Dalibor Grubačević: „Glazba se u hrvatskim filmovima kritično malo koristi, njezin je potencijal skoro potpuno zanemaren“

U povodu autorskog koncerta za njegov 50. rođendan, autor brojnih filmskih partitura, Dalibor Grubačević, razgovarao je o svojim utjecajima, autorskim počecima i glazbenim interesima, ali i položaju glazbe u filmskoj industriji te redateljskim zamislima i uopće filmskoj umjetnosti.

Dalibor Grubačević i Irena Paulus na Glazbenoj tribini u Osijeku

Nazivaju Vas filmskim skladateljem, međutim skladate i klasičnu glazbu. Uputite nas u tajne „zanata“: kako razmišljate kad skladate za filmove, a kako kad je riječ o ozbiljnoj glazbi?

Kad pišem za filmove, prvo i osnovno pokušavam kreirati nešto što će odgovarati scenama, nešto što će sceni dati neku dodatnu emociju i uz to pokušati se ne nametati. Ako film zahtijeva puno glazbe, tada je teže; morate u startu imati neki plan tema i motiva da možete zaokružiti cjelinu, a da score opet odgovara slici i ukupnom dojmu. Ako je manje glazbe, tada je posao puno jednostavniji. S druge strane, kad je riječ o koncertnoj glazbi, tu ipak imate slobodu, niste ograničeni glumom, scenografijom, kostimografijom, režijom. Ne morate se zaustaviti jer je nova scena i kadar, već pišete kako vam srce poželi.

U tinejdžerskim danima svirali ste rock. Što Vas je navelo da počnete skladati orkestralnu glazbu?

Meni je i dandanas rock’n’roll nešto što volim čuti. Doduše, rijetko se događa da si sâm pustim neku rock pjesmu, ali volim naletjeti na rock glazbu na televiziji ili radiju. Ono što me navelo da krenem pisati orkestralnu glazbu su filmovi iz druge polovice prošlog stoljeća. Sjetim se samo divnih partitura E.T.-a, Zvjezdanih staza, Ralja, Legende o jeseni, Plesa s vukovima i drugih. To su filmovi i glazbena djela koja su u meni pobudila znatiželju i interes da se uopće počnem baviti pisanjem glazbe za filmove.

Ono što me navelo da krenem pisati orkestralnu glazbu su filmovi iz druge polovice prošlog stoljeća

Znamo da ste karijeru filmskog skladatelja započeli surađujući s redateljem Brankom Ištvančićem. Možete li pogledati unatrag pa usporediti sebe kao filmskog skladatelja nekad i danas?

Bilo je to neko drugo vrijeme, tome je sad već i dvadeset godina. Branko mi je prvi dao priliku da radim na igranom filmu. Sad, iz ove današnje perspektive, mislim da sam bio još nekako „previše zelen“. Sjetim se da nije bilo lako pisati glazbu za dugometražni film za djecu i sjetim se da sam se dobrano namučio, ali na kraju mislim da je i nakon dvadeset godina ispalo sasvim solidno za ono što smo tad željeli stvoriti.

Što se sve dogodilo „između“?

Dogodilo se vrijeme. Dogodilo se puno projekata, dokumentarnih i igranih filmova. Upoznao sam mnoge redatelje s kojima još uvijek surađujem. Nekih, nažalost, više nema. Steklo se ipak iskustvo. Što glazbeno, što životno.

Pula Film Festival; Dalibor Grubačević i Alfi Kabiljo

Pretpostavljam da imate uzore – u klasičnoj i u filmskoj glazbi. Koji Vas skladatelji i koja djela oduševljavaju?

Kao i svaki skladatelj, naravno da imam neke uzore. Znam da neki kolege izbjegavaju takva pitanja jer žele izbjeći usporedbe, ali neminovno je i normalno da se „naslonite“ na nekog. Pa čak i u modernizmu. Meni su uzori od kojih i danas učim Sergej Prokofjev, Igor Stravinski, Gustav Mahler, Claude Debussy, Richard Wagner, a od filmskih John Williams, Jerry Goldsmith, James Horner…

Klasična glazbena djela skladate najčešće za komorne sastave. Naročito je zanimljivo da puno pišete za puhače te da promovirate puhačke instrumente čiji je solistički potencijal zapostavljen – primjerice, tubu.

