Edo Maajka: „Ovo je kao godišnji odmor, kao neki glazbeni retreat bez previše odgovornosti na mojim leđima"

Kad se susretnu reperska iskrenost i jazz improvizacija, nastaje prostor slobode – prostor u kojem Edo Maajka pronalazi novi zvuk i novu lakoću

S Jazz orkestrom HRT-a reinterpretirao je svoje pjesme kroz bogatstvo brass dionica i orkestralne dinamike, zadržavajući istu snagu teksta i poruke. Uoči koncerta u Lisinskom, 29. studenoga, Edo za portal Glazba.hr govori o stvaranju glazbe koja diše, improvizira i ruši granice između žanrova. 

Jazz orkestar HRT-a već je surađivao s raznim glazbenicima, ali hip-hop je ipak poseban izazov – kako je izgledao proces prilagodbe tvojih pjesama jazz aranžmanima?

Aranžeri Luka, Miron i Bruna imali su totalnu slobodu, ja sam uletio samo na dva mjesta s nekakvim izmjenama; prilagodio sam malo flow i vokal ovisno o glazbi, bio je gušt. Slatka briga bila je izabrati pjesme. Ja sam imao svoj popis, Miron je imao svoj pa smo se našli u sredini. Kad imaš kvalitetan tim glazbenika, nije teško napraviti prilagodbu nijednog glazbenog pravca.

Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a / Matej Grgić

Kad si prvi put čuo svoje pjesme u izvedbi jazz orkestra, što te najviše iznenadilo ili oduševilo?

Volim bras; u aranžmanima je sve prožeto dobrim bras dionicama, odličnim solažama, prekrasna analogija, svaka pjesma ima ambijent koji odlično sjeda za svaku od njih. Nakon par proba je sve zvučalo prirodno, kao da smo skupa te pjesme ispočetka napravili, a sjedaju i meni i njima. Iznenadile su me pjesme za koje sam najmanje bio uvjeren da su potrebne u ovakvom projektu, a to su ”Prikaze”, ”Bomba”, ”Pržiiii” – mislio sam da to neće sjesti kako treba, ali su sjele i odlično zvuče!

Tvoja karijera traje više od 20 godina – što ti ova suradnja znači u odnosu na sve dosadašnje glazbene prekretnice?

Ovo je kao godišnji odmor, kao neki glazbeni retreat bez previše odgovornosti na mojim leđima. Imamo dirigenta koji kontrolira sve, ja ne moram pratiti slaže li se basist s bubnjarem ili je li tim trubača na vrijeme uletio. Čak i ako ja odlutam, imam nekog tko ce me trznut i reći: „’Aloooo, ideš, di si?“

Ova suradnja mi je i šlag na tortu, nakon puno iskustava s raznim bendovima i DJ-ima.

Tvoji su tekstovi poznati po kritičnosti i društvenoj angažiranosti. Kako se ta dimenzija prenosi kroz suradnju s orkestrom i kroz ovakav, možda mekši, ali raskošniji zvuk?

Ovaj bend itekako zna zvučati žestoko, ne bih ja rekao da je mekano nego više akustično, analogno i prirodnije, ali žestina je tu. Dinamika koju smo dobili je prekrasna. Nebitno je radi li se o društveno angažiranoj ili ljubavnoj pjesmi ili je neka parodija, bitno je za nju pronaći i napraviti aranžman koji se poklapa s emocijom koju pjesma nosi, a ako netko zna pretapati zvuk i praviti emocije, onda je to ovaj orkestar.

Posljednji album Moćno nagrađen je Porinom – koje si pjesme s njega odabrao za izvedbu s Jazz orkestrom HRT-a i zašto baš njih?

