćeg predstavljanja formalni diskurs zamijenilo je raspoloženje proširenog dnevnog boravka koje je najljepša vrlina Barcelone i pripadajućih joj aktera. S tematskim slalomom kroz novi val i njegove aktere, pokoju anegdotu iz same knjige i šalama na svačije račune, uključujući i vlastiti sat razgovora, vrijeme je proletjelo kroz pozorno naćuljene uši. Nakon runde pitanja i ovjekovječenja uspomena fotografijom, after party komandu uzimaju predstavnici udruge Volim gramofonske ploče i otvaraju šesti Sajam ploča koji u Osijek dovodi povorku kolekcionara, ljubitelja i entuzijasta. Uz subotnju Večer vina i umjetnosti te nastup Pop Asanovića, Osijek je ovog vikenda nedvojbeno bio Meka i Medina glazbene kvalitete.

P.S. Johnny, ako čitaš ovaj članak (šanse su male, ali nisu ništične), moj mail je [email protected]. Umrla bih kada bih s tobom razmijenila koju… Ako te pukne razgovarati službeno s novinarkom, tu sam, a moja karijera dosegla bi vrhunac i kraj. Možda nemam dara, al’ nije zabranjeno da se odgovara!