Elvis Stanić: „Nove skladbe naprosto su morale van, na svjetlost sunca i pred sud slušatelja“

Elvis Stanić jedan je od najistaknutijih hrvatskih glazbenika u području jazza, gitarist, skladatelj i multiinstrumentalist koji već desetljećima djeluje kao autor i glazbenik – od suradnji s vodećim imenima i osnivanja sastava Elvis Stanić Group do pokretanja Liburnia Jazz Festivala, koji već četvrt stoljeća okuplja vrhunske jazz glazbenike. Školovan na prestižnom Berklee College of Music u Bostonu, višestruko nagrađivan i umjetnički neumoran, Stanić se danas vraća svom prvom instrumentu – harmonici.

Otvarajući novo poglavlje kroz projekt AIRes Collective, u intimnijem i osobnijem izrazu spaja jazz s tangom, sambom i francuskim glazbenim senzibilitetom, potvrđujući status autora koji neprestano preispituje vlastiti zvuk i granice žanra. Više o novim glazbenim poglavljima saznajemo u razgovoru ususret promociji albuma.

Foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Široj publici donedavno ste bili poznati samo kao gitarist, no zadnjih godina iznimno ste aktivni kao harmonikaš. Možete li objasniti Vašu povezanost s harmonikom?

Harmonika je moj prvi instrument, koji me je negdje u šestoj godini odveo u glazbu. Preko harmonike sam stasao kao glazbenik, najprije kroz klasično glazbeno obrazovanje, pa sve do zrele dobi za gitaru – u šesnaestoj je bilo teško nositi harmoniku na večernje partyje po opatijskim plažama – toga je bilo puno, a i repertoar je bio ponešto drugačiji.

Harmonika je moj prvi instrument, koji me je negdje u šestoj godini odveo u glazbu

Tada sam se u cijelosti prebacio na gitaru, blues, rock, avangardu te sve ono što je barem i malo bilo protiv dotadašnjih glazbenih uvjerenja. A kad sam naletio na Mahavishnu Orchestra, Jeffa Becka i kasnije Pat Metheny Group – novi je put bio zacrtan. I traje do danas.

Nakon niza uspješnih diskografskih izdanja s Elvis Stanić Groupom krenuli ste potpuno novim pravcem. Kako biste ga opisali i kako ga žanrovski definirali?

Kao povratak (svojoj) prirodi nakon vrlo urbanog iskustva. Nakon “Insomnije”, pogotovo nakon epohe kovida, u jednom sam trenutku osjetio da sam rekao sve što sam tada htio s Elvis Stanić Groupom. Jednostavno mi je trebala promjena, nešto drugo, potpuno drugačije od do tada zacrtanog 3^rd-Wave-fusion-methenyana-latin-isveostalo pravca, nešto puno više „iznutra“, neposrednije i bliže jednom „zrelijem“ promišljanju glazbe.

S obzirom na to da sam već prije (na albumu AIR) počeo koketirati sa svojom davnašnjom ljubavnicom, prvom curom, primio sam se harmonike ozbiljno i dao si par godina „lufta“ da ponovo usavršim tehniku i samu svirku. No tu je došlo do nekih neočekivanih problema. S obzirom na to da je sve moje recentno teorijsko i praktično, izvedbeno znanje (pitanje 4) vezano za gitaru – s kojom, i kroz koju sam od samih početaka učio i svirao jazz – pojavio se problem kompatibilnosti sa harmonikom, odnosno klavijaturom uopće.

Trebala mi je promjena, nešto potpuno drugačije od do tada zacrtanog pravca, neposrednije i bliže jednom „zrelijem“ promišljanju glazbe

Drugim riječima, trebalo je ili početi od nule, ispočetka s jazz i bebop vokabularom – no u smislu tehnike, prstometa, fraziranja itd., ili pokušati jednostavno sve ono što znam s gitarom pretočiti u harmoniku. Puno mi je pomogao Toots Thielemans, jer sam u njegovoj interpretaciji i fraziranju na kromatskoj usnoj harmonici naučio kako ispravno svirati i frazirati na klasičnoj harmonici. Naime, Toots je bio u prvom redu vrsni jazz gitarist, tako da se susretao sa sličnim problemima.

No nije to sve, unatoč pažljivom racionaliziranju stila, tehnike, izvedbe… svaki put kad promijenim instrument na sceni, tijekom koncerta, osjetim iznutra svojevrsnu bipolarnost, barem jedno kratko vrijeme dok se ne sjetim što upravo sviram… gitaru ili harmoniku.

Zanimljiv je sâm naziv projekta – AIRes. Je li riječ o akronimu ili ima neko drugo značenje?

„AIR“ – zrak, „es“ kao moji inicijali, zrak Elvisa Stanića, nasušno potreban kako za sviranje harmonike, tako i za disanje. Naprosto, životna potreba.

Harmoniku susrećemo svakodnevno, no u jazzu vrlo rijetko. Šira publika upoznata je s Richardom Gallianom, a sladokusci bi se vjerojatno sjetili Arta Van Dammea. Koji su harmonikaši utjecali na Vas? Je li bilo utjecaja drugih instrumenata na Vaše sviranje harmonike?

