Danilo Rea: „Oduvijek sam pokušavao improvizirati na svaku vrstu glazbe"

Talijanski pijanist, skladatelj i improvizator Danilo Rea jedan je od glazbenika koji već desetljećima pomiče granice između jazza, klasike i popularne glazbe

Nakon suradnji s velikanima kao što su Mina, Claudio Baglioni, Fiorella Mannoia, Riccardo Cocciante, Pino Daniele i Gino Paoli, Rea u projektu La Grande Opera in Jazz odaje počast najvećim majstorima talijanske opere — Pucciniju, Verdiju, Rossiniju, Belliniju i Donizettiju — kroz virtuozne jazz improvizacije u dijalogu s povijesnim glasovima iz arhiva, uključujući one Marije Callas, Enrica Carusa i Beniamina Giglija.

Ususret koncert u usklopu ciklusa Lisinski srijedom, ostvarenim u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu, Rea nam je otkrio kako spaja svjetove opere i jazza, kako improvizacija oživljava legendarne glasove prošlosti, te zašto je Puccini njegov vječni izvor nadahnuća.

La Grande Opera in Jazz posvećena je velikim majstorima talijanske opere. Kako je uopće nastala ideja o transformiranju opere u jazz kontekst?
Prije mnogo godina snimio sam album potpuno posvećen talijanskoj operi. Pokušao sam improvizirati na neke od najpoznatijih arija Puccinija, Verdija i Mascagnija, a album se zvao Lirico. Publika ga je vrlo dobro prihvatila, a kad su mi Stefano Mastruzzi i Roberto Grossi predložili da napravimo svojevrsni duet s najvećim pjevačima prošlosti, odmah mi se svidio izazov.

Program uključuje arije Puccinija, Rossinija, Verdija, Bellinija i Donizettija. Kojem od tih skladatelja ste osobno najbliži — i zašto?
Osobno — Pucciniju. On je apsolutno moj omiljeni: melodije, harmonije… on je genij.

Vaše interpretacije uključuju improvizacije temeljene na povijesnim snimkama glasova iz 1910-ih. Kako pronalazite ravnotežu između poštovanja originala i izražavanja vlastite umjetnosti?
Isprva je to bilo teško, jer su ti pjevači pjevali uz originalne orkestralne aranžmane — nisu mogli čuti mene. Zato sam odlučio ponašati se kao dirigent: improviziram prije nego što njihovo pjevanje započne, a zatim, poput pravog dirigenta, puštam njihove glasove da uđu u glazbu koju stvaram i započinjem klavirski duet s njima. Na taj način glazba postaje potpuno živa.

Uz glazbu, publika doživljava i vizualnu dimenziju – arhivske crno-bijele snimke i suvremena likovna djela. Kako se ta dva svijeta nadopunjuju u izvedbi?
Savršeno funkcionira i za mene je to veliki izvor inspiracije. Ponekad improviziram jednostavno promatrajući ekran. Slikarstva talijanske umjetnice Rosselle Fumasoni, nastala posebno za ovaj koncert, čista su inspiracija.

Danilo Rea – Lisinski srijedom

Kao pijanistu, koliko je izazovno interpretirati operne arije bez pjevača na pozornici, oslanjajući se samo na klavir i improvizaciju?
Oduvijek sam pokušavao improvizirati na svaku vrstu glazbe. Obično moja improvizacija slijedi melodiju, pa je s Puccinijem to vrlo lako i nadahnjujuće. Najvažnije je ne svirati na standardan jazz način — samo slijediti glazbeni osjećaj.

Program oživljava legendarne glasove poput Marije Callas, Beniamina Giglija i Enrica Carusa. Što njihova umjetnost znači danas, u 21. stoljeću?
Svi su oni bili zvijezde, a Caruso je bio prva “pop zvijezda”. Razumio je revoluciju koju su donijele gramofonske ploče. Njihovi legendarni životi predstavljaju romantičan pristup glazbi — daleko od onoga što mnogi današnji pjevači rade, a to je isključivo biznis.

Kako publika reagira kad možda nisu redoviti ljubitelji opere, nego dolaze zbog jazza – uspijevate li ih uvesti u opernu tradiciju?
Sviđa im se drugačija verzija, vjerojatno zato što je u klasičnom duetu pjevača i pijanista sve unaprijed zapisano, dok improvizacija svaki put stvara novo iskustvo. Publika to osjeti i prati glazbeno putovanje.

Vaša karijera obuhvaća suradnje s velikanima jazza, ali i brojne samostalne projekte. Gdje se La Grande Opera in Jazz smješta u vaš umjetnički put?
Godinama sam surađivao s najvećim talijanskim pjevačima — Minom, Baglionijem, Mannoijom, Coccianteom, Pinom Danielom, Ginom Paolijem. Ovaj projekt je novi, nevjerojatan način uspostavljanja dijaloga između dvaju razdoblja, dvaju svjetova. Ja sam poput medija koji razgovara s njima, tražeći emocije.

Projekt je ostvaren u suradnji s Globartom, Saint Louis College of Music i Mercurio Managementom. Koliko je institucionalna podrška važna za projekte ovakvog opsega?
Presudno važna. Ovaj projekt pokazuje talijansku glazbenu veličinu svijetu — ali na drukčiji način.

Nakon Zagreba i ove koncertne serije, kamo će “La Grande Opera in Jazz” putovati dalje?
Idem u Indoneziju i Maleziju — u ime velike talijanske glazbe.