Dalibor Petko: „Uvijek se vodim onom – dream big“

S Daliborom Petkom, jednim od rijetkih voditelja i novinara hrvatske glazbene scene koji u središte svoga rada stavlja njezin estradni dio, uvijek je gušt razmijeniti poglede na prostor njegova djelovanja

Tim više što će Petko biti voditelj ovogodišnjeg, 18. izdanja CMC Festivala u Vodicama, koji će se održati 12. i 13. lipnja. Njegova perspektiva radnika koji se detaljno priprema za svaku emisiju i nastup, voli svoj posao i respektira goste, sve je rjeđi primjer profesionalizma u domaćim medijima. O aktualnostima vezanima uz njegovu emisiju, Eurosong, društvene mreže, voditeljstvo i stanje u medijima prošli smo kroz sistematski karijerni razgovor.

„I lokalni bendovi imaju svoju publiku i oni vode estradni život, zašto to ne pratiti iz jedne druge perspektive?”

Imao si jedanaest godina, Turbo Limach Show novi je Muzički tobogan, Cmrk je voditeljski superstar, Tajči je „kriva za sve“. Što da te povijest pamti kao prvog pobjednika u povijesti emisije? Kad se danas prisjetiš viralne snimke, vidiš li u tom dječaku crte koje su opstale ili je javni Petko kakvog danas poznajemo potpuno druga konstrukcija?

Kad gledam tu snimku, vidim malog Petka koji je neopterećen i ima provod života. Kad je došao pubertet, ta je snimka otišla duboko u ladicu i tamo je provela dobrih tridesetak godina. Bio sam opterećen time što će ljudi govoriti, zašto pjevam ‘žensku pjesmu’ i još hrpetina toga što ti s godinama nametne okolina kao neke obrasce ponašanja kojih se moraš držati. No ta je snimka upravo produkt tog vremena, u kojem su djeca bila djeca i pjevala su što su htjela, a da to nitko nije analizirao, zadirkivao te ili hejtao. Bilo je to lijepo vrijeme i nosim samo lijepe uspomene.

Htio si biti pjevač, pomorac, profesor latinskog jezika i onda te voditeljski posao, kako sam kažeš, izabrao. No posao koji te izabrao počeo je na lokalnom radiju u Velikoj Gorici gdje si lokalnim bendovima davao nacionalni tretman. Koliko je ta „provincijska“ škola zapravo temelj svega što je došlo poslije? Kako su izgledali rani dani?

Apsolutno me to definiralo i naučilo da se za uspjeh trebaš naraditi. Bez obzira na to što dolazim iz manje sredine, uvijek sam težio nečem većem. I lokalni bendovi imaju svoju publiku i oni vode estradni život, zašto to ne pratiti iz jedne druge perspektive? Sjećam se da su mi na radiju, tadašnjem RVG-u, rekli: „Napravi emisiju s lokalnim bendovima.“ Moje je pitanje bilo: „A zašto ne ciljamo na nešto veće?“ Pitali su se tko će nam doći. U prvih deset emisija to su bili Nina Badrić, Hladno pivo, Sandi, Vatra… Trebalo je samo pitati. Uvijek se vodim onom – dream big.

Sedam godina, večernji termin, stotine emisija, praktički je cijela hrvatska estrada prošla kroz studio. Narodni radio bio je vrhunac tvoje radijske ere. I onda si otišao. Što se moralo dogoditi da napustiš najslušaniji radio u Hrvatskoj u trenutku kad si bio jedan od zaštitnih glasova i rijetko posvećenih te dobro pripremljenih voditelja?
Jednostavno sam procijenio da mi tamo nije više mjesto. Formatirani radiji uzeli su svoj danak i shvatio sam da ću u potpunosti izgubiti identitet i nešto što sam godinama stvarao. Lijepo sam se razišao s poslodavcima i kad danas gledam, ispravno sam odlučio.

Igor Polak, Dalibor Petko i Mario Kovač – ususret CMC Festivalu / foto: Boris Ščitar

„Nesigurnost se osjeti, ali iskustvo te mnogim stvarima nauči”

Nova TV, IN Magazin, Petkom s Petkom i onda CMC. Na putu od komercijalnog mainstreama prema specijaliziranoj glazbenoj televiziji, je li to bio korak prema slobodi ili manjoj vidljivosti? Može li se ta dva pojma danas uopće razdvojiti?

Pa to je bio neki logičan slijed. Slušam svoje srce i nisam do sad pogriješio u odabiru. Znam da mnogi misle da je odlazak s Nove na CMC bio silazak s konja na magarca, ali zapravo je bilo preuzimanje karijere u svoje ruke. U doba digitalnih medija vidljivost se ne svodi samo na televizijski kanal. I dalje se ide ‘kod Petka’, samo je medij drugi.

