Goran Filipec: „Živimo u srazu s našim vremenom, ali i u njemu postoji mjesto za interprete“

Goran Filipec jedan je od hrvatskih glazbenika koji umjetničku karijeru i ugled grade uglavnom djelovanjem na međunarodnoj sceni, pa će sadržaj razgovora s ovim riječkim pijanistom nekim čitateljima sigurno biti iznenađenje.

Glazbenik je širokih, ali istovremeno stilski i interpretativno vrlo usmjerenih obzora, u pijanističkom svijetu poznat po istaknutim interpretacijama, ponajprije glazbe romantizma, kao i specifičnom pristupu ulozi interpreta te odnosu prema opusima i skladateljima epohe koja se smatra “zlatnim dobom” pijanizma. Premda njegovu karijeru ne usmjerava kakva međunarodna agentura, Filipec koncertno ne miruje. Tako je ova godina započela vrlo aktivno, među ostalim, koncertnim gostovanjima u Japanu, Italiji, projektom posvećenim Blagoju Bersi (čiju je čitav klavirski opus i snimio), a travanj je u izdanju Naxosa, obilježila objava šezdesetog albuma njihove serije kompletnih Lisztovih klavirskih djela s aranžmanima Schubertovih pjesama u interpretaciji Gorana Filipeca.

Album je peti po redu doprinos pijanista Naxosovoj seriji Lisztovih djela (godine 2016. album Paganini Studies donio je Filipecu Grand Prix budimpeštanskog Društva Ferenc Liszt), a jedanaesti po redu objavljen kod ovog izdavača. Tri ranija izdanja posvećena su hrvatskim autorima: Ivi Mačeku i Blagoju Bersi, čija se 150. obljetnica rođenja obilježava upravo ove godine.

Odrastanje, odlučivanje i profesionalna formacija

Gledajući iz današnje perspektive, koji je dio Vašeg obrazovanja ostavio najveći trag odnosno najviše oblikovao Vaš profil – kao interpreta, u pijanističkom smislu, a možda i osobno? Kako je uopće došlo do tih odluka o obrazovanju u Vašem formativnom razdoblju? 

Teško je govoriti o tome tko je ostavio najviše traga. Razne etape u kojima se nalazimo nose svoje, svi su ostavili nekog traga, svatko je nešto dao – netko više, netko manje, a netko gotovo ništa nije ni dao. Moje je formativno razdoblje bilo prilično dugačko, rekao bih. Jedan od razloga jest i činjenica da dolazim iz duboko provincijalne (hrvatske) sredine koja ni na koji način ne pripada krupnim kulturnim strujama. Također, nitko iz moje obitelji nije profesionalni glazbenik.

Bilo je tu dosta traženja i trebalo je vremena da dođem do prave koordinacije i odluka kamo bih trebao ići.

Foto: Matej Grgić

U mojoj adolescentskoj fazi bila mi je jako važna Marina Ambokadze koja je predavala u Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ino Mirković. Gledajući iz današnje perspektive, možda sam se u toj fazi zadržao predugo. Mladi pijanist ne treba predugo raditi s jednim pedagogom, ne više od dvije ili maksimalno tri godine. Razdoblje je to u kojemu se uspije apsorbirati esenciju nečijeg rada.

Foto: Matej Grgić

Od drugih profesora koji su mi bili važni tu je Oxana Yablonskaya, u mnogočemu sasvim iznimna pijanistica. Upravo u aranžmanima Schubert-Liszt ona je ostavila neke od svojih najuspješnijih snimaka.

Tu je i Naum Grubert koji je bio vrlo poticajan u intelektualnome smislu i možda je na najkompletniji način utjecao na mene. Kad govorimo o ovome, moram spomenuti i Nataliju Trull i Evgenyja Zarafiantsa koji su mi u mnogočemu pomogli.

Nerijetko se zna dogoditi da se baš u toj glazbeničkoj fazi pedagozi znaju „uhvatiti“ mladih glazbenika s kojima rade, kojima možda požele prenijeti ideje i stremljenja koja su oni imali u toj dobi. Je li to nešto što se često događa ili je pretjerano reći da je tako?

Mislim da mladim glazbenicima nije uvijek lako donositi odluke u smislu odabira pedagoga. Pedagogija je kao i sve ostalo: tu nailazimo na profesionalce različitih ljudskih profila koji se spretnije ili manje spretno, s više ili manje realnih kompetencija predstavljaju javnosti i potencijalnim učenicima te studentima. Mladim glazbenicima važno je i da su njihovi pedagozi prisutni u natjecanjima, promicanju svojih studenata i slično.

Mislim da mladim glazbenicima nije uvijek lako donositi odluke u smislu odabira pedagoga

Na međunarodnom planu opažamo cijelu jednu mrežu glazbenika-pedagoga koji egzistiraju gotovo isključivo na platformi muzičkih natjecanja koja su sami proizveli i kroz razmjenu koju prakticiraju sa svojim partnerima u okviru žirija tih istih natjecanja. Iz moje perspektive, taj je modus operandi dosadan vjerojatno više nego što je efikasan, ali je indikativno to što je još uvijek funkcionalan i atraktivan za studente i mlade pijaniste.

Mislim da je smisleno birati pedagoga prema vlastitim umjetničkim afinitetima i kriterijima koji nadilaze puku pragmatičnost te potrebu za vidljivošću i trenutnim uspjehom. To je nešto kao izbor liječnika: birate onog za kojeg vjerujete da je za vas najbolji i dajete mu svoje povjerenje.

Foto: Matej Grgić

Glazbeničke specijalizacije i povijesne rupture

Kasnije ste se profilirali u području interpretacije, niste tek učili od još pokojeg velikog pijanista, nego ste uronili u odnose skladatelj – interpret. Što su specifikumi tog odnosa, možemo li uopće danas govoriti u klasičnom smislu o definiranim ulogama (i njihovim granicama) – one autora glazbe te one njezina interpreta?

Cjepkanje pojedinih područja na uže segmente profesionalne specijalizacije, do čega je vjerojatno došlo prirodnom evolucijom društva, ima svoje specifičnosti i svoju problematiku. Današnji interpreti, uz poneke iznimke, nemaju puno veze s kompozicijom, aranžiranjem, adaptiranjem, dirigiranjem. Upravo zbog te uske specijalizacije, oni ostaju udaljeni od dijela glazbene kreacije. To su ljudi koji nemaju širinu glazbenika koji su se obrazovali u 19. stoljeću ili ranije.

Postoje, međutim, naznake da se ovaj trend mijenja i da se u ponudi formativnih programa na području glazbe pojavljuju šire koncipirani programi.

Foto: Matej Grgić

Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do stanovitog pročišćenja u sferi interpretacije i potrage za izvornošću kroz filološke rekonstrukcije i skidanje patine koju je na muziku nanijela tradicija. Pojavila su se tzv. urtext izdanja, ogoljena na autorski tekst, koja imaju neospornu vrijednost baznog dokumenta, ali ne mogu biti referenca za bilo kakvo izvođenje.

Mnogo je elemenata koji se kroz povijest u glazbi nisu notirali, a koji su se očuvali kroz praksu

Postoji mnogo elemenata koji se kroz povijest u glazbi nisu notirali, a koji su se očuvali kroz praksu. Istraživanja iz područja performance studies zaključuju da sama notacija nije djelo nego njegova kontura, nešto kao recept bez jela. O tome su, uostalom, pisali i govorili mnogi glazbenici.

Foto: Matej Grgić

U kojoj se fazi glazbenici odlučuju na prerade, aranžmane pa i na autorske uplive u repertoar kojim se primarno izvođački bave? Postoje različite inačice kroz povijest – kadence, transkripti, principi sukreacije u glazbi 20. stoljeća itd.

