Borna Šercar: „Košmar u glavi bio bi dobar naslov“

Ljetne pozornice hrvatskih gradova vrlo često imaju među ostalim i svoj jazz program, ako ne i festivalski format posvećen jazzu. U posljednjih mjesec dana ili malo više, na nekima od njih, primjerice u Koprivnici i Novskoj te sinoć u Bjelovaru, na Jazzica Festu, nastupao je i Borna Šercar. On je svakako jedan od najsvestranijih glazbenika na hrvatskoj umjetničkoj sceni, a sa svojim jazz ansamblom Borna Šercar’s Jazziana Croatica već petnaest godina izvodi vlastite skladbe i obrade, temeljene na tradicijskoj glazbi, najviše domaćeg podneblja.

Poznat i po svojim profesionalnim suradnjama s glazbenicima iz različitih žanrova, Borna Šercar voli svoju svestranost i u tome uživa, otvoreno pristupa svemu što se nudi i u to daje sebe kao autora, bilo da je u ulozi skladatelja, glazbenika, slikara ili pjesnika – a sve su to grane umjetnosti u kojima je aktivan. No hrvatski jazz bio je u Kini i oduševio publiku – parafraza je to nedavnog naslova iz medija. Bio je i to Borna Šercar. Kako sklada, svira, slika, piše, odgaja publiku i djecu, s kim voli surađivati i koje su mu umjetničke želje – pitali smo ga u razgovoru uoči sinoćnjega bjelovarskog koncerta.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Što je aktualno na tvojem radaru, kakvi su bili recentni nastupi, kako je bilo?

Imali smo sada par nastupa s Ladom u Koprivnici, na Festu jazza, to je bilo super, i u Novskoj smo bili na njihovom ljetnom programu, to je isto bilo lijepo. Koprivnica ima to neko nasljeđe, jazz festival, publika je bila fenomenalna. Čeka nas Bjelovar na Jazzici, taj grad ima dobru glazbenu školu i jazz, i jaki su s udaraljkama.

Prije mjesec dana bio si u Pekingu, u legendarnom klubu Blue Note?

To je dosta komplicirano, trebali smo ići na turneju po Indiji, pa je to otkazano jer je i cijeli festival u New Delhiju bio otkazan. I onda smo u dogovoru s Ministarstvom kulture i ambasadorom uspjeli dogovoriti da se organizira koncert za Dan državnosti u Kini. Deset dana prije koncerta još se nije znalo gdje će se nastupati i onda su uspjeli dogovoriti klub Blue Notes. I na kraju, nakon svih pretumbavanja, ispalo je fenomenalno.

S kojim programom ste nastupali?

S mojim pjesmama. Svirali smo Bersu u obradi i Marjane, Marjane, isto obradu. Baš je bilo inspirativno. Otići van je nešto posebno, jer sviraš pred publikom koja te ne zna, i ako ih dobiješ onda je to dodatni podstreh.

Je li to njima onda kao neka egzotika?

Ma da, ali bilo je tu i diplomata i ljudi koji nisu samo Kinezi. Bila je miješana publika, baš je bilo nadahnjujuće, da.

Je li to onda i neki ultimativni cilj, zapravo, radiš i onda to ide predstavljaš što brojnijoj publici?

Pa da, to je cilj je svima nama – ne želim biti licemjer. Ova teta iz Srbije koja puni arene – i ja bih htio puniti arene. OK, neću napuniti s dvadeset tisuća ljudi, ali ne znam – ali volio bih da bude više publike. Ne mislim da bih trebao svirati pred petero ljudi, iako to zna nekad biti fantastično – nastupi pred desetak ljudi budu ponekad sjajni – dobra energija, mi dobro sviramo.

Kako se to postiže, brojna publika?

Tako da dođeš i sviraš bez kalkulacije – sviraš isto pred deset ljudi i pred dvjesto tisuća – to ti je posao, gušt.

kineska publika u Blue Note

Je li izvaninstitucionalno obrazovanje važno, primjerice baš za publiku? Bio si i dijelom HDS-ova projekta razvoja publike Behind the Scenes, prošle godine. Vidite li vi glazbenici i tu neku svoju nišu za aktivnost te vrste?

Apsolutno. Ja radim u srednjoj školi za jazz na Ribnjaku i imam dosta uspjeha – neki moji đaci završili su Akademiju u Grazu, Bruna Matić, Antun Profeta… i sad već sviraju i profesionalno se time bave. Problem je što u Zagrebu nema jazza odjela na Muzičkoj akademiji niti igdje drugdje.

A publika? Kako ćeš privući publiku, kako je odgajamo?

Ja sam odustao odgajati publiku [smijeh]. Nekim publikama treba jedna-dvije pjesme, nekima pet, a da im se dopadne ono što im nudiš. Nekima, doduše, bude preglasno ili prekomplicirano, ima i takvih. No kad bude publike – do sada nas nitko još nije gađao paradajzima.

Recimo, to je ono što je Leonard Bernstein radio s publikom, a jako me živcira da se Bradley Cooper na to nije ni osvrnuo u svojem filmu o Bernsteinu. Taj Bernsteinov legacy je nevjerojatno jak za cijelu generaciju koju je ostavio iza sebe.

