06
pro
2023
Intervju

GAZDE – 30 GODINA U DOMU SPORTOVA

Marko Bujanović: „Gazde su po načinu života možda bili i veći rockeri od svih hrvatskih rock bendova“

Marko Bujanović (Gazde)

Marko Bujanović (Gazde) /Matej Grgić

share

U Markuševcu se rock živi s tamburom u ruci

Gazde, kad je tamburaška glazba u pitanju, od samih početaka svog postojanja ruše sve poznate konvencije i stvaraju nove trendove.

Idućeg tjedna, 12. prosinca, Gazde će po šesti put svirati u zagrebačkom Domu sportova. Vrhunac je to ovogodišnje turneje kojom Gazde obilježavaju tridesetu godišnjicu svog postojanja. O koncertu, početcima karijere i glazbenom pravcu koji su Gazde pokrenuli razgovarali smo s njihovim frontmenom, Markom Bujanovićem.

Gazde

Gazde

Za nekoliko dana šesti put svirate u Domu sportova, ovaj put nakon jedanaest godina pauze. Kakva atmosfera vlada u bendu uoči koncerta, s obzirom na to da je Dom sportova dvorana koju ste prvi put napunili 1994. godine dok ste još bili tinejdžeri i otkud je krenula sveopća popularnost benda u Hrvatskoj tih devedesetih godina?

Atmosfera je radna. Komentiramo koncerte iz Doma sportova prošlih godina, iz naše rane mladosti. Sjećamo se adrenalina i stresa koji smo tada doživjeli kao klinci, odnosno kontinuirano doživljavali jer su ti koncerti bili u nizu (1994., 1995., 1996. i 1997. godine) u velikom Domu sportova. Na svakom od koncerata imali smo goste, prateće glazbenike, back vokale, uvijek je bila dobra produkcija u smislu rasvjete, razglasa itd.

Sve koncerte snimale su televizijske kamere, a dva koncerta su i objavljena. Ima materijala i za naknadno objavljivanje, možda na 35. ili 40. godišnjicu benda. Inače cijelu godinu obilježavamo 30 godina Gazda te smo odsvirali pedesetak koncerata do sada. Većina nastupa je po Hrvatskoj, imali smo dva gostovanja u Njemačkoj i Austriji, jedno u Mađarskoj.

Uz to, nastupili smo na sedam koncerata u SAD-u i Kanadi. Sve skupa je ove godine dosta „nabrijano“, koliko god da je taj repertoar usviran, ipak uoči ovog koncerta vlada trema jer ne smijemo ništa fulati (smijeh). Zadnjih su dana krenule intenzivne probe, uskoro kreću i probe s gostima, back vokalima, ljudima iz produkcije. Upravo na ovaj intervju dolazim s „pregleda terena“ u Domu sportova, zajedno s ljudima koji će raditi razglas i ekipom s HRT-a koja će snimati koncert.

„Doslovce smo morali stvarati vlastiti zvuk, do tad u tamburaškoj glazbi neviđene aranžmanske zahvate, solaže”

Spomenimo vaše početke. Gazde su devedesetih godina stvorile novi pravac u tzv. zabavnoj tamburaškoj glazbi. Bili ste mladi dečki koji su se prestali oblačiti u tradicijske nošnje: vi ste odjenuli traperice i kožne jakne, počeli svirati rock na tamburama. Bilo je tu, ako ih tako mogu nazvati, eksperimenata s bijelo obojanim tamburama, uveli ste bubnjeve u instrumentarij. Zbog čega ste odlučili prekinuti do tada ustaljene običajne prakse i krenuti u tom pravcu?

O kojoj god da se vrsti umjetnosti radi, svatko tko se pojavljuje na sceni želi biti prepoznatljiv. Kad smo se mi pojavili na sceni, tamburaši su se uglavnom oblačili u nošnje ili odijela, svi su stajali u polukrugu, pjevali su pjesme koje su više ili manje bile naslonjene na tradiciju. Da smo i mi odlučili slijediti taj put, teže bi bili primijećeni. Naumili smo se ne prilagoditi toj glazbi, već glazbu i publiku prilagoditi sebi. To nije došlo preko noći.