Vodio si Hrvatski radijski festival, novogodišnji program, bio si jedini voditelj iz Hrvatske koji je vodio veliki spektakl u Skopju posvećen Toši Proeskom. Estradno voditeljstvo živi od improvizacije i karizme, ali i od dubinskog poznavanja materijala. Gdje je granica između servisiranja publike i vlastite kuratorske uloge?

Dobra priprema i talent za improvizaciju. I stvoriš neki svoj stil. Kod živog programa ti ne znaš kud te to sve može odvesti. Od tehničkih problema do ljudskih faktora. Moraš znati o čemu govoriš da bi mogao improvizirati. Ne bih nikad prihvatio angažman za koji nisam siguran da mogu odraditi. Tipa, doček reprezentacije ili nešto takvo. Jednom su me zvali da vodim Istarsku noć, rekao sam: „Ne, hvala.“ Nesigurnost se osjeti, ali iskustvo te mnogim stvarima nauči. Svako iskustvo, makar bilo i loše, je na kraju iskustvo.

Puno komentiraš Doru i Eurosong, voliš taj camp, govoriš da Hrvatska zaostaje u logistici i planiranju, da 90 % tereta pada na izvođača, da zemlja nije ni infrastrukturno ni financijski spremna za tu avanturu. Je li to strukturalni problem ili pitanje volje? Ovogodišnja smotra, vidio si što točno?

Mislim da je naš osnovni problem taj što se ne bavimo time dovoljno, odnosno tijekom čitave godine. Gle, govorim na pamet jer nikad nisam bio u toj poziciji, ali s druge strane nešto što vidim pokazuje mi da se u neke stvari ipak razumijem. Treba stvoriti okružje u kojem na Doru ne idu samo ljudi s malo iskustva, jer ti to može biti nazadovanje u karijeri, a to si nitko ne želi. I treba ljudima biti bitno sudjelovanje na Dori, a ne da se to samo odradi. Televizija bi po meni trebala napraviti pravi tim za Eurosong, tako da se izvođač može usredotočiti samo na nastup, a ne da je čitava logistika na njemu, što mi se čini da je naš slučaj. Što se Eurosonga tiče, priredba je u ozbiljnim problemima zbog sve veće političke konotacije, no i dalje je to dobra platforma za plasiranje nečega svoga. Eurovision Acts mogu ostvariti lijepu karijeru, ako znaju dobro iskoristiti platformu.

„Od mame sam naslijedio taj zabavljački moment, a želja mi je pokazati svijetu koliko je moja mama talentirana”

TikTok videi s mamom postali su kultni, mama kao zvijezda na druženju umirovljenika, mama i mobitel kao vrhunac tehnologije, tvoja Eurosong partnerica. Koliko je ta priča o korijenu autentičnost, svjesna PR konstrukcija, a koliko jednostavno veselje i slavlje života kao zabave?

Sve sto radim sa svojom mamom radim isključivo iz ljubavi i radi stvaranja zajedničkih uspomena. Od mame sam naslijedio taj zabavljački moment, a želja mi je pokazati svijetu koliko je moja mama talentirana. Odrastao sam na selu, gdje nismo imali mogućnosti za razvijanje nekih talenata ili hobija, pa na neki način vraćam mami ono što nekad nije mogla imati. Ona je uvijek uživala u maskenbalima ili igrokazima tamo u našem kraju pa to radimo danas za nas. Osjetljiv sam na mamu i nikad ne bih radio nešto što ona ne želi, a ja dovoljno znam procijeniti njezine mogućnosti i što od toga možemo napraviti da zabavi nas i druge.

Voditelji srednje generacije naučili su živjeti s tim da su javna lica i privatne osobe gotovo nespojive uloge. Gdje danas postavljaš tu granicu i plaćaš li za nju neku cijenu?

To je posao koji sam odabrao i nije mi žao. Naravno da uz to idu i neke stvari koje nisu toliko ugodne, ali naučiš se nositi s time. Uglavnom imam pozitivna iskustva, ali naučio sam se i da ne treba biti nasmiješen od uha do uha 24/7 i da ne trebaš sve trpjeti samo zato što je to nečije mišljenje. Kad bi prije netko došao i rekao nešto tipa „Zašto si tako debel?“, prije bih se samo nasmiješio i slegnuo ramenima. Sad preokrenem očima i dam do znanja da takve stvari nisu primjerene. Ili kad ti netko usred obroka kaže: „Može slika?“ Može, kad pojedem. Najsmješnije je kad pročitam u nekim komentarima da sam bahat i umišljen. Apsolutno nikad nisam u životu bio osoran prema nekome tko mi se došao javiti ili mi se obratio s nekim pitanjem ili željom za selfijem ili nečim takvim. Poštujem apsolutno svaku osobu koja prati ono što radim i nikad to ne uzimam zdravo za gotovo.