Da, nekako je ispalo da su mi prvo prišli limeni puhači s idejom da napišem nešto za njih. Tako da sam se do danas zadržao na tome. Volim zvuk limenih puhača. Volim njihovu grandioznost i snagu.

Vaš Koncert za tubu i orkestar usporediv je s holivudskom filmskom glazbom. No neka su druga djela suvremenije orijentirana. Kako odlučujete o stilu svojih klasičnih skladbi?

Koncert za tubu napisao sam u dogovoru s Krunom Babićem. On je težio takvom „filmskom“ zvuku i boji. Kruno je (iako svira tubu, haha) nevjerojatno muzikalan, prekrasno frazira melodije. U to sam se uvjerio nakon skladbe Valse Balkanique, koju sam napisao za njegov BC Brass kvintet. U tom sam pravcu odlučio ići kad sam koncipirao Koncert. Pisan je primarno za orkestar i tubu, naoko se čini da je sve vrlo jednostavno. Ali nije. Tuba ima vrlo jasne tematske dionice koje mora izvesti kvalitetno pa se čak i mali kiks primjećuje. Čak i neuvježbano uho to lako čuje.

S druge strane, pretpostavljam da na stil Vaše filmske glazbe utječu zahtjevi redatelja.

To je pak priča za sebe. Svaki redatelj ima svoje ideje i prohtjeve. U nekim se filmovima traži komorna glazba, nekima orkestralna (Duh u močvari, The Conversation), no ima slučajeva kad sam radio i nešto drugačije. Na primjer, TV serijal U potrazi za Markom Polom u režiji Mire Brankovića tražio je taj neki ambijentalni zvuk prožet etnom.

Ta glazba ima dosta syntheva i etno elemenata. Andrej Korovljev je u filmu Hotel Pula tražio eksperimentalniji zvuk pa sam tu primijenio elemente sound designa u kombinaciji sa solo instrumentima. Hotel Pula je film koji uopće nema klasičnu temu, nego umjesto toga razvija čisti underscore/sound design. Nije stilski ono što ja inače radim, ali, eto, meni nije neizvedivo.

Korovljev je u filmu Hotel Pula tražio eksperimentalniji zvuk pa sam tu primijenio elemente sound designa u kombinaciji sa solo instrumentima

Kad skladate za filmove, čitate li najprije scenarij pa zatim skicirate teme i počinjete rad na partituri ili skladate tek nakon što je film dovršen? Koju situaciju od te dvije preferirate?

Kako kad. Često se dogodi da me redatelj uključi u samom startu pa pročitam scenarij – to rade, na primjer, Dominik Sedlar i Branko Ištvančić. A dogodi se, i to ne tako rijetko, da dobijem ili gotov film ili dovoljno gotov film da mogu pisati glazbu.

Nemam problem niti preferiram jedno nad drugim, ali volim kad me se uključi u ranijoj fazi jer tad, osim što pročitam scenarij, puno razgovaram s redateljem. To mi pomaže da shvatim njegovo razmišljanje i u kojem pravcu želi da glazba za njegov film ide.

Možete li komentirati filmsku glazbu Hrvatskoj?

Filmska glazba u Hrvatskoj se uglavnom svodi na minimalizam, eksperimentalizam i sound design. Čini se da je to neki trend u Europi. Osim toga, većina hrvatskih filmova socijalne je tematike i baš zahtijevaju takve partiture. Osim ako se radi o komedijama, tad se koriste uglavnom songovi pop ili etno izvođača. Klasičan score u Hrvatskoj zapravo ne postoji, jer se vrlo rijetko snimaju filmovi koji bi mogli „primiti“ takvu glazbu.

U kojoj mjeri hrvatski redatelji uopće obraćaju pozornost na glazbu i koliko je funkcionalno koriste?

Neki redatelji često koriste glazbenike koji se nikad nisu okušali u skladanju filmske glazbe. Odnosno, nisu skladatelji za film i ne poznaju zakonitosti u tom poslu. Tada redatelji uglavnom imaju „kontrolu“ i zapravo su skladatelji alat kojim se redatelji služe. U takvim slučajevima uglavnom dobijete kratke fragmente tema na jednom ili dva instrumenta i, možda, jednu cjelovitu temu kroz punih devedeset minuta filma.

