Bruno Vlahek: „Bilo bi idealno kad bi skladatelji aktivno svirali i kad bi izvođači skladali”

Bruno Vlahek višestruko je nagrađivan pijanist, skladatelj i klavirski pedagog sa stalnom adresom u Madridu čija se svestranost i vibrantnost glazbeničkog poziva ogleda u brojnim koncertnim nastupima diljem svijeta, kako pijanističkim tako i orguljaškim, aktivnoj diskografskoj i skladateljskoj djelatnosti, ali i u žaru konverzacije o glazbi i glazbenim temama. Bruno se od rane mladosti isticao vrhunskim pijanističkim uspjesima te je bio jedan od najmlađih studenata u povijesti zagrebačke Muzičke akademije na kojoj je diplomirao u klasi Vladimira Krpana.

Svoje je obrazovanje nastavio u Lausanni, Kölnu i u Madridu, razvijajući svoje pijanističko umijeće (u klasi Jeana-Françoisa Antoniolija, Vasilija Lobanova, Dmitrija Baškirova), ali i studirajući kompoziciju (Tilmann Claus) koja ga je zanimala od malih nogu. Njegov skladateljski opus čine mnogobrojne orkestralne, komorne, solističke i vokalne skladbe raznih žanrova, od kojih su brojne objavljene i u obliku notnih izdanja u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Rusiji i SAD-u.

Danas radi kao profesor na Glazbenom konzervatoriju Katarina Gurska u Madridu i aktivno djeluje u klavirskom duu D&B s kojim je postao laureat međunarodnih natjecanja za klavirska dua u Monte Carlu i Londonu.

Foto: Vedran Metelko

Pijanistički uspjesi, skladateljski utjecaji i počeci

Prošlog mjeseca u Zagrebu imao si inspirativan nastup na koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a u izvedbi Šostakovičeva koncerta za trubu i klavir. Koji su tvoji dojmovi o tom djelu? U kojem segmentu se možeš poistovjetiti sa Šostakovičevom glazbom koju toliko često izvodiš?

Ja inače jako volim Šostakoviča. Njegova me glazba podsjeća na djetinjstvo i okruženje u kojem sam odrastao, pa je na neki način i osjećam bliskom. Odrastao sam u Zagrebu i kao klinac sam puno boravio po Trnju, Knežiji, Trešnjevci. Ta specifična arhitektura me podsjeća na glazbu Šostakoviča, ali i Ligetija. Ovaj sam koncert prvi put sada imao priliku svirati na poziv Simfonijskog orkestra HRT-a. To me inače jako razveselilo, jer mi je ovaj koncert vrlo drag i zanimljiv.

To je veoma koncizno i majstorski napisano djelo s puno zanimljivih detalja i citata drugih djela; od Beethovena, Mozarta, Rossinija, pa čak do popularnih američkih pjesama te lirskih momenata, pogotovo u drugome stavku. Tipični Šostakovič koji ima i dubinu i kompleksnost, ali i zna komunicirati s publikom. Tu ima puno zajedničkog muziciranja i bio mi je užitak surađivati i s kolegom trubačem Gáborom Boldoczkim, maestrom Titom Ceccherinijem kao i s muzičarima iz simfonijskog orkestra.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Koliko je pijanistička karijera utjecala na tebe kao skladatelja i obrnuto?

Puno, i u jednom i u drugom smjeru. Oduvijek sam volio improvizirati i zapisivati glazbu, ali naravno da je najbolji način za naučiti način razmišljanja jednog skladatelja svirati njegovu glazbu. Ako želim razumjeti Beethovena, najbolje ga je uzeti u ruke i odsvirati. Važno je imati na umu da skladbe pišem za konkretnog izvođača, a ne za nekog imaginarnog te voditi računa o tome što je nemoguće izvesti ili je vrlo teško, do koje granice izvođač može ići.

Foto: Vedran Metelko

Kako si i kada krenuo skladati, s obzirom na to da si se primarno bavio pijanizmom?

Sam sam krenuo tim putem. Imao sam više improvizatorskih ideja i ponešto zapisa, međutim ništa ozbiljno. Dok sam studirao klavir u Zagrebu, na trećoj godini studija na Muzičkoj akademiji osvijestio sam da želim napisati nešto svoje, vlastito, umjesto da recikliram tuđe ideje. Tada sam ostvario kontakte s profesorom Brkanovićem koji mi je puno pomagao i na čemu sam mu zahvalan.