Kod nas nema takvih edukativnih stvari ni dovoljno učestalo, ali ni dovoljno agresivno… Morali bismo  kao u Kini, totalitaristički i agresivno nametati kulturu. Djeci svi agresivno pristupaju, a mi kulturu sve nekako nježno nudimo i pazimo da ih se ne uznemiri.

Znači, treba biti agresivniji?

Da, apsolutno. Kao u Kini. Nema „ja idem u Amazingu“.

Imaš doma klince koji idu u muzičku školu. Iz perspektive oca i muzičara – na koji im način pružaš potporu u tome, kako ih nadahnjuješ da ustraju?

Ne znam… Samo nekako svojim primjerom možeš pokazati da radiš svoj posao s veseljem i da se trudiš, da radiš. To je na kraju ipak odraz njihova karaktera, ja nisam bogznakak talentiran, ali sam dosta vježbao i mogu nešto s time onda i učiniti. Ima ljudi koji su puno talentiraniji od mene, koji u dva sata naprave nešto za što meni treba dva tjedna, ali možda nisu dovoljno uporni. Ja sam možda uporniji, pa možda to pomaže… Ne znam kako to drukčije djeci usaditi nego svojim primjerom, riječima očito ne ide.

Ti si imao klasično glazbeno obrazovanje, no netko tko te gleda na pozornici neće baš to najprije pomisliti – naprosto je mnogo svestranosti u tvojem djelovanju.

Sve je počelo kad su mi roditelji kupili gitaru – nekakvu krivu, nije bila ni klasična nego je vrat bio uži, negdje u Trstu su mi je kupili. Upisali su me u osnovnu glazbenu školu kod prof. Klašterke. Prije toga sam već dosta pokazivao interes za kompoziciju, imao sam neku malu klavijaturicu na kojoj sam nešto komponirao, po nekakvim brojevima sam si to zapisivao. Kasnije sam to na nekim produkcijama u osnovnoj školi izvodio, profesor mi je dozvolio. Jedna se kompozicija zvala, sjećam se, Anthropos,  kako sam išao u OŠ Izidora Kršnjavog koja je imala klasični program, to me je zanimalo. Jedva sam završio tu osnovnu školu za klasičnu gitaru.

Imao sam onda par godina kraću pauzu dok nisam na Silbi prolazio pored kuće Igora Kuljerića gdje je njegova kći Ivana vježbala marimbu. Tu mi se dogodio neki klik. Zaljubio sam se u udaraljke. Upisao sam se u srednju školu kod prof. Čičića i vrlo brzo onda i na Muzičku akademiju – sve sam to nekako ubrzao.

Znači na Silbi si odlučio da su udaraljke tvoj novi put tada?

Pa da, nekako me je to povuklo… Taj neki spoj topline, ozračje otoka… To je zapravo bio prvenstveno otok umjetnika. Kad sam bio klinac, bili su tamo Šime Vulas, Bruno Bjelinski, Igor Kuljerić, Rade Šerbedžija, Marija Ujević, moj stari kao predstavnik slikara, Hrvoje Šercar… Vjerojatno sam sad zaboravio nabrojiti mnoge druge. Ali Silba je bila otok umjetnosti. I sad ima to neko ozračje, iako moram priznati da se s novijim vremenima i ljudima koji su došli sa svojim novim idejama (i svojim financijskim sredstvima za velike kuće) – malo izgubio originalni đir. Iako, i ti novi ljudi poštuju to neko silbansko, umjetničko nasljeđe.

Uz umjetnost je tu bilo i sportskog nadmetanja, kako je to bilo u bivšoj Jugi, bilo je tada i Beograđana, Novosađana, Zadrana, Zagrepčana… sportski natjecateljski element i taj umjetnički đir koegzistirali su na otoku.

Uzmeš li još gitaru kad u ruke?

Rijetko. Sad možda malo više kad moj sin Grga svira gitaru, pa mu ja kao nešto pokazujem… onda shvatim koliko ne znam.

Ima trenutaka kad hodam gradom i pitam se je li to što sam odabrao baš bilo za mene? Ja sam prije Akademije upisao i brodogradnju, jer sam bio u godinama za upisivanje na faks, a na udaraljkama sam tek bio u 2. razredu srednje škole. I ta brodogradnja me je zanimala – često se uhvatim razmišljati bih li bio dobar inženjer i brodograditelj.

Borna Šercar, Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Filozofija i inovacije, pa i to je kreativa. No to što se pitaš je li to bio pravi izbor kompenziraš tako što često izlaziš iz svojih trenutačnih okvira – primjerice, iz klasike si najprije krenuo u jazz; kad se to dogodilo?

Tu je moj profesor na Akademiji, Igor Lešnik, bio moja velika podrška, on je bio spoj klasičara i džezista i imao dosta lijepu karijeru sa svojim bendom u kojem je svirao vibrafon. Bio je veća podrška od nekih starijih profesora koji su me vrlo konzervativno i čudno gledali. Krenuo sam tada nastupati i kao ulični svirač, s Antom Gelom – tu je izlazila ta moja velika ljubav prema jazzu i bubnjevima. Profesor Lešnik mi je izlazio u susret i pronalazio klasične moderne komade, gdje su bubnjevi u tom nekom multi-percussionu. Međutim, uvijek sam izvršavao sve obveze koje su se ticale klasičnog programa koji smo imali na Akademiji. Jedan od najljepših momenata bio je taj instrument marimba – možda mi je to najdraži instrument. Nažalost, nisam se time stigao dalje baviti i razvijati, ali tada mi je bio veliki gušt – znao sam satima vježbati Bacha i neke Francuze…

A onda su došle flaše na red.