Klasičan score u Hrvatskoj zapravo ne postoji, jer se vrlo rijetko snimaju filmovi koji bi mogli „primiti“ takvu glazbu

Ukratko, glazba se u hrvatskim filmovima kritično malo koristi, njezin je potencijal skoro potpuno zanemaren. A redatelji se, nažalost, uglavnom uzdaju u oblikovatelje zvuka, a ne u skladatelje; misle da će im dizajneri moći skladati glazbu. Nažalost!

U kolikoj mjeri se u hrvatskim filmovima koristi orkestralna glazba?

Vrlo malo, gotovo ništa. Svakih pet do deset godina izađe neki film koji ima nešto orkestralne glazbe, ali to je vrlo, vrlo rijetko. Većinom se orkestralna glazba koristi u dokumentarnim filmovima ili, naprimjer, kad u igranom filmu čujemo off. Tad se ponekad može čuti nešto orkestralno.

Klasičnog underscorea nema, jer mislim da redatelji ne žele mijenjati scenu glazbom. Naravno, da se radi o nekom fantastičnom filmu, hororu ili slično, vjerojatno bi bilo, no evidentno je da kod nas nitko ne snima takve filmove. S druge strane, ne možete ni na sve filmove lijepiti orkestralnu glazbu. U filmu je glazba uvjetovana scenom, setom, kostimografijom i, naravno, pričom. Kod nas nema „velikih“ filmova. Uglavnom se snimaju male komorne priče i obrađuju socijalne teme. Zato nema ni orkestralne filmske glazbe.

Zagrebački solisti izvode glazbu Dalibora Grubačevića na Ljetnoj pozornici Tuškanac

Tko su skladatelji filmske glazbe u Hrvatskoj? Iz kojeg miljea dolaze i kako se povezuju s filmašima, odnosno kako dolaze do poslova?

Koliko je meni poznato, većina dolazi iz svijeta popularne glazbe, manji broj iz jazza i ozbiljne glazbe. Ali to samo potvrđuje ovo što sam rekao – da orkestralne glazbe u našim filmovima, nažalost, nema. Zato filmsku glazbu u nas u bitno manjoj mjeri pišu kolege iz sekcije ozbiljne glazbe. A značajno više skladatelji popularne glazbe.

Orkestralne glazbe u našim filmovima, nažalost, nema, zato filmsku glazbu u nas u bitno manjoj mjeri pišu kolege iz sekcije ozbiljne glazbe

Imamo li, možda, filmskih skladateljica? Kakva je njihova perspektiva u hrvatskom kontekstu?

Ovo je vrlo zanimljivo pitanje. Prije nekoliko godina imali smo dvije filmske skladateljice. Jedna od njih je Anita Andreis. Koliko je meni poznato, ona se preselila na Novi Zeland te se okrenula slikarstvu. Druga je Bianca Ban, koja je otišla u London i tamo snima najave za filmove. Znam za još jednu mlađu glazbenicu. To je Zrinka Majstorović. Ona tek počinje nalaziti svoje mjesto u hrvatskoj filmskoj industriji.

Ostale skladateljice za koje znam nisu direktno vezane uz filmsku, nego više uz primijenjenu glazbu, poput Olje Jelaske. Njezine dvije skladbe, Rodinova meditacija i Duo, postale su okosnica dvaju istoimenih kratkih filmova čija je autorica Ivona Vladović. Tu je, zatim, Dina Rizvić, koja je nagrađena za svoje radove u Americi. Mirela Ivičević i Ana Horvat također nisu vezane direktno uz film, već skladaju primijenjenu glazbu u širem smislu. Suma summarum, da imamo veću industriju vjerojatno bi i žene bile zastupljene u većem broju. Nažalost, za sada ih je malo.

Okušali ste se u svim filmskim žanrovima. Koja je razlika kad se sklada za igrani film, koja kad se sklada za dokumentarni film, a koja kad je riječ o animiranom filmu?

