13
lis
Intervju

Dea Dvornik: Kontrakulturni dio prgave familije

Dea Dvornik / press

Dea Dvornik / press

share

Dea Dvornik dobro je poznata ljubiteljima elektroničke glazbe kao polovica odličnog dvojca ERIS te suosnivačica LuckIsOn etikete i evenata. S obzirom na prezime koje nosi, poznaje ju cijela Hrvatska, ili, točnije, misli da poznaje.

Iako je odrasla u umjetničkoj obitelji i bavila se glazbom od malih nogu, nakon srednje škole Dea se odlučila usredotočiti na studij, završivši na magisteriju geopolitike. Dok je živjela na Ibizi, kamo ju je odvela ljubav, ponovno se okrenula glazbi.

Godine 2015. seli u Ljubljanu gdje dalje razvija svoje vještine kao dio kolektiva LuckIsOn. Danas živi, svira i producira u Berlinu. Ne svira često u Hrvatskoj, tako da u petak, 14. listopada, imamo rijetku priliku čuti ovu sjajnu DJ-icu i producenticu u Zagrebu.

Dea Dvornik / press

Dea Dvornik / press

Dea je odrasla okružena umjetnošću. Glumci i glazbenici bili su njena svakodnevica. Kao dijete je krenula svirati klavir i glumiti u splitskom HNK-u.

S pubertetom su se pojavile prve nesigurnosti i polako je okrenule u posve drugom smjeru.

Završila je fakultet, geopolitiku u Zagrebu, i mislila je da su umjetnički koraci daleko iza nje, ostali negdje u danima djetinjstva.

Prezime Dvornik u Hrvatskoj itekako obilježava i Dea je osjećala njegovu težinu.

„U Zagrebu sam živjela i studirala od 2004. do 2011. i po završetku studija sam odselila iz Hrvatske i moji interesi – ili, bolje reći, hrabrost da krenem za svojim interesima – sve se to rodilo vani”, počinje Dea.

„Mislim da mi je to omogućila potpuna anonimnost koju imala u inozemstvu, ljudi su me znali i doživljavali samo kroz glazbu, bez prizme mog imena i obiteljske povijesti koja je na našim prostorima svima znana”, govori.

Boris i Dino su legende i genijalci, nastavlja, a ona je kao mala instinktivno krenula u smjeru glazbe i glume.

„U splitskom HNK-u sam nastupala od osme godine, klavir sviram od kad znam za sebe, i koliko god sam kao dijete bila potpuno nesputana i ‘doma’ na pozornici, pred kamerama i u studiju, toliko su s razvojem ega u prvi plan došli i njegovi nusprodukti poput straha, nesigurnosti, sumnje. Što ako nisam dovoljno dobra? Pa čak i da jesam, svi će me uvijek uspoređivati s Dinom, Borisom…, nikad neću biti na njihovu nivou, pa zašto onda uopće išta pokušavati… Apsolutni bullshit! Glazbom ili umjetnošću se ne baviš da bi nadmašio umjetnost umjetnika prije tebe“, objašnjava Dea.

„Umjetnik si jer ti je to poziv, jer te stvaranje čini sretnim, jer uživaš u tome.”

Devedesete i početak dvijetisućitih su bile zlatno doba elektroničke glazbe u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Organizirali su se brojni partyji i svjetske su zvijezde dolazile svirati i kod nas. Dea je krenula u srednju školu, a tad su počeli i izlasci.

„Moj prvi susret s elektronikom je vjerojatno Prodigy, Fat of the Land, album koji je izašao tamo pred kraj moje osnovne škole. A i svojega prvog partyja se jako dobro sjećam. Mislim da je to bio Terry Francis u splitskom Metropolisu u jesen 2000. Klupska scena u Splitu i okolici je cvala, do te mjere da bi kolutali očima kad bi na flyeru ponovno vidjeli Bushwacka, Mr. C-ja, Kevina Saundersona ili Jeffa Millsa. Suludo, ali tako je bilo”, smije se Dea.

Dea se prepoznala u toj subkulturi. Već je tada krenula puštati muziku, za sebe i svoje prijatelje, igrati se. Svidjela joj se glazba, energija, ples. I svidjela joj se sloboda koju je osjećala u tom okruženju.

„Mene je tada najviše privukla ta kontrakultura slobode, prihvaćanja, tolerancije i zajedništva jednog plemena mladih ljudi potpuno drugačijih od svoje okoline i tadašnjega društvenog narativa. Na partyju nije nikad bilo bitno jesi li gay ili Srbin, je li ti dida bio partizan i di si bija ’91.”

Početna fascinacija je rezultirala i time da je jednog dana probala doma miksati ploče, što joj je jako brzo postala omiljena zabava.

