Bruno Rački: Mladi FER-ovac koji svojim glasom oduševljava scenu

Bruno Rački novo je ime na domaćoj glazbenoj sceni, a svojim dubokim glasom, koji mnoge podsjeća na legendarne pjevače poput Elvisa Presleyja, osvaja publiku diljem Hrvatske i regije

Uz glazbenu karijeru, Bruno uspješno balansira i studij na FER-u te neumorne nastupe. U razgovoru s njim saznali smo kako je započela njegova priča, što ga inspirira u pisanju pjesama, kako se nosi s usporedbama s velikim imenima i koje izazove nosi balansiranje studija, karijere i privatnog života.

Kako je započeo tvoj glazbeni put i sjećaš li se prvog trenutka kada si shvatio da je glazba ono čime se trebaš baviti?

Prvi put pjevao sam još u osnovnoj školi. Ljudi su oko mene primijetili da imam lijep glas, pa sam završio i u našemu malom školskom rock bendu, kako to često biva. Tada sam nastupao na raznim priredbama, ljudi su mi govorili da odlično pjevam, ali iskreno, tada se nisam vidio u tome. Više sam se zamišljao u znanstvenim vodama, zbog čega i danas studiram FER. No sve se promijenilo tijekom pandemije. Tada sam ponovno osjetio glazbeni poziv, kupio klavir i počeo snimati kratke videouratke za TikTok. Upravo ti videi donijeli su mi prve ozbiljne nastupe jer su me ljudi otkrili preko njih. Glazbena karijera zapravo mi je započela prije dvije-tri godine.

Imao si zanimljiv skok s rocka na pop žanr. Kako se to dogodilo?

Kao klinac sam pjevao rock jer sam to volio, ali s vremenom, kako nastupaš pred publikom, prirodno se prilagođavaš njihovim preferencijama. Hrvatska publika voli određene zvukove, i s vremenom sam se počeo pomalo prebacivati u pop vode. Osjetiš to kroz život, kroz fešte, partije i nastupe, publika te formira. Nije sad da se ja toliko ravnam samo po publici, ali mi je bitno da im se sviđa ono što pjevam. Danas bih rekao da sam pjevač „široke glazbe“, tako bih se nekako definirao.

Bruno Rački/foto: Matej Grgić

Tvoj duboki glas mnoge podsjeća na Elvisa Presleyja. Jesi li svjestan te sličnosti i je li on bio tvoj uzor?

Oduvijek sam znao za Elvisa, ali nisam mislio da smo toliko slični. Na početku svoje karijere slušao sam i pjevao njegove pjesme i shvatio, okej, ovo zvuči jako slično. Ipak, ne kopiram nikoga. Nitko ne voli biti uspoređivan, a ja najviše želim biti Bruno, ne Elvis. Na našoj sceni fali originalnosti, pa se trudim graditi svoj identitet. Mislim da kad si svoj, sve ostalo dođe prirodno.

Studiraš na FER-u, što je poprilično zahtjevan fakultet. Kako usklađuješ studij s glazbom i brojnim nastupima?

Iskreno, to je jako teško. Imam dva do tri nastupa tjedno, i to ne samo po Hrvatskoj nego i u susjednim državama, a na fakultetu mi ne popuštaju. Na FER-u me tretiraju kao i svakog drugog studenta, što je fer, ali zna biti iscrpljujuće. Recimo, prije ispita često ne spavam po dva dana, a onda putujem na nastupe i vraćam se ravno na predavanja ili ispite. Evo, trenutačno učim za ispit, a već sutra putujem u Konavle na nastup, pravi maraton.

Prije si bio DJ. Kakvu si glazbu tada puštao i kako ti je to iskustvo pomoglo u današnjoj karijeri?

Puštao sam više elektroničku glazbu, s malo popa, ali dominantno elektroniku. DJ-ing mi je pomogao jer sam kroz to razvio osjećaj za publiku. Kad si DJ, znaš prepoznati što ljudi žele čuti, kako ih podići ili usmjeriti energiju. To iskustvo koristim i danas, pogotovo u odabiru pjesama za nastupe. Na kraju DJ-anja počeo sam koristiti mikrofon i povremeno otpjevati nešto. Ljudi su to primijetili, svidjelo im se, i tako su krenule i prve gaže.

Bruno Rački/foto: Matej Grgić

Tvoja pjesma ”Zašto si me majko rodila” ima vrlo emotivan naslov. O čemu pjesma govori i što te je inspiriralo?

