Filip Fak: „Širimo se i gradimo mostove“

Od protekle koncertne sezone na čelu Zagrebačke filharmonije je Filip Fak, pijanist, višegodišnji član toga orkestra te izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je tako dobio priliku vlastita iskustva i zalaganja na različitim područjima bavljenja glazbom, usmjeriti u rad jedne od naših vodećih institucija. Neposredno uoči početka nove sezone, u sunčano ranojesensko prijepodne, razgovarali smo o postignućima u proteklih godinu dana, ciljevima i težnjama, novitetima, programskoj koncepciji, očekivanjima publike, međunarodnoj prisutnosti, ali i različitim aspektima njegova profesionalnog života, uz promišljanja o uvijek aktualnim, ključnim glazbenim temama.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Iza Vas je prva koncertna sezona na mjestu ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Kakvi su dojmovi, jeste li zadovoljni ostvarenim, suradnjom i atmosferom u orkestru i na koncertima?

Bila je to naporna i duga prva sezona. Zadovoljan sam rezultatima koje smo postigli kao tim tijekom moje prve godine rada, kao i umjetničkom razinom orkestra koja je nakon tri godine mandata Dawida Runtza (našeg novog-starog šefa dirigenta) doista visoka. To primjećuju i publika i gostujući umjetnici, ponajprije dirigenti koji dolaze nakon duljeg niza godina pa su rastom kvalitete orkestra ugodno iznenađeni. Jako mi je drago da taj naš „glavni proizvod“ funkcionira jako dobro, vjerojatno bolje nego ikad dosad. A što se tiče ovoga drugog dijela, koji nije toliko vidljiv oku javnosti, također smo napravili puno koraka u unapređenju poslovanja – od poboljšanja financijske „krvne slike“ do bolje organizacije poslovnih procesa, kako bismo poslovali što efektivnije, efikasnije i transparentnije.

U tom smislu puno nam je značila dobra suradnja s Gradom, konkretno s Gradskim uredom za kulturu i civilno društvo, u suradnji s kojim smo proveli sanaciju starih dugovanja te pokrenuli kadrovsku obnovu pa smo tako već prve godine zaposlili sveukupno deset ljudi. Od ostalih rezultata, ono čime se osobito ponosim, jest ostvarivanje suradnje, tj. ekskluzivnog ugovora koji smo potpisali s bečkom tvrtkom Thomastik-Infeld, koja je svjetski lider u proizvodnji žica za gudačke instrumente, što nam uvelike pomaže u racionaliziranju troškova, s obzirom na to da je to jedan od skupljih izdataka Filharmonije.

Na početku svog mandata istaknuli ste nekoliko glavnih ciljeva, od podizanja razine kvalitete programa, do povećanja vidljivosti i revitalizacije publike. Kako na to gledate s jednogodišnjim odmakom, je li se nešto promijenilo? Ima li pozitivnih pomaka?

Ciljevi su i dalje isti, to je nešto što je dugoročno; ono što sam planirao prije stupanja na dužnost, to i dalje imam u planu. Međutim, naravno, čovjek se tek u trenutku stupanja na dužnost suoči s realnošću ustanove, odnosa, mogućnosti, itd. Žao mi je što sam se velik dio godine morao baviti rješavanjem nekih problema iz prethodnih razdoblja, ali i to je uobičajeno, međutim svi moji ciljevi polako se ostvaruju, pri čemu je među njima revitalizacija publike vjerojatno najdugoročniji izazov. To je, uostalom, izazov sviju nas koji se na globalnoj razini bavimo organizacijom koncerata umjetničke glazbe.

Sretan sam što imamo pozitivan trend u smislu povećanja interesa publike za naše koncerte, odnosno bilježimo porast prodaje ulaznica i pretplata za naše koncerte; publika nam se polako vraća u koncertnu dvoranu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Upravo smo na pragu još jedne koncertne sezone, u kojoj Zagrebačka filharmonija uz svoje prepoznatljive redovite cikluse, priprema i niz dodatnih programa, između ostalog i edukativne koncerte za djecu i mlade, uz neke novitete.