Na trećoj godini studija na Muzičkoj akademiji osvijestio sam da želim napisati nešto svoje, vlastito, umjesto da recikliram tuđe ideje

Svoj sam put otkrivao dalje analizirajući partiture, svirajući, slušajući puno glazbe, često pohađajući koncerte. Kasnije sam na poslijediplomskom studiju u Njemačkoj paralelno studirao improvizaciju i kompoziciju. Imao sam sreću da sam u Kölnu učio kompoziciju kod prof. Tilmanna Clausa i prof. Johannesa Fritscha koji je dugi niz godina bio bliski suradnik Karlheinza Stockhausena. U to vrijeme sam kompoziciju radio i s prof. Lobanovim kod kojeg sam inače magistrirao klavir. On je bio izravni nasljednik glasovite Neuhausove ruske pijanističke škole, ali i učenik Alfreda Schnittkea, od kojeg sam puno naučio o estetici.

Iza tebe je hvalevrijedan opus koji broji više od šezdeset skladbi. Koja područja pokriva, a u čemu posebno uživaš?

Jako volim komornu glazbu, vokalnu glazbu i vokalno-instrumentalna djela. Imam i klavirskih djela, djela za orgulje i nekih orkestralnih skladbi. U zadnje vrijeme uglavnom pišem po narudžbi. Sad ih ima već toliko da ne stignem pisati nešto što bih htio za sebe. Duga je lista skladbi koje moram napisati, a u njima se čovjek mora prilagoditi interpretu i njegovu načinu razmišljanja.

Foto: Vedran Metelko

Prvi svjetski koncert za brač i gudački orkestar

Koja su ti recentna ostvarenja, a na čemu trenutno radiš?

Sad sam upravo završio dvije kompozicije, od kojih je jedna Alux za klavir četveroručno, op. 64 koju sam skladao za svoju suprugu i mene za koncert našeg dua D&B na Berlinskom festivalu klavirskih dua. Skladba je inspirirana majanskim folklorom. Alux je mitsko biće; gnom koji može preuzeti razne oblike, može imitirati životinje, može biti dobar, može biti zao, ovisi kako ga se tretira. U toj sam kompoziciji posegnuo za nekim proširenim tehnikama sviranja klavira kako bih dočarao zvukove džungle i egzotičnih majanskih instrumenata.

Nisam znao ništa o tamburama, to je za mene bila novost…

Drugo djelo je prvi svjetski koncert za brač i gudački orkestar, nastao na narudžbu mladog tamburaša iz Osijeka Martina Marijanovića. On mi je pristupio prije dvije-tri godine da napišem djelo za brač solo. U tom trenutku nisam znao ništa o tamburama, to je za mene bila novost. Poslao mi je nekoliko skladbi, među kojima su bila i neka njegova djela, on je također i vrlo talentirani skladatelj. To mi se jako dopalo i zaintrigiralo me, te sam napisao skladbu Fotonal, op. 61. Ona je tada vrlo uspješno primljena te je zaživjela u tamburaškom kružoku koji je sad dobio akademski obol.

Zahvaljujući toj dobroj suradnji, Martin je od mene naručio i koncert za brač i gudače u trajanju od 25 minuta, koji će zahvaljujući maestru Ivanu Repušiću biti praizveden sljedeće godine sa zadarskim komornim orkestrom. To me jako veseli.

Foto: Vedran Metelko

Čini mi se da je to važno zbog poticanja nove tamburaške literature na klasičnim koncertnim repertoarima, s obzirom na to da tako nešto nije uobičajeno?

Nije uobičajeno jer tamburu uvijek vežemo uz neki drugi vid glazbe, međutim taj instrument kao i bilo koji drugi ima velike mogućnosti. Tambura mora proći neki novi put i neki novi način etabliranja, slično kao što su možda prošli saksofon ili gitara.

Što te inspirira i na koji način pristupaš skladanju, koliko radiš na istraživanju zvuka i kakvom zvuku težiš?

Ovisi, limitiran sam instrumentom i njegovim zvučanjima, a onda u tome nađem nešto što mi je zanimljivo, intrigantno. Način na koji mogu oblikovati zvuk. Eksperiment mi je jako bitan i zanimljiv, jer o njemu ovisi kakve zvukovne kombinacije mogu dobiti. U zadnje me vrijeme recimo dosta privlači minimalistički izričaj.

