Film Cvrčak i mravica
Coco Mosquito: „Glazba može biti jedan od likova u filmovima i serijama“
Coco Mosquito je umjetnik koji glazbi pristupa sa svih strana. On je i skladatelj, i tekstopisac, i aranžer i – svirač. Kreativna snaga Jinxa potpisuje soundtrack novog animiranog filma Cvrčak i mravica, kojeg je u prva dva tjedna u kinima pogledalo 20 tisuća ljudi. Pričali smo s njim o iskustvu rada na tome projektu, ali i o budućnosti Jinxa i iznimne uspješnice Dnevnik velikog Perice, kao i o ostalim njegovim željama, planovima, snovima…
Prije desetak dana je prvi hrvatski cjelovečernji animirani film rađen u tehnici 3D animacije, Cvrčak i mravica, imao domaću premijeru. Dobro poznata Ezopova basna je u režiji Luke Rukavine prilagođena i modernizirana, a uz odličnu animaciju, tu je i glazba koja ovom „crtiću“ daje posebnu čar. Songove izvode Tara Thaller, Marko Petrić i Filip Vidović, a pjesme nose potpis Coca Mosquita – kako većina naše javnosti poznaje Gordana Muratovića.
Muzika za klince
„I ranije sam imao iskustva s dječjim formatom, doduše u kazalištu. Što se tiče Cvrčka i mravice, prije tri-četiri godine me nazvao producent Dino Krpan i rekao da njemu i ekipi trebaju songovi za animirani film na kojem rade. Dakle, postojala je zadana tema, a ja sam bio zadužen za njezinu muzičku ilustraciju. Na primjer, znao sam da u određenom momentu Mravica treba propjevati pa sam išao promišljati što bi bila tema songa. Predložio sam ‘Pjevati možeš i ti’ i ekipa je to prihvatila. Ovo je svakako jedna primijenjena forma i gledali smo da, prije svega, njezin sadržaj bude razumljiv onima kojima je namijenjen, a to su klinci. Ali naravno, to je pop song i mora biti catchy, ali i dobro funkcionirati i izvan konteksta“, objašnjava nam Coco filozofiju kojom je pristupio filmu.
Coco Mosquito / Matej Grgić
Coco je radio songove, a Vjeran Šalamon glazbu za Cvrčka i mravicu. Zadovoljan je nastalom umjetničkom sinergijom.
„U svim tim stvarima koje su kompleksne, kao što su crtani film, igrani, kazalište…, elementi se moraju prožimati. Mi utječemo jedni na druge kroz cijeli proces. Ja ne idem pisati dok nešto ne vidim ili ne pročitam. Vidio sam kako izgledaju likovi, pokazali su mi neke već animirane sekvence, općenito neku estetiku pa sam onda i ja odlučio u kojem žanru ću se kretati. Uvijek je tu, naravno, redatelj kao generalna glava, ali on ne zna napraviti sve te potrebne segmente – inače bi ih napravio sâm. Kao što bih i ja kao šef benda ponekad najradije sâm sve odsvirao i otpjevao, ali ne znam“, zafrkava se Coco.
View this post on Instagram
Na ekranu – kao doma
Jedno veliko iskustvo rada s glumcima koji pjevaju – uz pisanje autorskih songova, zajedno s ulogom glazbenog urednika – Cocu je bio rad na seriji Dnevnik velikog Perice. A i tu je glavni song ”Sve dođe na svoje” koji je postao pravi singl i doista zaživio svoj život.