Prije negoli smo se odlučili na pokretanje,  nazovi ga tako, „brenda“, svirali smo pet-šest godina uobičajenim stilom, standardni tamburaški repertoar, kao i tradicijsku glazbu, jer smo svi potekli iz folklora. Kad smo krenuli razmišljati kako bismo se prezentirali, postavili u izlog, odlučili smo učiniti to sukladno našim sklonostima i generaciji kojoj smo pripadali. Ja sam, na primjer, slušao Toma Waitsa, Janis Joplin i Elvisa Presleyja, imao sam sve ploče Dire Straitsa, a nešto sam kasnije studiozno počeo slušati američku country glazbu. Ubrzo smo počeli i svirati glazbu koju smo privatno slušali, a koja nije bila samo tamburaška, čisto da nam sviranje ne dosadi.

Indexi, Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje i Prljavo kazalište samo su neki bendovi čije smo pjesme mi već tada svirali na tamburama. Jer kad sviraš stalno isti repertoar, nazovimo ih tamburaškim evergreenima, neko vrijeme bude zanimljivo, ali to traje kratko. S tim na umu smo se dogovorili da ćemo krenuti raditi autorske pjesme, kao i surađivati s autorima čiji je izričaj nešto drukčiji; željeli smo da glazba produkcijski bude na višoj razini. Oko toga nam je puno pomogao Zdravko Šljivac, uz njegovu pomoć naši su aranžmani zvučali bogatije i šarenije, ali su zadržali prepoznatljivost tambure. Unatoč svemu, mi smo i dalje smatrali da smo „prenormalni“.

Marko Bujanović (Gazde)

Marko Bujanović (Gazde)/Matej Grgić

Htjeli smo veće promjene, ali ljudi koji su bili oko nas, koji su nas savjetovali, čak su nas malo u tim promjenama i kočili. Odmah smo htjeli sve napraviti drastičnije. Naš tadašnji menadžer, Damir Mihovec Miki, sjetio se lude ideje, da ćemo nabaviti bijele tambure. Rekao je: „Ako može Elton John imati bijeli klavir, možete vi imati bijele tambure!“ (smijeh)

Moram priznati, te tambure nizu zvučale naročito dobro, ali su bile bijele. Ako netko i nije primijetio kako mi izgledamo, sjetio se benda s bijelim tamburama. Nakon toga smo promijenili stil odijevanja. Tada smo bili mladi, osamnaest-devetnaest godina. Nismo htjeli oblačiti odijela jer to ne izgleda vjerodostojno. Nismo više htjeli ni u nošnje jer dolazimo iz relativno urbane sredine; svi smo rođeni u Zagrebu i tu smo išli u školu.

Mi smo iz Markuševca koji nije u potpunosti urbanizirani dio grada, ali svejedno gravitira gradu. Čovjek koji odrasta u Markuševcu odrasta u duhu Zagreba. Kužili smo zagrebačku „spiku“, družili se sa škvadrom iz cijelog grada.

Ubrzo smo napravili još jednu minirevoluciju, naše smo pjesme počeli svirati s bubnjevima, tj. ubacili smo bubnjeve u naš instrumentarij. Publika je to prihvatila jako dobro, za razliku od glazbene kritike i ljudi iz branše. No izdržali smo pritisak, nama je to dobro zvučalo.

Gotovo sam siguran da smo jedini tamburaški bend koji je petnaestak godina svirao na taj način s bubnjevima, od 1993. pa sve do otprilike 2008. godine. Ljudi nas često pitaju zašto ne sviramo s tamburaškim basom, berdom. Uvijek odgovaram da je to iz vrlo praktičnih razloga. Meni osobno berde ima ljepši ton od bas-gitare, a i bolje izgleda na bini. Međutim, svih tih godina s berdom bilo je ogromnih problema s ozvučavanjem. To je najvažniji razlog zbog kojeg smo berde zamijenili bas-gitarom.