Eto, upravo spomenuti, Galliano, u najcjelovitijem općem opisu što je to suvremena, ne samo jazz harmonika,  Vincent Peirani i Joao Frade kao krajnji limiti referentne ljestvice u post-moderni harmonikaške glazbe, Van Damme, klasik, začetnik, kada je harmonika pokušavala zvučati kao jazz big band, Frank Marocco, koji je frazirao kao bebop saksofonist (i ostavio najveći trag u nasljeđe, rekao bih), Mestrinho, brazilski virtuoz sambe, i Marc Berthomieux, manje u smislu samog instrumenta, ali nemjerljivo više u smislu skladanja i stilskog pozicioniranja suvremene jazz harmonike u jazz-fusion-world teritorije.

Foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Recite nešto o dihotomiji gitare i harmonike kroz prizmu Vašeg djelovanja.

Kao što sam maloprije spomenuo, riječ je o trajno suprotstavljenim sustavima – gitara protiv harmonike – perkusivni protiv puhačkog instrumenta (mijeh su umjetna pluća), dakle, riječ je o dva (tri, ako dodamo i bas tastaturu) različita sustava, koji se u mozgu stalno usklađuju i prevode – iz tablature gitarskog vrata u klavijaturu i bas tastaturu, i obrnuto. Ne mogu reći da je jednostavno, a i malo djeluje na percepciju stvarnosti – otprilike nešto kao lagani moždani udar, ili, recimo, blagi bipolarni sraz.

Pomno ste odabrali glazbenike na novom glazbenom putu. O kojim je kriterijima bila riječ, i kakav ste zvuk htjeli postići?

Htio sam okupiti u prvom redu pouzdani tim, koji nije skroz „zauzdan“ nekim krutim stilskim obrascima. Dakle ne nužno okorjele džezere, već po mogućnosti glazbenike iz klasičnog backgrounda dobro verzirane u jazz idiomu. Otvorene, dakle, za svakojaka iznenađenja, na papiru i na sceni.

Htio sam okupiti u prvom redu pouzdani tim, koji nije skroz „zauzdan“ nekim krutim stilskim obrascima

Leon Brenko, kao klasično-akademski obrazovani pijanist jako dobro zna što su zadani okviri, kada ih ispoštovati, a kada preskočiti, pa je ovaj poziv za njega bio i izazov, i put u nepoznato. S druge strane, Goran Rukavina, moj stari „ratni drug“ u više od petnaestak godina suradnje u ESG-u, zna što pomislim i prije nego to uopće odsviram. A Žiga Kožar, također je jedan potpuno „drugačiji“ bubnjar, koji svira bubanj ili nježno, poput udaraljki, ili kao timpane u orkestru.

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Vaš projekt French Touch bio je više fokusiran na standardni repertoarni kanon, dok je u novom naglasak na autorskom potpisu. Što Vas je nagnalo da krenete tim putem?

Potreba za stvaranjem. French Touch bio je na putu da postane jako dobar (i tražen!) cover band, ali naprosto nisam mogao nastaviti tim putem. Nove skladbe „napadale“ su noću, dok spavam, u studiju dok snimam potpuno pedeseti projekt, prekidale mi koncentraciju i tijek misli na važnim sastancima… To je naprosto moralo van, u svijet, na svjetlost sunca i pred sud slušatelja.

Osim toga, za velik dio zvučne farbe albuma 2 for Tango zaslužan je i United String Quartet violinista Saše Olenjuka, mojega dragog prijatelja i koncert-majstora Mariborške filharmonije. Znamo se još iz suradnji s Ibricom Jusićem, i zajedničkih koncerata od HNK-a do Oslo Jazz Festivala. Naime, obojica smo fanovi Turtle Island String Quarteta pa sam u jednom trenutku čuo i takav zvuk na novim skladbama – dakle, gudački kvartet u jednom snažnom, proaktivnom odnosu spram klasičnog jazz kvarteta, a ne samo kao „dodatna boja“ za pozadinske harmonije.

Što možemo očekivati od koncerta u Lisinskom?

Nadam se, jednoj nadahnutoj i emotivnoj izvedbi glazbe koja je tek prohodala na sceni. S druge strane, očekujem tehnički besprijekornu izvedbu, i ugodna improvizacijska iznenađenja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Croatia Records (@croatiarecords)

Imate već sada u planu neke nove projekte?

U smislu suradnje, da. Upravo počinjem raditi na novom jazz projektu našeg the bluesmana Tomislava Golubana, s dvanaest njemu najdražih jazz standarda, ali kroz prizmu blues interpretacije – nešto možda prema Tomu Waitsu, u tom smjeru. Ali bit će i drugih iznenađenja, u svakom slučaju čut će se kad se zakuha. Kao dobar Pretis lonac.

Što je s Elvis Stanić Groupom? Hoće li i tamo harmonika imati neku ulogu u budućnosti?

ESG je za sada on hold. Vidjet ćemo što će biti dalje, nikad se ne zna što nam padne „odozgora“, ali za sada padaju samo harmonike.

Imate li što za dodati ili posebno se osvrnuti na neki aspekt novoga diskografskog izdanja ili njegove promocije?

Za audiofile: album je snimljen analogno, na traku – na starog (ali sasvim restauriranog) Studera, pa se uz nezaobilazan šum čuje i ona topla saturacija trake, a elektroničkih instrumenata, synthova, gotovo i nema, što cijeloj ovoj priči daje jedan starinski, vintage štih. K tome, sve se preša na vinil, i ne mogu dočekati trenutak da ga stavim na gramofon!

A što se promocije tiče, počinjemo 1. travnja u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, 11. travnja u dvorani Gervais u Opatiji, a 22. travnja u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu.