Brian Rasic: „Druga su vremena i ima toliko mladih i sjajnih fotografa, neka rade"

Razgovarati s jednim od najvećih pop kult fotografa regije, iz vremena bivše države, uvijek je privilegij i dobra prilika za rekapitulaciju jednog dijela glazbene scene iz kuta koji nije svakom toliko na dlanu

I upravo koincidirajući uz revival i nove stvari Rolling Stonesa, njegovih stalnih klijenata, uvid u rock and roll meku nikad nije bio bliži nego kroz leće i objektive Briana Rasica. Kroz karijerni intervju dotakli smo se svih dekada i općih mjesta njegove suradnje s Bowiejem, Stonesima, Pink Floydima, Amy Winehouse, Stone Roses, Primal Screamom i ostalim prvacima svjetske glazbene scene čije su fotografije završavale na službenim izdanjima i press reportima s potpisom Briana Rasica.

„Bila su to dobra vremena…”

Počeci – Beograd, rock and roll i prvi kadar. Vaša karijera počinje u Beogradu početkom sedamdesetih, u gradu koji je bio itekako otvoren prema zapadnom rocku, od Stonesa koji su svirali u Jugoslaviji do domaće scene koja je bila življa nego što mnogi danas znaju. Kako je izgledao taj prvi susret s fotografijom i glazbom? Je li to bila svjesna odluka ili je kamera jednostavno bila pri ruci u pravo vrijeme?

Moj je život počeo u Beogradu i moje odrastanje je vezano za njega te Jugoslaviju. Odmalena sam bio zainteresiran za muziku. Tu sam vidio i prvi zapadni bend – Blood, Sweat & Tears 1971. godine. Tih godina odlazio sam i na Newport Jazz Festival koji je vremenom postao Beogradski Jazz festival. Gledao sam odnosno slušao velika imena jazza. Muzika je u svim svojim oblicima u meni izazivala interes. Početkom 1970-ih gledao sam Ikea i Tinu Turner i to dva puta u par godina. Jethro Tull, Deep Purple i Santana su došli polavinom. Beograd je nekako bio svijet. Naravno, tih su godina s radom počele i mnoge domaće grupe: Korni Grupa, YU Grupa koje sam također i volio i gledao i kupovao ploče. Bila su to dobra vremena… Od 1971. na FEST-u sam gledao najveća ostvarenja svjetske kinematografije.

Nekako je usporedno s muzikom počela i moja ljubav prema fotografiji. Naravno, ne koncertnoj već onako…malo umjetničkoj, da tako kažem. Imao sam u sebi i želju da ovjekovječim i djevojke i prijatelje i događanja… Jednostavno sam volio fotografirati. I za mene je bilo najnormalnije da, kasnije kad sam počeo ići po tim većim koncertima, ponesem fotoaparat pa odem do bine i fotkam. Nitko te ništa nije pitao. Bilo bi po par fotografa tu; ja bih na svoju kartu ušao na koncert, uneo fotoaparat i kad bi se ugasila svjetla, otišao bih do bine i malo fotkao. Makar jedan film.

Odlazio sam i u Zagreb na koncerte. Joan Armatrading, a prije nje George Duke! Pa prije toga moja omiljena Melanie i 1976. Rolling Stones. Nažalost sam propustio Wings i Queen. Nekad se nije moglo. Mislim da sam prve fotke radio na koncertu Ikea i Tine pa Deep Purple i Jethro Tull. I Stonesi u Zagrebu, iz drugog reda u publici. Kad smo kod njih, moram napomenuti da sam 1973. otišao u Zurich kod ujaka koji je tamo bio herr veterinar i tu sam vidio Stonese po prvi put. Pa Roxy Music, King Crimson, Rory Gallagher, BB Kinga…

I tu sam ponekad švercao fotoaparat, ali je na kartama pisalo da je zabranjeno fotkanje pa sam se malo i plašio. Tako je započela moja priča s još uvijek apsolutno nepoznatim ishodom i bez ikakvog očekivanja. Jednostavno, jedan životni put. Do kraja 1970-ih, nisam imao svoj fotoaparat. Što znači da sam koristio očev Kijev i Zenit ili u Švicarskoj posuđivao od ujakovog kolege aparat. Ali sam već uveliko znao razviti film, a i praviti fotografije. Na tuđim spravama, ali sam se snalazio. A ljudi su poštovali moj interes. Prvi aparat došao je 1978. ili 1979. i prošvercao sam ga iz Trsta. Nikon FE s 50 mm normal objektivom. Koja je to radost bila! Sam zaradio novac da ga kupim! U Švicarsku sam odlazio nekoliko puta tih 1970-ih na neko vrijeme, da bih se 1979. uputio u London.