Uostalom, s bubnjevima jednostavno bas-gitara bolje zvuči. No, berde danas često koristimo pri snimanju novih materijala. Mi se također mijenjamo kroz godine, nismo isti kao što smo bili prije petnaest-dvadeset godina. Postoje stvari koje smo tada radili, a koje bismo danas promijenili.

Kad puno eksperimentiraš, puno i pogriješiš, sve je to normalno. Doslovce smo morali stvarati vlastiti zvuk, do tad u tamburaškoj glazbi neviđene aranžmanske zahvate, solaže. Na kraju krajeva – mi i jesmo izmislili vlastiti pravac u tamburaškoj glazbi, tzv. zabavnu tamburašku glazbu.

Koliko je Damir Mihovec Miki, ikona tamburaške glazbe i vaš prvi menadžer, bio važna karika za uspjeh u tim početcima?

On je bio najvažnija karika. S jedne strane on, s druge strane mi koji smo ga htjeli slušati. U to je vrijeme on u mojim očima izgledao puno stariji, a imao je samo trideset godina. Sad se mogu staviti u njegovu poziciju. Nije mu bilo jednostavno, „držati na lancu“ šest mladića koji su imali dvadeset godina.

Trebali smo slušati što je govorio, dolaziti na vrijeme na dogovorene sastanke, maksimalno ispoštovati ljude koji su nas angažirali, biti trijezni koliko je god moguće (smijeh), generalno – trebali smo biti ustrojeni. Mi jednostavno s osamnaest-devetnaest godina nismo bili dovoljno zreli za samostalno prosuđivanje. Ipak je bio tih dovoljnih deset godina stariji pa mu je bilo lakše, iako je i on griješio, skupa s nama. Naravno.

Mi smo bend koji je napravio silno mnogo pokušaja pa smo nešto i pogodili. On je također obavljao golem posao koji mi tada nismo vidjeli, nismo znali da je taj dio posla toliko važan. Govorim o odnosu s medijima, koncertnim organizatorima, izdavačkim kućama i prije svega, a možda i najvažnije, odnosima s autorima i odabiru pjesama, kao i glazbenoj produkciji. Ponovno spominjem Zdravka Šljivca, on je bio glazbeni producent na prva tri albuma Gazda, na kojima su naši veliki hitovi. S njim nas je također Miki spojio.

Marko Bujanović (Gazde)

Marko Bujanović (Gazde)/Matej Grgić

Možeš li u kratkim crtama ponuditi presjek tamburaške scene u ranim devedesetim godinama, kad ste se vi pojavili i ubrzo etablirali na toj sceni? Zlatni dukati su kao predvodnici tradicionalnijeg pristupa tamburaškoj glazbi imali drukčiji izričaj, njihova glazba bila je više domoljubnog karaktera, što i ne čudi s obzirom na vrijeme u kojem je nastajala. Kako to da vi niste išli u tom smjeru koji, iz današnje perspektive onog vremena, meni izgleda stabilnije i ne manje važno, financijski isplativije?

Ne znam, mi nismo imali neki konkretan razlog zbog kojeg nismo išli u tom smjeru. Poštovali smo svoj smjer, držali smo se ljubavnih pjesama. Kad su domoljubne pjesme u pitanju, mislim da je ”Još i danas zamiriši trešnja” vrlo domoljubna pjesma. Ona zapravo govori o turbulentnim vremenima i jednoj velikoj nesreći koja se dogodila na ovim prostorima. Imali smo još jednu krasnu domoljubnu pjesmu koja nije prošla posebno zapaženo. Vinko Coce je 2003. godine s nama napravio duet, pjesmu ”Zemljo moja”.  Čak je bila i prijavljena na Doru, ali su nas odbili, zbog čega nam je tada bilo žao.

„Mišljenja sam da te mediji „prekonzumiraju“ za vrijeme Dore, tako da prezasitiš i svoje obožavatelje“

Ako se ne varam, Gazde nikada nisu nastupile na Dori?

