Dino Bahtijarević - od roadieja do menadžera Parnog valjka

Stepenice se ne smiju preskakati, “moraš prvo puzati da bi znao hodati”, Hus je to davno lijepo napisao. Sviraš svojim fanovima, uvijek moraš dati sve od sebe

“Ne znam kako, ali sjećam se apsolutno svega. Prvu gažu u životu imao sam na jednom festivalu u Zaboku, slagali smo razglas, rampe, rasvjetu i sve ostalo, vratio sam se kući u deset ujutro i rekao sam tati: “To bi bilo to, hvala, ali ja se time neću baviti!”. Bilo je jako naporno. Međutim, za par dana me Nenad Zubak pozvao da krenem u Orahovicu, na Gibonnijev koncert. Da skratim, trideset godina kasnije, Zubak i ja smo dalje smo na gažama zajedno”, započinje svoju priču Dino Bahtijarević, menadžer Parnog valjka.

Osim uloge u Valjku, Bahtijarević brine i o Neni Belanu i Fiumensima, koncertni je organizator te redoviti korisnik usluga Hrvatskih autocesta: “U prosjeku sam na putu oko 200 dana godišnje, što iznosi između 60 i 70 tisuća prijeđenih kilometara”. Njegova profesionalna karijera vezana je za koncerte, turneje, a o brojnim pričama s ceste tijekom posljednjih godina dala bi se snimiti solidna televizijska serija. Njegov aktualni projekt, između ostaloga, je turneja povodom 50. godina Valjka koja će kulminirati velikim koncertom u zagrebačkoj Areni, 29. studenoga. U rijetkom predahu između putovanja, našli smo se u jednom zagrebačkom kafiću i porazgovarali o životu na turneji s Valjkom, Belanom i Fiumensima te koncertnoj i glazbenoj industriji u Hrvatskoj…

Kako je, zapravo, započela tvoja suradnja s Parnim valjkom?

Valjak je, realno, dio mog života otkad sam se rodio do danas. Na prvoj gaži s bendom sam radio rasvjetu, bilo je to u Bihaću, 1996. Predizvođač je bio tada mlađahni Petar Grašo. Godinama sam, također sa Zubakom, radio razglas i rasvjetu, međutim, u jednom trenutku su me Hus i dečki pitali bi li bio njihov roadie i brinuo samo za njihove instrumente. Naravno, doletio sam na prvi poziv, to je bilo 2000. i od tada do danas sam od roadieja postao menadžer i čovjek koji je zapravo zadužen za sve u bendu, ne samo za organizaciju. U to vrijeme putovao sam sa Zdenkom Nikolićem Šajom koji me naučio toliko toga u ovom poslu, ali i o životu općenito.

U odnosu na devedesete, kako danas izgleda bendovski pogon, koliko je ljudi uključeno u poslovanje Parnog valjka?

Ukoliko radimo velike svirke, kao na ovoj turneji “50”, iz Zagreba u druge gradove šleperima putuje apsolutno sve, od razglasa do rasvjete. Standardnu ekipu podrazumijeva osam članova benda, zatim Nenad Zubak kao ton majstor, Daniel Škrbo na monitoringu, Roberto Borovec i njegova dva momka koji se brinu isključivo o binskoj opremi benda, Dino Petrina i Domagoj Štefanović na lightu, ja kao menadžer te naš Kajo koji je preko 40 godina zadužen za transport instrumenata Parnog Valjka. Uz njih, tu su i četiri osobe koji su na mjesečnom honoraru u hladnom pogonu benda: Tajana Škoro (social media), Željka Rudar (PR), Vedran Baotić (vizuali) i Dinko Bošnjak (snimatelj)

Kako izgleda tipični dan na turneji Parnog valjka?

Prvi na put kreću tehničari koji dolaze u dvoranu tri sata prije benda. Sve se namješta i slijedi kabliranje te tzv. line check nakon čega dolazi bend i radimo probu. Za to vrijeme, s domaćim promoterima i organizatorima prolazim sve detalje i pripremamo se za nastup. Nakon tonske, odlazi se u hotel jer bend i ekipa uvijek moraju imati odmor od par sati prije nastupa. U backstage se dolazi 45 minuta prije svirke, malo se družimo i opuštamo prije izlaska na binu. Nakon koncerta, bez obzira gdje se svira, kompletna ekipa vraća se u hotel jer izbjegavamo noćne vožnje. Bitno nam je da svi imaju uvjete za odmor i mir koji je prijeko potreban da bi koncerti bili na nivou.

Koliko je Valjak zahtjevan po pitanju ridera, odnosno hrane i pića u garderobi i sličnih stvari?

Radio sam sa zaista puno stranih bandova kroz zadnjih trideset godina i, u usporedbi s njima, Valjkov rider je apsolutno jednostavan i na njemu nema ništa komplicirano. Puno je zahtjevniji tehnički i produkcijski segment gdje zaista tražimo visoki nivo opreme, ali tako mora biti jer Valjak je uvijek držao nivo u ovom poslu. Usput, najveće strane zvijezde su ujedno i najnormalniji ljudi. Primjerice, na koncertu R.E.M.-a u Domu sportova bio sam klinac zadužen za pomoć njihovoj produkciji. Kada sam ušao u njihov restoran, Michael Stipe me pozvao da sjednem i ručam s bendom.

Dino na radnom mjestu

Kako je, zapravo, došlo do toga da ti postaješ glavni menadžer benda? Je li to bila postupna odluka ili je postojala konkretna situacija koja je odredila tijek tvoje karijere?

Valjak se s tadašnjim menadžerom razišao 2014., ja sam u međuvremenu vodio brigu o opremi benda, tehničarima i transportu. U jednom trenutku sam došao Husu i rekao: “Vrijeme je! Sve sam vidio, sve prošao, daj mi šansu”. Bend me nakon tjedan dana nazvao i rekli su: “idemo!”. Prvi koncert kojeg sam organizirao bio je onaj u pulskoj Areni 2016., mislim da je to jedan od boljih koncerata koje je Arena vidjela, barem su takvi komentari bili nakon koncerta. Pripremili smo bili ogromnu produkciju, sa scenografijom koja je do tada zaista bila neviđena kod naših izvođača i zauvijek ću biti ponosan na taj koncert i cijelu “2 u 1” turneju.

Za bend, ali i cijelu glazbenu industriju posebno je bio izazovan pandemijski period kada su glazbenici prvi izgubili posao i zadnji se vratili. Kako je to proživio i preživio Valjak?

Prije toga, kad se bend baš jako zahuktao i kad smo radili odlične stvari, Aki je doživio moždani udar i imali smo skoro godinu dana pauze. Nakon njegovog oporavka, krenuli smo opet na tour, “Runda 44”, bila je to odlična turneja, svirali smo na baš lijepim mjestima. Nakon toga je uslijedila korona tijekom koje smo dvije godine bili bez prihoda, a tu ne govorimo isključivo o bendu, već i ljudima i njihovim obiteljima koji žive isključivo od koncerata. Međutim, i tu je bend pokazao veličinu – neću ići u prevelike detalje, ali Parni Valjak je brinuo o svojim ljudima. Zato smo i danas zajedno na okupu. Onda se dogodio taj apsolutni šok u siječnju 2022 i Akijeva smrt.

Njegovim odlaskom nije samo bilo pitanje kako će bend nastaviti dalje, već i što će biti s tvojim poslom i egzistencijom, kao i cijelog bendovskog pogona…

To je dan u životu kojeg ne mogu nikada zaboraviti. Ja sam tu vijest morao javiti Husu, zatim i ostatku banda. To su teški trenuci koje bih htio zaboraviti, ali ne mogu. Aki je bio prije svega moj veliki prijatelj, proveo sam s njim puno vremena, pa i zadnje dane uoči smrti. Bio je jedan od najvećih rock pjevača, u svjetskim okvirima. Mi smo se odmah počeli nalaziti u našoj “rupi”, potpuno zbunjeni i tužni. Teško je opisati te emocije, ali svi su imali ideju da bi nekako ipak trebalo nastaviti s radom. Zbog pjesama, zbog ljudi, zbog svega. Igrom slučaja, već smo od ranije imali rezerviranu Arenu u Zagrebu i to je trebao biti veliki koncert Parnog valjka. Umjesto otkazivanja, dogovorili smo se da odradimo jedan lijepi koncert u čast našeg Akija što je na kraju ispalo prekrasno. Uslijedili su deseci poziva da sličnu stvar ponovimo u mnogim gradovima no odlučili smo napraviti još jedino Arenu u Puli, čiji je Aki bio počasni građanin. Došli smo s puno naših prijatelja i gostiju, bilo je jako emotivno i lijepo. Nakon toga nismo imali klasične audicije, dolazili su neki glazbenici na probe, no nije se dogodio potpuni klik dok nije došao Igor Drvenkar. Iako je zapravo dvaput otkazivao dolazak, već na prvoj probi znali smo da je to to i da je vrijedno probati. To je bilo suđeno, Igor Drvenkar i Valjak morali su uspjeti. Super je dečko, osobno mi je baš drago da je u bendu, da sam ga upoznao i da mogu surađivati s njim.

Koji ti je najdraži koncert Valjka?

Ne mogu izdvojiti samo jedan, ali spomenuo bih Ljetnu pozornicu u Opatiji 2000. kada sam prvi puta bio roadie Valjka, Dom sportova za 25 godina benda te već spomenutu Pulu 2016. jer je bio i naš prvi veliki koncert kojeg smo zajedno organizirali. Znam da je najtužniji definitivno onaj za Akija u Areni Zagreb.

Ima li zapravo menadžer benda opis svog posla, postoje li tu granice djelovanja?

Za mene, posao menadžer znači vođenje poslovnih i organizacijskih aspekata, od planiranja turneje, pregovora i promocije do rješavanja raznih situacija na putu. Menadžer treba omogućiti glazbenicima da se fokusiraju na kreativnost dok on brine da sve drugo funkcionira. U suštini, on je most između benda i vanjskog svijeta. Osobno, uvijek pazim da sve teče glatko, a ako se i pojavi problem, bend ga ne smije osjetiti. U našem poslu sam organizator, ali često i savjetnik i podrška. Menadžer nije samo u pozadini, već onaj koji sve drži na okupu i čini razliku između kaosa i harmonije. Često je ta uloga nevidljiva, ali izvođači s kojima radim znaju koliko im to znači i to mi je najveće priznanje.

Koliko su cijeli sustav organiziranja koncerata i koncertna industrija u Hrvatskoj općenito uređeniji nego prije, recimo, 20 ili 30 godina?

Glazbena industrija se definitivno promijenila u zadnjih 30 godina jer je danas lakše doći do publike zahvaljujući internetu i digitalnim platformama. S druge strane, organizacija koncerata nije pratila te promjene jer je postalo teže održati dugoročnu vrijednost u poslovnom smislu. Često vidim da se mnogi glazbenici ne cijene dovoljno i nemaju dugoročne vizije. Nije potrebno svirati svuda i po svaku cijenu, treba se postaviti i držati do uvjeta. Mnogi ne shvaćaju pravu vrijednost jednog koncerta i što on znači za grad, lokalno gospodarstvo, ugostitelje, taksiste, produkcije, hotele…

Kako iz tvoje perspektive izgleda koncertni bum koji se događa u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina, pogotovo nakon pandemije? Koliko ste ga ti i tvoji bendovi osjetili?

Dogodio se koncertni bum, ali to ne znači nužno i da je to dobro. Recimo, ovo što se događa s Arenom u Zagrebu djeluje mi nerealno. To je postalo natjecanje u proglašavanju rasprodanih koncerata koji zapravo nisu rasprodani, s 8 ili 9 tisuća ljudi. Tu se počela događati čudna priča u kojoj osobno ne želim sudjelovati. Isto tako događa se još nešto o čemu se još ne priča glasno, a to su abnormalna poskupljenja koja su dugoručno neodrživa. Dvorane, produkcije, svi poskupljuju maksimalno, a cijene karata, nažalost, ostaju više manje iste. Naši će ljudi bez problema dati 200 eura za strani koncert, a da stavimo 100 eura za domaći bend u Areni, ljudi bi nas osuđivali. To je pokazatelj da još uvijek nismo dovoljno valorizirani iako produkcijski nimalo ne zaostajemo za svjetskim koncertnim standardima. Već je sad jako teško sve to financirati tako da ne znam šta će biti, ali uskoro će cijela industrija morati sjesti za isti stol i razgovarati. Parni Valjak i Neno Belan rade planski i realno, Belan prije Arene nije svirao u Zagrebu godinu i pol dana. U tom razdoblju sam odbio minimalno 20 poziva da sviramo jer kad radimo Arenu, ne sviramo i ne pojavljujemo se u blizini. Ako Arena bude super, znamo da se nećemo moći obraniti od poziva za svirke što se upravo i događa.

Što bi onda poručio glazbenicima, kad je pravo vrijeme za “napad na Arenu”?

Napasti Arenu treba kada si spreman, ne samo u glazbenom već i u poslovnom smislu. Treba imati dovoljno jakih pjesama, izgrađenu bazu fanova i tim koji može sve to logistički poduprijeti. Jedan od primjera je nedavno održana Belanova Arena na koju je čekao 40 godina i koja je rezultirala jednim od najboljih koncerata u tom prostoru uopće. Ne vidim mladi bend u Hrvatskoj koji će za pet godina doći u Arenu Zagreb. Kad vidim domaće top ljestvice, primjećujem da sedam od top deset izvođača ne nastupa nigdje. Smatram da je sviranje uživo jedno od glavnih, ako ne i glavno mjerilo uspjeha. Kod nas je drugi problem što ne postoje mjesta za svirku. Mladi bend koji bi želio nešto napraviti u Hrvatskoj može svirati u tri, četiri kluba koji još postoje ili na trgovima ako ih pozovu turističke zajednice. To je jedna osjetljiva tema, vjerujem da ljudi na tim pozicijama, u TZ-ovima, zapravo kreiraju masovni ukus. Ukratko, ako promotori i bendovi rade kao tim, s jasnom vizijom, kvalitetnim organizacijskim standardima i odgovornim pristupom, možemo dignuti razinu domaće scene i omogučiti izvođačima da zasviraju na većem broju mjesta.

Osim Valjka, vodiš brigu i o Neni Belanu i Fiumensima. Kako je započela ta suradnja?

Suradnja je počela 2017.godine kada nas je sve skupa spojila Lida Hamar. Jako sam zavolio Belana, obožavam Fiumense, Vedrana Križana, Lea Rumoru i Olju Dešića i našeg tehničara Iveta. Putovanje s njima je privilegija, to je sve baš jedna jako lijepa priča. U odnosu na Valjak, to je manji pogon, ali zapravo slično ustrojen i jednako profesionalan. Nas šestorica putujemo u našem kombiju i jednostavno uživamo.

To je, ujedno, i bend s iznadprosječnim brojem koncerata za hrvatske prilike…

Tako je, sviramo 60 do 70 koncerata svake godine, to su dva ili tri sata hitova i naravno da je interes konstatan. Toliki interes svih ovih godina i ne čudi jer Neno uz sebe ima tri fantastična glazbenika, poznate Fiumense koji su s njim 28 godina i oni zajedno stvaraju glazbu koju ljudi vole, a uživo zvuče izvanredno. Ono što bih volio napomenuti je da često daju priliku mnogim kolegama pozivajući ih na koncerte kao gostujuće glazbenike što je vrlo lijepo.

Prije Arena i velikih rasprodanih dvorana, i Belan i Valjak prošli su kroz karijeru mala sela i općine, vatrogasne domove i domove kulture, šatore i male klubove. Može li se zapravo svirati Arena bez odrađenog staža po takvim mjestima?

Stepenice se ne smiju preskakati, “moraš prvo puzati da bi znao hodati”, Hus je to davno lijepo napisao. Sviraš svojim fanovima, uvijek moraš dati sve od sebe. Pokojni Aki je prije 25 godina pjevao u Grubišnom Polju u dvorani za 300 ljudi potpuno jednako kao tjedan dana kasnije u Osijeku pred 5000 ljudi. To je jedini način na koji se treba raditi. Parni valjak i Belan sa Fiumensima su u svojim karijerama prošli sva ova mjesta koja si nabrojao i onda su im Arene došle kao nagrade.

Što, recimo, izvođač treba imati da bi te privukao na suradnju?

Prvi uvjet je glazba tog izvođača, a zatim razumijevanje onog čime se bavimo svi skupa. Svi ljudi koji rade za bend su bitni i moraju imati poštovanje jer i o njima ovisi kako će band svirati. Zato i radim samo s izvođačima koji razmišljaju u tom pravcu. Ne može tehničar spavati u lošem smještaju ili biti gladan, a da na koncertu očekujemo savršen light ili naštimanu gitaru. Svi moraju imati top uvjete i za to se borim, evo gotovo 30 godina.

U tom smislu, a s obzirom na veliki broj dana provedenih na putu i u kombiju, koliko je važna briga o mentalnom zdravlju glazbenika? Pazi li se na to jednako kao i na ukočena leđa ili istegnuti lakat?

Na putu sam oko 200 dana godišnje. Treba paziti na sve i puno toga baziram na psihologiji. Nekad među ljudima na putu postoje nesuglasice jer svi imamo svoje taština i ega koji su na putovanju još osjetljiviji. Bavimo se iznimno napornim poslom, toga smo svi svjesni, a moj zadatak je da pazim da sve funkcionira pa i u tom smislu. U konačnici, iskusniji i stariji bendovi svjesni su da je život glazbe i koncerata velika privilegija jer raditi posao koji voliš nije nešto što se podrazumijeva. Mi to cijenimo.

Za kraj, s iskustvom u glazbenoj i koncertnoj industriji, imaš li neki savjet za mladi bend, kako i kuda krenuti da jednog dana možda imaju karijeru kao Belan ili Valjak?

Iskreno, ako je bend svjestan svoje kvalitete i ako zaista vjeruje u to što radi, bitno je da se cijene i ne daju na sebe. Nemojte svirati za 100 eura, inzistirajte na nekim uvjetima i postavite se pravilno jer će vas onda i drugi ljudi više cijeniti. Kad sam s 20 godina bio roadie, moja ekipa i ja smo bili na glasu kao skupi i kao netko tko stalno nešto zahtijeva. Kasnije više nikada nisam bio skup ljudima koji znali što dobivaju od nas. Publika voli slušati dobru muziku i ići na koncerte, zato ne dozvolite da vas razni kokošari podcjenjuju i ucjenjuju.