Da, Ante Gelo i ja smo puno s tim projektom nastupali. Ja sam nekako htio slobodu i neki neposredniji doticaj s publikom.

Radiš li i dalje s flašama?

Radim, radim, ali moram priznati da sad već malo imam otpor prema tom zvuku flaša. Ali i dalje to radim i volim to raditi. Samo, kažem, dok vježbam, zna mi biti malo naporan taj zvuk. No tada smo imali kontinuitet, svirali smo posvuda – Njemačka, Francuska…

Kako se klasično obrazovani udaraljkaši susretnu s udaraljkama koje nisu klasične? U nekom svojem osobnom razvoju i radu, suradnjama, putovanjima? Kako to ide kod vas udaraljkaša?

Imali smo na Akademiji kolegij Srodni instrumenti, i onda nam je Hrvoje Rupčić dolazio pokazivati konge, bongose i te neke drukčije udaraljke. Nažalost, mislim da toga sad više nema na Akademiji, ne znam. To je jedna vještina koja muzičara obogaćuje, to kada poznaješ i barataš drukčijim vrstama udaraljki. To na kraju ipak ide kroz osobni angažman i neke projekte koji su tzv. crossoverski. Najviše sam vremena proveo na drum setu.

Svirao si u klasičnim orkestrima i ansamblima, sa Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim baroknim ansamblom… Koliko ti je važno da imaš taj kontakt?

Lijepo mi je to. Nedavno sam, tako me dopalo, svirao Mozartov Requiem. Kad sviraš, drukčije čuješ tu glazbu, još dublje.

Što te je potaknulo na tvoj veliki projekt Jazziana Croatica?

Jazziana Croatica je došla kasnije. Kad sam završio Akademiju, Saša Nestorović, koji sada jedini nešto radi po pitanju jazza i improvizacije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, pozvao me u Big Band HRT-a i tamo sam svirao sljedećih deset godina. To me je dosta psihički zaokupilo, da tako kažem. A odmalena mi je bio san okupiti svoj bend i putovati po svijetu, po turnejama. Naravno, to ima prednosti i mana. Tek, međutim, nakon tih deset godina u Big Bandu HRT-a prešao sam u orkestar Kazališta Komedija – tu mi se nekako otvorilo i vrijeme, i emotivno sam sazrio za svoj projekt. Tako je krenula Jazziana Croatica.

A kako si baš tradicijsku glazbu odabrao za podlogu toga projekta?

Htio sam napraviti nešto svoje, a ujedno sam se naslanjao na Zagrebački jazz kvartet, u kojem su tada bili Boško Petrović, Davor Kajfeš, Miljenko Prohaska i Silvije Glojnarić – oni su zapravo isto radili taj nekakav jugoslavenski etno s elementima jazza. Oni su bili i vani poznati upravo po tome, imali su kontakte sa zaista velikim svjetskim muzičarima.

U razgovorima s Boškom uvijek je bila prisutna ta činjenica da je jazz ipak američka glazba – Amerikanci bogovi, a mi ništa o tome ne znamo – pa je onda zapravo logičan slijed događaja da uneseš nešto svoje i spojiš tradiciju vlastitog podneblja s tim idiomom jazza i pristupom improvizaciji. U svojim sam se kompozicijama vodio time da to da treba biti nekakvo ozračje našeg podneblja.

Kako se i kada onda događalo tvoje skladateljstvo?

Postepeno. Prvi albumi bili su možda više obrade i tome slično – Sunčana polja (Blagoja Berse, op. a.), koja imaju tog etna, a skladba pripada klasičnoj hrvatskoj glazbi. A evo, moj zadnji album s Ladom je baš za mene najveći vrhunac jer sam tu napravio i tekst, i glazbu, i aranžman, bez nekih obrada.

Jazziana Croatica je, dakle, i zamišljena kao projekt i bend s kojim ćeš izvoditi svoje kreacije?

Da – i nove kompozicije i neke obrade koje su zanimljive.

Foto: Vanda Lovrović/Jazzica Bjelovar

Koliko ti. kao glazbeniku praktičaru i kao skladatelju, improvizacija pomaže ili odmaže – kakvu ulogu igra u spoju tvojih umjetničkih preokupacija?

Pomaže mi improvizacija puno, i nisam neki kompozitor koji će se uzrujati ako netko promijeni jedan ton. Volim kad mi muzičari sugeriraju nešto.

Ostaviš li nekad ciljano prostor, mjesto za improvizaciju?

Da, svakako. Jazziana Croatica i jest bend u kojem itekako ima prostora za improvizaciju, a takve su i moje kompozicije.

Što ti je važno kad pišeš baš za Jazzianu, za svoj sastav? Paziš li da svi članovi mogu doprinijeti nešto svoje?