Tekst i glazbu sam napisao sâm. Neću otkrivati je li pjesma autobiografska ili samo inspirirana nečijom pričom, ali je svakako emotivna. Zanimljivo je da uopće nije bila planirana za mene. Kad smo je snimili, producent mi je rekao: „Ovo ti je top pjesma, moraš je otpjevati.“ I bio je u pravu jer pjesma ima preko pola milijuna pregleda nakon samo mjesec i pol dana. 

Uvijek pišeš tekstove sam?

Ne uvijek. Od moje tri pjesme, dvije su potpuno moje, a treću je napisao Toni Janković iz Divljih jagoda. Trenutačno imam spremno desetak pjesama koje čekaju u ladici, ali većina su balade. To mi nekako ide prirodno – kad sjednem za klavir, uvijek završim s baladom. No za brže pjesme planiram angažirati druge autore jer mi za nastupe trebaju i ritmičnije pjesme.

Kako izgleda tvoj proces pisanja pjesama?

Inspiracija mi uvijek dolazi iz emocija. Nikad nisam bio za „lake note“, već volim da pjesma ima težinu i značenje. Na primjer, neki put pjesma nastane u jednom dahu i odmah je odlična, a neki tekst stoji u ladici mjesecima. Mislim da je pisanje pjesama kombinacija inspiracije i puno pokušaja. Od stotinu ideja, možda jedna postane dobra pjesma.

Imaš li neku pjesmu koja ti je najdraža za live nastupe?

Obožavam pjevati ”Jedina” Zdravka Ćolića – taj tekst i emocija uvijek dignu publiku, a i mene. Od svojih pjesama, često pjevam ”Uzmi kartu za avion” jer je ritmična i ljudi je vole. Na nastupima uvijek ubacim i nešto talijansko, da malo razbijem monotoniju hrvatskog jezika. Naravno, Elvisove pjesme su uvijek isto tu.

Obitelj te podržava, a s bratom i nastupaš. Kako funkcionira vaš odnos u bendu? Dolazi li do bratskih svađa?

(smijeh) Otad se još više svađamo! Mislim da je to normalno kad su obitelj i posao povezani. Naučio sam da je ključno razdvojiti profesionalno i privatno. Sad sve bolje funkcionira, brat je pravi profesionalac, a trudim se i ja biti. No uvijek su to prepirke oko sitnica, ništa ozbiljno.

Tko su tvoji uzori i što najviše slušaš s glazbene scene?

Teško je odabrati jer stvarno slušam svašta. Ne volim se ukalupiti, ali ako moram izdvojiti, onda su to Zdravko Čolić, Oliver Dragojević i Elvis Presley. Cijenim glazbu koja ima značenje i kvalitetan tekst, nešto što publika osjeti. Njihove su pjesme svevremenske i uvijek izazivaju reakcije, što mi je jako bitno i u vlastitoj glazbi.

Bruno Rački/foto: Matej Grgić

Pripremaš li neke nove suradnje ili možda album?

Planiram izbaciti četiri ili pet novih pjesama ove godine, možda i više. U planu je i album, a povodom toga organizirat ću veliki nastup u Zagrebu. Što se tiče suradnji, volim pjevati sâm, ali ako se poklopimo glasovno s nekim izvođačem, rado bih to napravio. Ako bih morao nekoga izabrati za suradnju, izabrao bih Dalmatino, mislim da bi to bio jako dobar spoj starosti i mladosti.

Koliko ti znače tvoji fanovi? U posljednje vrijeme skupio si ih prilično mnogo.

Iskreno, ne volim riječ „fanovi“. Više ih vidim kao ljude koji vole ono što radim i koji me podržavaju. Jako sam im zahvalan jer bez njih ne bih imao ni nastupa ni prilika za nove projekte. Posebno je lijep osjećaj kad pjevaju moje pjesme na koncertima ili mi poslije nastupa prilaze s riječima podrške. To me motivira više od ičega.

Za kraj, imaš li neki savjet za mlade koji pokušavaju balansirati više obaveza i planiraju glazbenu karijeru?

Ako želiš glazbenu karijeru, moraš biti brutalno uporan i sve moraš podrediti tome. Pauze nisu opcija, jer se sve može srušiti ako zastaneš. Danas je važno raditi na pjesmama, nastupima, ali i na društvenim mrežama, publiku treba stvarati aktivno. Moj savjet je puno truda, rada i ljubavi prema onome što radiš. Ako imaš sve to, uspjeh će doći.