U Tvoje lice zvuči poznato pretvorio si se u Lidiju Bačić, Spice Girls, Coloniju, Željka Bebeka, Amy Winehouse i to pred kamerama na nacionalnoj televiziji. Što sklonost preoblačenju i transformaciji govori o tebi samom? Je li voditelj po prirodi uvijek malo glumac koji se nije usudio na audiciju ili je neka druga nota skrivena?

Mislim da je. Tvoje lice zvuči poznato doslovno je moj izlazak iz zone komfora i neostvarena glumačka ambicija. Presvlačenje me kao takvo ne zanima, ono je tek alat za ulazak u neki karakter. Mislim da nijednu ulogu u TLZP-u nisam tek tako odradio. U svakom sam pronašao djelić osobe koju sam portretirao i iza svake svoje transformacije stojim. Često su mi znali reći: „Ti baš uživaš u tome!“ Pogrešno je jedino to što neki misle da me u prvom redu zanimaju ta ‘presvlačenja’. Zapravo, da budem iskren, to mi je najgori dio toga, ali odjeća pomaže u približavanju liku, a ja glumim stvarne osobe.

„Daj ljudima i Zlatka Pejakovića i Klapu Intrade i Majke i kids from the sky”

“Kad magle krenu” tamburaška, snimljena iz čistog gušta, posvećena roditeljima za zlatni pir. Zašto baš tambura za taj trenutak i zašto samo jednom? Što ako te glazbena scena uzme zaozbiljno pjevački? Koliko je zadovoljstva to pjevanje bilo donijelo?

Da sam htio pjevačku karijeru, barem sam ja bio u mogućnosti ostvariti si tu želju, ali to me poslije puberteta nije više zanimalo. ”Magle” su bile izlet i slučajnost. I prije sam dobivao ponude za neke pjesme, ali sam ih odbijao. Već smo se dotakli moje ‘glumačke želje’, a producent pjesme Tihomir Ivanetić predložio mi je da se to odradi u maniri Fabijana Šovagovića i Ive Gregurevića, što me je potpuno kupilo. Tamburaši su bili slučajnost, točnije takav je bio duh pjesme, pa sam odlučio pokloniti svojim roditeljima pjesmu za 50. godišnjicu braka. Tako da je to moja posveta njima. Ne isključujem mogućnost da ću ponovno nešto snimiti, ali ozbiljne pjevačke ambicije nemam.

U uskom krugu voditelja koji cijeli vijek prate glazbu uz tebe se ističe Zlatko Turkalj, kao konstanta i referentna točka s kojom te neizbježno uspoređuju. Dva sasvim različita pristupa, dvije različite generacije iskustva, dva tabora publike. Smeta li ti ta paralelka ili si je već odavno internalizirao kao dio svog profesionalnog DNA-a u kojem se mirno prešućujete?

Kolega Turkalj bio je prije mnogih od nas i sjećam se njegovih emisija dok sam još išao u srednju školu. Izrazito cijenim i poštujem njegov rad, ali jedino što imamo zajedničko je to što obojica pratimo domaću glazbu. Mislim da su to dva potpuno različita pristupa i stila i osobno ne vidim puno sličnosti. Mogu razumjeti zašto nas ljudi uspoređuju, jer i on i ja ponekad radimo s istim ljudima, ali koncepcijski su to dvije potpuno različite emisije. Ukoliko se zateknem u autu i naiđem na njegov show, uvijek ću ga rado poslušati.

Rekao si jednom: „HTV ima četiri programa i nijednu poštenu glazbenu emisiju.“ Dosta precizna definicija stanja. Ako bi ti sutra netko od urednika dao mandat i budžet, što bi napravio s javnom televizijom i glazbenim sadržajem koji ona duguje gledatelju?

