Posljednje poglavlje festivala
Dino Grgurić: „Velvet je kao situationship. Sada mu je savršeni trenutak za kraj“
Za prisjetiti se prvih trenutaka kad sam prije gotovo deset godina stupio na jedno od izdanja Velvet Festivala u Puntu na otoku Krku ne treba puno.
Živopisne slike mediteranskog morskog krajolika povezanog s glazbom i jednom opuštenom, a opet veselom i živom atmosferom vraćaju se kao kolačići iz Proustovog djetinjstva. Tom strujom svijesti ispisao bih stranice i stranice, a da ne bih ni došao do glazbenog dijela festivala, iako je on, naravno, esencijalni dio Velveta.
Velvet festival / press
Nema potrebe lagati, možda sam svake godine znao za eventualno 30 posto izvođača, od toga njih 10 do 15 posto aktivno slušao. Ne znam točno što me navelo na Velvet ni koji je bio okidač (možda blizina studiranja u Rijeci), budući da sam godinama igrao na sigurno i špijunirao festivale na kojima znam barem preko polovice izvođača.
Bez pomisli o reciklaži
Velvet je bio upravo suprotno od svega probavljenog kroz godine i godine lutanja, teških razočaranja s poznatim imenima te preskupim i precijenjenim festivalima koji su se ponavljali te postali, u okvirima današnjeg novinarstva, copy and paste. Recikliranje je riječ koju volim samo u kontekstu razvrstavanja otpada pa mi je nakon deset godina Velveta drago da u nijednom trenutku ovog festivala u Puntu nije bilo ni pomišljanja da dođe do reciklaže.
Godina 2025. velika je za Velvet, a ako se i gleda iz perspektive posjetitelja, zapravo i tužna. Tko odluči od 25. do 29. lipnja biti na Krku, može posjetiti posljednje izdanje festivala. Kako i zašto je do toga došlo te ima li na kraju svega razloga za tugu ili je to samo poziv na neke nove vesele i pozitivne promjene koje će se događati na festivalskoj sceni, doznali smo od Dine Grgurića, jednog od idejnih začetnika i organizatora Velveta.
U jednom intervjuu spomenuo si da ste otkrili svoju ciljanu publiku i da je to promijenilo perspektivu festivala. Možeš li detaljnije objasniti taj trenutak spoznaje i kako je to utjecalo na smjer Velveta?
Znaš što je fora? Na Velvet dolazi stvarno sjajna ekipa – naslušani, modno osviješteni, pametni i pristojni ljudi koji su željni istraživanja, putovanja i stvaranja novih uspomena. Zvuči kao klišej, ali mene to stvarno pokreće: ti ljudi imaju stav, zanimljivi su i nije ih lako zadovoljiti. A baš u tome je izazov – pokušavati dotaknuti njihove okusne pupoljke, glazbene i kulturne.
Velvet festival / press
Rekao si da „Velvet nikada nije bio kapitalistički projekt“. Što to točno znači u kontekstu festivalske scene u Hrvatskoj i kako uopće održavati takav duh, dok festival istovremeno raste?
Bilo je teških trenutaka, neću to skrivati. Da se sve svodilo na novce, trebao sam odustati još prije pet-šest godina. Ali odlučio sam riskirati – svoj život, svoje zdravlje – zbog nečega u što sam stvarno vjerovao. Danas je kroz Velvet prošlo gotovo 30.000 ljudi i mislim da je to vrijedna žrtva.
Sad sam tek zakoračio u tridesetu i osjećam se presretno što sam u tako malo vremena uspio ostvariti toliko puno. Iz ove perspektive jasno mi je da je to bila moja svrha i misija – i vjerujem da se ta posvećenost osjeti u svemu što Velvet jest i što prenosi.
Poanta? Izbacivanje iz rutine
Ime festivala povezano je s pjesmom BADBADNOTGOOD “Velvet/Boogie no. 69” koja vam je predstavljala zvuk festivala. Kako su se taj inicijalni zvuk i vizija razvijali kroz godine?
Krenuli smo puno eksperimentalnije nego što radimo danas, a tu je definitivno veliku ulogu igrala moja glazbena pozadina – još iz srednjoškolskih dana, kad sam slušao sve od jazza, nekih ludih salsa stvari pa do opskurnog diska.