Nakon što su nas odbili, više se nismo ni prijavljivali na Doru, a u međuvremenu smo saznali da su neke druge karakteristike osim dobre pjesme važne za to natjecanje. No s druge strane, možda to što nismo prošli na Doru i nije bilo toliko loše. Naime, mi kao bend pratimo Doru od samih početaka. Tako smo primijetili da bendovi i pjevači koji su nastupili na Dori nakon završetka natjecanja dožive nagli pad popularnosti, a nismo si to htjeli navući na vrat (smijeh). Mišljenja sam da te mediji „prekonzumiraju“ za vrijeme Dore, tako da prezasitiš i svoje obožavatelje. Došli smo do zaključka da to nama kao bendu ne treba.

Marko Bujanović (Gazde)

Marko Bujanović (Gazde)/Matej Grgić

Smatram da je bitno napomenuti da ste vi jedan od rijetkih, ako ne i jedini tamburaški (a možda i generalno) bend koji gotovo da i nije mijenjao postavu svih ovih trideset godina (osim bubnjara, ako se ne varam). Ima li takav prijateljski pristup prednosti, koje su mu eventualne mane?

Takav pristup svakako ima puno više prednosti. Bend ne živi samo na bini, nego i na probama, u kombiju gdje često spavamo jedni preko drugih, u hotelima koji su nekad dobri, a ponekad zadnje rupe. Često nemamo vremena jesti i spavati i onda svima rade živci. Živimo u kriznim i turbulentnim vremenima. Nekada bend zaradi puno manje nego je planirano. U svim tim situacijama smatram da je itekako važno da se ljudi međusobno dobro poznaju, da nitko nikome ne ide na živce, da budu odani jedni drugima, tolerantni na ekscese koje eventualno može napraviti neki kolega iz benda. To je posao koji se radi noću, a noću i živci rade drukčije, posebno kad je čovjek kronično neispavan.

S druge strane, ako već moram tražiti manu, onda je pronalazim u demokratskom pristupu donošenju odluka unutar benda. Nitko ne može isforsirati nekakvu svoju ideju, koja je možda i dobra, ako nema podršku ostalih članova benda. Mi donesemo odluku na „velikom vijeću“, gdje se uglavnom ja potrudim da bude po mom (smijeh).

„Da smo se pojavili u današnjem vremenu, pitanje je bismo li uspjeli”

Kako gledaš na trendove u današnjoj zabavnoj tamburaškoj glazbi? Nekoliko bendova je kroz godine krenulo vašim stopama, smatraš li da Gazde imaju nasljednike?

Ne znam, teško je to reći. Ja za sada ne vidim bend koji bi mogao naslijediti Gazde. Gazde su uspjele jer su se pojavile u vremenu koje je bilo pogodno za tambure i tamburaše. Da smo se pojavili u današnjem vremenu, pitanje je bismo li uspjeli. Nije čak ni pitanje – ja mislim da ne bismo! Jednostavno su se vremena promijenila. Ljudi su danas, kako sam ranije spomenuo u kontekstu Dore, „prekonzumirali“ i tamburašku glazbu, to više nije takva novina.

Neke nove Gazde bi u današnjem vremenu trebale napraviti još drastičniji pomak. Mi i dalje planiramo pomake, imamo neke ideje kako bismo još eksperimentirali s tamburama. No mislim da tih drastičnijih pomaka kod nas neće biti, nama se ovakav zvuk pokazao dobrim, ljudi su se na njega navikli. Nije svaki pomak dobar pomak. Mi smo barem pet ili šest puta do sada radili produkcijske pomake, nisu se svi pokazali dobrima.

Publika bi nam rekla da su im bolje one naše stare pjesme. Ali i neke od tih pjesama su vremenom „sjele“. Nekoliko smo puta u karijeri bili ispred svog vremena. Primjerice, album Bit će bolje, na kojem su između ostalih pjesme ”U snu i ljubavi”, ”Bit će bolje”, ”Nek’ pjesma ostane” i ”Na kraju stoljeća”. Čitav taj album donosi tekstualne i glazbene pomake, vrhunski je orkestriran, najbolji hrvatski back vokali su sudjelovali na njemu.

