Denis Dumančić: „Ne dopustite da vam broj pregleda određuje koliko vrijedite!“

Danas mi je drago kada mi ljudi prilaze i govore kako su se u to vrijeme uz naše pjesme zaljubljivali

Tri desetljeća od objave albuma Od Prevlake do Dunava Letećeg odreda možemo zaključiti da ono nije bio vjetar, već da autorsko srce Denisa Dumančića stvarno “diše” za ljubav, glazbu i emocije. Ljubav je glavna tema njegovog stvaralačkog potpisa, a posebice je to bio slučaj na ovom albumu, nastalom u, kako danas kaže, najjačoj eri benda. Album je 1996. godine donio deset pjesama, a neke od njih postale su i ostale veliki hitovi.

Trideset godina kasnije, Dumančić nas živopisnim razgovorom vraća u vrijeme njegova snimanja, objave i velikog uspjeha Letećeg odreda. U vrijeme šibica i upaljača na koncertima, kada su cijeli školski razredi i maturanti na ekskurzijama uglas pjevali naslovnu pjesmu…

Možete li se prisjetiti snimanja i nastanka albuma?

Album smo snimali u legendarnom Studiju 4 HRT-a (RTZ-a), a glazbeni producent bio je Nenad Zubak. Imali smo odličnu ekipu i bili zahvalni što nam je pružena prilika snimanja u velikom, profesionalnom studiju, s velikim miks pultom. Imali smo i podršku Orfeja pod čijom je etiketom album i objavljen. Uvjeti snimanja bili su izvrsni, prilagođeni nama. Dnevni se program radio danju, a noću nam je bio na raspolaganju cijeli sudijski prostor. I tako smo u jednoj opuštenoj atmosferi album snimili za otprilike dva, tri tjedna. 

Kako je u to vrijeme izgledala hrvatska glazba i koje je mjesto tu zauzimao Leteći odred?

To je bilo vrijeme kad je muzika cvjetala, a ja kao autor zapravo još nisam imao osjećaj jesam li pogodio pravu pjesmu. Jesam li pogodio pravi hit, a ne pjesmu koja je samo ugodno slušana na radiju. Danas se emitira i vrti puno pjesama, ali čini mi se da ne dopiru do ljudi na način da možemo reći da su veliki hitovi. Recimo, s prva dva albuma Letećeg odreda nisam uspio doći do te razine, iako bih za “Kao stari moj” s debitantskog albuma Među zvijezdama i mogao reći da ide rame uz rame s “Od Prevlake do Dunava”.

U kojem se trenutku dogodila glazbena prekretnica benda? 

Prvi hit bio je “Kao ja ne kužim”. Pjesma se više od dva mjeseca zadržala na prvom mjestu top lista što je bilo vrlo značajno jer se na vodeće mjesto pozicionirala isključivo glasovima slušatelja. Sjećam se nevjerojatne situacije, a to je bio događaj kada smo išli na koncert jednog benda i kolega me s pozornice pozvao da mu se priključim iz publike. Kad sam se popeo na pozornicu, on je pozvao publiku da zapjevaju pjesmu ‘Kao ja ne kužim’. U tom trenutku mi je bilo baš neugodno, ali se dogodilo to da su svi pjesmu već znali i pjevali ju uglas. Iskreno, nisam bio pripremljen na to jer je objavljena tek koji tjedan ranije. Bilo je to veliko iznenađenje. I tek sam tada shvatio – ovo je hit! Ta povratna informacija publike probudila je u meni jedan neopisiv, sveobuhvatan osjećaj ispunjenja i zadovoljstva.

Nakon nje stiže pjesma “Od Prevlake do Dunava”…

Ona se također dugo održala na prvom mjestu top lista. Cijeli je bend bio iznenađen. Potom se događa uspjeh pjesme “Večeras je dušo rođendan tvoj”. Govorimo o vremenu kada su ljudi još kupovali CD-e i kasete, a mi glazbenici slušali radio i čekali hoće li pustiti neku našu pjesmu. Danas kad naiđem na snimku koncerta iz Doma sportova i vidim kako svi od početka do kraja pjevaju pjesmu “A bez vina”, s ovim vremenskim odmakom mogu reći da se čudim gledajući te kadrove. Kao da to nisam bio ja, ta pojava. Danas ju, primjerice, uopće ne izvodimo. Mogu reći da se uzlet benda dogodio upravo zahvaljujući tom nizu uspješnica.

Autor glazbe “Od Prevlake do Dunava” je Igor Kotal – kako je izgledala ta kreativna suradnja?

Da, svakako bih spomenuo Igora Kotala, kolegu s kojim sam se tada upoznao. On je živio u Velikoj Gorici, inače je iz Osijeka. Igor mi je pokazivao neke svoje glazbene uratke, a među njima se našla i “Od Prevlake do Dunava”. Odsvirao mi ju je na nekim smiješnim klavijaturama. Kad sam ju čuo, sjećam se da me melodija potpuno zaokupirala. To je onaj osjećaj kada čovjeka nesto dirne. Vjerovao sam u nju i rekao Igoru: ‘Molim te, daj mi da za ovu napravim tekst. To će biti hit’. Govorimo o godinama kad je čovjek samouvjeren, mlad, pun energije. Osjećaš glazbu. Vjerujem da bez mog teksta pjesma u to vrijeme ne bi postigla takav uspjeh. Jer, bila je riječ o specifičnom povijesnom trenutku. Rat je stao, došla je mirna reintegracija, a samim sam tekstom želio postići upravo to da ona ostane ljudima u pamćenju. Razmišljao sam da, ako vam se pjesma svidi, vratit će vas u vrijeme mladosti. Tekstom sam namjerno želio zaokružiti granice Hrvatske i taj povijesni trenutak, naglasivši kako je Dunav krajnja istočna, a Prevlaka krajnja južna točka Hrvatske. Zanimljivo je da, kada sam shvatio da bih u tekst trebao staviti riječ “Prevlaka”, činila mi se nekako kockasta i mislio sam da će ju biti teško pjevati. Ali danas shvaćam da nije moglo biti drugačije nego tako kako je i bilo.

Tko je sve surađivao na albumu, koji su ljudi ostavili svoj trag?

Svakako je tu Nenad Zubak koji nas je kao ton majstor pratio na gažama. Bili smo izuzetno sretni što smo imali priliku surađivati s njim jer je čovjek radio s najvećim bendovima. Bilo je prirodno da bude i producent studijskog albuma. Želio bih ovdje reći jednu zanimljivost. Zrinko Tutić je tada vodio puno izvođača i mi smo mu se pokušali tu nekako ušuljati. Moj bivši basista i ja smo mu donijeli pjesme snimljene samo na akustičnoj gitari. I Tutić mi kaže: “Dumančiću, sve mi je devetka, ali nema desetke”. Hvala mu što nas je tada uopće saslušao i dao komentar. Međutim, rekao sam mu da ćemo mi nastaviti dalje raditi na tim pjesmama i da se vidimo drugom prilikom. Osobno sam uvijek poštivao starije autore i zahvalni smo što smo imali priliku učiti od stvarno velikih autora, poput njega i Đorđa Novkovića. Međutim, bili smo nestrpljivi, a naša drskost i samouvjerenost na kraju su nas i dovele do uspjeha. Kad smo se kasnije Tutić i ja sreli, rekao mi je: “Imao si pravo”. Zahvaljujem Bogu što sam pored snalažljivosti i talenta u životu imao i dobru dozu sreće. Doista sam sretan što danas mogu živjeti od svoje glazbe.

Postoje li neke pjesme koje su možda trebale biti objavljene na albumu, ali su ipak izostavljene?

Ne, to nije bio slučaj. Pjesma s kojom osobno nisam zadovoljan, ostaje u ladici. Kad sam došao do brojke od deset, to je bilo to. Bez obzira što smo u bendu imali demokraciju, jer smo bili frendovi a ne samo muzičari po zanatu, osobno sam donosio odluku koje će pjesme ići na album. Znalo se dogoditi da je neka pjesma u neku ruku bila upitna za nekog člana. O tome smo raspravljali, ali konačna odluka, pa i odgovornost, bila je moja. 

Kako je publika reagirala na album, kako je izgledao medijski život tih pjesama?