„Jedva bih čekala doći doma sa žurke da si mogu puštati svoju mjuzu. Par puta su neki frendovi završili kod mene doma i svjedočili mojoj zabavi i nije im bilo jasno zašto ne puštam i za druge. A danas mi je moja omiljena zabava ujedno i posao od kojeg lijepo živim. Meni je to predivno”, sjeća se početaka Dea.

Nakon fakulteta, 2011. godine, odlučila se preseliti na Ibizu. Prvenstveno zbog ljubavi, ali ono što je tamo istinski ponovno zaživjelo, bila je njezina ljubav prema glazbi. Tijekom tog vremena razvila je svoju strast skupljanja ploča i počela se igrati sviranjem na deckovima.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Dea Dvornik (@dekitron)

„Vinil kao medij preferiram jer mi je proces neusporedivo intuitivniji i prirodniji nego što je slučaj s digitalom. Meni. Jer jednostavno nisam tip osobe koja se kuži u kompjuterske programe, softvere, modernu tehnologiju. Može biti jer jednostavno nisam ta generacija. Meni je gramofon nezamislivo jednostavniji od CD playera”, priča.

„Na gramofonu imaš start, stop i pitch (podešavanje brzine), imaš direktan doticaj s glazbom koju puštaš jer rukom podešavaš ploču, fizičku manifestaciju pjesme koju puštaš. I slušaš. To je to. Dosta sličnije sviranju instrumenta nego u slučaju CD playera koji za mene ima previše informacija, gumbića koje ja niti ne znam čemu služe. Trake su mi u folderima, vidim samo njihova imena koja nikad ne pamtim, jako često u glavi imam traku koju želim pustiti ali ju ne mogu naći na USB-u jer se ne sjećam kako se zove”, kaže Dea.

S druge strane, ploče zna po artworku ili nekoj svojoj naljepnici kojom označava neku posebnu stvar.

„Kad vidim ploču, znam točno što je na njoj bez da znam ime trake ili autora. Jednostavno više uživam i intuitivniji mi je proces sviranja vinila nego digitalnog formata. To ne znači da ako imam odličnu muziku za neku situaciju u digitalnom formatu da je neću pustiti. Ako nađem traku koju želim pustiti”, šali se Dea na svoj račun objašnjavajući svoju ljubav prema vinilima.

Dea Dvornik / press

Dea Dvornik / press

Nakon Ibize, 2015. put ju je odveo u Ljubljanu gdje je u okrilju kolektiva LuckIsOn nastavila istraživati svoju glazbu te organizirati danas legendarne partyje. Tri godine kasnije zatekla se u Berlinu gdje je preko prijatelja upoznala Enricu Falqui. I tako je priča o sjajnom ERIS dvojcu zapravo nastala slučajnim susretom na party izlasku.

„S Enricom sam se upoznala u berlinskom Club der Visionaereu preko zajedničkih prijatelja. Njihov frend je pak svirao u Berghainu i nagovorile su me da ga idem s njima supportat. I tako smo nakon tog Berghaina završili na kao afteru u njenom studiju i 35 sati poslije smo ostale samo nas dvije s dvije završene trake?!”, priča o instantnoj glazbenoj romansi.

Igrom slučaja, pored Enricinog studija nalazi se studio DJ Masdea, koji je nanjušio neku akciju kod Enrice i pokucao je na vrata:

„What are you up to girls? You made this today!? Really? Very interesting. Make me two more and I will release it!”

I tako je ukratko nastao njihov projekt ERIS i prva od dvije ploče na Cabaret Recordingsu.

Dea kaže da joj odgovara to što nekad svira sama, a nekad kao duo s Enricom jer je osjećaj posve drugačiji.

„Kad puštamo zajedno Enrica predstavlja muški aspekt u našoj simbiozi. Ona voli imati stvari pod kontrolom, davati direktive, sad ćemo malo u ovom ili onom smjeru… Kad sam solo za pultom nemam pojma u kojem smjeru će me odnit ni di ću završiti za tri sata. Mislim da su moji solo setovi definitivno više trippy i žanrovski još šareniji i apsolutno dominira neki feminine vajb ili princip”, objašnjava.

Osim što svira, Dea i producira svoju glazbu. Kaže da joj to pomaže da procesuira neke svoje osjećaje i da se izrazi. Tu se opet vratila svojoj staroj ljubavi, klaviru, odnosno, klavijaturama. Dok stvara, osjeća se slobodno. I istražuje sebe.