Na početku se pokazalo da publici album nije bio naročito zanimljiv. Ljudi su htjeli „veselicu“ poput primjerice pjesme ”Vazda Gazda”, a mi smo ih mučili umjetnošću. No vremenom su neke od pjesama i s tog albuma pronašle put do publike. ”U snu i ljubavi” je pjesma primjerenija radijskom eteru danas nego li je bila tada, ”Nek’ pjesma ostane” sve češće se nalazi u našem standardom koncertnom repertoaru.

Marko Bujanović (Gazde)

Marko Bujanović (Gazde)/Matej Grgić

Gazde su po načinu života možda bili i veći rockeri od svih hrvatskih rock bendova”

Nedavno si upravo u jednom intervjuu rekao da ste svjesno odabrali ne pripadati tradicionalnoj tamburi, ali ni rock izričaju te da je to razlog zašto vas nema previše u radijskom eteru. Mislim da situacija nije puno bolja ni s ostalim mainstream radijskim postajama kad je tamburaška glazba u pitanju. Zašto je tako? Smatram da je u devedesetima tamburu lakše bilo „progurati“ u medije.

Kad već spominjemo rock i tambure, moram primijetiti da su nerijetko tamburaši veći rockeri od samih rockera. To ne proizlazi iz vizualnog identiteta i amblema svjetskih rock bendova koje si rockeri prišivaju na traper ili kožne jakne, ne proizlazi iz poznavanja diskografije tih istih bendova, to proizlazi iz količine angažmana i stava.

Gazde su po načinu života možda bili i veći rockeri od svih hrvatskih rock bendova. Koliko smo tada svirali, način na koji smo putovali, gdje smo sve spavali, koliko puta nismo uopće spavali, kakve su nam se sve stvari usput dogodile. Vjerujem da se nitko nije ili se malo tko od hrvatskih rock bendova našao u tim situacijama. Rock nije zvuk, rock je način razmišljanja, način života. Rock i znači kamen, jedan tvrdi pristup, ne mlohavi ili profinjeni pristup.

Nije važno imaš li u tim trenutcima tamburu ili bilo koji drugi instrument u ruci. Još jedna stvar, mi nikada nismo ni težili tome da postanemo perfekcionisti u sviranju, možda nismo imali ni mogućnosti. Mi nismo profinjeni bend koji zna apsolutno sve odsvirati savršeno. Mi smo „prljaviji“, taj naš cjelokupni imidž je „prljaviji“. Koliko god da mi to možda nekada nije drago, mogu reći da je i ta naša svirka malo „prljava“, nema tu neke posebne profinjenosti. Na snimkama, naravno, idemo za tim da to ugladimo i poliramo što je više moguće, ali možda ni to nije dobro. Možda bi i na tim našim snimkama trebali biti siroviji, razulareniji.

Kad su radio stanice u pitanju, svakako su u devedesetim godinama radio stanice bile sklone puštanju glazbe koja je tada bila u trendu. Pitanje je samo jesu li radio stanice kreirale trendove ili su ih prihvatile. Mislim da je cijela atmosfera, posebno u vrijeme Domovinskog rata, pogodovala tome da ljudi obrate pozornost na hrvatsku tradiciju. Velik je broj pjesama Zlatnih dukata u to vrijeme prošao jako dobro. Mi smo se kao klinci divili Dukatima i njihovoj karijeri koja se nama tada činila nedostižnom. U to smo vrijeme svirali gotovo cijeli njihov repertoar, jer smo na kraju kao i svaki mladi bend imali malo svojih pjesama. Istina je takva da su mediji, uključujući i radio stanice, u ono vrijeme forsirali tamburašku glazbu. Neke su pjesme i neki izvođači zbog toga „dobacili“ puno dalje nego što su možda u konačnici i zaslužili.