„Seriju, naročito tog tipa nisam nikad radio, na kraju krajeva nije nitko kod nas, seriju koja bi bila na taj način povezana s muzikom. Da je muzika praktički jedan od likova serije. Jako smo pazili da nam neka pjesma funkcionira za neki moment i da smo žanrovski usklađeni. Zapravo, da vam odam jednu tajnu. Iz epizode u epizodu smo tu glavnu melodiju polako, instrumentalno i zapravo subliminalno, u ovoj ili onoj varijaciji, lagano plasirali. Danas, kad se gleda unazad i kad imaš song u glavi, primijetit ćeš. Zapravo, nije to bio toliko tajni plan koliko je tako ispalo, ali drugi put ću namjerno, jer sad znam“, smije se Coco, a mene zanima me hoće li taj drugi put biti u drugoj sezoni Dnevnika velikog Perice? Zna li se što o planovima? „Koliko ja znam, scenarij druge sezone je napisan, ali to ne znači da će sezone i biti. Čeka se dogovor. Ako se krene u realizaciju, planiram ponoviti to iskustvo. To mi je baš zabavno.“
Jasmina Gordić Simonelli i Coco Mosquito / Matej Grgić
Coco već godinama radi muziku za kazalište, najviše u Sloveniji i Njemačkoj, a ponekad i u Hrvatskoj. Vrlo često surađuje s istaknutom slovenskom redateljicom Matejom Koležnik. Pod njezinom redateljskom palicom okušao se i prvi put u mjuziklu, kada je skladao glazbu za predstavu Lizistrata na libreto Andreja Rožmana što mu je bilo prvi put da radi glazbu za tekst koji ne piše sâm.
„Meni je to sjajno iskustvo, jedini put kad nisam sam pisao i tekstove, nego samo radio glazbu. Ali radili smo to na način koji je bio vrlo prožimajući. Odmah na početku sam rekao da ne znam uglazbljivati tuđe tekstove, ne da neću, nego ne znam. Kad probam uglazbiti neki tekst, to ispadnu neke vježbe iz solfeggia, a ne muzika. Tako da je pitanje bilo zna li autor libreta, Roza, raditi tekstove na melodiju. I on je rekao da nema nikakvih problema, da je to već radio prije, zapravo da nitko više ne zna raditi obrnuto“, priča Coco o tom iskustvu zajedničkog pisanja glazbe.
„Kad radim melodiju, ja si pjevam neki dadaistički tekst. A kao i u slučaju Cvrčka i Mravice, znam o čemu se treba raditi u tom momentu, i znam neku emociju. To je to. I tad radim neki song koji bi u muzičkom smislu tome odgovarao“, tumači.
“Ukradeni” album
Prije dvije godine Coco je izdao i prvi solo album, i to instrumentalni. Neuobičajen zvuk albuma l’ afterlife koji mu je donio još nominacija za Porin neplanirani je rezultat jedne neuobičajene priče.
Coco Mosquito / Matej Grgić
„Uzeo sam godišnji još prije covida, jedno godinu dana prije, kao odmor od planova. I zapravo ne bih došao baš na to tako, nego me moj dobar prijatelj i nekadašnji saksofonist Jinxa, a danas ozbiljni klasični glazbenik Gordan Tudor, pitao zašto ne bih napisao nešto za njegov kvartet saksofona. A ja sam rekao da ću probati iako to nije moj format i nisam baš u toku, makar sam u stanju raditi neke jednostavne orkestracije. I tako sam napisao taj koncertić od četiri stavka. Našli smo se i na jednoj probi i plan je bio da će oni to nekad svirati. No onda je meni počelo padati svašta na pamet, da stavim neki groove, da napravim nešto sa sintesajzerima, jer ja to sad čujem i želim se poigrati s time. I tako je krenulo, skupilo se još tema, i rekoh okej, ovo je sad album i ima mi više smisla. Eto, početna ideja je bila neka narudžba koju na kraju nisam baš skroz isporučio jer sam napravio nešto za sebe“, smije se Coco i objašnjava zašto se pjesme na albumu nazivaju samo brojevima i ne idu po redu: „Pjesme su dobile broj kao naslov kako su nastajale jer za ovu svrhu, dakle koncert, nije bilo potrebno drugo. I onda su one zadržale te brojeve koji su bili zapisani u notama. A raspored na albumu složen je tako da ima najviše smisla kad se sluša u komadu.“
Taj prvi solo album slučajno ima još jednu neplaniranu priču. Naime, cover albuma koji prikazuje patke dizajner je oblikovao iz fotografije koju je napravio upravo Coco.