„Glazbu sam počela producirati iz čiste nužde da iskanaliziram neke emocije na zdrav i kreativan način. Znanje sviranja instrumenta to uvelike olakšava, a s druge strane, podržava moju lijenost da se uhvatim ukoštac i savladam uporabu kompjutorskih programa za produkciju poput Abletona. Ja se mogu potpuno izraziti na klavijaturi uz neku jednostavnu drum mašinu i mikrofon tako da je muzika koju sam do sad sama napravila uglavnom u okvirima nekog downtempa ili trip hopa i rijetko koja traka je potpuno završena. Ono što mi je suradnja s Enricom donijela su dosljednost i disciplina i zato je muzika koju radim s njom dovršena i izdana”, približava nam Dea razliku stvaranja muzike solo i s nekime.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Dea Dvornik (@dekitron)

Dea uskoro po prvi put svira u Zagrebu, 14. listopada, uz podršku nekoliko mladih domaćih DJ-a. Uz nju nastupaju Eloc, KoraK i IGZ. Svaki DJ ima neki proces kako se sprema za svoje nastupe, pa tako i Dea.

„Za nastupe se spremam tako da provjerim gdje i kad sviram. Ako ne poznajem mjesto, potražim neke fotke ili videa da dobijem dojam o prostoru. Glazbu ne kategoriziram po žanru, nikada! Samo po vibeu. Ono što puštam u mračnom klubu ili u šumi ujutro na festivalu će biti potpuno drugi vibe, a jednako žanrovski šareno. Kad vidim gdje, kada, s kim puštam i znam koju mjuzu nosim, u kuferu si posložim ploče i na USB-u playlistu koja okvirno prati intenzitet. Laganije ploče ili trake na početku, tvrđe, intenzivnije na kraju, čisto da si olakšam pretraživanje na licu mjesta, i to je to”, govori.

„Ali najveći dio pripreme za nastup je konstantno slušanje svoje muzike, preslušavanje druge strane ploče s koje sam jednu traku prije puštala jer često par godina kasnije na toj istoj ploči nađem neku stvar koja mi tada očito nije rezonirala, a sad mi je bolja od one prije. I ploča je opet u torbi…”

Deu je iz Splita put vodio preko Ibize prvo u Ljubljanu pa u Berlin. Zanima me, kad pomisli na dom, gdje se tako osjeća? I ostavlja li uopće glazba vremena i prostora za neke druge stvari koje ju vesele?

„Kad pomislim na dom, to definitivno nije mjesto, to su ljudi s kojima se osjećam doma. U duši sam nomad, tipični strijelac. Duša mi žudi za daljinama, avanturama, novim mjestima, ljudima, pričama. A muzikom sam opsjednuta i traženje muzike i isprobavanje mikseva doma moja je omiljena zabava, nešto što mogu raditi 24/7 da mi nikad ne dosadi. Što dublje idem u to, više shvaćam da je količina predivne glazbe beskonačna. Nezamislivo mnogo dobre glazbe izdane davno prije još nisam otkrila, a konstantno se generira i izdaje nova glazba. Ne gledam filmove, ne pratim nijednu seriju, a kad moj dečko stavi neki film, to mi je najbolja tableta za spavanje. S druge strane, provest ću noći sa slušalicama za kompjuterom pretražujući Discogs ili Bandcamp. Ili provesti čitav dan u record shopu preslušavajući stotine ploča bez da trepnem”, iskrena je Dea.

Dea Dvornik / press

Dea Dvornik / press

Deina baza trenutno je u Berlinu i taj joj grad za sad idealno odgovara. No, ponovno se budi onaj njezin nomadski duh i tko zna gdje će je njezin put dalje odvesti.

„Berlin mi je puno dao. Disciplinu, radne navike, Enricu i naš projekt, beskrajne glazbene utjecaje i inspiraciju. Omogućio mi je da si mogu priuštiti kupovanje ploča i opreme. Imam slobodno vrijeme da se bavim glazbom uz pola radnog vremena i pokoji gig u gradu. U većini velikih europskih gradova moji prijatelji koji i sada sviraju više od mene moraju uz to raditi puno radno vrijeme da bi si priuštili dostojan život”, govori.

„Berlin ima tu neku magiju da podržava svoju djecu.”

„Ne moraš biti svjetski slavan umjetnik da bi živio od svoje umjetnosti u Berlinu. Mislim da ga upravo to čini privlačnim zanimljivim ljudima koji zauzvrat svojom prisutnošću i stvaranjem daju gradu taj njegov karakteristični šarm. Jedino, berlinski lifestyle je intenzivan, a ni ja nemam više 25 godina tako da prvi put u pet godina otkad sam tamo razmišljam o odlasku. Možda samo negdje van urbanog središta, bliže prirodi, ali blizu i aerodromu. Možda ka malo toplijoj klimi… Vidjet ćemo”, govori Dea, ostavljajući sve opcije otvorenima.

Moglo bi Vas zanimati