Pjesma ”Moćno” zvuči odlično, to mi je jedna od najdražih pjesama uopće. Napisana u jeku korone i općeg društvenog ludila. To je i pjesma za sve ljude koji se osjećaju drukčijima, koji ne sjedaju baš u društvene kalupe. Društvo teže prihvaća ljude koji nisu ukalupljeni, novije generacije su sve svjesnije te činjenice – od škole i školaraca pa do zrelih ljudi. Govori o krajnostima u društvu, kad te društvo uvjerava da si takav kakav jesi manje vrijedan ili neispravan. Aranžman je dosta mantričan, užitak je izvoditi, a tek solaža na kraju…

”I Like to Dance” smo također složili, to je druga pjesma sa zadnjeg albuma i Vojko V mi je jedini gost na ovom orkestralnom albumu. Doći će u Lisinski, ja se nadam! Taj njegov dio je uspješno odrepao Miron na dvije dosadašnje svirke i tom pjesmom smo završavali koncert. Dancehall ritam i rifovi su žestoki i široki u ovoj orkestralnoj verziji, plesno, sa solažom dirigenta na trombonu, refren je odsviran s melodijom pjevanja – jedna od onih koje bi mogle trajati i deset minuta, a da ti ne dosade.

Izabrao sam ju jer je plesna, vesela, ima odličan Koolade beat i melodiju na refrenu. 

Hip-hop je uvijek bio vezan za ritam i beat, a jazz ima puno improvizacije i slobode – gdje ste vi pronašli zajednički jezik između ta dva svijeta? 

Povezanost između hip-hopa i jazza nije ništa novo, rap 90-ih je većinom nastao na semplovima s raznih jazz i soul albuma, Guru je s Premierom uradio puno takvih stvari. Tu su i The Roots, Mos Deff i jos puno izvođača. Improvizacija i sloboda su onaj ultimativni dio meni kao reperu i izvođaču, a ako gitarista ili bubnjara, nekog drugog člana benda uhvati neka inspiracija pa odluta, tad ga treba pustiti i pratiti. To su najslađi dijelovi koncerata, kad ti na bini sve zvuči kao neki jam session. Ah, meraka u večeri rane!

Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a / Matej Grgić

Radio si s mladim aranžerima poput Luke Žužića i Brune Matić – koliko te je njihov pristup inspirirao i koliko si bio uključen u proces aranžiranja? 

S Lukom sam radio na albumu Spomen ploča, on je odradio sve bras aranžmane na toj ploči, radio je na toj ploči najviše aranžmana. S Brunom sam prvi put sad radio i aranžmani su joj odlični. Imao sam potpuno povjerenje i u njih i Mirona, koji je uradio, mislim, aranžmane za dvije2 pjesme. Na par mjesta smo samo nešto na probama promijenili i to je bilo to.

Kao izvođač si poznat po energiji i direktnosti – hoće li publika u Lisinskom dobiti nekog „novog“ Edu ili istog onog beskompromisnog repera, samo u drukčijem zvučnom pakiranju?

Publika koja me prati sve ove godine zna da sam to uvijek ja, bez obzira na pakovanje, klub, dvoranu, kapacitet, razglas, bend, DJ…

Oni koji me nisu dugo gledali će se iznenaditi pjesmama sa zadnja dva albuma. Reći će: „Vidi malog, jest porast’o!“ I možda poslušati i te albume. Ovo je za sladokusce, ima tu dosta majstorskih solaža i minijatura koje skupa grade jednu dobru glazbenu sliku, a ja se trudim popratiti to tekstom i flowom.

Nakon Lisinskog i ovog projekta, što vidiš kao svoj idući veliki izazov – u glazbi ili možda izvan nje?

Meni je svaki album novi izazov, nakon ovog projekta ću se baciti s Kooladeom i još nekoliko suradnika na novi album. Još uvijek pokušavam skontati što želim muzički na tom novom materijalu: da se bacim u novi bend ili da nastavim priču albuma Moćno s matricama ili neku fuziju toga dvoje. Uvijek pratim čega ima puno na sceni, što je mainstream i pokušavam se maknuti od toga. Svakim albumom trudim se nešto novo naučiti i maknuti iz zone komfora.

Volio bih svakako ovaj album s JO HRT-a odsvirati gdje je god to moguće i uživati s njima na još puno koncerata.