Prirodno je da nakon uspjeha albuma čovjek čeka trenutak kad će bend krenuti sa svirkama. Bio sam zatečen što one nisu odmah krenule. Sjećam se jedne situacije kad sam prolazio s frendom pokraj srednje škole u Savskoj. Bio je početak ljeta, otvoreni prozori, a na ulicu se van čuje kako cijeli razred pjeva “Od Prevlake do Dunava”. Jednostavno, uvijek treba proći malo vremena da publika prepozna lik i djelo, da pjesme sjednu. Tako se dogodilo i nama. Kad su krenule svirke, uspješnost albuma potvrđena je na terenu. Drugi prizor kojeg se vjerno sjećam bio je kad smo stali na jednoj benzinskoj postaji, dolaze maturanti i pjevaju istu pjesmu. To je bilo strašno veliko za nas. Čak smo se malo povukli da nas ne primijete i ne “zaskoče”. Potom su krenuli koncerti i cijela priča je poprimila sve veći zamah. Išli smo na turneju i nakon što smo sve prošli, na kraju smo organizirali koncert u Domu sportova. To je možda bilo obrnuto nego što se danas radi. Najprije se rade veliki koncerti, a potom kreće turneja. U to vrijeme je na TV-u bilo puno glazbenih emisija, nije bilo YouTubea, publika je na konertima palila šibice i upaljače. Po završetku koncerta na TV-u je emitirano puno reportaža. Danas mi je drago kada mi ljudi prilaze i govore kako su se u to vrijeme uz naše pjesme zaljubljivali, kako su one obilježile nečije odrastanje. Prekrasno je kada se stvori ta poveznica i osobna veza, kad se dogodi trenutak da publika u toj mjeri prigrli tvoju glazbu. Velika je sreća kad se u pozitivnom smislu dogodi kritična masa i da sve skupa postane važno kao što je ovaj album.

Koju glazbu ste slušali u to vrijeme i koliko je ona utjecala na stvaranje pjesama s albuma?

Iako nisam imao posebne idole, oduvijek sam volio Bijelo Dugme. Slušao sam AC/DC, U2, Bryana Adamsa. U vrijeme kad se stara postava benda razišla slušao sam Robbieja Williamsa. Izgleda kao da smo kao bend imali tri ere. Ali najjače doba bilo je tada. Kritičari su u to vrijeme nakon objave albuma pisali kako i “ćorava koka nekad nađe zrno”, ali sljedeći album Kuda ide ovaj vlak, na kojem se nalazi i “Sanjao sam moju Ružicu”, dokazao je da ipak nije bilo tako. Uspjeh nije bio slučajan.

Postoji li neka pjesma koju posebno volite, a nije nikad postala hit?

“Zbog tebe bih ostavio druge”. Nisam siguran jesam li promašio tempo, tek sam poslije shvatio da je troma. Vjerovao sam u nju, ali moguće da ju je tempo zakočio. To je bio iskaz emocija na najžešću notu. Mislio sam da će dobaciti više, publika ju je baš voljela.

Jednom ste izjavili da ste stara škola, prestaromodni za AI. Koji su vaši pogledi na sve raširenije korištenje umjetne inteligencije u glazbi?

Ponekad upotrijebim AI samo kako bih provjerio kako bi postojeći tekst i muzika zvučali ako ih nekako obrnem. Međutim, ako su u pitanju druge intervencije, gledam na AI kao na nevidljivog neprijatelja. Tako ga doživljavam. Sumnjam da će umjetna inteligencija naučiti ljudsku emociju i dok smo god živi, različiti smo, u nekoj mjeri bliži ili udaljeniji. Svi doživljavamo na svoj način film, pjesmu. U tome je ljepota.

Koji su vam planovi za budućnost, planirate li možda obilježiti ovu veliku obljetnicu?

Ne planiram. Niti mislim da ću više pisati puno novih pjesama. Na našim se koncertima većinom svi vraćaju na ove stare. One su naša glazbena osobna iskaznica. 

Imate li za kraj ovog razgovora neki savjet za mlade autore i glazbenike koji danas pokušavaju naći svoj glazbeni put i ostvariti snove?

Budite svoji, pišite iskreno i ne odustajte. Ne dopustite da vam broj pregleda određuje koliko vrijedite. Danas se sve događa brzo – tehnologija napreduje, pjesme izlaze jedna za drugom, brzo se slušaju i često još brže zaboravljaju. Digitalne platforme mogu vam pomoći da vas čuju i primijete, ali pravi je izazov trajati. Zato vaše pjesme moraju dati razlog da vas slušaju i da vam se vraćaju. Vaš autorski potpis počinje u onome što samo vi možete ispričati. Zato vjerujte u sebe i budite strpljivi!