Eksperiment mi je jako bitan i zanimljiv, jer o njemu ovisi kakve zvukovne kombinacije mogu dobiti

Sve je počelo s narudžbom skladbe za tri gitare Acumal koju sam napisao za Zagrebački gitarski trio, a u kojoj sam bio zaokupljen akustičkim fenomenima triju identičnih instrumenata koje sam zamislio razmještene na tri kraja dvorane (otud i naslov djela kao složenica acoustic i minimal). Skladba je trebala biti izvedena na Glazbenoj tribini prije tri godine.

Nažalost, Goran Listeš je u međuvremenu preminuo i to više nije bilo moguće. Međutim, partitura je došla u ruke sjajnom Triju Elogio koji su skladbu prošle godine izveli u Osijeku na Glazbenoj tribini i planiraju je ove godine snimiti na svom novom nosaču zvuka za Cantus.

Trio Elogio na 59. GLazbenoj tribini u Osijeku / Foto: Kristijan Cimer

X faktor

Kroz svaku se skladbu razvijam, učim od svakog iskustva, mijenjaju mi se afiniteti. Još se trenutno držim u tom quasi minimalističkom stilu gdje koristim repetitivnost i neke elemente iz drugih glazbenih stilova, poput pop glazbe. Zvuk je jedan od elemenata glazbe, ne mogu reći da se njime bavim poput sound artista, iako je to jedno vrlo zanimljivo polje od kojeg svatko može puno naučiti i crpiti inspiraciju. Nisam toliko sklon svesti glazbu samo na zvuk, ima tu još puno parametara. Mislim da je bitno da uvijek ima nekakva priča u pozadini.

Foto: Vedran Metelko

Misliš li da si dostigao određenu slobodu u skladateljskoj kreativnosti?

Skladateljstvo ima pravila. Glazba je poput arhitekture, mislim da su vrlo slični. Mora posjedovati neku formu u koju ulazi sadržaj. U tom smislu kreće dramaturgija djela. Svatko osobno mora krenuti od neke svoje savjesti, estetike, načina razmišljanja, kao i imati odgovornost prema tome na koji način će stvoriti ili oblikovati glazbu. Kao skladatelj nisam izmislio ni jedan novi zvuk, ali njegove kombinacije, taj X faktor, ono je što čini glazbu jedinstvenom i tvojom.

Nisam izmislio ni jedan novi zvuk, ali njegove kombinacije, taj X faktor, ono je što čini glazbu jedinstvenom i tvojom

Koga bi istaknuo od skladateljskih uzora?

Među brojnim uzorima imam veliku sklonost prema ljudima koji su imali širinu interesa i koji su radili na više polja. Jedan od njih mi je tako Leonard Bernstein, koji je bio i pijanist, i dirigent, i skladatelj, od brodvejske glazbe do klasične, ozbiljne glazbe, ali tu su i Ligeti i Stravinsky. Mislim da su to uzori od kojih puno učim.

Koji ti je sljedeći skladateljski projekt, a koje su ti skladateljske želje koje bi volio ostvariti?

Sad moram napisati jednu zborsku skladbu i skladbu za zagrebački kvartet tambura, dok bih se na jesen volio posvetiti i pisanju klavirskog koncerta. U životu bi me zanimalo napisati i violinski koncert, ali i operu.

Mikrosvijet strasti za muziciranjem

Jako puno nastupaš sa svojom suprugom, pijanisticom Dubravkom Vukalović u duu D&B. Koliko je komorna glazba važna za tebe kao interpreta?

Jako je lijepo moći dijeliti strast za glazbom s nekim, ne samo profesionalno nego i privatno, što je posebno istaknuto u slučaju našeg dua. Taj naš mikrosvijet koji dijelimo za klavijaturom mi puno znači i jako mi je prirastao srcu. Izaći sâm na pozornicu jedan je vid psihologije, ali drukčiji je osjećaj izaći u paru. Uživam u našem načinu komunikacije i razumijevanja na pozornici, u osluškivanju. Na našim se probama često i posvadimo i diskutiramo što pak dovede do originalnih glazbenih rješenja.

Foto: Vedran Metelko

Imate li nove repertoarne ciljeve, na čemu radite?

Upravo smo održali koncert u Berlinu na Berlinskom festivalu klavirskih dua koji je snimljen te će nam biti objavljen CD. Imamo dosta djela koja su nam posvećena, među ostalim i tri skladbe Alfija Kabilja kojeg rado izvodimo, a čiju smo Kazališnu suitu već snimili na našem prvom albumu Scaramouche.

Koji su tvoji aktualni koncertni planovi?