Marko Bujanović (Gazde)

Marko Bujanović (Gazde) i Srđan Stanojević/Matej Grgić

Kad ne sviraš i ne pjevaš s Gazdama, radiš u svom tonskom studiju, također si i autor glazbe za nemali broj pjesama Gazda. Otkud je nastala potreba da se kreneš baviti manipulacijom zvuka, ozvučenjem tambura, pisanjem pjesama, aranžiranjem? Predstavlja li ti taj samotni rad jednak užitak kao i kad si na pozornici?

Volim raditi u studiju. Vlastiti studio mi je bio san od samih početaka bavljenja glazbom jer sam želio shvatiti kako glazba nastaje. Osim što sam uživao raditi na autorskim pjesmama, smišljanju melodija, teksta i aranžmana, jednako sam tako uživao u dobrim snimkama. Uvijek sam se pitao kako su pojedini producenti i ton-majstori uspjeli napraviti tako dobre snimke, posebno snimke stranih izvođača koje su zvučale čišće, prozračnije.

Moram spomenuti da me tim aspektom bavljenja glazbom zarazio naš Vlado Smiljanić, koji je bio ton-majstor u Croatia Recordsu, tamburaš i dobričina od čovjeka. On je jedan od onih ton-majstora koji je želio podijeliti tajne zanata, što inače nije tako čest slučaj (smijeh).

Miljenko Grasso je također čovjek od kojeg sam puno naučio, s obzirom na to da je on jedan od prvih ton-majstora koji nas je snimao. Kad su aranžmani u pitanju, tu sam puno naučio od Zdravka Šljivca i, naravno, Mikija koji je u početku radio sve naše tamburaške aranžmane. Vlastiti studio znatno pomaže u eksperimentiranju i realizaciji svih ideja. Kad unajmiš studio, onda ti taksimetar ide. Najčešće prepustiš studijski miks ton-majstoru i to ostaviš tako kako je on napravio, eventualno uz pokoju tvoju sugestiju.

Mogu reći da mi je jednak užitak nastupati i raditi u studiju. Studio nudi mir, duboku koncentraciju i uživanje u onom što si u konačnici napravio. Pozornica nudi puno više stresa i napora, ako želiš odraditi dobar koncert. Ako sve na kraju ispadne kako si zamislio, to je također jedno veliko zadovoljstvo i motiv za daljnjim radom.

U medijima lako ispadneš budala”

Ranije smo spomenuli turneje po SAD-u i Kanadi. Ono što je jednim dijelom obilježilo vašu karijeru su upravo velike turneje po Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji, turneje koje su svojevrsna poveznica s našim iseljenicima. Razlikuje li se repertoar koji svirate tamo u usporedbi sa standardnim koncertnim repertoarom Gazda?

Kad sviramo u Hrvatskoj, držimo se svojeg autorskog repertoara. Ponegdje ubacimo pokoji tamburaški evergreen poput ”Sve je ona meni” Slavonskih lola, nekoliko pjesama Miroslava Škore i Zlatnih dukata. Repertoar koji sviramo po SAD-u, Kanadi i Australiji razlikuje se utoliko što uz naše pjesme odsviramo i nekoliko pjesama iz drugih glazbenih žanrova, poput pjesama Mladena Grdovića, Meri Cetinić, Tomislava Ivčića, Kiće Slabinca, u principu svima poznate pjesme. Publika u iseljeništvu koja dolazi na naš koncert nije isključivo publika Gazda, oni posjećuju koncerte svih hrvatskih izvođača. Ipak, nastojimo da se to ne pretvori u sveopću narodnu zabavu i da to ipak bude koncert Gazda.

Vratimo se sad na koncert koji vas očekuje 12. prosinca. Kako teku pripreme za koncert? Koliko je naporno – tebi posebno, s obzirom na to da si glasnogovornik sastava, uz sve ostale funkcije koje u Gazdama obavljaš – nekoliko mjeseci prije samog koncerta odrađivati sve medijske i propagandne zadatke koji prethode jednom ovako velikom koncertu?