Postoji dio klavirskog repertoara koji zahtijeva da se njime postupa slobodno. To su prije svega transkripcije i aranžmani, ali postoji niz originalnih djela u kojima veće intervencije nisu smetnje, nego su dobrodošle. Te intervencije mogu biti rezultat potrebe za pijanističkom adaptacijom u tehničkom smislu, kreiranjem određenih akustičkih efekata, naglašavanjem dijela teksture, variranjem materijala, što je, na primjer, često neophodno u baroknoj muzici i sl.

Postoji vrlo zanimljiva korespondencija između Schönberga i Busonija koja ilustrira problematiku teksta interpretacije – adaptacije u širem smislu. Schönberg šalje Busoniju svoje djelo, a ovaj mu vraća svoj aranžman natrag i kaže kako misli da ne tretira klavir kako bi trebao, da su mu ideje dobre, ali se mogu bolje napisati klavirski. Schönberg mu na to odgovara kako njegova djela čini i ono što je napisao, kao i ono što nije napisao.

To je primjer te epohalne rupture o kojoj sam ranije govorio u kojoj Busoni nastavlja liniju pijanističke prakse 19. stoljeća. On je smatrao da je svaka notacija adaptacija, tj. transkripcija jedne apstraktne ideje koja po svojoj prirodi ne može biti definitivna.

Foto: Matej Grgić

Uloga i doprinos suvremenog intepreta

O 200. obljetnici Lisztova rođenja izdali ste CD sa snimkama interpretacija Lisztove glazbe – koji doprinos može dati interpret današnjega vremena opusu odnosno recepciji glazbe iz nekih „minulih vremena“, daje li on još jedan sloj povijesnoj recepciji glazbe?

Izvorna funkcija interpreta pripada jednom drugom društvenom kontekstu. Sve što se dogodilo u 20. stoljeću, tehnološkim razvojem, omogućilo je da glazbu čujemo u domovima ljudi, na ulici, bez prisutnosti izvođača, što je do kraja 19. stoljeća bilo nezamislivo. Bez interpreta glazbe nije moglo biti.

Izvorna funkcija interpreta pripada jednom drugom društvenom kontekstu

Danas se bavimo glazbom na način tog prošlog vremena i u tom smislu živimo u srazu s našim vlastitim vremenom. Činjenica je, s druge strane, da bez glazbenika ne bi bilo audio i video zapisa koji bi se mogli reproducirati s različitih platformi i medija. Pretpostavljam da je u tom smislu moj doprinos albumom koji ste spomenuli, validan, ma koliko se činio beznačajan u kontekstu globalne muzičke produkcije.

Moglo bi se reći da među glazbenicima prevladava stav kako, znajući više o okolnostima nastanka neke skladbe, kontekstu i vremenu u kojem je nastala, možemo bolje razumjeti (pa u konačnici i interpretirati) neko djelo. Kakvim se razmišljanjem vodite pri odabiru repertoara ili čak samoodređivanja oko toga glazbom kojeg razdoblja se želite baviti kao interpret?

Moramo poznavati historijski kontekst i sve elemente koji su zapravo odredili glazbu koju poznajemo i izvodimo. Postoje one epohe o kojima je nešto lakše govoriti i one o kojima je to teže. Ono što danas znamo o Bachovoj glazbi kroz glazbenu praksu znamo zapravo iz 19. stoljeća. Bach je bio zaboravljen dok ga Mendelssohn nije revitalizirao.

Izgradnja interpretacije na bazi rekonstrukcija temeljem raznih zapisa povremeno mi sliči na život stvoren u laboratoriju

Mislim da možemo doći do nekih relevantnih saznanja putem rekonstrukcija na bazi raznih zapisa, klavirskih metoda i sl., ali izgradnja interpretacije na bazi tih rekonstrukcija meni povremeno sliči na život stvoren u laboratoriju. Mislim da je umjetnička praksa linija koja ima kudikamo veći vitalitet od takvih poduhvata, ma koliko oni mogu biti zanimljivi ili djelovati kao generalna smjernica.

Foto: Matej Grgić

Zna se tumačiti kako Schlegelov romantički imperativ nastavlja pružati neku vrstu modela za njegovanje kulturno-revolucionarne snage kritičke, autorefleksivne misli i danas. Je li to pretjerano i korak predaleko, tj. pretežak teret za glazbenika – postoji li jednostavnije objašnjenje?

