05
sij
Intervju

Autor benda Roderick Novy

Branko Kostelnik: „Na 4 kanala! Bez digitalije i katendpejstanja! Bez fola!“

Branko Kostelnik / foto: Goran Pichler

share

Branko Kostelnik „milost ne traži, niti bi je dao“, kao ni oprost za to što niste čuli za njega. Međutim morate se zapitati kako to da niste čuli za njega!

Taj novinar i publicist tekstove objavljuje od 1978. godine. Najmanje toliko bavi se glazbom, u praksi i u teoriji. Autor je nekoliko knjiga, a već petnaestak godina vodi Odjel za programsko-izložbenu djelatnost u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti te sudjeluje u organizaciji projekata među kojima je i popularno Ljeto u MSU.

Za sebe kaže da je u rock muzici sve prošao. „Nisam sjedio s obje neg’ sa sve četiri strane šanka! Bijah i rock kritičar i novinar, i autor i muzičar, i pjevač… i sada producent i promoter,“ nabraja svoje uloge Kostelnik čija je biografija obilježena pionirskim eksperimentima, propalim planovima i zanimljivim suradnjama.

Diskografsko stvaralaštvo njegove art rock grupe Roderick, rijetkog izdanka osječke post-novovalne scene koji se uopće može pohvaliti diskografskim izdanjima, nedavno je objedinjeno na dvostrukom reizdanju Milost ne tražim niti bih vam je dao! 1941-1971-1981-1991. Bila je to prilika za razgovor s čovjekom iz sjene kojemu prija sunce.

Branko Kostelnik / foto: Goran Pichler

Prvo pitanje bilo je kako je do tog reizdanja uopće došlo. Naime, riječ je o mračnoj, slojevitoj, atmosferičnoj glazbi nadahnutoj post-punk estetikom i postmodernističkim principima, a studijske snimke očito su samo sjena pojave koja je Roderick bio osamdesetih.

Naravno da za kolekcionarska izdanja s oznakom nostalgije, što za komunizmom, vidljivom u izboru citata Rade Končara, što za osamdesetima, uvijek postoji publika i jasno je da diskografi, potaknuti uspjehom sličnih reizdanja, vide priliku u tome. No reizdanje benda koji se rijetko spominje ne bi vas trebalo navesti na zaključak da je to dobra ideja.

Kostelnik, koji se vrlo živopisno i mladenački izražava, kaže da je sve krenulo od direktora Croatie Records, Želimira Babogredca, strastvenog diskofila i kolekcionara ploča. On je na nekom sajmu pronašao njihovu ploču iz 1990. godine i procijenio „da je to nakon trideset godina jako, svježe i dobro“, te im ponudio reizdanje povodom četrdeset godina od osnutka grupe.

„Moram reći da bih ja još prije par godina to odbio“, iskreno će Kostelnik, „jer kao ono: beskompromisni punker/roker odbija mainstream nišu i sve te aktere industrije zabave. No, kako je rekao neponovljivi Jacques Brel, ‘što su stariji, ljudi su sve veća stoka’ i ja sam se iskvario i eto. Pristao sam da imam trag za unuke. Nek’ mladi vide i čuju kako se kreiralo osamdesetih. Na 4 kanala! Bez digitalije i katendpejstanja! Bez fola!  Možda se bolje upoznamo.“

Kostelnik ima pravo kada kaže da je „smiješno i tužno u isto vrijeme, i amaterski“, što mladi, a posebno mladi muzičari ne znaju za bendove poput Rodericka. Činjenica je da je cijela povijest domaće glazbene scene između novog vala (čija je neprecizna gornja granica 1985. godina) i pojave društvenih mreža (npr. MySpace 2003. godine) zapravo dio „povjerljive tajne skripte iz prošlosti“, kako je Kostelnik opisao svoj bend. Iz te su skripte, na svjetlo dana, isplivali najbolji ili najustrajniji, ali mnoge ni vrijeme neće izvući iz sjene, pogotovo ako su djelovali izvan metropole.

U Kostelnikovim odgovorima otkrivam da Roderick zapravo i nije klasično zaboravljen jer nikada nije prestao djelovati, samo je mijenjao sastav, oblik i smjer. „Nismo spavali i živjeli na staroj slavi. Radili smo učestalo mjuzu za kazališne predstave i performanse, a od 2012. smo vrlo aktivni s novom frakcijom Rodericka – Gorgonom Novom s kojom smo izdali 2 albuma tj. multimedijalne knjižice (CD, fotke, dizajn, tekst…) i sad ide treći posvećen genijalcu art scene, slikaru  Juliju Kniferu,“ govori Kostelnik dodajući da su posljednjih  godina na regionalnoj turneji po muzejima i galerijama, dok je pozive iz Europe zaustavio koronavirus.