Imamo i nove i stare programe koji se bave razvojem publike – osim našeg OFF ciklusa koji već niz godina pokušava široj publici približiti umjetničku, tj. simfonijsku glazbu na jedan pitkiji način, tu je i MINIMINI ciklus za djecu i mlade, a od ove sezone na moju smo inicijativu pokrenuli novi ciklus koji smo nazvali Feelharmonija, s motom Upoznaj i doživi. Ukratko, riječ je o ciklusu koji je na tragu Bernsteinovih Young People’s Concerts s Njujorškom filharmonijom, odnosno o koncertima otvorenima i besplatnima za građanstvo, za sve zainteresirane, a pogotovo za one koji nisu nikad bili u kontaktu sa simfonijskom glazbom.

Cilj nam je omogućiti im da ostvare prvi doticaj s umjetničkom glazbom i pokazati im što se tu uopće događa i što mi to radimo. Dakako, ti koncerti neće biti samo koncerti, već će biti vođeni naracijom našeg poznatog glumca Borka Perića, a bit će osmišljeni tako da se djela predstave publici prihvatljivim i razumljivim jezikom. Nastavljamo i dugogodišnju suradnju s Hrvatskom glazbenom mladeži, s kojom tradicionalno realiziramo minimalno dva programa za djecu i mladež godišnje.

Isto tako, jako se veselim što ćemo uspostaviti suradnju s projektom Behind the Scenes Hrvatskog društva skladatelja, kroz koji se želimo bolje povezati sa srednjoškolskom populacijom, a koja definitivno nedostaje na našim koncertima. Među našom sadašnjom publikom ima djece, studenata te slušatelja srednje i starije dobi, a s obzirom na to da su srednjoškolske godine važne formativne godine, nastojat ćemo i srednjoškolce dovesti na što više naših koncerata.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Je li zahtjevno kreirati programe za mlade i koja je – po Vašem mišljenju – formula njihova privlačenja u koncertne dvorane?

Mi, profesionalni glazbenici, dugo živimo s glazbom, prolazimo kroz dugi proces obrazovanja. Nakon petnaest ili dvadeset godina školovanja, nama se podrazumijeva da svi razumiju ono što mi razumijemo, međutim, naravno da postoji populacija koja nije imala doticaj s umjetničkom glazbom, a pogotovo sa simfonijskim orkestrom, niti je bila na koncertima Filharmonije ili čak uopće posjetila Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog.

Nakon petnaest ili dvadeset godina školovanja, nama se podrazumijeva da svi razumiju ono što mi razumijemo, međutim, naravno da postoji populacija koja nije imala doticaj s umjetničkom glazbom

Na te ljude mi ciljamo, ne isključivo na djecu i mlade, nego čak i na one nešto starije koji zbog različitih životnih okolnosti nisu imali tu priliku. Nije lako privući ih u dvorane jer mislimo da je umjetnost odmah svima jasna i bliska; mnogima i jest, i ne treba im nikakvo pojašnjenje jer je primaju na intuitivan, emocionalan način, međutim, mislim da je puno bolji pristup ostvarivanje komunikacije i sadržaja koji će premostiti jaz između nas – koji glazbu stvaramo i onih koji je primaju, a nemaju glazbenu potku i/ili obrazovanje.

U kojoj se mjeri Vaše zamisli u procesu osmišljavanja programa podudaraju s onima šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije, maestra Dawida Runtza?

To je dosta specifičan proces, budući da je Dawid Runtz kao šef dirigent zapravo umjetnički voditelj Filharmonije i kreiranje programa prvenstveno je njegova odgovornost, dok je mjesto ravnatelja više administrativne prirode, iako, dakako, on sudjeluje u svim aspektima planiranja i realizacije programa.