Apsolutno da. Poanta mi je da bude lijepa melodija ili da je neki catchy ritam ili harmonija. Ne moram glumiti neki veliki art pa da mora biti potpuno nerazumljivo svima. Malo jest to nekima prekomplicirano, ali ja ne smatram da su te kompozicije tako složene.

Imaš li i neke druge izvođače na umu kad skladaš za svoj bend?

Pa i ne baš.

I nema drugih sličnih bendova…

Da… Ali možda bi mogli neki.

Skupljaš li ti te svoje note, da ih negdje objaviš?

Ah, pa note imam, da.

Ali kako će one biti dostupne zainteresiranima?

Pa jednom ćemo to objaviti u nekom notnom izdanju, možda ne još sad.

Ali je li ti to u interesu?

Pa lijepo bi bilo, da. Kažem, to sam odmalena imao, takav neki osjećaj da bi trebalo nešto iza sebe ostaviti. Ne znam zašto, to me uvijek nekako prati. Hoće li to stvarno tako biti – to će vrijeme pokazati. Možda se nakon nekoliko godina to nekome svidi, pa će se drukčije vrednovati nego što se vrednuje sada.

Ljudska potreba za ostavljanjem traga?

Da. To je nešto što me gura naprijed i stalno se preispitujem – što je dobro, a što nije.

Foto: Matej Grgić

Poznat si i po svojoj dugogodišnjoj suradnji s Josipom Lisac. Kako ste se vas dvoje pronašli?

Pozvao me je moj frend Gojko Tomljanović, prvi koncert je bio u Ljubljani u Filharmoniji i tak smo krenuli. I dosad smo stvarno svašta prošli. Uvijek je to na nekoj prijateljsko-poslovnoj distanci. Uvijek smo na Vi, ona je velika profesionalka. Ja nju volim, ne znam voli li i ona mene. [smijeh] Ali tu je uvijek prisutno osobno i profesionalno poštovanje – što god se radi uvijek je tu dignitet.

Jednom sam u nekom podcastu pričao o tome – a ona je slušala i bila je zadovoljna – da sam svirao s velikim i estradnim kantautorima, poput Gibonnija i drugih i nisam se sa svima našao, da tako kažem kliknuo, ili nisam ja njima odgovarao, nije ni bitno, ali s Josipom stvarno mogu izraziti sebe u glazbenom i profesionalnom smislu. Prije par godina sam onu njezinu pjesmu Metikoša i Krajača Make up, obradio u nekoj elektro varijanti, pa to odonda izvodimo – otvorena je za razne eksperimente, a i na koncertima mi stvarno daje slobodu.

I taj neki moj visibility mi je isto djelomično narastao i zbog nje, kao i s nastupima na njezinim koncertima. Ona je stvarno specifična dama na našoj sceni – ne želim reći estradi jer to podrazumijeva i neke druge gospođe kojima nije samo glazba na prvom mjestu. Nekome se to sviđa, nekome ne – ali Josipa je Josipa, i kad se ona pojavi ona unosi neki artizam. Tako mi je bio veliki gušt svirati i s Arsenom, koji apsolutno isto ima taj artizam.

Sviram sad u zadnje vrijeme sa Šerbedžijom, koji je isto Arsenov učenik, da tak kažem. To mi je baš posebno zadovoljstvo. Rade priča kojekakve dogodovštine na koncertima, čita se poezija – cijeli taj duh je umjetnički i boemski.

Borna Šercar uz Josipu Lisac u Domu sportova / Foto: Matej Grgić

Imaš li osjećaj da od tih suradnji ti profitiraš kao umjetnik?

Da! S Arsenom je bilo posebno zadovoljstvo. Ti su ljudi bili su stvarno eruditi, uz njih si svašta mogao naučiti. Ali to je stvarno odlika generacije mojeg oca, koji je bio prijatelj  s Arsenom, Bućanom, Tomom Gotovcem – sve sam ih i ja poznavao. Kad bi se oni sreli na ulici, pričali bi o glazbi, filmovima – moj stric i Gotovac su Casablancu u Kinoteci pogledali valjda 38 puta, znao se svaki dijalog, pokret – baš su bili eruditi, a da ne govorim da su bili gospoda, u pravom smislu riječi.

To je sve ta neka sveobuhvatnost na kojoj si ti odrastao?

Pa da, stvarno je bio gušt biti s njima u društvu i slušati sve te priče. To sam volio i kod Boška Petrovića – i on je svojim pričama okupljao ljude – svašta je mogao od njega čovjek čuti i naučiti. I to te svakako na neki način obilježi, tvoj razvoj i duhovnost.

Je li Boško Petrović bio tvoj uzor u jazzu?

Ma on je svima na neki način bio uzor. Tu je jednom u Zagrebu gostovao jedan fantastičan saksofonist, pozvao ga je moj prijatelj Matej Meštrović i kad nas je poslije na druženju ispitivao o jazz klubu u Zagrebu, stalno smo mu pričali da je jednom bio taj neki man i onda je man umro, a on je pitao pa dobro kad je on umro, zašto nitko ništa nije nastavio… mi nismo znali odgovoriti. Što se tiče neke jazz scene, možemo reći da je za vrijeme Boška postojala, da, a sada je „malo drukčije“ jer nema jazz kluba, ni jednog.

Privlači li te aktivizam te vrste, bi li se angažirao oko pokretanja jazz kluba u Zagrebu?

Da, ali mi žena kaže da ću morati postati ugostitelj, da neću više biti uopće doma, da je to jedna druga sfera. Ali me privlači. Imam tu ambiciju napraviti nekakav svoj klub i za sad mi to tinja kao ideja.

Ali nisu li sad to prave godine za to, ove u kojima si ti?

Jesu, možda, da.

Ali tko će drugi ako ne tvoja generacija?

Ma sad mi je prva preokupacija napraviti organizaciju prostora za atelje i za studio. Prije tri godine sam se počeo interesirati oko nekog prostora, ali čekam gradsku prenamjenu prostora koji bi se dodjeljivali… Zasad su ti prostori štakoraji koji zjape prazni. Čekam, dakle, još i neko vlastito sazrijevanje i da mi se otvori taj neki prostor – da ga fizički nađem – i da to možda bude neko mjesto okupljanja ljudi, umjetnika. Inače, volim i kuhati… [smijeh] No to je sad još samo na razini ideje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koliko se osjećaš sretnim zato što si kao kreativac uspio to pretvoriti u posao i od toga živiš? Ne uspiju to svi.

Ma da, ali ja prihvaćam i svirke koje nisu baš uvijek kreativne nego idu u sferu neke gaže, zbog nekakve egzistencije, mora se. Kreativa, da. A ne znam… Mislim, ima ljudi kod kojih je uvijek prisutno neko umjetničko nezadovoljstvo koje graniči s nekakvom razmaženošću jer ne vide koliko su postigli u odnosu na nekog drugog. l to ne vidiš jer gledaš samo sebe.

Nisam profesionalni slikar, ali kako volim ići po galerijama bio sam i u New Yorku, i Los Angelesu, i Londonu, a kad pogledam svoje slike, pa ništa to ne zaostaje za nekima tamo, koje se prodaju za velike cifre, a ja ne prodajem svoje slike. Tu trebaš uložiti energiju samo u to. Meni je ipak glazba nekako na prvom mjestu.

Predani umjetnik i marljivi radnik – treba li imati i osjećaj za biznis?

Pa ima kolega koji su u tome spretni – puno ulažu u samopromociju, imaju tu neku karakternu crtu valjda jaču.

Možda imaju ljude koji im to rade.

Da, ali neki to i sami rade. No to je isto pitanje jesi li generalno uspio ako si uspio danas? To može biti vrlo prolazno. Povijest je pokazala da nije uvijek pokazatelj trenutačna popularnost – to pokaže vrijeme, nakon što umjetnika više nema.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Slikanje – tvoja druga ljubav? Je li i to krenulo u djetinjstvu, gledao si tatu koji slika?

Da, tata je slikao, gledao sam ga dok je po noći slikao i to je bila ta neka ideja koja se kroz život akumulira, pa je iznjedriš ili ne. Imam još dva brata i sestru, mlađi brat svira bubnjeve, ali ovi drugi – njih nije povuklo na tu stranu. Očito se tu radi i utjecaju nekog vlastitog karaktera. Imao sam kao mali neku bilježnicu gdje sam si nešto skicirao, svoje neke pjesme i sentencije filozofske… S petnaest godina sam čitao Nietzschea. Sad bih ga trebao čitati, a pitanje je bih li ga i sad shvatio, jer tada sigurno nisam.

Često sam čitao i slušao intervjue poznatih jazz bubnjara, a jedan od najdražih mi je bio Elvin Jones, koji je objašnjavao svoje sviranje s tim nekim afričkim pristupom i pristupom bubnjevima kao bojama – svaka činela mu je bila druga boja, bubnjevi neka treća boja i kao da je nešto slikao dok svirao. Neki vrtlog tih ideja mi je zapravo došao do nekog klimaksa koji me je potaknuo da krenem u potragu za tišinom – nakon mukotrpnog i dugotrajnog vježbanja bubnjeva tražio sam mir, a slike su mi se rađale za vrijeme tog vježbanja.

I zapravo imam neki obrnuti proces od profesionalnih slikara koji slušaju različitu glazbu koja ih inspirira – meni ne treba ništa svirati, nego mi treba mir – potez kistom uljanim bojama ima posebnu dozu meditacije za mene. S uljem sam potpuno netko drugi, kao da sviraš neki drugi instrument. Drukčije se razmazuje i tu je drukčiji taj neki flow koji kist radi na platnu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

A kad skladaš, događa se sličan neki proces?

Sve mi se miješa, totalni košmar u glavi.

Quincy Jones isto čuje u bojama, sinestezija se to zove.

Da, on je genijalac. Pa aranžmani i jesu boje, to sve ima veze… i boje, i tonaliteti, boja glasa i interpreta. Neki mladi fantastični novi pjevač može otpjevati neku pjesmu Dine Dvornika, na primjer, i stvarno to odlično napravi, a ja se sjetim Dine Dvornika iz Aquariusa kad je sa Song Killersima nastupao – to nije bilo pjevanje, ali cijeli prostor se savijao, sve je imalo groove, flow – i onda mi bude čak žao kako se sad s lijepim pjevanjem ništa dogodi, a Dino je to uspio. Nije to stvar pjevanja čak, to je neka magija.