Roderick je godinama bio dobro čuvana tajna hrvatske rock scene, a Kostelnik s novim izdanjem itekako računa na novu publiku, posebno za svoje rane radove. Govoreći o tome zašto bi danas mladi trebali znati za Roderick otkriva da su oni tada bili „rame uz rame s Mizarom, Sexom, Grčom, Letom 2, Miladojkom Youneed, grupom SCH. Dakle, među najboljim indie/art/alter rock bendovima Jugoslavije koja je tada, podsjećam, imala tržište od 22 milijuna ljudi. Ne 4!“

Opisujući svoj pristup glazbi, za kakav smatra da mladima danas nedostaje, navodi primjer svoga kopanja po utjecajima Nicka Cavea. „Kad sam osjetio blues kod Cavea i nakon što je on apostrofirao  utjecaj najjačih bluesera u svom radu, ja sam kopao i našao te stare ploče. Bez interneta. Skupljao od džeparca ne jedući sendvič, radio preko studentskog i naručivao ploče k’o tinejdžer u socijalizmu iz  Engleske i USA, jer originala u nas nije bilo. I počeo slušat i blues. Tragaš. Kopaš. Otkrivaš. Letiš. Sanjaš. Dišeš. I tako cijeli lajf!“

Vjerujem da mnogi znaju o čemu govori, ali nije sigurno je li neki domaći bend ikada apostrofirao utjecaj Rodericka na svoju glazbu. Na pitanje tko su glazbenici koje on vidi kao nasljednike svoje filozofije, Kostelnik odgovara da „kak’ je danas sve raspršeno, jer je takvo ovo moderno doba“ utjecaj vidi u različitim bendovima različitih žanrova.

Iako ih u odgovoru ne navodi izričito, imena koja su prošla kroz programe koje je Kostelnik radio u suradnji s drugima, kao što je primjerice nezaboravni MIMO, a među kojima su Porto Morto, Grše, Sara Renar i slični, često navodi kao nasljednike estetike koju je on svojevremeno gradio sa svojim suvremenicima.

Ksenija Gottwald na crno bijeloj fotografiji benda Roderick

Ksenija Gottwald / foto: Goran Pichler

Priznaje da ga je oduvijek privlačio multimedijalni pristup umjetnosti, nešto što je danas standard na glazbenoj sceni i što možemo prepoznati u radu gore spomenutih imena. Osim njegove karijere u kulturi, multimedijalnošću obilježena je i muzika njegove grupe. Osim punka i new wavea na nju su najviše utjecali filmovi. „Tarkovski, Fassbinder, Herzog, Wenders, Godard, Truffaut, Chabrol, Coppola, Fellini, Antononi, Scorsese, Kubrick… Neke pjesme su nastale pod  direktnim utjecajem njihovih filmova,“ pojašnjava Kostelnik.

Osim glazbe i filmova, važnu ulogu odigrale su i kultne knjige te performansi Toma Gotovca i Marine Abramović. „To mi mnogi pravovjerni rokeri nikad nisu oprostili,“ smatra Kostelnik, „ja sam za njih bio neka vrsta uljeza, prenačitanog rokera, previše inficiranog artom, što li? A artistima sam opet bio preroker.“

Roderick je prvi osječki, odnosno slavonski bend koji je imao samostalni album, a kasnije i samostalni vinil. Kostelnik je rođen i odrastao je u Osijeku (na Vijencu) pa o tadašnjoj sceni ima što reći, a te su nam informacije dragocjene, jer ne postoji monografija posvećena temi osječkog rocka.

„Osijek je uvijek bio rasadnik muzičkih talenata,“ govori kao svjedok, „ali, nije bilo osviještenosti. Znaš, ono, jaki tekstovi, medijska svijest,  dobar image, stav, stil.  No, punk i novi val su sve to promijenili. I, tko se nije mogao prilagođavati, propao je. Ili postao gažer. Usudim se reći da smo mi baš bili prvi takvi, punokrvni, novovalni igrači. Uz Diskretni šarm buržoazije.“

„Uz nas su bili i THT, Nehajni skakači“, nastavlja, „a u drugoj polovici osamdesetih, kao i sve, živnula je i osječka rock i art scena predvođena omladinskim listom TEN, SKUC-om pa i – zašto biti lažno skroman – Roderickom koji je već tada polučio neke YU uspjehe. Došli su brojni  bendovi kao Privatnici, Don Marcel, Vibra Yunkers, No passaran, Glad, Galebovi, Road Runners predvođeni talentiranim Filetom i drugi.“ Govoreći o tome zašto je ta scena ostala lokalna kaže da neki nisu imali sreće, drugi nisu bili dovoljno uporni, a treći dovoljno medijski osviješteni.