London 1979. i ulazak u elitu. Preseliti se u London krajem sedamdesetih, bez mreže, bez kontakata, s aparatom u ruci, to je bila ili ludost ili nevjerojatno dobro tempiran skok. Koji je bio onaj prijelomni trenutak, konkretan posao ili konkretan kadar koji Vam otvori vrata u mainstream? Ima li neka fotografija koju smatrate svojom propusnicom? 

Jednostavno sam odlučio otići u London. Prvo sam odlazio kao turist pa zbog djevojke i ljubavi pa poziv i eto. Bez ideje pa što bude! Nekako je to bilo, bar meni, normalno. Kako, zašto? Ne znam, ali takav je bio moj put. Svi ga imamo i različiti su.

Onda se nađeš u gradu gdje danas sviraju The Clash, sutra Eric Clapton, a za njim Blondie. I sve moraš gledati! Para malo, a karte skupe. Uistinu, tad su bile £4, £5 za razliku od današnjih nenormalnih cijena. Stevie Wonder £9,50, što nije bilo malo, ali nekako normalno. Queen £6, Bob Dylan £8.50, The Police £5, Pink Floyd £8.50… Koncerata toliko, a novca nigdje. I tu se u glavi stvore ideje i priče o tome kako ući za džabe.

Nitko me nije ni učio ni pomogao ni savjetovao. Uzmem telefonski imenik, svi su onda ga imali kod kuće. Nađem EMI i zovem. Jugoslovenski novinar i fotograf koji bi gledao The Clash, naprimjer, a radim za muzički magazin Džuboks. I kaže ljubazno ženska: „Naravno, OK, čekaju Vas photo pass i dvije karte na blagajni dvorane!“ Yes!

I tako bi. Naravno, ja sam fotkao. Ali dalje od toga nisam znao što i kako! Onda sudbina umiješa prste u moju priču. Led Zeppelin, koji su radili turneju po UK prethodne godine, sad su u Europi. To se ne smije propustiti! Zakažem sastanak s PR-om Atlantic recordsa i čovjek mi kaže da će sve biti OK za Bruxelles, samo da mu moj magazin potvrdi da radim za njih tj. pošalje im faks. Uf, što sad?! Ali nema predaje! Zovem Džuboks i objasnim im što da naprave, uz obećanje da šaljem fotke Led Zeppelina. Cira (tadašnji urednik i kasniji prijatelj) u šoku, naravno, ali odluči da sredi priču i napravi sve kako treba. The rest is history! Odem u Bruxelles, napravim posao, pošaljem fotke i počne suradnja.

„Fotografirao si The Clash? Je li možeš nešto i napisati?“ Mogu. I tako postanem Džuboksov suradnik, povežem se sa Sašom Stojanovićem koji vec radi za njih i postajemo tandem, terrible twins – kako su nas od milja zvali – Saša i Brian.

Te 1980. šaljem i svoj veliki izvještaj s fotkama Reading Festivala koji biva izabran od čitatelja za najbolji izvještaj godine i tako redom. Rjeđe sam kasnije pisao jer sam imao Sašu, a ja sam se usredotočio na fotkanje. Mi smo postali dio te internacionalne ekipe i s international departments record companies poceli da budemo manje vise svugde. Koncerti, promocije, tulumi … sve.

Od 1983. zapocinjem suradnju s REX Features fotoagencijom koja počinje prodavati moje fotografije po cijelom svijetu. Vrlo brzo stječem status njihovog glazbenog fotografa. Manje-više, jedna obična priča, ali sam da napomenen, te moje price i ulazak u posao na moj nacin, to vec decenijama ne radi posao! Odavno se sve već zna. Ja sam, eto, imao malo i sreće, što pomaže.

„Kad je suradnja u pitanju, zna se da sam ja čovjek od povjerenja”

Stonesi, Bowie, Gilmour – kad poslovni odnos postane nešto više. Bili ste službeni fotograf Rolling Stonesa, Davida Bowieja, Davida Gilmoura, to su odnosi koji traju godinama. Kod koga je ta suradnja prerasla u nešto što biste nazvali pravim prijateljstvom, onim koje postoji i izvan scene i objektiva?

