Filip Riđički
„Skoro sam kompletno izgubio glas. Tjeskobu sam rješavao stihovima“
Životni odlasci, transgeneracijske traume, prihvaćanje istih, rast i povratak esenciji sebe, kao i suočavanje s tjeskobnim dijelovima nutrine, lepezasti je opus tema novog albuma domaćeg benda Lika Kolorado.
Sateliti u orbiti lansirani su početkom listopada, snimani tijekom dvije godine (od ljeta 2022. do 2024. godine), a rezultat su iskrenog i potpuno otvorenog krvarenja duše u formatu stihova – pred publikom, u eteru, lirski i nimalo stihijski.
Kad su se početni dojmovi, nakon što je album ugledao svjetlo dana, pomalo slegnuli, razgovarali smo s autorom i frontmenom Filipom Riđičkim. Otkriva nam da su posljednje dvije godine bile izrazito teške za bend, ali ekipa koja čini Liku Kolorado uspjela je iznijeti neke nove stvari.
U periodu od dvije godine imali su vremena za razvijanje ideja, no u praktičnom radu morali su ipak malo pričekati. Konkretne razloge ne otkriva, ali kaže da budemo uvjereni – bilo je grdo. Na svom je Instagram profilu u jednom trenutku pokrenuo akciju za prikupljanje sredstava za realizaciju ideja. Moralo je biti tako, kaže.
„U tom smo periodu nekako sklepali puno više ideja no što smo inače imali tendenciju baratati pred snimanje albuma, što se nekako i čuje na ploči; kulminacija dvogodišnjeg rada na konceptu albuma prije no što smo ga uopće krenuli raditi“, govori Riđički koji se u tom periodu suočio s jednim od svojih najvećih strahova.
Potpuni gubitak glasa
Doživio je živuću noćnu moru ostavši bez glasa koji ga hrani i donosi mu novac: kao radijskom voditelju i pjevaču, ali i glumcu.
„Svaki virus, prehlada ili gripa može ti paralizirati dio ili cijelu glasnicu. Dogodilo mi se to već, prije 15 godina, ali se ponovilo. Pritom ne govorimo o prolaznoj promuklosti ili podizanju tona glasa, već o potpunom gubitku glasa. Ponekad ne prođe, ponekad je permanentno“, pojašnjava.
Tada mu je jedan od vodećih stručnjaka za glasnice rekao da su šanse za povratak „više od pola“.
„Šetao sam po nasipu i zaista sam pomislio da bih mogao umrijeti, pasti mrtav nasred nasipa. Toliko sam bio depresivan i prestravljen, misleći da ću umrijeti sam i da to nitko neće znati.“
U tom je trenutku, podsjetivši se na Saherovu inicijativu (o kojemu često govori kad je o pisanju riječ), odlučio pisati više o drugim ljudima, a manje o sebi. „Svi se oni zapravo pojavljuju u pjesmi – David, Vibor, Marta – našli su se niotkud, kao frendovi na šetnji.“
Sintagma boriti se protiv anksioznosti i tjeskobe zvuči nakaradno eufemistički za sve one koji s anksioznošću žive svakodnevno. Među njima je i Filip, a to se itekako ogoljeno vidi i na novom albumu, posebno kroz novu stvar “Dođi tjeskobo“.
„Meni stres izlazi na kožu. Stresa ima. Tjeskobe ima. Tjeskoba je, po mojim nekim opservacijama, kulminacija skrivenih, neriješenih nesigurnosti koje u datom trenutku ne procesiramo, nego guramo pod tepih da nas grize kasnije. Mozak mi to radi automatski“, kaže.
“Dođi tjeskobo“ na neki je način svojevrsno ruganje anksioznosti, u maniri – dođi, ne možeš mi ništa. Filip ju, pak, doživljava kao obrnutu psihologiju ili barem njezin pokušaj: da tjeskobu prihvati, pretvori ju u dio sebe, najbolji dio.
„Pokušaj je to da se sprijateljim s tjeskobom, uvjerim se da je OK, da mi ne može ništa, ali, ono, može. Svi moramo osjećati nešto, borba je osjetiti nešto bolje, ali kada je tu, ta tjeskoba, da te barem ne grize toliko i da ne gostuje predugo“, dodaje Filip, jedan od onih koji bi volio da ljudi istinski rade na sebi.
Skidanje gaća u javnosti
Velik dio potonjeg odnosi se na komunikaciju sa samim sobom; priznavanje sebi što, gdje i kako si pa izraziti to u svakoj prilici.
„Osobno, volio bih da se ljudi više vole, više razgovaraju, više dijele. Hrvatski demon broj jedan (i dva) su sramežljivost i sram, iza kojih se skrivaju sve nacionalne nedaće; strah nas je vlastitih emocija i htjenja. Strah da ne smijemo o tome javno ili, još gore, u sebi. U istom sam điru i sam: sve je pronalazak onoga što zapravo osjećam i što s time, kad skužim što je“, pojašnjava.
Filip Riđički
On je pak svoje emocije ispisao u stihovima, vodeći se Saherovom mantrom da je raditi muziku ekvivalentno skidanju gaća u javnosti.
„Ako nisi gol, ako se skrivaš iza nekih kul stihova ili melodija, onda šteta melodije, šteta kul stihova – nema ništa magnetičnije od iskrenosti, autentičnosti. Umjetnost je predivan teritorij za iskrenu komunikaciju, za reći kako se osjećaš. Netko će vani čuti to, suosjećati.“
„Mi tebi, ti nama“
Prije desetak godina i sam je bio dio narativa da kao glazbenik stvara glazbu isključivo za sebe. Danas mu je ta ideja pomalo poljuljana, osvještava da se zavaravao naučenim parolama.
„Šatro, sve radimo za sebe, ali komu onda printamo merch? Komu onda printamo skupe vinile? Komu onda radimo spotove? Komu onda dižemo pjesme na servise koji nas ne honoriraju? Mislim, nema ništa loše u tome, unatoč blagom hejtanju s moje strane tog procesa: volimo raditi spotove, mearch, vinile jer volimo ideju da netko našu muziku sluša, nosi, razgovara o njoj, da im nešto znači. Za mene je to ta neka transferenca – mi tebi, ti nama, hvala, hvala. Lijepo je.“
Ipak, dojma je da je upravo kroz posljednjih desetak godina glazba postala kalkulativna, izgubivši svu monetarnu vrijednost.
„U kapitalističkom svijetu u kojem živimo vrijednost vežemo za cijenu; ako nešto ne košta, onda ne vrijedi. Dajemo suludu siću za muziku, sve muzike svijeta, i čini nam se to normalnim“, kaže Filip.
A ne bi trebalo biti.
Piše odmalena, ne sjeća se otkad ni zašto je uopće počeo. Melodije su mu u glavi od vrtića, a nama kaže da mu stalno nešto svira u glavi – bilo tuđe ili njegovo.
„Problem kod mene je staviti tekst na te melodije u glavi, a i razaznati kada su te melodije ukradene od nečega što sam čuo pola sata ranije nesvjesno i krenuo modificirati, a da uopće kužim da je tuđe. Među prvim pitanjima kada dam bendu skicu pjesme je: ‘Je li ovo ukradeno?’ To je česta dilema kod mnogih umjetnika, čini mi se. Nije bilo poriva, došlo je vrlo organski: to zvuči kao kompletan izdrk, ali je, jebi ga, istina. Izmjeni prostate po potrebi“, govori Filip, a mi sve ostavljamo upravo onako kako je rekao.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Autentičnije je, a toga je malo danas.
„Jedino što postajemo je nestrpljivi. Da si damo barem par minuta da razmislimo prije no donesemo zaključak, ali ne možeš razmišljat’ ako ti palac skrola sam od sebe“, dodaje Filip, a mi ga odmah pitamo kakav bi svijet onda za njega bio idealan.
Izazov je ne slušati sebe previše
„Raspodjela dobara, jednaka prava, uvažavanje, empatija, solidarnost, puno govora, puno plesa, puno umjetnosti, manje pohlepe, manje ega. Svi živimo na bungalovima na drveću, kupamo se u čistim rijekama, uzimamo tek koliko nam treba i čuvamo jedni druge. Eto ti na: ako te uhvati susramlje, to je zato jer su nas fino uvjerili da su ovakvi snovi podsmijeha vrijedni.“
Snovi su zapravo sve ono što čovjeka čini čovjekom. Filip sanja o boljem društvu, a u ovom – u kojemu je, igrom slučaja, zapeo – planira „skladati, pisati, pjevati, planinariti, kuhati, smijati se, grliti, veseliti i veseliti se“.
Znači li to da će Lika donijeti još nekih kul stvari? Naš sugovornik ne precizira. „Trudimo se biti vjerniji samo sebi, a pravi izazov je ne slušati sebe baš previše, nego uvijek, a to je pak opisivao Bowie, uvijek biti mrvicu predaleko od tla; nikad nije dobro biti presiguran u radu. Uvijek malo u opasnosti da te val poklopi.“
I dalje će se okupljati na probama, Vanja i on će skupljati ideje, a onda se naći kod njega na ručku.
„Trudit ćemo se sklepati neke kosture dok mu jedna kći skače po glavi, druga urla u kinderbetu, žena kuha i smiješi se. Onda ćemo s tim idejama doći u buksu da Brane i Pavle daju svoj doprinos, snimit ćemo se, puštati i klesati u nešto što nam se svima sviđa, po nekim nenapisanim pravilima.“
Brzih četiri:
Što je za tebe sreća? Što te čini sretnim?
Japanski whiskey.
Je li Filip na sceni kakvog poznaje publika jednak Filipu kad nema mikrofona, etera, kamera? Skrivaš li ijedan dio sebe, onako sebično? Kao glumac imaš različite uloge, na radiju si – voditelj, u Lici – otvoren i brutalno iskren, ali zanima me jesi li tu baš potpuno svoj? Postoji li nešto što nisi otkrio ovom svekolikom pučanstvu?
Bojim se da je ispod svega samo klupko straha, tjeskobe i melodija.
Na što si u svom životu najponosniji i zašto?
Iskreno? Crno-bijeli svijet. Najveći je ponos biti dijelom projekta koji toliko puno ljudi baš toliko vole. To, i da i dalje plaćam svoje račune, i dalje se držim, i dalje radim ono što volim – velika je to pobjeda. Male pobjede su velika stvar, ako mi već daješ da sam sebe uguram u priču.
Tko ti je u svemu što radiš najveća podrška i zašto?
Ljudi koji me vole.