„Volim fotkati, naročito kad sam negdje na putu, ali ne mislim da je to neka umjetnost, to su meni kao neki dokumenti, umjesto da pišem dnevnik. I nikad mene nema na tim fotkama, već priroda, arhitektura, neki detalji. Nije bila ideja da to bude cover nego sam rekao dizajneru da bih htio neki motiv koji bi bio komentar nazivu albuma, ono kao vidi, nešto ovako, kao ova fotka. Na što je on rekao da mu je to super i da će je on rasterirati. Jer to je bila obična color fotka patki iz Londona, uslikana mobitelom. I eto cover“, prepričava Coco.
Djetinjstvo protkano folklorom
Coco je zapravo od djetinjstva okružen umjetnošću. Mama i tata su se upoznali na folkloru, a otac Sulejman jedan je od osnivača dubrovačkog ansambla Linđo.
„Ne sjećam se da smo ikad o tome razgovarali, jednostavno se podrazumijevalo da ću ići u muzičku školu. Podrazumijevalo i s moje strane. Jedino što sam ja htio svirati klavir. Ali onda je moj deda donio jednu malu violinu, četvrtinku, dosta dobru. I eto, sad imam violinu, klavir ionako nije bio u kući, i tako sam završio na violini. Moram priznati da je nisam baš volio, ali sam to prihvatio. I onda sam se u trećem srednje dao izbaciti iz muzičke“, uz smijeh se prisjeća.
Coco Mosquito i Jasmina Gordić Simonelli / Matej Grgić
„Išao sam u normalnu školu, u Kulturu. I još u Muzičku. Dobro je bilo dok je bila violina i solfeggio, harmonija i orkestar navečer, ali od trećeg razreda krenuli su dodatni predmeti, praktički dvije srednje škole. A još sam svirao i u folklornom ansamblu što mi je tada bilo zanimljivo jer je bilo zabavno, a i putovali smo. Plus, tada sam već počeo imati i bendove, a to je tek bilo užasno važno. Kad zbrojiš sve to, jednostavno sam polako prestao dolaziti u Muzičku pa su me malo izbacili“, govori.
Nakon djetinjstva provedenog u Dubrovniku tih sedamdesetih i osamdesetih, Coco stiže u Zagreb gdje mu živi velik dio majčine obitelji, na studij Komparativne književnosti i Etnologije na Filozofskom fakultetu.
„Ostao sam vječni apsolvent. Jedan dan sam pobrao sve potpise od četvrte godine, da sam sve odslušao, došao sam doma, stavio indeks na stol i zapitao se što ja zapravo hoću. Hoću se baviti muzikom, hoću imati bend. Cijelo vrijeme pišem pjesme. To je to što hoću raditi.“ I tako je Coco prije trideset godina započeo priču s Jinxima. Pitam ga je li obitelj ikad vršila pritisak da ipak donese tu diplomu. Smije se i kaže: „Možda do prvog Porina.“
Coco i dalje redovito piše pjesme. Svakodnevno.
„Svaki dan nešto radim. Je li to primijenjena muzika, pjevanje, instrumentalna, svaki dan nešto. Imam doma studio, u dvorištu, ali pišem bilo gdje. Za pisanje se često namjerno dislociram, jer se tada isključim. Imam puno toga što nije uopće objavljeno u što ponekad posegnem i aktualiziram neku od tih skica, ali zapravo vrlo rijetko. Ne zato što ne bi bilo dobro, već zato što ne paše. Gro bilo čega što radim, bili to Jinxi ili nešto drugo, zapravo napišem u vrlo kratkom periodu. Tekstove uglavnom ne pišem dok ne znam zašto, tko će pjevati i ostalo. Recimo, kad krećemo raditi album Jinxa ja možda imam neka dva teksta, nešto, neki putokaz zapravo. Fokusiram se na taj neki moment i radim tekstove na melodiju“, pojašnjava nam Coco svoj način pisanja pjesama.