Stonese službeno fotografiram od 1982., Wembley Stadium kao press fotograf, a prvi posao za njih mi je bio 2006., 18.2. na plaži Copacabana u Riu pred milijun i pol ljudi. Vatreno krštenje. Moje fotke s tog nastupa su na službenom albumu i svim drugim medijima. Malo li je! Gledao sam ih i fotkao oko 80 puta proteklih godina. Početke turneje koji su u USA i početke europskih turneja kao i londonske nastupe. Davida Bowiea fotografirao sam godinama i onda počeo i tu blisku suradnju na nekim manjim zatvorenim koncertima, za što god je trebalo. I tu sam dospio na omot ploče s jednog njegovog nastupa koji sam samo ja radio. Live from Riverside Studios, London 2003. Prošle godine izašla je ploča.

Čovjek je ponosan kad zna da je njegov rad na pločama Stonesa i Bowieja! To ostaje za sva vremena. Divna mi je bila i suradnja s Gilmourom, naravno. I tu su moje fotke na službenim DVD i Blu-ray izdanjima – Remember that Night, Live at Royal Albert Hall – gdje mu je gost jedne večeri bio i David Bowie. To su posljednje fotke Davida na bini. Svi ovi ljudi, moji klijenti, svakako znaju za svog fotografa i znamo se. Nekog bolje, nekog slabije… Poseban mi je trip s Keithom, svi su sjajni, ali ne bih rekao da smo baš prijatelji. Poznanici da. Ja sam radio s njima po uputama i prema dogovorima, ali ipak kao fotograf nekako trebaš biti nevidljiv dok se radi. Smetanje ili skretanje pažnje na sebe se ne tolerira. Postoje nepisani zakoni ponašanja koje ja znam. Kad se biraju fotke, tu smo suradnici i malo se družimo. Dakle. posao prije svega.

Najzahvalniji modeli, tko Vas je „pustio unutra“? Nakon toliko zvijezda, tko su Vam najdraži subjekti, ne nužno zbog veličine imena nego zbog toga što su fotografiranju pristupali s otvorenošću, povjerenjem, bez zidova? Tko je od glazbenika bio prava sreća za objektivom?

Kad je suradnja u pitanju, zna se da sam ja čovjek od povjerenja. Tu se nema što kriti i ljudi su uvijek opušteni i normalni. Znaju što im je potrebno i suradnja je normalna. Ja zapravo kažem – što je zvijezda veća, suradnja je opuštenija i normalnija. Jedan Paul McCartney nema što nije i vidio i čuo i kad radimo sve je apsolutno cool. U isto vrijeme, ja nikad nisam previše opušten ili cool. Uvijek je prisutna neka strepnja koja postaje normala i kao neki drive. Ne volim se osjećati cool s tim ljudima. Potrebni su ti leptiri u stomaku da sve bude kako treba. Bar ja tako osjećam. Nisam nikad imao nekih problema s tim ljudima. A bilo ih je raznih veličina po statusu. Kako bih rekao, od velikih se ne živi. Oni su reference i ponos. Sve ostalo je na neki način i važnije, jer se radi često.

Velika praznina i tko nedostaje u arhivu? Svaki fotograf nosi sa sobom i popis onih koje nije uspio uhvatiti. Koji rock heroj, koji ste smatrali neizbježnim susretom, nikad nije ušao u Vaš kadar i boli li to još uvijek?

Čini mi se da su to oni kojih više nema. Tijekom moje karijere, manje-više su svi bili ispred mog objektiva. Jurio sam ih jer sam ih jednostavno morao snimiti. Radi sebe. Od Boba Marleya preko Raya Charlesa do Franka Sinatre. Moj katalog je zapravo i poznat po svojoj raznolikosti. Većina fotografa odabere ili heavy metal ili pop ili što god. A ja sam sve to jurio i ovjekovječio. Naravno, propustio sam mnoge – Jimi Hendrix, Jim Morrison, Janis Joplin, The Beatles (iako sam radio i s Paulom i Ringom i čak jednom fotkao i Georgea), a kad već spominjemo i neke iz „kluba 27“, moja fotka Amy Winehouse, ona tužna iz Beograda gdje sam bio njen službeni fotograf i jedini koji je mogao da radi, uhvatila je njen kraj.

S Kurtom Cobainom nisam imao sreće baš, iako sam i njega fotkao. Nirvana je protutnjala kao vihor kroz London tijekom par godina i više su radili na UK pressu tako da mogu reći da su mi oni promakli. To malo boli, ali da budem iskren kao profesionalac, na njima su se pravile pare i uvijek će se praviti pare! Žao mi je i s glazbene i s emotivne strane, naravno. S druge strane, zadovoljan sam zbog toga što sam napravio. Uvijek može više i bolje, ali je moj put ovakav i zadovoljan sam.