Maestro Runtz je inicijator većine ideja, što programskih, što onih vezanih uz gostujuće umjetnike, dirigente i soliste, a zatim svoj posao obavlja odjel produkcije, koji svojim prijedlozima, kontaktima i prethodnim iskustvima s umjetnicima i samim programima značajno pridonosi i u toj kreativnoj fazi. Ravnatelj, osim što ima svoje prijedloge, naposljetku mora odobriti sve ideje, u prvom redu iz financijskih razloga, te zapravo zatvara cijelu priču. To je timski rad. S maestrom Runtzom sadržajno se vrlo dobro razumijem, slažem i dijelim ideje, vrlo smo sličnog ukusa.

Što biste istaknuli kao posebnost u odabiru programa za novu koncertnu sezonu? Što je novo ili možda inovativnije, osim spomenutog novog ciklusa?

Predstavit ćemo neke nove skladbe, odnosno programe koji će se prvi put odviti u Zagrebu i  Hrvatskoj, primjerice Schönbergov Koncert za violinu i orkestar koji ćemo čuti na otvorenju u izvedbi violinista Benjamina Schmida. Praizvodimo Koncert za gudački kvartet i orkestar Berislava Šipuša s Kvartetom Arditti, što je prva u nizu takvih suradnji i narudžbi koje će Filharmonija tijekom sljedećih sezona zasigurno imati u većoj mjeri. Razmišljamo i o vraćanju institucije rezidencijalnog skladatelja, što bi po mom mišljenju bilo iznimno korisno za sveukupnu glazbenu scenu. Mislim da je potrebno, jednako kao što dajemo priliku hrvatskim solistima i dirigentima, isto učiniti s autorima, odnosno pružiti priliku za predstavljanje njihova rada javnosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

I sami skladate, a kao pijanist često sudjelujete u izvedbama suvremene glazbe, kojoj dio publike – naviknute na popularna, repertoarna ostvarenja – ponekad nije najpriklonjeniji. Na koji način biste tome doskočili, a da se pritom ne naruše očekivanja i povjerenje publike?

Kao što sam ranije spomenuo, danas se borimo s nerazumijevanjem umjetničke glazbe općenito, a taj je jaz u slučaju razumijevanja suvremene glazbe još veći. Mislim da će se to s vremenom promijeniti; nešto što je sad avangardno postat će klasično, odnosno dio standardnog repertoara. Kako premostiti taj jaz, još je teže pitanje jer postoji puno razloga i faktora zašto je to tako.

Danas se borimo s nerazumijevanjem umjetničke glazbe općenito, a taj je jaz u slučaju razumijevanja suvremene glazbe još veći

Sigurno je da bi se trebalo pospješiti opće obrazovanje kad je glazbena kultura u pitanju, jer je ona uvijek marginalizirana u odnosu na ostale predmete i prioritete obrazovnog procesa. To se osjeti kod opće populacije koja nema glazbenu naobrazbu, a čak i oni koji je imaju, prema suvremenoj glazbi pokazuju određeni otpor.

Osim standardnoga koncertnog repertoara, koji je uvijek pristupačan i omiljen slušateljima, publiku na koncerte u najvećoj mjeri privlače respektabilni solisti i dirigenti. Možete li spomenuti neke od njih, čije ćemo izvedbe moći poslušati u narednim mjesecima?

Uvijek mi je teško nekoga izdvojiti jer ne želim nikoga nepravedno izostaviti. Krenuo bih od izvrsnih solista čiji nas nastupi očekuju; uz već spomenutog violinista Benjamina Schmida koji svira na otvorenju sezone, jako mi je drago da nam se nakon dugo godina vraća ponajbolji svjetski hornist Radovan Vlatković, s kojim ćemo gostovati i u Milanu u siječnju 2025.