Prije pandemije sam svake godine išao na koncertne turneje u Kinu. Veselim se što ću sada opet imati priliku tamo nastupiti. U srpnju imam dogovorena dva solistička recitala, dok na jesen planiramo otići s D&B duom na cijelu koncertnu turneju. To me jako veseli jer rado sviram u Kini gdje imaju velike koncertne dvorane i puno mlade publike.

Kako je došlo do veze s Kinom?

Jednostavno sam dobio poziv od jedne kineske agentice koji sam prihvatio i od onda održavam jako dobru suradnju s njima. Koncertirao sam u velikom broju gradova tamo. Ono što je fascinantno – velik je interes za klasičnu glazbu i impozantan broj mladih ljudi na koncertima, od djece do tinejdžera.

Programska nit i suvremena glazba

Kako koncipiraš program recitala? Držiš li se standardnih klasičnih kanona ili se odlučuješ za neku tematsku okosnicu?

U zadnje vrijeme počeli su me privlačiti programi koji imaju neku nit vodilju. Tako sam nedavno u Budimpešti svirao program gdje su osnovica bili Druga engleska suita Johanna Sebastiana Bacha i Ligetijeva Musica ricercata čije sam stavke izmjenjivao uz druge suvremene skladbe koje sam izvodio između. Ipak, programi ovise i o organizatorima i potrebama, tako da repertoar ide od klasičnog do avangardnog, ovisi o prilici.

Dosta si aktivan u diskografskom smislu, što trenutno pripremaš?

Vrlo uskoro izlaze dva CD-a za etiketu Vox Primus. Jedan je s violinistom Goranom Končarom s kojim sam snimio Suitu Borisa Papandopula, skladateljevo mladenačko djelo za klavir i violinu. Zatim jedno djelo Božidara Kunca i gigantsku sonatu Dmitrija Šostakoviča. Drugi CD je vrlo zanimljiv jer je posvećen orguljama, instrumentu koji je moja stara ljubav i koji također sviram. Taj je CD snimljen na nedavno obnovljenim orguljama u Visu, čija je obnova trajala deset godina, a dovršena je kroz projekt financiran sredstvima Ministarstva kulture.

Program CD-a prilagođen je ovom povijesnom instrumentu, a u koji sam uključio i dvije vlastite improvizacije. Mediteranskog je štiha i uključuje španjolsku, talijansku, francusku i hrvatsku glazbu s djelima Antonija de Cabezóna, Cabanillesa, Messiaena, Duboisa, dvije skladbe hrvatskih anonimusa iz Hrvatskog Zagorja, Bellinijevu sonatu za orgulje i skladbu Bernarda Storacea, manje poznatog baroknog skladatelja sa Sicilije.

Koji je tvoj odnos prema suvremenom repertoaru za klavir, koje bi skladatelje istaknuo i zbog čega ih voliš izvoditi?

Trenutno postoji puno različitih stilova. Skladatelji koje bih izdvojio su Guillaume Connesson, a drugi je Jörg Widmann. On piše kompleksno, kombinira suvremene izvođačke tehnike, a nikad ne gubi vezu s tradicijom već na njoj gradi nešto novo. On smišlja nove zvukovnosti i uključuje nove ideje, razmišlja o izvođaču i zna što je moguće.

Mi sviramo većinom glazbu prošlih vremena, dok su svi veliki umjetnici kroz povijest svirali suvremenu glazbu, uključujući svoju

Premda je vrlo kompleksno i zahtjevno, njegove skladbe nikad nisu nemoguće za izvođenje, a sadržaj je zanimljiv, za razliku od glazbe mnogih drugih skladatelja koji pišu praktički nemoguće stvari koje možda i nema smisla uvježbavati. Ima danas jedan zanimljiv fenomen, a taj je da mi sviramo većinom glazbu prošlih vremena, dok su svi veliki umjetnici kroz povijest svirali suvremenu glazbu, uključujući svoju.

Foto: Vedran Metelko

Zašto je nastao takav odmak u izvođenju suvremenih djela?

Mislim da su se skladatelji odvojili od izvođača. Nekad su oni bili ista osoba. Danas su skladatelji većinom zatvoreni u svojim laboratorijima, stvaraju svoje zvukove u laboratorijskim uvjetima, odijeljeni od izvođača. Izvođači, s druge strane, ako nemaju naučenu partituru, nisu sposobni odsvirati nešto svoje.