To je ono što se mora dogoditi da bude cjelina?

Da.

Pišeš i poeziju, gdje je možemo čitati?

Imam jednu knjigu, a nalazi se i na Instagramu i Facebooku.

Tamo objavljuješ svoje stihove?

Da, kad sam inspiriran.

A knjiga?

To sam sam izdao, Glazbene vjetrenjače.

Kad si krenuo s Jazzianom, krenuo si u tradicijske vode, a onda je logičan slijed bio Lado, kao jedini profesionalni ansambl koji se bavi tradicijskom glazbom?

Nisam ja baš skroz zašao u tu tradiciju.

To me zanima. Kako si ti ulazio u tu tradiciju, jesi li istraživao, jesi li posegnuo za etnomuzikološkim istraživanjima ili kako?

Da, ali sam htio dati svoj neki autorski pečat u to. Neke stvari sam preslušavao, pa su me inspirirale na nešto moje, na temelju toga što sam čuo.  Naša baština je jako bogata, ali opet s druge strane, ritmovi nekih drugih jugoslavenskih država puno su zanimljiviji, jer imaju i istočnjačkih utjecaja.

Je li ritam bio taj koji te je privukao tradicijskoj glazbi?

Ne, i melodije su me privukle. Ima u Bosni fantastičnih melodija, sevdah čine zapravo židovski napjevi koji su došli sa Židovima sefardima – to nema veze s Turcima ni s Bosnom. Kažu da je prvi sevdah nastao u Splitu, recimo. To su baš napjevi tugaljivih Židova, od kojih i ja imam neke korijene, no nije to sad bitno. Možda otuda dolazi moje osjećaj za taj melos, uvijek mi je melodija bila bitna.

Najbolji odgovor je taj da sam išao za nekim svojim osjećajem – prema onom što mi se sviđa. Obožavao sam Bersina Sunčana polja – to smo obradili.

To je zanimljiv put – uzeo si klasično djelo koje je već u sebi imalo tradicijske elemente, s tim si počeo.

Da, ali smo to onda razvijali u nekoj jazz maniri, ima dio i za improvizaciju. No, uglavnom, da, proučavao sam tradicijsku glazbu, naravno – no sve te melodije su dosta jednostavne, a ja sam htio dati nešto svoje. Zapravo nisam išao toliko na kopiranje koliko na to da pustim da me tradicijska glazba inspirira za vlastiti izričaj.

Borna Šercar i LADO @ JazzHR/ Foto: Matej Grgić

Kad surađuješ, primjerice, s Hrvatskim baroknim ansamblom, crpiš li onda inspiraciju i iz toga?

Apsolutno da. I što se dinamike tiče, a i nekog kompozicijskog protoka. Volim taj klasičarski pristup u jazzu – kad malo sve stane, nema više bubnja ili bas pauzira pa se onda nešto dalje razvije, da nije stalno repetitivni ritam, nekako kao u prirodi – kad nešto stane, pa krene bura ili jugo…

Evo, sada radim novi projekt, kao neki electro traditional, s nekoliko pjevačica iz Lada, koji će valjda biti nešto komercijalniji. Iako – nikad ne uspijem ništa komercijalno napraviti. To je spoj elektronike, mojih bubnjeva, sinteva, bit će neke stvari odsvirane, neke otpjevane. Htio bih zapravo maknut se malo od jazza. Nekad me znaju i nervirati duga sola mojih kolega. Boško je znao reći – ako sviraš od dvadesetog chorusa dobar solo, nemoj svirati ovih prvih deset, nego kreni tek od dvadesetog.

Znaju ta sola biti duga i naporna jer nisu uvijek efektna i to ljude odbije, odbace ideju jazza jer se u tim često predugim solima traži aktivno slušanje. No odbija ih jazz često i zbog predrasuda, a dosta stvari bi im se svidjelo da si daju nekakvu šansu.

Borna Šercar @ JazzHR/ Foto: Matej Grgić

Da te netko pita „kako da se zaljubim u jazz?“ – koja bi to bila jazz lektira za početnike koju bi preporučio“?

Tu apsolutno drži prvenstvo Miles Davis, Joe Cocker, Duke Ellington, Dexter Gordon, Count Basie – mnoge stvari su ljudi čuli u filmovima, često su to jazz standardi koje slušaju u filmovima, serijama…

Je li to možda način za širenje broja slušatelja, ponuditi im najprije nešto već poznato, pa ih tako privući i novome?

Da, ali kažem, postoje razne vrste glazbe, kao i razni automobili, auti, kamioni – neke moraš znati voziti, neki sami voze. Tako i u glazbi – postoji glazba za ples, glazba za ritmiku, za body building, za aktivno slušanje, za dizanje adrenalina, za spuštanje adrenalina, intelektualna glazba, duhovna glazba… svega. Ne kužim kako ljudi ne požanju cijelu širinu te raznolikosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Imaš li ti slušatelja na umu kad skladaš?

Nažalost nemam, ali možda bih bio uspješniji financijski.

Pišeš za kazalište.

Da, to me veseli i nadahnjuje me. Svašta pišem, sad smo radili s mladom redateljicom Leom Anastazijom Flegar predstavu Šuma Striborova – tu sam stavio i nekog hip-hopa, trapa, od klasike do  suvremene, elektroničke glazbe…, glumci pjevaju i baš je fora. Nisam ograničen samo na jazz.

Budući da si tako sveobuhvatan, sakupljaš li sve žanrove kojima se baviš u neki svoj autorski izričaj?

Ja sam kao klinac volio i hard core i Metallicu. Četvrtinke postoje i kod Mozarta, i u jazzu, i kod Metallice, i u punku. Mislim, sve je to glazba. Ili je profinjenija ili je malo grublja. Ne možeš uvijek samo s violinom nešto nježnije, nekad treba nabijati s gitarama da se svi sruše – kao i u komunikaciji, nije pristup uvijek diplomatski, nekad nema druge nego treba lupiti šakom o stol i zaderat se, tako je i u glazbi, sve to ima širinu koja se odražava kroz život.

Je li onda to dobar recept za imati više publike, ta širina?

Ne znam… Nažalost, nema više publike. [smijeh] Mislim da je tu prvak naš kolega Tonči Huljić, smatram ga stvarno jako talentiranim, on zna napraviti glazbu za publiku, i super mi je ovo što radi sa svojim bendom Madre Badessa. Volio bih i ja biti tako sposoban za okupiti publiku, ali nažalost nisam. Ne možeš to na silu. Ja zapravo nisam našao recept za dobiti širu publiku.

Ladarice su ti bile zanimljive zbog toga grlenog načina pjevanja?

Da, da, da. To sam htio spojiti da imamo hrvatski potpis. U jazzu je potpuno drukčije fraziranje i pjevanje, engleski jezik ima potpuno drugi flow, te sinkope drukčije swingaju. Nekadašnji voditelj Ladarica, Bojan Pogrmilović, dosta mi je skretao pozornost na te akcente, gdje sjedaju, na koju dobu – tešku ili laku, morali smo dosta na tome raditi. Ja sam baš htio to njihovo pjevanje, da.

Kakva je suradnja s njima, kako su se snašle Ladarice u tvojem projektu?

Pa super, one su baš vrlo profesionalne i radišne, baš je gušt raditi s njima. Nije ih lako pridobiti da im se svidi nešto što nije čista tradicija, ali čini mi se da smo se uspjeli povezati i profesionalno i na nekoj osobnijoj razini.

Što slušaš od glazbe?

Pa slušam svašta po YouTubeu, da. Malo su se mediji promijenili, CD-ovi ne postoje više kao opcija slušanja u autu, pa mi je ta slušalačka disciplina skroz drukčija nego prije. Onda slušam radio u autu, pa što čujem – čujem, vrtim stanice… Nekad slušam Treći program, a nekad Enter, Yammat i tako… i na taj način dolazim do novih informacija o nekoj glazbi.

Kao dnevna doza nekog slušanja? A stigneš li doma staviti ploču na gramofon?

Ne stignem, više si puštam ciljano, preko YouTubea. Ali cijela tendencija nove glazbe, barem mi se čini, jest da nema više podjele na klasiku ili jazz, danas je to sve neki miks.

Je li to dobro ili loše?

Ne znam. Sve kao da mora biti u nekoj ekstazi.

Kao da sve mora biti spektakl?

Da, spektakl, a zapravo treš. Možda je to manjak duhovnosti koji se reflektira i u glazbi. Ipak su grčki filozofi imali pravo kad su rekli da to kakva je glazba u državi jest pokazatelj i kakva je država. A kod nas… eto. Iako, Muzički biennale je top. Imam prijatelja Anđelka, koji odlazi na sve te manifestacije, koncerte klasike, i jazza, i Biennale, ide umjesto mene, prati sve, uveo sam ga nekako u taj svijet, a sad zna mnogo više o glazbi od mene. Sluša, prati, odrađuje to umjesto mene, pa me informira.

Ti ne stigneš pratiti sve? A na što bi otišao sa zadovoljstvom, na koji koncert?

Ne znam, valjda na Coldplay.

OK, ali idemo vidjeti naše sezone, tu, doma.

Nekad odem na JazzHr programe, nekad odem (jer iznajmljujem bubnjeve) na Biennale, pa se oduševim, pa me onda Darko Kokanović zove da mu posudim instrumente za njegov festival, pa onda poslušam i te koncerte.

A bi li ti rekao da je jazz scena kod nas široka i bogata, ali da možda nije usustavljena, kontinuirana?

Ma fali neki klub, koji će voditi neka jaka osobnost. Imamo Klub Kontesa kazališta Komedija. Ali nije zaživjelo jer nema…

Boška Petrovića?

Pa da, OK, neka personalizacija nedostaje. Bez obzira na to što sve ide u neku dehumanizaciju, na kraju samo ta humanizacija ostaje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Sviraš i na estradi, koje gaže rado prihvaćaš?

Ma sve volim svirati, sve ja prihvatim. Svirao sam sa svima. Jedan me je prijatelj nagovorio da za Rotary klub sviramo neku gažu s Lidijom Bačić. Ali i to je bilo fora, uđeš u to i pronađeš način da napraviš nešto dobro, zašto ne? Ne treba podcjenjivati neke glazbe. Na raznim festivalima – kad bih bio u nekom bendu ili orkestru – stvarno sam pratio sve, ne znam koga nisam, uopće ne mogu ni nabrojiti.