Zatim su tu pijanisti Kate Liu, Deren Wang, Olga Kern, kojima je to prvi solistički nastup uz Zagrebačku filharmoniju, Simon Trpčeski, također vrlo poznato pijanističko ime, pijanistička legenda Stephen Kovacevich, koji će nastupiti u dvojnoj ulozi pijanista i dirigenta, čuveni Kvartet Arditti u jednoj neobičnoj ulozi kvarteta kao „solista“, violončelist Nicolas Altstaedt, violinistica Aubree Oliverson, koja će također prvi put nastupiti s nama, a isto tako sjajan mladi virtuoz na violini iz Srbije, Robert Lakatos te Bruno Delepelaire, prvi violončelist Berlinske filharmonije.

Što se tiče dirigenata, tu je naravno naš šef dirigent Dawid Runtz, koji dirigira osam koncerata u sezoni. Potom, između ostalih, Gergely Madaras, mađarski dirigent koji je također prvi put s nama, talijanski maestro Alessandro Cadario, zatim Hans Graf i Uroš Lajovic, već dobro poznati zagrebačkoj publici, pripadnici stare garde koji su uvijek rado viđeni i omiljeni gosti. Po prvi put s nama su čuveni engleski dirigent Ivor Bolton te Killian Farrell, još jedan dirigent zavidne međunarodne karijere.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U proteklom razdoblju Zagrebačka filharmonija okušala se i u organizaciji različitih manifestacija i festivala, primjerice onih posvećenih Dori Pejačević i Krzysztofu Pendereckom, a u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog ostvareno je i Zagrebačko glazbeno proljeće. Imate li u planu neke slične inicijative i projekte?

Zagrebačko glazbeno proljeće festival je koji je zapravo idejni nasljednik Festivala Dora Pejačević, koji je bio ideja Dawida Runtza, a kojim smo htjeli obilježiti 100. obljetnicu njezine smrti. Dolaskom Nine Čalopek na mjesto ravnateljice KD Vatroslava Lisinskog, a mojim dolaskom na čelo Filharmonije, prepoznali smo se u želji da zajedničkim snagama organiziramo jedan takav festival i odlučili ga nazvati Zagrebačko glazbeno proljeće. Programski koncept svakog izdanja odgovarat će određenoj temi iz hrvatske glazbene baštine. Dakako, to je velik i važan projekt.

Tema prošlogodišnjeg festivalskog izdanja bile su orgulje KD Vatroslava Lisinskog, odnosno orgulje kao instrument općenito. Svakako ćemo nastaviti s festivalom u tom obliku, a možda ga čak i proširivati. Ostale događaje, kao što je bila tribina posvećena Krzystofu Pendereckom, svakako namjeravamo nastaviti s ciljem boljeg povezivanja s drugim institucijama, razvoja suradnji i partnerstva, primjerice s Hrvatskim društvom skladatelja ili Muzičkom akademijom u Zagrebu. Najvažnija nam je, dakako, spona s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, koja je ujedno i naš dom, zato nam je doista drago da zajedničkim snagama radimo na projektu kao što je Zagrebačko glazbeno proljeće.

Dakako, tu je još međuinstitucionalnih suradnji, kao što je ciklus komornih koncerata, matineja u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ukratko, širimo se i gradimo mostove.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Više ste puta spominjali važnost međunarodne prisutnosti orkestra. Kakvi su Vam planovi, očekuju li Filharmoniju nova gostovanja, turneje i međunarodne suradnje?

Prva mini turneja od dva koncerta u Milanu koju imamo u planu održat će se u siječnju sljedeće godine. Istodobno smo u dogovorima za još nekoliko turneja: u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i nešto kasnije u Južnoj Americi. Još su u fazi pregovora, ali vjerujem da će se ostvariti tijekom mog mandata. No to ovisi o zaista puno faktora, u prvom redu o financijskoj situaciji.

Za poznatu diskografsku tvrtku Naxos Zagrebačka filharmonija snima ciklus nosača zvuka s najznačajnijim simfonijskim i koncertantnim ostvarenjima hrvatskih skladatelja. U kojoj je fazi taj projekt trenutačno?

Tijekom prve sezone snimili smo dva nosača zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, koji samo što nisu objavljeni. Prvi album čine Osma simfonija Stjepana Šuleka i Lapadski soneti Borisa Papandopula, koje smo snimili s baritonom Matijom Meićem, dok drugi čine Simfonija Dore Pejačević i Šulekov Koncert za orgulje i orkestar, Memento, sa solistom Vincentom Duboisom.

Tijekom prve sezone snimili smo dva nosača zvuka s djelima hrvatskih skladatelja, koji samo što nisu objavljeni

Cjelovita ideja jest da se snimi šest, a možda i više albuma s hrvatskom simfonijskom glazbom, a ono što je specifično, odnosno različito u odnosu na naše dosadašnje diskografske aktivnosti jest to što je Naxos izdavačka kuća s globalnim dosegom, tako da hrvatska glazba neće biti diseminirana samo u Hrvatskoj i bližoj okolici, već zaista ide na svjetsko tržište i bit će dostupna diljem svijeta. To je zapravo i bio cilj, da predstavimo hrvatsku glazbu cijelom svijetu.

Pretpostavljam da su gostovanja i međunarodni projekti iznimno motivirajući za glazbenike. Osjećate li dodatni polet i entuzijazam kada su oni u planu?

Svakako. Gostovanja i turneje uvijek predstavljaju izlazak iz standardnih radnih okvira i uvjeta. Sigurno su motivacija za orkestar; nastupati pred novom publikom glazbenicima ipak daje dodatan poticaj za još bolju pripremu i izvedbu. Naravno, svako je putovanje ujedno i „izlet“, team building, što je uvijek poticajno za motivaciju glazbenika i atmosferu u orkestru općenito.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Što je ključno za održanje razine kvalitete orkestra?

Mislim da ključnu ulogu u tome ima šef dirigent, i to se zaista vidi u slučaju Dawida Runtza, koji je više od tri godine s nama. Osim što u projektima i programima koje sâm vodi daje svoj maksimum, radi na vrlo finim detaljima i zaista traži mnogo od orkestra, maestro Runtz kontinuirano skrbi o drugim koncertima, glazbenicima našeg orkestra, stanju instrumentarija, vidljivosti Filharmonije u javnosti itd. Ključno je da šef dirigent traži mnogo, nastoji postići razinu koja možda isprva izgleda nedostižno, ali podizanjem letvice dovoljno visoko, od orkestra zaista uspijeva dobiti i više nego što se čini moguće. Brojni koncerti u protekloj sezoni upravo su to i pokazali; mogu stvarno reći da je i mene znala iznenaditi izvedba koja je bila uz bok onih najboljih europskih orkestara. Ono čemu trebamo težiti jest zadržati takvu razinu na svakom koncertu.

Kakva je Vaša današnja vizija Zagrebačke filharmonije? Što biste svakako htjeli ostvariti u ovom mandatu?

U umjetničkom smislu sam iznimno zadovoljan i sretan stanjem. Ono što bih svakako htio jest kadrovski dopuniti i orkestar i administrativni dio, tj. službe koje su jako važne za funkcioniranje orkestra. Drugo važno pitanje vezano je uz financijsku stabilizaciju ustanove, jer financijsko stanje utječe na svaki aspekt posla, čak i umjetničkog.

Filharmonija je velika ustanova s puno zaposlenika; govorimo o 135 ljudi, a nadam se da će ih biti i više do kraja mandata. Htio bih da Filharmonija vrati vidljivost u široj zajednici, širem društvu; zato i izlazimo izvan svojih standardnih okvira i dvorane Lisinski pa smo tako, primjerice, ostvarili suradnju s novoosnovanom ustanovom Novi prostori kulture te održali koncert u Novom Jelkovcu. U samom kvartu, među stambenim zgradama, sa stanovnicima Novog Jelkovca podijelili smo program sastavljen od simfonijskih aranžmana pjesama grupe Queen, što je bilo zaista jako dobro posjećeno i prihvaćeno od ljudi koji inače u velikoj većini nisu naša publika.

Htio bih da Filharmonija vrati vidljivost u široj zajednici, širem društvu; zato i izlazimo izvan svojih standardnih okvira i dvorane Lisinski

Takvim projektima postižemo vidljivost u širem društvu i prepoznavanje nas kao onoga što zapravo jesmo, a jedna od mojih najvažnijih misija je i otvaranje spram novih publika.

Kao dugogodišnjem uspješnom glazbeniku i pedagogu, što Vam je bila motivacija za prijavu na mjesto ravnatelja Zagrebačke filharmonije, a prije toga i na mjesto ravnatelja Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci ‒ želja za novim izazovima ili nešto drugo?

Uz moju umjetničku karijeru dogodilo se da sam, gotovo igrom slučaja, 2016. godine postao član Upravnog odbora Hrvatskog društva glazbenih umjetnika. To je bila moja prva upravljačka funkcija, koja se dogodila bez neke moje usmjerene ambicije. Tri godine kasnije izabran sam i za predsjednika udruge. Kroz to iskustvo polako sam počeo shvaćati koliko je važno na vodeće funkcije izabrati ljude koji imaju i znanja, i vještine, kao i namjere za ostvarivanje nekog većeg, općeg dobra.

Jedan od temeljnih problema našeg društva jest negativna selekcija, a kultura tu nažalost nije iznimka, naprotiv. Općenito govoreći, shvatio sam da mnoge frustracije koje sam dotad imao osobno, a sa mnom su ih dijelili i mnogi moji kolege, leže upravo u tom „grmu“ – što na brojnim adresama nema sluha, dovoljno razumijevanja, uvida, pa čak niti interesa da se doista učine pomaci u unapređivanju struke. Moja prva stanica bio je HDGU, iz te funkcije se izrodila i ideja, a potom i imenovanje na mjesto ravnatelja Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. To mi je bilo prvo pravo menadžersko iskustvo koje mi je doista pomoglo u razumijevanju tog posla, bitno različitog od umjetničkog poziva, a ohrabrilo me je da se kasnije prijavim na mjesto ravnatelja Filharmonije.

Jedan od temeljnih problema našeg društva je negativna selekcija, a kultura tu nažalost nije iznimka, naprotiv

Što se tiče moje trenutačne funkcije – sedam godina sam filharmoničar, pijanist u orkestru, pa sam samim time zbilja blisko povezan s tom institucijom. Uvijek je prednost kada ustanovu vodi netko tko razumije sustav, tko poznaje ljude, tko zna kakvi procesi se tu odvijaju, negoli kad netko dolazi na potpuno novi teren. Još otkad sam došao na studij u Zagreb, gajio sam osobito poštovanje baš prema Filharmoniji, instituciji koja predstavlja jedan od kamena temeljaca hrvatske kulture. Moja motivacija nikada nije bila neka osobna ambicija, već zaista jedna iskrena želja da u rad ustanove s 153 godina dugom tradicijom pokušam ugraditi sve što znam, mogu i želim postići.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Izvanredni ste profesor klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nedostaje li Vam taj aspekt profesionalnog djelovanja? Što Vam je najvažnije u radu sa studentima? Prenosite li im, na neki način, nasljeđe svojih profesora?

Slično kao i sa sviranjem, nedostaje mi, jer se pedagoškom radu ipak ne mogu posvetiti koliko bih htio uz posao u Filharmoniji. Ipak, ostao sam u honorarnome radnome odnosu na Muzičkoj akademiji, to mi je zapravo svojevrsni odmor od zamornih administrativnih dužnosti.

Dakako da svatko prenosi ono od čega je sam sazdan; od tradicija, raznih utjecaja, pedagoških i inih, tako da sigurno i ja na taj način oblikujem dio onoga što predajem svojim studentima. Međutim, pokušavam imati individualan pristup svakom studentu jer svi i jesu različiti, svi dolaze s nekim drukčijim predispozicijama, vrlinama i manama, prednostima i problemima, tako da se pokušavam posvetiti svakoj osobi zasebno. U mojem pedagoškom pristupu nema standardizirane recepture niti mislim da bi je trebalo biti.