„Mnogo više se radi, a mnogo manje se sve to plaća”

Analogno vs. digitalno vs. AI kroz tri epohe fotografije. Između filma sedamdesetih, digitalnog prevrata u 2000-ima i današnje ere u kojoj AI može generirati „fotografiju“ bilo koje zvijezde na bilo kojoj pozornici, kako ste Vi doživjeli te tranzicije? Je li fotografija danas lakša ili samo brža i što mislite o AI-u kao alatu ili prijetnji u Vašem zanatu?

Ja sam, naravno, analogni fotograf, ali bio. Naravno da je to najbolji pristup fotografiji. Tako sam obučen i tako sam radio dok se moglo. Drugim riječima – ako se radi, moraš raditi kako i svi ostali. Naravno, nekad su i svijet i fotografija bilo sporiji. Ja odradim dva filma, što je bilo više nego dovoljno, dva puta po 36 fotki. Odnesem filmove u agenciju i miran sam. Sve drugo bio je zanat za druge. Od razvijanja filmova preko kontakt kopija pa samog izbora fotki. To su radili oni koji su za to plaćeni.

Tijekom dana izradi se 35 setova izabranih fotki koje se upakiraju i poštom pošalju u 35 zemalja širom svijeta, FedEx-om. Za nekoliko dana cijeli svijet ima fotke i kreće njihovo korištenje. Danas fotografi sve rade sami. Prije svega snime tisuće fotki na karticu pa je uploadaju u komp pa obrade fotke te ih netom šalju gdje treba. Mnogo više se radi, a mnogo manje se sve to plaća. Naravno, ogromna je ponuda i fotografa je sve više ili kako se kaže: „Svi smo mi fotografi s telefonima.“

Sve je daleko brže i ovisi o važnosti posla; fotke se šalju i direktno iz aparata po potrebi. Mrtva trka. Sve se mora što prije, inače se koristi nečija druga fotka. Dog eat dog. Bez obzira na to što je danas fotografija i lakša i brža, još uvijek samo neki mogu živjeti od toga. A ja tako već 45 godina. Znači da sam valjda i napravio nešto. Naravno, godine rada su trebale da se dođe do nekog pristojnog nivoa pa ode i do nivoa da ti direktor agencije kaže: „Pa, Briane, ti zarađuješ veće pare od mene!” Nekad bilo, sad se spominjalo. Biznis je odavno krenuo nizvodnom putanjom sa sve manjim poštovanjem prema fotografiji. Vremena se mijenjaju, a ja sam još tu! (smijeh) Dobro je…

Iza leće i slušalica, čija glazba ostaje. Fotografirali ste ih sve, ali kad ugasite svjetla i pustite muziku za sebe, koji od izvođača s kojima ste radili zapravo najčešće završi na Vašoj playlisti?

Već sam spomenuo da sam poznat kao rijedak primjer raznolikog muzičkog kataloga. To je sve zapravo radi moje ljubavi prema muzici. Tako da, ovisno o raspoloženju, slušam i Stonese, ali i Frank Sinatru koji je objektivno i najveći. Posjedujem njegov kompletan opus, što je mnogo muzike. The Beatles, Bob Marley, Stonesi, Bowie, ABBA i Frank Zappa i mnogo toga između volim, što se sluša i preko gramofona i CD playera, a i Blu-raya. Muzika. Aretha Franklin. Ray Charles, Creedence Clearwater, Crosby Stills, Nash and Young, Allman Brothers Band, naravno, ima tu i domaće muzike, da ne nabrajamo. Volim i novije, naravno, ali kako se i vidi, znači mi ono na čemu sam odrastao.

Fotografija koja postaje mural, kad kadar dobije drugi život. Nedavno je u Engleskoj osvanuo mural posvećen Maniju iz Stone Rosesa, benda koji ste fotografirali još 1989., u trenutku kad su postajali legenda. Jeste li ikad doživjeli da Vaša fotografija dobije taj drugi, javni, monumentalni život kao mural, kao naslovnica albuma, kao ikonička slika koja više nije Vaša nego postaje zajednička?