I po inozemstvu si svirao. Koliko mi kaskamo za svijetom po pitanju jazz scene?

Pa ne kaskamo, ima super bendova i koncerata, ali kažem, nedostaje ta neka živa scena s klubovima u koji zalaze turisti i domaći gosti. Postoji Peti kupe, tu se nešto zbiva. A nije to nekako više ni u navici ljudima… Tu kod Boška je svirka počinjala oko 22 sata i svi su se skupljali nakon kina i predstava i otišli bi dolje u BP na cugu – sreli bi se, slušali svirku… Drukčije je danas.

Da, ali danas i nema takvog prostora s takvim programom.

Da, nemaš kamo otići. Vani se puno više svira. U jednom Pragu ima valjda deset jazz klubova, možda gosti nisu samo Česi, tu ima Amerikanaca i ostalih turista. Ali ne radi se samo o jazz svirkama, vani skoro u svakom lokalu svira netko na gitari, klaviru… to je prisutnost žive svirke.

Imaš li ti nekog potencijalnog partnera s kojim bi mogao pokrenuti takav klub?

Ma imam… ali morali bismo imati potporu Grada, barem to. Kultura u našoj maloj zemlji nažalost mora biti financirana od Ministarstva i ostalih, premala smo sredina, s malo ljudi. Recimo, u Londonu Jadnici igraju već trideset godina i stalno su puni, sedam dana u tjednu. Mi smo u Komediji izveli Ljepoticu i Zvijer tridesetak puta i sad je već publika rahlija, ne može se više lako rasprodati, to je ta količina ljudi.

Svirali smo s Jazzianom u Beču, u klubu Porgy i Bess, nekad je tamo bio CD shop uz klub, sad toga više sada nema i oni se moraju financirati iz državnih resursa, čak i u tim velikim gradovima. Možda tu fali inicijative od mene ili nekog drugog, za pronalazak sponzora… za taj neki klub. Ja mislim da imam kapaciteta, ali možda nisam tip koji kuca po vratima.

Foto: Kristijan Cimer/Kulturni centar Osijek

Što je po tebi uspjeh, kada kažeš da si uspio u tome što radiš?

Pa evo, ovo kad smo bili u Koprivnici nedavno. OK, i Blue Note u Kini, to je uspjeh kojim se volim hvaliti. Ali u Koprivnici je publika prepoznala energiju, slušala s guštom, bila je puna dvorana i cijeli bend je drukčije osjećao atmosferu… I solisti iz Lada su komentirali kako su baš uživali – to mi je najljepši uspjeh koji možeš doživjeti.

…i koji si zamišljaš?

Da, da sa svojom glazbom dotakneš publiku.

Koji su ti neki dalji planovi?

Bilo bi super da ima više nastupa, da se tu podigne broj žive svirke.

To ti je u fokusu, nije ti snimanje u studiju u fokusu?

Ma jest, volim snimati u studiju, to onda ostaje trajno.

Ima li nade za nove publike, hoće li naši klinci biti publika?

Ma ima… Ante Gelo i ja, kad smo počinjali s flašama, prošli smo cijeli svijet, tu je publika bila fenomenalna. To je bilo davno, doduše. Naša publika je super.

Ne nastupate više često s tim projektom?

Ne, slabo.

Foto: Korkyra Baroque Festival

Ali treba li publiku, ovu novu, upoznati s time i kako?

Ma trebalo bi. Sjećam se kad smo Ante Gelo i ja išli u Veneciju, svirali smo na ulici, išli smo s hrpom opreme, sve na nekim jadnim kolicima preko onih mostića i to za vrijeme njihova karnevala, gužva, kaos. Boško Petrović nas je baš cijenio zbog toga što je i on često svirao harmoniku po vatrogasnim zabavama… hoću reći, pravi muzičari nas nisu podcjenjivali radi ulične svirke, dapače.

Znači, važno je biti otvoren za nove stvari, drukčije? Kod tebe se vidi otvorenost, nema hermetike.

To ljudi valjda prepoznaju, pa mi prilaze. Gospodin Merkaš me je sâm povezao s Matejem Meštrovićem, koji je isto tako malo off, povezuju me ljudi sa stvarima koje nisu mainstream.

Iduće godine u svibnju napravit ću veliki koncert, kao neku krunu djelovanja – sa Zagrebačkom filharmonijom, Ladom, solistima Lada i Jazzianom Croaticom. To će biti moje stvari, Ladarice pjevaju, i njihovi solisti, i Jazziana.

Vokalistice Ansambla LADO, Bojan Pogrmilović i Borna Šercar na snimanju albuma

Koje su ti najdraže suradnje..?

Pa s Josipom, Matijom Dedićem, Arsenom Dedićem, Šerbedžijom, sa Zagrebačkim solistima, Filhom…

S kime bi volio surađivati, a još nisi?

Haha, možda Lady Gaga.

A nešto realnije?

Pa to je realno!

OK, znači 2025. godine slušamo te s Lady Gagom?

Pa ona je super glazbenica. Nije mi loša ni Taylor Swift, malo joj je glazba generična, ali OK.

Čuješ u toj glazbi priliku za dodati nečeg svojeg?

Da!

Foto: Matej Grgić