Zagrebačka filharmonija već tradicionalno surađuje s Muzičkom akademijom u Zagrebu, pružajući odabranim studentima jedinstvenu priliku za solistički nastup uz orkestar u KD Vatroslava Lisinskog. Jesu li mladi dirigenti u nešto lošijem položaju, budući da ipak nešto rjeđe imaju takve prilike?

Održavamo dva koncerta u sezoni sa solistima Muzičke akademije, a ponekad i odabrani studenti dirigiranja također dobiju priliku ravnati Filharmonijom. Prošle je godine naš orkestar nastupio i na diplomskom koncertu mladog dirigenta Matea Narančića u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Akademiji. Stoga svakako nastojimo poduprijeti mlade dirigente koji jesu u težoj situaciji od kolega izvođača jer za razliku od njih, koji mogu održati recital, komorni nastup ili nastup uz orkestar, dirigent nužno treba kolektiv kojim će dirigirati. U naše smo koncertne aktivnosti uključili dosta mlađih dirigenata, a s vremenom ćemo nastojati te prilike za njihovu prezentaciju i proširiti.

U mojem pedagoškom pristupu nema standardizirane recepture niti mislim da bi je trebalo biti

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zagrebačka filharmonija često sudjeluje u završnicama međunarodnih natjecanja koja se održavaju u Hrvatskoj, kao što je to bio slučaj s nedavno održanim Međunarodnim violončelističkim natjecanjem Antonio Janigro. Kao pijanist iz prve ruke razumijete značaj takvih događaja i podrške mladim glazbenicima na početku umjetničkog puta. Kakvo je, iz današnje perspektive, Vaše mišljenje o natjecanjima?

Nikad nisam bio osobiti ljubitelj natjecanja; i sâm Bartók rekao je da su natjecanja za konje, a ne za ljude. No naravno da natjecanja predstavljaju i određenu priliku, posebno ona natjecanja koja uključuju nastup s orkestrom, kao što je bio slučaj na nedavno održanom Janigru; prilika je to za glazbenike da se pripreme, naprave neki iskorak u svojoj vještini i umjetničkoj razini. Ta je vrsta motivacije onaj dobar vid natjecanja, kao i prilika da ih netko čuje i prepozna.

Zagrebačka filharmonija tradicionalno izlazi u susret organizatorima natjecanja; ove godine smo sudjelovali na saksofonističkom natjecanju Josip Nochta, koje je također privuklo velik broj sudionika iz cijelog svijeta, nakon Janigra nas očekuje violinističko natjecanje Vaclav Huml, a potom i Ritmofonija, natjecanje za udaraljkaše. Zaista smo u tom smislu prisutni, aktivni i pomažemo mladima i na taj način.

Unatoč brojnim zaduženjima, i dalje ste prisutni na koncertnim podijima. Koliko Vam vremena trenutno ostaje za klavir?

Premalo. A kada mi i ostane nešto vremena, teško pronalazim dovoljno koncentracije, energije i živaca da se posvetim klaviru onako kako bih htio. No, slično kao i s nastavom na Akademiji, vježbanje i sviranje predstavljaju mi svojevrstan odmak od svega ostalog. Sâm sebi zadao sam zadatak, bolje rečeno, obećao sam si da neću zapostaviti klavir, da neću prestati vježbati i nastupati te zasad u tome uspijevam.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nije lako jer ovakve funkcije traže 200% od čovjeka, ali nastojim, a motiviraju me i moji kolege; nastupam s Riječkim klavirskim triom, bili smo na Dubrovačkim ljetnim igrama ove godine, imamo i svoju sezonu u Rijeci. Tijekom ove godine održao sam i nekoliko koncerata s ansamblom Antiphonus, sa Zborom HRT-a, kao i sa sopranisticom Kristinom Kolar na Osorskim glazbenim večerima. Koncertiranje je jedna od stvari koja me drži umjetnički budnim.