Potpuno se izgubila se improvizacija. Nitko ne improvizira osim jazz glazbenika i eventualno orguljaša. Imamo dva svijeta koja nemaju dodirnih točaka. Mislim da bi bilo idealno kad bi skladatelji aktivno svirali i kad bi izvođači skladali. To ne znači da bi trebali u tome biti na vrhunskom nivou, ali pomoglo bi da imaju tog znanja.

Foto: Vedran Metelko

Što je ključno kod interpreta za pobuđivanjem interesa za suvremenom glazbom? Suvremena djela su često teško čitljiva, traže učenje skladateljskog vokabulara prije ulaska u kompoziciju, itd.?

To je isto djelomično mit. Ovisi o kakvom je tipu glazbe riječ. Postoji jako puno djela koja dobro komuniciraju i s publikom, i s izvođačem. Iz današnje perspektive ne možemo filtrirati i reći što je dobro a što nije dobro u repertoaru suvremene glazbe. To će se kristalizirati s povijesnom distancom. Mislim da se glazbenici u startu boje etikete „suvremena glazba“, što je jako širok pojam. Svi mladi ljudi bi trebali svirati i skladbe etabliranih skladatelja, ali i kolega studenata kompozicije. Treba probuditi interes mladih ljudi da sviraju sva suvremena djela.

Što po tebi dodatno utječe na stav o izvođenju suvremenih djela kod mladih glazbenika?

Mislim da tu veliku krivnju imaju pijanistička natjecanja. Od malih se nogu glazbenike priprema za nastup na natjecanjima na kojima uvijek treba prikazati isti tip programa; Bachov preludij i fugu, klasičnu sonatu, romantično djelo i eventualno neko suvremeno djelo.

Svi mladi ljudi bi trebali svirati i skladbe etabliranih skladatelja, ali i kolega studenata kompozicije, treba probuditi interes mladih ljudi da sviraju sva suvremena djela.

Foto: Vedran Metelko

Kriza kreativnosti

Misliš li da su glazbena natjecanja ključna za razvoj pijanista? U kojoj mjeri ona predstavljaju stres, a u kojoj izazov?

Ona mogu biti jako korisna. Imaju negativnu i pozitivnu stranu. Negativna strana je što se od vas traži da svirate kao svi drugi, ali bolje. To je problem, jer imamo kopiju kopije. No, s druge strane, kako se drukčije afirmirati na glazbenoj sceni? Kako će netko čuti za vas? Ako pobijedite na natjecanju dobijete koncerte, novčanu nagradu, ljudi čuju za vas.

Ne znam zašto nema ni jednog natjecanja koje bi primoralo ljude da odsviraju neku vlastitu improvizaciju

Moram reći da natjecanja mogu biti jako pozitivna. Na natjecanjima se često događa da ne pobijede najbolji. Ima jako puno „kuhinje“, što je neminovno. To nije sportsko natjecanje, već su granice malo nejasne, pa i politika može odigrati svoje. Međutim, natjecanja su korisna jer morate pripremiti veliki program na jako visokom nivou. Tad ste primorani pomaknuti vlastite granice, kao nekakav cilj i izazov. Mislim da mladim ljudima uvijek treba nekakav izazov. I natjecanja, i koncerti su stresni, ali pozitivno stresni.

Nedostaje li kod natjecanja poticanja glazbene kreativnosti u širem smislu?

To apsolutno, ja ne znam zašto nema ni jednog natjecanja koje bi primoralo ljude da odsviraju neku vlastitu improvizaciju. Ili vlastitu skladbu. U bilo kojem stilu. Svi znamo da su najveći pijanisti kao primjerice Liszt i Rahmanjinov bili sjajni improvizatori. Zašto se taj dio izgubio po putu, to je po meni žalosno. Mi sad recikliramo Bacha, Mozarta i Beethovena.

Foto: Vedran Metelko

Čini se da je poticanje kreativnosti u klasičnoj glazbi i obrazovanju uglavljeno, koja su tvoja razmišljanja o tome?

Za postizanje kreativnosti i slobode treba proći jako, jako težak put, na kojem mnogi odustanu. To je nemilosrdno. Danas je moderno pričati o kreativnosti, ali kako da se netko kreativno izrazi ako nema oruđe. Ja mogu smatrati da mogu naslikati krasne slike, ali nemam slikarsku tehniku. Da i probam, ne bih mogao dostići slikara koji je proveo godine i godine kopirajući stare majstore, naučivši sve zakone svog zanata, svoje umjetnosti, u kojoj je onda pronašao svoj stil.