Epoha informacija i tehnologija vjerojatno sužava prostor za subjektivnost svih članova društva pa tako i muzičara. Procvat subjektivnosti obilježio je 19. stoljeće, u kojem je ona bila svojevrsni ideal. Klavirska literatura iz te epohe predstavlja najveći razvoj pijanizma i pijanističke literature.

Tehnološko doba sužava prostor za subjektivnost svih članova društva pa tako i muzičara

Klavir je tada kao instrument bio mehanički unaprijeđen, a konzekventno su se istraživali i njegovi novi ili neotkriveni potencijali. Od tuda atraktivnost repertoara iz tog perioda i konstantna prisutnost klavira na koncertnim scenama.

Foto: Matej Grgić

Specijalizirani ste za interpretaciju i izvođenje glazbe 19. i 20. stoljeća – možete li preciznije odrediti to područje, kako su Vas putovi vodili baš toj izvođačkoj praksi, poetikama i koje su specifičnosti interpretacije upravo te glazbe?

Nitko od nas ne odabire „svoju“ glazbu, mislim da je glazba ta koja nas na neki način odabire. Glazba u kojoj se nalazim je glazba koja je interpretabilna. Alfred Brendel je, govoreći o Busoniju i Lisztu, pisao da je specifičnost klavirskih djela tih skladatelja ta da snažno reflektiraju osobnost interpreta. Teško je to znanstveno sistematizirati, ali zanimljivo je usporediti kakvu Lisztovu skladbu i neku od Beethovenovih sonata.

Nitko od nas ne odabire „svoju“ glazbu, mislim da je glazba ta koja nas na neki način odabire

U slučaju da je Lisztova skladba loše odsvirana, imat ćete osjećaj da je riječ o lošoj kompoziciji, dok ćete dok Beethovenove sonate imati osjećaj da interpret ne valja. U Lisztovom slučaju interpret dobrim dijelom definira djelo. On je sukreator, gotovo koautor. Postoji dio klavirskog repertoara koji baš traži tu subjektivnost i kreativnost. Auditivna prezentacija djela, tj. izvedba, interpretacija, neka je vrsta suradnje između kompozitora i interpreta. Volim reći da je to partnerstvo.

Foto: Matej Grgić

Blagoje Bersa – klavirski opus u širem kontekstu

Kao pijanist partikularnog usmjerenja i okrenutosti mahom inozemnom repertoaru koje je postalo povijesnom baštinom pijanističke literature, kako ste se susreli, upoznali i odlučili za Bersinu glazbu? Za svjetski poznatu izdavačku kuću objavili ste album s Bersinom glazbom, dapače dva izdanja.

Hrvatskom se glazbom nisam previše bavio dok nisam otišao na doktorske studije u Pariz. Tek kad ostvarite određeni odmak od nečega, pojavi se interes da istražite što tamo ima. Ranije sam već snimio Mačekova klavirska djela, koja su u hrvatskom kontekstu zaista iznimka. Vrlo je sofisticirano pisao za klavir.

Bersin je opus jedan opus traženja, pokušaja izgradnje vlastitog muzičkog stila. On strahovito luta, “kopira” Mozarta, Beethovena, Straussa, imitira Lisztove teksture i njegovo klavirsko pismo, podsjeća na Brahmsa… Djela tih kompozitora očito je dobro poznavao i kroz te pokušaje imitiranja postupno se formirao kao skladatelj.

Njegove klavirske minijature kasnijeg razdoblja su, rekao bih, prilično uspjele.

Ove se godine obilježava 150 godina od rođenja Blagoja Berse, a ta je obljetnica bila povodom prvome od događanja koja će se ove godine odviti Bersi u čast. Bilo je to 19. siječnja, u Zadru u organizaciji tamošnjeg Koncertnog ureda. Dio Bersina opusa svirali ste u sklopu projekta Bersa na žalu. Kako je osmišljen taj koncert i je li zamišljen kakav nastavak izvođenja Berse u ovoj, njemu posvećenoj godini?