Ali realno, troškovnik je zahtijevao određene ustupke. Iako, to zapravo i nisu ustupci u klasičnom poslovnom smislu: više sam odlučio krenuti u smjeru jako dobrog urbanog festivala – ‘ajmo to nazvati nekakvim pozitivnim populizmom – iako je i ta riječ zapravo pogrešna, ali ne znam kako drugačije to opisati. Postalo mi je važnije približiti što više ljudi što boljoj glazbi, nego forsirati isključivo osobne glazbene fetiše za malu publiku. Na neki način sam se otvorio pozitivnim promjenama u društvu, a paralelno s tim razvijala se i vizija festivala.
Zamisli da nekome daš trailer nečeg nevjerojatnog i onda ga/ju potpuno oduševiš, izbaciš iz rutine. To je poanta. A i kod Velveta je fora što ima toliko različitih žanrova da se često dogodi da netko tko sluša isključivo elektroniku ostane zatečen nekim bendom i obrnuto. Tako da, u principu, pokušavamo ljudima otvarati vidike. I mislim da je to jako dobra stvar.
Gle, kod mene je to bilo par tonova, pa jedna pjesma, pa opsesija i to me odvelo dalje: prema knjigama, filmu, na kraju krajeva kritičkom i poslovnom razmišljanju, uživanju u skromnim stvarima i ljubavi prema bližnjima. Glazba stvarno nije zezancija i može biti platforma za toliko napretka, a naša publika došla je stvarati upravo to – uspomene.
Često naglašavaš da Velvet mijenjate svake godine i da nakon završetka ne znate što ćete pripremiti za sljedeće izdanje. Koliko je ta nepredvidljivost namjerna strategija, a koliko prirodna posljedica vašeg pristupa?
Moj odgovor na ovo pitanje bit će jako kratak – ne znam. Ali stvarno: nemam pojma što ćemo raditi sljedeće godine i ne znam kako to objasniti.
Kad pogledam 93,5 % ostalih festivala, s istim lineupovima iz godine u godinu, istim dizajnom, istom pričom – na intelektualnoj razini mi stvarno nije jasno zašto bi itko tamo išao. Ne pronalazim se u takvim festivalima: jednostavno ne rezoniraju sa mnom. Meni su uzori festivali poput HORST-a u Belgiji; generalno znaš što možeš očekivati po atmosferi i vibri, ali te svake godine potpuno iznenade s nekim radikalnim zaokretom, promjenom konteksta, dizajna, lineupa… Svega. Pogledajte taj festival, stvarno ga obožavam.
Kažeš da nikada niste inzistirali na velikim imenima, već ste poticali publiku na istraživanje. Kako birate izvođače i koliko vam je važna njihova prepoznatljivost nasuprot kvaliteti?
Danas je booking jako zahtjevan i mislim da ljudi to često ne shvaćaju: ovdje mislim na internacionalni booking. U zadnje dvije-tri godine se sve promijenilo do te mjere da je postalo gotovo neprepoznatljivo. Znaš ono: tri su velike firme pokupovale pedesetak indie agencija i bookinzi su postali procesi u kojima ti više treba odvjetnik nego dobra namjera.
Velvet je imao i sreću i nesreću što se uvijek odvija isti vikend kad i Glastonbury pa smo godinama bili druga ili treća opcija. Danas je jako teško raditi međunarodni booking – to su odnosi koji se grade godinama i tek kad uspostaviš određeno povjerenje s agentima, možeš dobiti neku prednost u odnosu na druge. A ako ćemo biti potpuno iskreni, kapaciteti općine Punat ni ne mogu izdržati „velika imena“, no to nikad nije ni bila naša ambicija.
Kraj je morao doći
Velvet je svojevrsno glazbeno showcase događanje. Koliko je taj aspekt festivala važan za razvoj regionalnih glazbenika i jesi li vidio konkretne primjere karijera koje su profitirala od nastupa na Velvetu?
Pa uz MENT smo jedini malo hrabriji showcase, da. To je, naravno, jako važno, kao što kažeš, za razvoj regionalne scene. Ali konkretne primjere mi je teško nabrojati jer je to zapravo suština toliko različitih nastupa i stvari. Vjerojatno smo nekome pomogli, pada mi na pamet nekoliko imena, ali ne bih se usudio time hvaliti.
Velvet festival / Marko Lopac
Nakon deset godina Velvet će sada imati svoje posljednje izdanje. Što te navelo na odluku da završiš s festivalom i kako planirate obilježiti taj „posljednji ples”?