Ovo za Manija mi je baš drago. Dok je bio u Stone Roses, družili smo se ponekad. Krajem svibnja će biti 36 godina kako sam bio na Spike Islandu na tom njihovom čuvenom nastupu! Divan lik. Primal Scream baš volim, a Sreamadelica mi je omiljen album. Imam toliko njegovih fotki! Da se razumijemo, svijet je pun Manijevih fotografija. Dakle, od milijun Manijevih fotki, dobijem Chrisov e-mail (koji je sve to naslikao) u kojem me pita za dozvolu da se mural radi po mojoj fotki. Ja, naravno, pristanem i pošaljem mu dobru rezoluciju da čovjek može vidjeti detalje. Mural je gotov, ali ga Chris još uvijek pomalo dorađuje. Imam njegovo obećanje da ću biti potpisan, što je lijepo.

Na muralu je zapravo još jedna fotka Iana Tiltona, ali svakako moj nasmijani Mani dominira i zato je i izabrana, radi tog Manija kako ga se sjećamo, nasmijanog i pozitivnog. Inače, sjećam se jednog murala u Beogradu, Gileta El Org koji je rađen po mojoj fotki, ali ga više nema i ne znam više za tako nešto. Korištene su mi fotke i u raznim veličinama i po različitim mjestima, ali koliko znam – ovo mi je prvi mural. Za omote albuma sam rekao Stonesi i Bowie, a bilo ih je još tijekom godina, s manjim umjetnicima. Svakako treba izdvojiti Amy Winehouse koja mi je donijela i Guardianovu nagradu. Iskreno, tko bi se i sjetio svih? Ima ih. Ipak sam radio preko četrdeset godina u tom svijetu.

„Sve manje radim. Izgubio sam želju.”

Pokretna slika, je li ikad bila opcija? Vaš opus je u osnovi statičan, ali glazba je po prirodi dinamična, vremenski fenomen. Jeste li ikad razmišljali o dokumentarcu, bilo o vlastitoj karijeri, bilo o nekom od bendova ili glazbenika s kojima ste desetljećima radili? Ili je fotografija za Vas jedina prava forma?

Da, ja zamrznem taj tren iz te dinamičnosti i on živi dalje; nekako nisam ni mislio na neku drugu formu niti sam imao vremena. Planiram izdati jednu knjigu o svom životu odnsono radu, kao i jednu knjigu fotografija. Malo sam lijen, čini se, ali bit će. Vjerujem da će i jedna i druga biti zanimljive.

Gdje ste sad i postoji li uopće mirovina za fotografa? Izložbe, knjige, suradnje, arhivi koji se i dalje skeniraju, Instagram koji broji tisuće pratitelja, čini se kao da niste ni blizu kraja. Ali kakav je zapravo ovaj trenutak karijere, aktivno tražite nove projekte ili se polako selite u ulogu čuvara vlastite baštine? I postoji li uopće pojam mirovine u Vašem vokabularu ili se fotić još uvijek sam nađe u ruci?

Sve manje radim. Izgubio sam želju. Kad je svijet stao u vrijeme pandemije, bilo je vremena za razmišljanje. Do tad je već bilo teško biti fotograf. Jednostavno se osjetilo da mi više nismo potrebni glazbenoj industriji. Nekad smo radili zajedno. Mi smo promovirali umjetnike. Danas to više nije potrebno. Ili se uzme jedan fotograf za prvi koncert pa se dijele fotke tijekom turneje. Mislio sam da će pandemija izmijeniti neke stvari odnosno da će svijet malo razmisliti i uvidjeti kamo se otišlo. COVID-19 jest izmijenio stvari, ali na gore. Tako da danas ili nema fotkanja ili se radi s mixera.

Svi imamo isto. Fotografi su prešli na video i uređuju kratke clipove kad su u pitanju premijere i slično. Još se radi, ali sve više je to samo privilegija jednog fotografa koji je zaposlen u agenciji. Ja sam cijeli život radio kao freelancer, danas je to skoro nemoguće. Velike agencije su pokupovale male, tako da ih danas ima samo dvije i tako. Radim samo kad želim, a kako sam sve više u Beogradu, evo novi album Električnog orgazma ima moje fotografije.

Ove godine je 40 godina Distorzije pa smo za godišnjicu napravili još jednu suradnju. I između ih je bilo. A sprema se i nova Distorzija; naravno, s dodatnim fotkama iz tog sessiona, ali jednostavno – osjećam kao da sam završio taj svoj život pod svjetlima pozornice. Ovo danas mi ne paše. Prolazio sam kroz tolike promjene tijekom godina da mi se više ništa ne mijenja opet po tko zna koji put. Fotić je uvijek tu, ali slabije ga koristim. Nema mirovine za nas, iako sam ja službeno već godinama britanski umirovljenik. Druga su vremena i ima toliko mladih i sjajnih fotografa, neka rade. Promjene su tolike da ja jednostavno više ne uživam u tome.