U Zadru sam tom prilikom svirao četiri Bersine skladbe. Njegova Druga sonata prilično je uspjela kao skladba i dobro je napisana za klavir. Izveo sam i nekoliko minijatura.

Bersin je opus jedan opus traženja

Muzikokloginja dr. sc. Nada Bezić priredila je tom prilikom i predavanje. To je bio vrlo prikladan program za predstavljanje Berse u Zadru koji je, kao što znamo, bio vrlo važan u Bersinom životu i djelovanju.

Foto © Koncertni ured Zadar

U ovoj obljetničkoj godini obilježava se i stota godišnjica rođenja skladateljice Dore Pejačević. Jeste li se bavili njezinim opusom?

Kao sto znamo, Dora Pejačević je skladateljica koja je kudikamo izvođenija od Berse, a da ne spominjem Mačeka, koga se gotovo uopće ne izvodi. Govorim o skladateljima čijim sam se klavirskim opusa bavio i vjerojatno nepravedno preskačem usporedbu s nekima koje bih trebao spomenuti.

U okviru aktualnih politika postoji trend revitalizacije djela, što pravedno što nepravedno zaboravljenih skladateljica i Dora Pejačević u hrvatskom kontekstu ima vrlo povoljan teren. Nisam se previše bavio njezinim opusom jer je on uglavnom bio već dosta izvođen.

Foto: Matej Grgić

Klavir u suvremenoj praksi

Koja su Vam skladateljska imena 20. stoljeća, možda poneka još i iz hrvatske glazbe, zanimljiva za proučavanje, možda neki novi diskografski projekt?

U ovom trenutku nemam novih projekata s djelima hrvatskih skladatelja, ali sam siguran da će se neki pojaviti uskoro.

Foto: Matej Grgić

Kako se danas piše za klavir, postoje li opusi koji su pijanistički pisani, jeste li zalazili u suvremenu glazbu za klavir?

Teško je reći jer je suvremenost stilski daleko od svih struja koje su bile prisutne u 20. stoljeću. Danas se u opusima nalaze i citati nekih prošlih stilova pa i tendencije koje gledaju unatrag. Ovo stoljeće, tj. njegov početak, za razliku od prošloga, ne daje nam naslutiti neko avangardno ozračje. Suvremena glazba inače nije centralno područje mog interesa pa o njoj ne mogu detaljnije govoriti.

Suvremenost je stilski daleko od svih struja koje su bile prisutne u 20. stoljeću

Jeste li primarno solistički glazbenik ili imate zanimanje i za komornu glazbu? Biste li bili zainteresirani za kakav komorni projekt, možda upravo diskografski?

Zašto ne? Sasvim nedavno snimio sam npr. Mačekov klavirski trio, ali to je snimka koja još nije našla svoj prikladan repertoar uz koji bi se mogla objaviti.

Foto: Matej Grgić

Pijanistička praksa podrazumijeva muziciranje u svim kombinacijama: rad s pjevačima, komornu glazbu, sviranje u klavirskom duu, sviranje s orkestrom… Sve te prakse se u glazbi prožimaju i nadopunjuju. Zanimljivo je npr. koliko ima asocijacija s opernim scenama u jednoj Mozartovoj klavirskoj sonati.

Je li se Vaš angažman s godinama krenuo s izvedbene značajnije širiti i u pedagoške vode? Jeste li zainteresirani biti dijelom kakvih povjerenstava, žirija na natjecanjima?

Teško je tu biti kategoričan, a mislim da nije ni potrebno. Djelovanje umjetnika može, a i ne mora uključiti široki spektar aktivnosti. Bavim se pedagogijom, već nekoliko godina predajem u Osijeku. Sudjelovao sam u žirijima, povremeno držim seminare. Mislim da je pedagogija normalan dio transmisije znanja i vještina na iduće generacije. Ne vidim zašto jedan glazbenik ne bi htio predavati, to mi nije razumljivo.