To zaista ovisi od projekta do projekta. Kod dokumentarnog filma, ako imate off naratora, tad se uglavnom očekuje dosta glazbe. Također, ako se radi o socijalnom dokumentarcu, bit će drugačija glazba od dokumentarca koji govori o prirodi. U igranom se filmu vodite drugom niti vodiljom, a to je da ulazite u svijet likova te da glazbom podcrtavate njihove emocije. To je dosta europski način.

U američkom načinu se uglavnom piše sa stajališta publike. U animiranom filmu postoje druga pravila, a sve ovisi o tome kakva je animacija – izgleda li animirani raskošno ili pomalo eksperimentalno i jednostavnije. O načinu i pristupu skladanju filmske glazbe dalo bi se pričati nadugo i naširoko. Također ne smijemo zaboraviti spotting scene kad se ulazi i izlazi sa glazbom, kad se odlučuje gdje će biti samo sound design i tako dalje. O tome je napisano mnogo knjiga.

Gdje se u Hrvatskoj može učiti skladanje filmske glazbe? Vi ste učili privatno, jer niste imali gdje… Je li se situacija danas promijenila?

Da, ja sam učio glazbu privatno, ali ne filmsku glazbu. Jer kod nas, koliko je meni poznato, nema škola gdje bi se moglo učiti pisati baš filmsku glazbu.

Filmsku sam glazbu učio sâm, proučavajući knjige kao što je Film Music – Neglected Art Roya M. Predergasta. U to doba nije postojao YouTube ni išta slično pa sam literaturu naručivao s Amazona. Bio je to dug proces.

No da se vratim u današnje doba. Nažalost, nigdje u bližoj okolici/regiji ne postoji neka škola vezana uz filmsku glazbu. Osim, naravno, tu i tamo neke tribine ili radionice, kad neki od kolega u sklopu nekog festivala nešto naprave. Najbliži je European Academy of Fine Arts u Bugarskoj. Sljedeći je Berklee College of Music, čija se europska podružnica nalazi u Španjolskoj. I to je uglavnom to, koliko ja znam. Naravno, u Americi ima puno više izbora ako se želi studirati skladanje za filmove. Kod nas nema industrije koja bi zahtijevala otvaranje škola i visokih učilišta specijaliziranih za filmsku glazbu. Tako stvari stoje od sâmih početaka.

Kod nas nema industrije koja bi zahtijevala otvaranje škola i visokih učilišta specijaliziranih za filmsku glazbu

Gdje naši redatelji snimaju orkestralnu filmsku glazbu kad je dovršena?

Dobro pitanje. Mislim da svi glazbenici koji su u zadnjih desetak godina trebali snimiti kakvu-takvu orkestralnu glazbu na kraju snimaju u manjim, privatnim studijima. Sekcijski. Ne znam je li netko za film nedavno snimao u velikom studiju. Nažalost, mi spremnih studija za snimanje filmova nemamo. Bilo je sve to nekad u Jadran filmu, no svi znamo kako je to završilo.

Gdje je onda snimana glazba za Duha u močvari Branka Ištvančića? A gdje glazba za film The Conversation Dominika Sedlara?

Također po sekcijama u mom studiju. Kombinacijom živih glazbenika i sintetskih zvukova, uz pomoć biblioteka sampleova, može se kreirati vrlo kvalitetan zvuk ako se zna što treba raditi. No to je puno teži posao za mix i postprodukciju glazbe nego kad imate cijeli orkestar na raspolaganju.

Snimanje glazbe za film Vindicta – Budapest scoring orchestra (Budimpešta, ožujak 2024.)

Na kojoj filmskoj partituri sada radite?

Završio sam dva igrana filma. To su Vindicta redatelja Dominika Sedlara i 260 dana Jakova Sedlara. Na ovom zadnjem supotpisnik sam s oskarovkom Anne Dudley, koja je ustupila jednu temu za film, dok sam ja napisao sve ostalo, kompletan score.

Također trenutno pišem za jedan sjajan, velik i važan animirani film. O njemu ćete sigurno još puno čuti i to već sljedeće godine. Uz to, krajem ove ili početkom sljedeće godine, počinjem pisati glazbu za jednu igricu osječkog studija Downtown Game Studio.

Koja Vam je Vaša filmska partitura najdraža?

Ona sljedeća!