Što biste izdvojili kao svoj najveći profesionalni uspjeh? Koji su to bili ključni trenutci koji su Vas odredili?

Teško mi je reći jednostavno zbog toga što se bavim umjetnošću iz različitih kuteva. Uz neke moje koncerte kojima sam bio osobito zadovoljan (a vrlo rijetko sam potpuno zadovoljan), to su nastupi mojih studenata u kojima prepoznajem da su nadišli puki rezultat pedagoškog procesa i da su postali umjetnicima. Naravno da me izrazito veseli i kad Filharmonija održi neki zaista sjajan koncert, to je nešto što me čak možda i više ispunjava zadovoljstvom nego neki moj osobni izvođački rezultat. Menadžerski je posao inače vrlo „nevidljiv“, tj. ne pokazuje izravne rezultate, nego tek kroz određeno vrijeme. To su oni trenutci u kojima pomislim: vrijedilo je.

Izrazito me veseli i kad Filharmonija održi neki zaista sjajan koncert, to je nešto što me čak možda i više ispunjava zadovoljstvom nego neki moj osobni izvođački rezultat

Kao predsjednik Hrvatskog društva glazbenih umjetnika vjerojatno ste se višestruko susretali s razmišljanjima i problemima samih glazbenika, članova toga društva. Na koji način je moguće kroz djelovanje društva utjecati na poboljšanje uvjeta glazbenika?

Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika krovna je strukovna udruga koja na razne načine pomaže glazbenim umjetnicima. Jedan od izravnih načina jest da dobiju priliku nastupiti u nekom od naših koncertnih ciklusa. Uz Tribinu mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić, etablirani umjetnici nastupaju u ciklusu Glazbeni umjetnici Zagrebu, u kojem smo napravili doista lijep iskorak i u broju i u razini kvalitete koncerata te njihovoj vidljivosti. Time sam jako zadovoljan.

Dodjeljujemo i nagrade, što je ponekad ugodan, a ponekad neugodan posao – kada morate birati između jednako dobrih kandidata – ali zaista sam ponosan što su u mom mandatu sve nagrade otišle u prave ruke. Generalno, HDGU radi na promicanju svojih članova, sudjeluje u promocijama CD-a i pomaže im u organizaciji koncerata. Imamo i slučajeva kada članovi od nas traže mišljenje o temama vezanim uz poboljšanje prava umjetnika, što je suštinski i dugoročno najvažnije. Pokušavamo unaprijediti ne samo struku, već i percepciju i recepciju naše struke u javnosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ostaje li Vam uopće slobodnog vremena? Kako ga najradije provodite?

Jako malo, nažalost. Ne ostaje mi puno vremena za hobije ili slično, tako da to malo slobodnog vremena što imam provodim u krugu obitelji i s mojom malom kćerkicom; trudim se pronaći vrijeme za ono što mi je najvažnije u životu.

Okruženi ste glazbom u svim segmentima svog posla; slušate li uopće glazbu kad ne radite?

Vrlo rijetko. Tišina mi najviše odgovara. Zaista sam gotovo čitav dan okružen glazbom, stoga je tišina često najljepša „glazba“ za moje uši.

Koji su Vam daljnji planovi? Što biste još željeli ostvariti, a što biste poželjeli sami sebi?

S obzirom na to da je ovaj razgovor uglavnom o Filharmoniji, na tom bih planu volio ostvariti barem većinu zacrtanih ciljeva. To mi je trenutačno prioritet, glavni posao u životu. Zasad se neke stvari odvijaju dobro, neke čak i bolje nego što sam očekivao, ali još je puno posla preda mnom i uvijek postoji još dosta prostora za napredak. Volio bih Filharmoniju učiniti prepoznatljivijom i prisutnijom u javnosti te jednostavno svime onime što ona zapravo jest, i što zaista, prije svega, zaslužuje.