Odluka da završim s festivalom nakon X godina zapravo je bila tu od samog početka, još dok smo ga pokretali. Želim ga završiti u najboljoj mogućoj uspomeni, na vrhu. Imam puno primjera festivala koji su mi obilježili mladost, ali koji su mi ostali u gorkoj uspomeni jer su se ili prodali, propali ili podredili nekim političkim strukturama.
Ja želim stati dok je sve još zdravo, dok smo svi u naponu snage i dok je najbolje. Realno, tek sada bi bilo pravo vrijeme da se nastavi, ali po meni je savršen trenutak za stati. Kao neki situationship!
Na izgradnji festivala svake godine radi mnoštvo ljudi iz cijele Europe. Kako upravljaš tako velikim timom i kako osiguravaš da približno svi dijele istu viziju?
Joj, ne pitaj me to, molim te. Posloženi smo, pogotovo nakon ovoliko godina, ali ovdje se radi o tisućama mailova za tih nekoliko dana i stvarno je komplicirano održati tu strukturu. Generalno, ključno je okupiti oko sebe ljude kojima maksimalno vjeruješ, podijeliti ih po sektorima i outsourceati što više toga.
Bez moje Karle, Karle Dorkić, danas ne bih postojao. Ona me stvarno prati u svemu i drži mi glavu iznad vode. Težak je ovo posao, puno je interakcije, puno razgovora, jer na kraju krajeva, ipak radiš s ljudima.
Velvet se opisuje kao „svjetionik za urbane supkulture“. Koliko je važno stvarati kulturne platforme izvan velikih urbanih centara?
Nažalost, ne vidim puno inicijativa koje pokrivaju tako širok spektar kulture kao što to radi Velvet. To ne govorim pretenciozno, nego se iskreno nadam da će se pronaći neki mladi luđaci i luđakinje koji će iskočiti iz ustaljenih okvira, jer je to toliko važno za zajednicu, regiju, svijet.
Svaki trenutak kao prekretnica
Koliko je lokacija na otoku Krku ključna za identitet festivala i kako surađujete s lokalnom zajednicom u Puntu?
Ta kombinacija mediteranskog šarma, prirodnih ljepota i autentičnosti našeg mjesta stvara jedinstvenu pozadinu za glazbu koju predstavljamo. Za Punat sada sigurno zna stotine tisuća ljudi više nego prije. Iskreno, žao mi je da se to više ne cijeni i razumije, ali tako je uvijek.
Što se tiče suradnje s lokalnom zajednicom, ona nam je iznimno važna. Trudimo se biti partneri, a ne samo organizatori. Radimo zajedno s lokalnim ljudima, od općine do malih poduzetnika i volontera, kako bismo osigurali da festival donosi korist svima – da nije samo događaj za posjetitelje, već i za zajednicu koja nas svakodnevno podržava i čini Velvet posebnim. Bez te sinergije s Puntom i otokom, Velvet ne bi bio to što jest.
Velvet festival / press
Kada pogledate unatrag na dosadašnja izdanja festivala, što biste izdvojili kao najvažnije trenutke ili prekretnice u njegovoj povijesti?
Svi trenutci su mi najvažniji i sve mi je prekretnica. Drago mi je vidjeti koliko smo toga svi zajedno proživjeli.
Što je, po tvojem mišljenju, najveće postignuće Velvet Festivala u kulturnom smislu?
Vjerojatno hrabrost i neovisnost.
Na što se bacaš sljedeće? Velvet će završiti, što za tebe slijedi dalje?
Za mene sada slijedi velika pauza i pravi predah od svega. I da budem potpuno jasan – ovo nije PR stunt, Velvet stvarno završava, zauvijek. Naravno, imam nekoliko ideja, ali ne bih previše otkrivao. U glazbi ostajem sigurno, na ovaj ili onaj način.
Jedva čekam napokon preslušati sve albume koje već godinama nisam stigao, jedva čekam pročitati sve knjige koje su ostale nepročitane. Jedva čekam s frendovima iz djetinjstva odigrati FIFA-u, napraviti im svoju carbonaru i odmoriti glavu bez gledanja u mobitel.
Znam da će mi svi nedostajati, ali vrijeme je za krenuti dalje. Nevjerojatnih deset godina. Nevjerojatnih.
Za kraj, po čemu bi najviše volio da ljudi pamte Velvet?
Za kraj, volio bih da ljudi Velvet pamte po tome što je zaista bio nešto samo naše – zajedničko, posebno mjesto. Ja sam se, srećom, samo našao u pravom trenutku i na pravom mjestu da budem dio te priče.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.