Pa osnovni problem je taj što smo stalno u nekakvoj procjeni kvalitete pa ovi nisu za ovo, ovi nisu za ono. Daj ljudima i Zlatka Pejakovića i Klapu Intrade i Majke i kids from the sky. Naravno ne govorim o istoj emisiji. Žalosno je da je javni servis usredotočen na konstantnu potragu za pjevačkim talentima, a onda ti isti ‘otkriveni talenti’ doslovno nemaju gdje pokazati svoju muziku. Zašto sve mora biti licenca? Nekad su postojali Hit Depo, Sedma noć, Briljanteen, Garaža, Pravo vrijeme i Lijepom našom. Zašto iz devedesetih i 2000-ih imamo hitove koje svi znaju i koji traju i dandanas, a u zadnjih deset godina nemamo maltene tri poštena hita? Nećemo ih ni imati ako se ne naprave platforme za to. A ukoliko to neće napraviti javna televizija, tko će onda?

„Mislim da AI može nadomjestiti sve osim ‘duše’”

Filmofil si koji ne krije da mu je velika želja zaigrati na velikom platnu. Hrvatska filmska industrija i hrvatska glazbena industrija dijele sličan problem mimo Svadbe i ovogodišnjeg uzleta; oba sektora imaju talent, a nemaju sustav. Vidiš li ikakvu paralelu između toga kako se borila glazbena scena i onoga kamo ide hrvatski film?

Pa mislim da nam nedostaje hrabrosti u kreativi u oba sektora. A ljudi koji sjede na funkcijama često ne žele riskirati i uložiti novac. Mi imamo problem kad nam se nešto svidi, onda toliko forsiramo po tome dok ne dođe do zasićenja. Što se filma tiče, tu nedostaje ozbiljan marketinški plan. I tu ne krivim samo filmski sektor, nego i glumce koji nose film. Nepojmljivo mi je da u moru društvenih mreža ne mogu koristiti svoju platformu za promociju filma! U nekoliko navrata sam kroz svoju emisiju provukao neki filmski sadržaj. Dobiti jednu minutu filma dva dana prije premijere gotovo je nemoguća misija. Eventualno imaju spreman trailer. I onda se čudimo rezultatima. Recimo, Svadba je imala takvu kampanju da je i moja mama išla u kino. A inače ne prati film.

TikTok, kratki formati, algoritmi koji odlučuju o vidljivosti, cijela jedna generacija voditelja i novinara gradi karijeru bez radija i bez linearne televizije. Ima li tvoj model vođenja kroz duži razgovor, poznavanje konteksta, odnos s izvođačem, budućnost u tom ekosustavu? Ili je to već nostalgija?

Vremena se mijenjaju, ali sve se to vrti u krug. U jednom trenutku verzirani smo da sve treba trajati ispod minutu, onda se pojavljuju podcasti od po dva-tri sata. Moje je mišljenje da ako te nešto zanima, može trajati koliko god, a ako te ne zanima i minuta je previše. Isto je s glazbom i formatiranim stanicama. Kao, treba biti glazba zbog koje nećeš prebaciti radiopostaju. No činjenica je da će rijetko tko izdržati čitavu pjesmu ako mu se ne sviđa. Ljudi kreiraju svoj sadržaj kako oni žele i to je poanta. Na svu sreću još uvijek imam svoju publiku koja voli ono što radim, iako ne mogu reći da ne pratim trendove i da ne osluškujem u kojem smjeru idu mediji danas.

Jesi li ikad došao u napast ne samo gostovati nego pokrenuti svoj glazbeni podcast ili je to budućnost?

I da i ne. Iskreno, draže mi je napraviti ozbiljan intervju nego razgovarati o svemu i svačemu (da ne bi na kraju to ispalo ni o čemu). Televizijski sam odgojen pa robujem tome da nema dosadne minute u eteru. Naučen sam da se stalno nešto događa drukčije, da ne pada koncentracija. Zato sam do sad izbjegavao podcast formu, ali nije da sam to potpuno isključio.

AI već piše tekstove, montira videe, „intervjuira“ glazbenike. Za pet godina koji dio tvog posla ostaje netaknut AI-jem i postoji li neka profesionalna želja koja se još nije ostvarila, a za koju si uvjeren da ju moraš napraviti upravo ti a ne algoritam?

Mislim da AI može nadomjestiti sve osim ‘duše’. Nije bitno koje pitanje postaviti nego kako. U ovom poslu, mislim da je upravo to neka osobina koja me izdvaja. Mene stvarno zanima ono što radim i nijedan posao nisam odradio preko volje. Nije da mi je sve uvijek zabavno, ali prilazim svemu što radim profesionalno. Znao sam pretjerivati u ambiciji, imati grižnju savjesti jer neke stvari nisu ispale kako su trebale, ali sam s godinama naučio da sve što radim ispadne najbolje u tom trenutku koliko je moguće. Jer nisi ti kriv ako netko otkaže u zadnji tren, ali iz zadane situacije možeš izvući maksimum. To mi je cilj u svemu što radim.