Iskustvo je najbolja inspiracija
„Puno je autobiografskog i biografskog. Puno je nekih slika i metafora koje su stvarne. Mislim da je nemoguće uopće izmisliti metaforu kakvu nam život doista donese. Recimo, jedan dan prije puno godina šetam po Gornjem Gradu, po Štrosu. U Donjem Gradu magla, vire samo krovovi i dimnjaci. Izgledaju kao neki brodovi. I nazovem ja Srđana Sahera i kažem mu gdje sam i da je u Donjem gradu magla. A on veli, moj je grad večeras dobio luku. To je ta sposobnost primijetiti metaforu“, priča.
Coco Mosquito / Matej Grgić
Pitam ga odakle crpi inspiraciju, kako ta neka skica postane pjesma.
„Imam taj nekakav kao filter kroz koji se odlučujem oko čega se ima smisla dalje zezati. Padne mi neka ideja na pamet i onda prepoznam je li rezultat intelektualnog procesa ili je, kako ja to kažem, palo s Marsa. Ako bi me se prisililo, mogu sad, u roku deset minuta, napraviti neku pjesmu. Ali ta pjesma će biti prepuna mojih muzičkih floskula, što ja znam da je onda isključivo znanje i intelektualna radnja. A s time nisam zadovoljan. S takvim se idejama ne bavim ni do realizacije skice. To mi je sve poznato jer izlazi iz poznatih kombinacija. Ono što mi se čini vrijednim bavljenja je ono što se meni čini da je palo s Marsa, i što u mojoj glavi zvuči kao da nisam ja.“
Zanima me na čemu sad radi. I ima li u perspektivi štogod novo za Jinxe – ipak je od zadnjeg albuma prošlo gotovo šest godina, a i ove godine im je jubilarni trideseti rođendan.
„Imam užasan problem raditi više stvari odjednom. Nikako ne mogu gurati paralelke. Tako da zadnjih par mjeseci radim muziku za jednu dječju seriju, za baš male male, na HRT-u. A što se Jinxa tiče, trenutno smo na maloj pauzi jer sam se umorio od tog formata. Ne znam što će biti u budućnosti, hoćemo raditi ili nećemo, stvarno ne znam. Ovaj put pauza definitivno ima veze sa mnom. Prošla je isto bila duga, sedam godina, ali smo tada bili izrazito koncertno aktivni, što sad nismo. Mi smo glomazan bend i naporno je održavati standard u uvjetima rubne ekonomske održivosti. Meni je to, kao odgovornoj osobi, užasno naporno, užasno frustrirajuće i beskrajno stresno. A u nekom ekonomičnijem formatu ne bi bilo dobro. I na to ne želim pristati.“
Nakon svih tih glazbenih iskustava, ima li uopće novih izazova? Rade li se kakvi planovi za dalje?
„Nemam neke konkretne planove, ali recimo već duže me vrijeme, iako ne znam hoće li se ikad desiti, grebe napraviti dupli album. Kao neka sportska disciplina. Duplo pjesama nego normalni album, a da ima smisla, da bude dobar. Natjecanje sa samim sobom. Kao Exile on the Main Street. Ili White Album. Sumnjam da bih do tamo mogao doskočiti, ali me zanima raširiti se. To me kopka. Mislim da sam uvijek imao tu sreću da radim stvari koje me vesele. Netko može misliti da sam za nešto ali ako ne osjećam, ne radim. I to nema veze s time je li nešto bitno ili nebitno. Radio sam stvari koje nisu bile primijećene, ali je meni bilo lijepo. Sve što sam radio, zanima me i dalje, i ako dođe dobar projekt, dapače.“ zaključuje Coco.