Shvatili smo da je ozbiljan odnos s medijima potreban svakome tko se bavi javnim poslom. Čak i najveće svjetske kompanije izdvajaju ozbiljno mnogo novca u marketing. Vrlo smo rano shvatili vrijednost marketinga i da nije dovoljno imati samo dobru pjesmu. Upravo ono o čemu smo maloprije razgovarali: važno je imati bijele tambure, kričavo crvene ili od pleksiglasa da bi se istaknuo, samo da bi bio drugačiji, da upadneš ljudima u oko. Nama je drago da imamo medijskog prostora, da smo u mogućnosti obići radijske postaje kada objavimo novu pjesmu. Ipak, pojavljivanje u medijima zahtijeva određenu dozu razumijevanja tematike koju obrađuješ, kao i profesionalnu odgovornost. U medijima lako ispadneš budala. To ti nekada može i presuditi u karijeri.

Marko Bujanović (Gazde) i Srđan Stanojević

Marko Bujanović (Gazde) i Srđan Stanojević/Matej Grgić

Spomenuo si goste, možeš li predstaviti neke od njih koji će s vama zapjevati ili zasvirati 12. prosinca?

Htjeli smo da gosti na koncertu budu naši suvremenici koji znaju što se na sceni događalo posljednjih 30 godina. To će biti Neno Belan, Vladimir Kočiš Zec, Miroslav Škoro i Antonija Šola, koja će s nama otpjevati pjesmu ”Milijun poljubaca”. Smatramo da su oni špica hrvatske estrade i vjerujemo da će oplemeniti naš koncert.

Koliko će se program koncerta u Domu sportova bazirati na starim hitovima, a koliko na novim pjesmama?

Repertoar na koncertu bit će sazdan od hitova, dva i pol sata programa koji će u cijelosti snimati Hrvatska radiotelevizija i koji će, prema posljednjim informacijama, biti prikazan u novogodišnjem programu nešto iza ponoći, što je odlična prilika za sve koji neće moći prisustvovati koncertu. Uz već spomenute hitove, na koncertu ćemo odsvirati i sve pjesme s novog albuma Ispod ovih oblaka, za koji moram napomenuti da je kompilacijski album pjesama nastalih u posljednjih trinaest godina.

Za kraj, jedno pitanje koje vam sigurno nitko nikada nije postavio. Što Gazde spremaju u budućnosti, onoj skorijoj, ali i daljnjoj (smijeh)?

Ovaj put to pitanje ima smisla. Ove godine smo već imali nekoliko sastanaka s autorima koji su zaduženi za neke od naših najvećih hitova. S obzirom na to da zadnjih desetak godina nismo pretjerano medijski eksponirani, primijetili smo da nam publika i mediji prigovaraju radi toga.

Već nas i stavljaju u kategoriju benda koji je „dao svoje“. Neki se pitaju sviramo li mi uopće, iako svake godine odradimo između pedeset i sedamdeset nastupa. Iz svega navedenog mi iduće godine planiramo ići u medijsku promociju novog materijala. Planiramo izdati osam ili deset potpuno novih pjesama, pokušat ćemo ponovno napraviti produkcijski pomak s našim glazbenim producentom Predragom Martinjakom. Još nismo odlučili idemo li na „čupavu“, live produkciju, ili ovu poliranu do zadnjeg sloga.

Sigurno je da ćemo s tim novim materijalom obilaziti medije i radijske postaje. Ljudi su stalno željni nečeg novog, živimo u strašno brzim vremenima, više ne možeš živjeti na hitovima od prije dvadeset i pet godina. Također ćemo maksimalno poraditi na promociji putem društvenih mreža, posebno putem Instagrama i Tik Toka, a manjim dijelom i putem Facebooka. Moji su mi klinci rekli da Facebook više nitko normalan ne priznaje (smijeh). Pretpostavljam da ćemo u tom polju morati i angažirati nekoga tko bi nam to sve vodio. Našim generacijama je to prenaporno.

Moglo bi Vas zanimati