Među njima izdvaja grupu Nessi. O njima kaže da su „bili užasno jaki i uigrani/uvježbani s tim svojim tvrdim funkom, da su mljeli sve pred sobom. Kad su svirali s Dvornikom, koji je tad bio u Kineskom zidu, pomeli su ga. No, nisu izdržali pritisak i nepravde i sve. Nisu dočekali LP.“ Kada se taj bend raspao, Kostelnik je njihova bubnjara Zeleniku i saksofonistu Raknića doveo u Roderick.

Branko Kostelnik / foto: Goran Pichler

Priča o alternativnom rock bendu s periferije uvijek je pomalo nesretna. „Djelovat u manjem gradu, pazite, bez interneta, van centra  Zagreba, gdje su bili i mediji i diskografske kuće i novinari bilo je ono, ravno samoubojstvu,“ zorno će Kostelnik, „a opet, tamo si formirao poetiku koja je – baš zbog svoje specifičnosti – bila autentična. To je i nas djelomično zahvatilo i usporilo. Nije to k’o danas. Snimiš i pošalješ snimke jednim klikom, a ako te odbiju izdaš sam CD. Tad se na ploču – koja je bila sinonim ulaska u prvu ligu – čekalo godinama. Mi punih devet i jedini smo to izdržali i izgurali.“

Zanimalo me kako su u demo fazi uopće dolazili do opreme i snimali prve trake. „Mi smo radili preko student servisa za prve polovne i razvaljene bubnjeve i stara pojačala. A kad smo kupili prvi polovni Marshall, pili smo i slavili tjedan dana u rupi SC! Prvi album smo snimili na TEACu za dvadesetak sati! 4 kanala! Pazi man – 4 kanala. Ali je prštalo od čudnih, novih  ideja, kreacije i ludila. Možda i najbolje što smo ikad napravili! S 20-22! Jer naravno, ‘ne bije puška neg’ srce u junaka’“, zaključuje citirajući Petra Petrovića Njegoša.

Tekst za pjesmu “Bilo jednom na Balkanu” nastao je tako što je Kostelnik iz šešira s ceduljicama izvlačio jednu po jednu te im na kraju dodao taj stih iz naslova kao refren. Tekstovi su, po njemu, bili presudni, a svoje smatra proročanskima. Kao primjer navodi pjesmu “Letzte Dance” iz 1983. godine u kojoj kaže: „Završi taj ples frende, zadnji ples. Jer, stižu ratovi… poplave… požari… potresi…”

Roderick je svoju zvučnu sliku obogatio brojnim efektima, a Kostelnik otkriva da su neki došli iz Narodne tehnike koja je, jedina u gradu, imala ploče sa zvukovima i efektima, koje su nabavili iz Engleske.

Moje posljednje pitanje bilo je posvećeno Roderickovoj izgubljenoj generaciji, odnosno njihovoj publici. „Bilo je stvarno sjajnih koncerata. Nepredvidivih. Multimedijalnih… Nekada jebeno dobrih, nekada lošijih,“ priznaje Kostelnik, „Ali nikad dosadni.“

Naša publika je bila suptilna, jebena, sve su kužili. Zvali su, pili s nama u lokalnom, kultnom kafiću Valentino, osječkoj Zvečki, tražili demo snimke, davali prijedloge… Nema mejla, fejsbuka… Sve face to face. Preko pogleda, očiju… i kože. Tih noći u Valentinu… tamo sam – pokazat će se poslije – možda  jedino u lajfu bio slobodan,“ pjesnički će Kostelnik.

Moj sugovornik na kraju zaključuje da je bilo i jest kako je moralo biti ili kako je zapisano. Povratka i ponavljanja nema, ali ostaju nam reizdanja i prilike za popkulturno  obrazovanje, ako ne već za ponovno proživljavanje patnji mladog Rodericka.

img102 / autor stripa: Milan Tomas

img104 / autor stripa: Milan Tomas

Ksenija Gottwald na crno bijeloj fotografiji benda Roderick

Ksenija Gottwald / foto: Goran Pichler

Branko Kostelnik / foto: Goran Pichler

Branko Kostelnik / foto: Goran Pichler

Branko Kostelnik / foto: Goran Pichler

Ksenija Gottwald na crno bijeloj fotografiji benda Roderick

Ksenija Gottwald Ksenija Gottwald

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati