Dienne: „Vjerujem da glazba treba biti iznad politike i svih podjela"

Netom po objavi novog singla i spota ”Nema nas”, u kojem se osim totalnog audio kantautorstva predstavlja i kao kompletni video autor (snimateljica, montažerka, redateljica), zadarska pjevačica Ines Piknjač alias Dienne, otkriva nam karijerni zaokret te u kojim smjerovima očekuje pohod na širu publiku

Novi singl i spot “Nema nas”, kažeš, predstavlja veliku prekretnicu u tvom stvaralaštvu. U kojem smislu? Imaš li s autorske pozicije osjećaj da se bitno mijenjaš, ne mislim pritom samo glazbeno.

Da, mijenjam se, odlazim u neka nova prostranstva svog uma, a i života. Ne znam kako da to najbolje objasnim, ali uvijek sam živjela u svom filmu. To ne znači da nisam realna, ali mi inspiracija za glazbu dolazi iz dubokih emocija te životnih i nestvarnih događaja, pogotovo ova pjesma koja je zapravo nekako presjekla sve što za mene više ne predstavlja dobro. Bili to ljudi, situacije, posao, ljubav… nekako sam napravila rez u svemu što nije za mene i rekla sam „nema nas!“

Za vrijeme ranijih razgovora iskopali smo tvoje glazbene korijene iz metal-strujanja. Je li nova stvar pomalo i oproštaj od tih motiva? I koliko je zapravo pjesma rezanje po sebi pa stihovi tipa „opet sam sama“ zrcale realnu situaciju iz tvog života u kojoj tragaš za ljubavlju novog čovjeka? Ili su to samo autorske slobode i imaginacije?

Nikad, metal je uvijek tu, čak razmišljam napraviti metal album. A pjesma je, kao i ostale, uvijek neko seciranje, jer se ja i osjećam sama, pogotovo što se tiče životnog puta i nekonvencionalnoga životnog smjera. Nisam tip kojeg zanimaju obitelj, djeca, auto, kuća, pas, mačka; nisam protiv toga, to je predivno, ali mene zanima istraživanje, istina, more, emocije, um, ljubav… pa tek onda dolaze sve ostale tradicionalne vrijednosti. Osjećam se sama ne zato što nemam ljubav i drage ljude (uzgred rečeno, imam ljubav predivnog čovjeka), nego zato što sam teško nalazila ljude slične sebi, vječiti samotnjaci, artisti, autori, hedonisti, sofisticirani, a opet ludi i posebni na svoj način.

Lirski si i dalje autorica, i kroz tekstove pokušavaš zrcaliti neke svoje ispovijesti i introspektivne momente. Koliko je ogoljavanje tog tipa pristupačno široj publici?
Kakva su tvoja iskustva, je li naša publika odgojena i spremna za tvoj profil pjesama i treba li im ikakva priprema, literarna, pop-kulturna ili ina? Ili je samo dovoljno razumijevati i poslušati?

Smatram da ljudi jako dobro razumiju emocije, ali ih ne vole osjećati, pogotovo ove malo teže. Koliko vidim, ljudi žele veselje, konstantu, zabavu i novce. Kakvo nam je društvo, tj. socijalni konstrukt, tako se i većina prilagodi, ali izuzev svega toga, znam jer sam čovjek, koliko smo mi duboka i divna bića, i da nam sve to treba. Smatram da je publika spremna na sve, oduvijek imam vjere u ljude, pa se zato i bavim glazbom – jer u suprotnom bih svirala sama za sebe. Pritom ne negiram da je možda lakše s nekim drugim žanrom, ali ovo je moj izričaj i istinit je.

Još jedna konstanta u tvom radu i potpis je pod video. Spot si sama snimala, montirala, „zadrala“ u okolici Zadra – plažama i sutonima. Spot je tamnoplavih tonova kao dominantnih. Je li i u bojama odraz osjećaja i refleksije nutrine?

Osobno obožavam te tonove; tamnoplave, ljubičaste, lavanda… nekako bih rekla da je to moja boja. Takve su moje emocije, takva sam ja, moje nebo je ljubičasto, more tamnoplavo i sunce rozo. To sam pokušala u spotu dočarati tu nutrinu, i emociju, i dubinu, i možda približiti to sve ljudima, a isto tako i sebi, jer je i za mene glazba neka vrsta iscjeljenja i terapije.

Također, govoreći o konstantama tvog solo autorskog rada, izdavač Dancing Bear nevezano za komercijalu brojke vjerno stoji uza sve tvoje radove. Odakle takva privrženost? Je li to samo strpljenje i ulaganje u dugoročni break moment kad ćeš preko nekog Eurosonga i Dore kapitalizirati višegodišnje autorske težnje?

Da, našli smo se, povezani smo, vjerujemo si, možemo si sve reći, kao da smo u braku! Strpljenje je sigurno i ulaganje koje će se svakako isplatiti, a što se tiče Dore odnosno Eurosonga, možda se i na to prijavim, nije loša ideja!

Sad kad spominjemo, ako stojiš s Dorom i pokušajima plasmana na Eurosong kao idejom PR-a i upoznavanja šire publike? Je li ti strana ili bliska i možemo li Dienne očekivati u nekoj šamiji i s etno motivima poput Sevdalize recimo, neke od sljedećih godina?

Sve je moguće, to ja nikad ne znam unaprijed, ali da su mi etno motivi dragi, to svakako, pogotovo makedonski, jer sam ipak polu-Makedonka i polu-Zadranka.

Koliko se Ines Piknjač u ovoj fazi života razlikuje od Dienne kao autorsko-kreativne pjevačice i osobe iza koje je tvoj kompletan autorski rad?

Ines Piknjač je Dienne, samo što Dienne ne mora u banku, u dućan, kuhati ručak, prati pod, ići kod doktora itd. Dienne se bavi samo glazbom. Dienne sam ja, ali u nekom savršenom svijetu koji je samo moj, gdje ne postoji ništa osim glazbe, umjetnosti i stvaralaštva.

Dienne

Reci, molim te, onaj dio koji kroz tvoju cijelu karijeru nedostaje ili bar nedostaje u konstantnom dijelu jest terenski i koncertni rad. Zašto Dienne nema po klubovima, festivalima, solo ili grupnim fest redaljkama Republike Hrvatske? Do broja pjesama, imanja konstantnog uigranog benda, nečeg trećeg? Ili nešto bitno propuštam pa to postoji?

Točno, to i mene najviše muči. Evo, sada u Zadru imamo Urbofon Live, pa sviram kad god mogu, javljam se na festivale, pa se javljam booking agentima i poznanicima, dogode se dva-tri koncerta i onda ništa. Onda opet zovem, pa opet molim i tako stalno. Patim od toga što nemam booking managera, jer, da budem iskrena, mogla sam imati puno, puno više koncerata i svirki. Ali ja sam tvrdoglava i ne želim svirati covere! Odnosno, tako mi se stalno govorilo, daj odsviraj sedam-osam covera i dvije-tri svoje pjesme i dobro je. E, ja to ne želim. Nisam cover band (svaka čast cover bandovima, uzgred rečeno), ja sam kantautorica i želim svirati svoje pjesme. Eto, vrlo jednostavno, pa sada, ako ima kojim slučajem koji dobar booking manager da bi ga zanimao rad sa mnom, neka se javi! Tu sam!

Kakvi su planovi dalje s novim autorskim zamahom poslije “Nema nas”? Imaš li gotovih pjesama koje čekaju spot ekranizacije ili ih radiš stihijski i autorski kako osjećaš potrebu? Ako se ne varam, kad smo ranije znali pričati rekla si da radiš i snimaš zapravo puno, ali si perfekcionistica pa razdoblje od singla do singla potraje na brojnim detaljima. Još uvijek je tako?

Sada trenutačno radim pjesmu po pjesmu kako me pukne. Nisam više toliko u perfekcionizmu jer me to izmučilo do krajnjih granica. Ne mogu reći da sad pišem svaki mjesec tri-četiri pjesme, ali nekako mi je sad lakše raditi nakon prvog albuma. Nemam pojma što da ti kažem, nekako sam oslobođena, imam više ideja, vizija i svega. Naravno da će biti još koji singl i drugi album, polako radim, imam za sada tri pjesme, očekujem da ću do kraja godine imati bar četiri.

Jedna od bivših video suradnica s kojom si realizirala neke video radove darovita je fotografkinja Andrea Mulder, jedan od novih suradnika na autorskom, instrumentalnom polju jest bubnjar Jere Šešelja, između ostalih iz Pavela. Koliko suradnje s drugim ljudima proširuju tvoju autorsku osobnost u audio-video obliku, a koliko ti zapravo pomažu samo izgurati tvoje autorske ideje?

Rad s ljudima je dosta bitan, jer bez obzira na to što je ideja tvoja i ti napišeš melodiju i tekst, drugi ljudi (koji čuju, osjete i vide) znaju prepoznati i nadopuniti to u jednu smislenu i divnu cjelinu. Svatko tko mi je bio blizu ostavio je traga i sva iskustva cijenim i poštujem, čak i ona neugodna, jer me to sve nadograđuje kao osobu.

Je li iz Zadra – zbog dislokacije od glazbenih centara ako ih uvjetno uzmemo kao trokut Zagreb-Split-Rijeka – teže dolaziti do medija i pažnje šire publike ili taj zemljopisni element nema veze?

Ne, svejedno je gdje si danas, nekako je sve povezano digitalno, ako imaš internet svugdje možeš biti prisutan, bar na daljinu. Čak mi je sada i malo lakše jer znam ljude u Zadru pa se nazovemo, popijemo kavu i riješimo sve. Zadar je turističko mjesto pa ima puno mogućnosti, a vjerujem u bližoj budućnosti da će se Zadar još izgraditi kulturno, kao što su se izgradili Šibenik i Rijeka.

S obzirom na snažan stav i isto takve teme u pjesmama, kako komentiraš društveno-političku situaciju u zemlji? Stimulira li trenutačni M/Ž rat na relaciji, primjerice, teme abortusa i odluka žena o svom tijelu na tebe kao autoricu fokusiranu zasad na introspektivne skice, ili te zaobilaze socio-backgroundi?

Vrlo je jednostavan moj stav. Ja sam čovjek, kao i svaka žena, i svaki muškarac, moje temeljno ljudsko pravo jest imati autonomiju nad svojim tijelom. Moje temeljno ljudsko pravo jest da imam jednake mogućnosti kao i svi drugi ljudi. Žene su isto ljudi, nismo nekretnine, nismo izmišljena bića – ljudi smo.

I za kraj, jedno hipotetsko pitanje – trenutačni kralj tuzemne estrade te čuje i s obzirom na korijene u tom nekom sympho metalu, Marko Perković Thompson priđe s ponudom za duet. Odazivaš li se? Ako da, imaš li uvjete, i zašto i ako ne, opet zašto?

Zanimljivo, jako zanimljivo. Takva pitanja mi nisu najdraža jer vjerujem da glazba treba biti iznad politike i svih podjela. Za mene je ona nešto posebno – univerzalni jezik koji povezuje ljude, bez granica i bez utega prošlosti. Poštujem rad svakog kolege, pa ako govorimo o duetu, radije bih duet sa Senidah ili, ako se radi o metalu, onda Dinom Jelusićem.