Učenje, poučavanje, autentičnost

Kako se nalaziš u ulozi pedagoga i u čemu ti ona pomaže? 

Jako volim predavati. Mislim da bi se svaki glazbenik trebao baviti i tim dijelom muzičkog poziva. Meni je to mnogo pomoglo jer sada svoju vlastitu interpretaciju više nego prije promatram s kritičke strane, na način koji bih to prenosio vlastitom studentu. Sad s većom odgovornošću pristupam i vlastitim interpretacijama.

Misliš li danas različito o pedagogiji u klavirskom svijetu od onog sustava koji si sâm prošao? Bi li promijenio sustav učenja klavirske umjetnosti?

Za dobro sviranje klavira nije nađen neki novi recept. Recept je isti od kad postoji glazba. Moram reći da sam imao sreću sa svojim pedagozima od malih nogu, moja profesorica Marija Bolfek vrlo je liberalno prihvatila moje šire glazbene interese, istovremeno zadržavajući profesionalni pristup razvoju pijanizma.

Što misliš da je ključno za studente na fakultetu? Kako pristupiti susretu s novim i nepoznatim programima?

Mislim da je važno naučiti način na koji funkcionirati, naučiti se nositi s novim izazovima i nastaviti se obrazovati i napredovati u širinu. Ima osoba koje diplomiraju s Beethovenovom sonatom i jednim romantičnim djelom i do penzije nastave podučavati isto, što nije rješenje, jer nova glazba nastaje svaki dan, svaki sat. Treba biti otvorena uma i prihvatiti novosti koje dolaze, naravno s kritičkim stavom. Ići u korak s vremenom, ne ostati u onom što smo naučili. To su samo oruđa za daljnje napredovanje i shvaćanje glazbe. Svi se mijenjamo, glazba se mijenja, čovjek se mijenja, naše društvo se mijenja, moramo biti otvoreni na neki način za te promjene.

Ima osoba koje diplomiraju s Beethovenovom sonatom i jednim romantičnim djelom i do penzije nastave podučavati isto, što nije rješenje, jer nova glazba nastaje svaki dan

Što bi studentima savjetovao iz svoje široke perspektive?

Da moraju biti autentični. To je jako teško jer ima jako puno uzora. Slušaju se snimke, pa netko odmah želi svirati kao Martha Argerich, ali ne možete svirati kao Martha Argerich, bar ne odmah. Svatko je talent na svoj način. To ne znači ni lošije ni bolje, jednostavno drugačije. Mislim da puno ljudi s potpuno različitim pristupima imaju i svoju publiku i svoje mjesto pod suncem. Mislim da nema jednog pristupa, kao što nema ni u kompoziciji.

Foto: Vedran Metelko

Imaš li vremena za slušanje glazbe?

Pa trudim se redovito ići na koncerte, ne stižem koliko bih volio, ali nastojim. Nedavno sam bio na operi Nos Dmitrija Šostakoviča u Teatro Real u Madridu, u vrlo suvremenoj i inspirativnoj produkciji. Inače slušam razne glazbe, većinom na radiju, i nisam isključiv, od popa, rocka, jazza. To sve utječe na moje stvaralaštvo. Ne možemo se odijeliti i živjeti kao u nekom balonu, odsječeni od stvarnosti oko nas. Mi živimo u pop razdoblju, razdoblju brzog načina života, brze hrane, brzih putovanja, brze glazbe, pod tim mislim i na pop glazbu.

Misliš li da si trebao živjeti u nekom drugom vremenu?

Naravno da nekad razmišljam kako bi bilo živjeti u nekom drugom vremenu. Volio bih probati prvu polovinu 20. stoljeća, prije Prvoga svjetskog rata recimo, možda u Parizu. To je doba u kojem su živjeli Ravel, Saint-Saëns, Schönberg, Poulenc, Šestorica, Stravinski i mnogi drugi. To je vrlo zanimljivo razdoblje prepuno različitih estetika i u kojem je umjetnost na neki način eksplodirala.

U usporedbi s nekim drugim povijesnim razdobljima imamo visoku kvalitetu života, možemo relativno lagodno putovati

Svako doba ima nekih drugih problema, stoga mislim da moramo biti sretni u dobu u kojem živimo, unatoč tome što ono ima mnogih nedostataka. Ipak, u usporedbi s nekim drugim povijesnim razdobljima imamo visoku kvalitetu života, možemo relativno lagodno putovati, te imamo jako puno mogućnosti.

Foto: Vedran Metelko