Mislim da je pedagogija normalan dio transmisije znanja i vještina na iduće generacije

Postoji dijalog između generacija i geografskih područja, znanosti i umjetnosti. Kao što sam ja primio znanja i informacije, tako smatram logičnim sudjelovati u njihovom prijenosu dalje.

Iz perspektive današnje pijanističke pedagogije, kako stvari izgledaju za mlade pijaniste i koje biste im savjete mogli dati, posebno u pogledu natjecanja?

Savjetovao bih im da slijede svoju intuiciju i rade ono što smatraju ispravnim.

Foto: Matej Grgić

Neizbježno pitanje – koji su umjetnici iz područja glazbe utjecali na Vaša poimanja glazbenog i glazbenički “ispravnoga”, koju glazbu slušate ili čije koncerte volite poslušati?

Ako govorimo o pijanizmu, uvijek su me zanimali pijanisti stare generacije koji su vukli korijene iz romantizma i glazbe 19. stoljeća, koji su danas kroz snimke svjedoci tadašnje estetike, epohe kada je glazba imala iskonsku vitalnost. Događala se u širokom društvenom kontekstu i nije bila isključivo prezentirana u prostorima koncertnih dvorana. Tu mislim prije svega za potomke škola Chopina, Liszta, Leschetizkog i Antona Rubinsteina.

Uvijek su me zanimali pijanisti stare generacije koji su danas kroz snimke svjedoci ondašnje estetike

Mogu izdvojiti Busonija pa Marka Hamburga, Ignaza Friedmana. Tu je i Horowitz koji je bio jedan od kasnih pripadnika estetike koja je više pripadala 19. negoli 20. stoljeću. Tu su i Lisztovi učenici, primjerice Moriz Rosenthal, Arthur Fridheim… Svi oni su negdje sredinom prošloga stoljeća nestali sa scene i ustupili mjesto tada novim generacijama i novim estetikama.

Foto: Matej Grgić

Mimo i oko glazbe

Koji drugi interesi hrane Vašu glazbeničku inspiraciju?

To mogu biti djela iz literature, neki znanstveni članci o glazbi, susreti u kojima se artikuliraju razne perspektive, koncepti, estetike…

Imate li vremena za hobije, čime ispunjavate preostalo vrijeme?

Nemam neke velike hobije, ali me jako zanima kuhanje. U kuhinji provodim jednako vremena koliko i za klavirom. To me vraća u kontakt s nekom esencijom života. Enologija me također zanima, iako sam tu amater.

U kuhinji provodim jednako vremena koliko i za klavirom

Volim prirodu, divljinu, more. U Japanu rado odem u planine i obilazim izvore termalnih voda. Prilikom putovanja uvijek koristim priliku vidjeti nešto i mimo konteksta onoga što radim.

Foto: Matej Grgić

Kakva je Vaša veza s rodnim gradom i, kao izrazito aktivan pijanist, koje su promjene te pomaci koje uočavate?

Ukoliko imate u vidu kulturu u Rijeci i ponudu kulturnih te glazbenih sadržaja, mogu reći da na tom području ne zapažam nikakve promjene.

Govoreći o recepciji glazbe, kao glazbenik koji puno nastupa i uživo (ne radite samo na studijskim snimkama) imate li dojam o toj recepciji, drži li se do neke vrste refleksije o glazbi u javnome prostoru?

Recepcija je teško mjerljiva i lako ju je relativizirati, a mislim da neki puta nema ni previše veze s vrijednošću nekog umjetničkog ostvarenja. Refleksija je s druge strane uvijek individualna i u principu dolazi od onih koji su kompetentni na odgovarajućem području ili se takvima smatraju.

Recepcija je teško mjerljiva i lako ju je relativizirati

Nema kolektivne refleksije. Svaka sredina ima kulturološke specifičnosti, prioritete i kriterije, koji dobrim dijelom determiniraju na koji će se način neka glazba prezentirati i primiti, hoće li se o njoj pisati i diskutirati ili neće.

Foto: Matej Grgić