Hrvoje Rupčić: „Nemamo nikakvih barijera, niti stilskih, niti generacijskih”

Naš istaknuti latin-jazz sastav Cubismo u ovoj godini obilježava 30. rođendan. U povodu njihova prvog slavljeničkog koncerta, a koji će biti održan u Klubu Kazališta Komedija u Zagrebu, razgovarali smo s vođom sastava, Hrvojem Rupčićem.

Hrvoje Rupčić, vrhunski konga bubnjar i udaraljkaš, danas i istaknuti putopisac, uz nekolicinu ljubitelja i zanesenjaka 1995. je godine odlučio formirati sastav temeljen na jazzu i afro-kubanskim ritmovima i repertoaru, donoseći na hrvatsku scenu prvi ozbiljan bend tog profila. Cubismo od samog početka djeluje u gotovo nepromijenjenom sastavu, čiji su članovi vrhunski glazbenici različitih profila, a koji su svojim uspjesima, brojem nastupa, albuma, suradnji i nagrada (osvojili su više od 25 Porina i 40 nominacija) zaslužili jedinstveno mjesto na glazbenoj karti naše scene.

Svojom strašću za glazbom, beskrajnom energijom i otvorenošću, a prije svega s jasnom idejom o glazbenom stilu i poetici koju žele postići, Cubismo je organski povezao svijet latinske Amerike i glazbu naših prostora, povezujući se i uživajući u brojnim suradnjama s glazbenicima i autorima potpuno različitih stilova, učeći nas i podsjećajući na važnost ravnopravnosti, uvažavanja i suradnje kroz glazbu, danas više nego ikad.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koncertom u Klubu Kazališta Komedija, Cubismo započinje obilježavanje velikih 30 godina na sceni; kako je došlo do suradnje s Kontesom i što nas očekuje?

Za ovu smo prigodu iskoristili pozivnicu da sviramo u Klubu Kontesa, pa ćemo taj prvi nastup u Zagrebu ove godine prozvati početkom obilježavanja naše obljetnice. Kako smo počeli i odgojili se kao klupski bend 1995. godine, kada smo gotovo četiri godine svakog utorka svirali u BP klubu, a od 1996. svakog četvrtka u Hard Rock Caffeu, klub nas je izgradio u muzičare kakvi jesmo. Tako da smo tih trideset godina odlučili proslaviti onako kao što smo počeli.

Bit će to „obična“ klupska svirka, pod kojom mislim sve pozitivno, od opuštene atmosfere, prisnog kontakta s publikom, bez nekakvih velikih pompi, ali sa svirkom otvorenom za puno iznenadnih, spontanih momenata koji se mogu događati samo u klubu, što za mene i dandanas predstavlja najdraži tip sviranja.

Kako je došlo do stvaranja jezgre sastava Cubismo?

U jesen 1995. godine vratio sam se iz Venezuele gdje sam bio u posjeti Ricardu Luqueu, koji mi je već tada bio prijatelj. Kako sam tamo ponovno nakon nekog vremena čuo prave salsa bendove, po povratku u Zagreb sam shvatio, da ukoliko želim svirati takvu glazbu kod nas, utoliko moram osnovati vlastiti bend. Tako sam prvo okupio klasičnu afro-kuban ritam sekciju.

Prvi bubnjar bio je Jurica Ugrinović dok je Mladen Ilić bio na bongosima. Tako smo stvorili klasičnu salsa ritam sekciju i izrađivali udaraljkaške ritmove. Nakon toga smo počeli anketirati ljude i pridružili su se oni koji su bili zainteresirani; Krešimir Tomec na basu, Mario Igrec na gitari, Josip Grah na trubi, Zlatan Došlić na klavijaturama, Neno Grahovac na trombonu. Nas osmorica, zapravo, bili smo početak benda. Odmah nakon dolaska u Hrvatsku pridružio nam se i Ricardo, pa i njega smatramo članom od samog početka.

S tim da nam se pridružilo par novih ljudi vrlo brzo. Već 1998. godine došao nam je Davor Križić na trubu umjesto Josipa Graha, a koji je s nama i danas. Tad nam je došao i Zdravko Tabain umjesto nažalost tragično preminulog Jurice Ugrinovića, nakon što smo snimili legendarni album Viva la Habana!, a koji će ove godine Aquarius Records izdati na vinilu povodom trideset godina Cubisma. Iako sam mislio da je to kraj benda u tom trenutku, nekako smo to prebrodili.

U toj postavi smo zapravo nas sedmorica smo zajedno već 27 godina. U međuvremenu su došla još dva Kubanca, a nakon nekoliko mijenjanja klavijaturista, sad je s nama Mario Penton Hernandez, već otprilike dvadeset godina. Zadnjih petnaestak godina vrlo čest gost i takoreći član benda je Lázaro Amed Hierrezuelo Zumeta, drugi Kubanac.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako su izgledali vaši počeci i prvi nastupi?

Počeli smo vježbati i tražiti svirke. Kao mladi bend koji je postojao tek nekoliko mjeseci, održali smo nastup na Cvjetnom trgu, na kojem se okupilo nevjerojatno puno ljudi, nakon čega su nas počeli zvati na sve strane. Osim toga sam tada svirao s Boškom Petrovićem, a u BP klubu sam redovito svirao u Hammond triju s Mariom Mavrinom i Nevenom Frangešom. S obzirom na to da sam bio Boškova jazz beba, pitao sam ga da sviramo kod njega, dao nam je datum, ali i rekao i da ćemo se zvati Cuba Libre.

Kad sam mu rekao da već imam ime za bend, Boško je rekao „Kakvo kretensko ime, nećete s njim nastupati u mom klubu” jer bio uvrijeđen što sam mu proturječio. Ipak smo nastupili tamo, a onda i svirali sljedeće četiri godine. On je jako često bio na našim svirkama, a i gostovao nam je na jednom albumu. Iz poštovanja prema njemu uvrstili smo njegovu pjesmu Sigurd’s Garden na prvi album Cubismo. Dok je bio živ, uvijek nam je nastupao kao gost na velikim obljetnicama za petu i desetu obljetnicu. Ovim sam htio naglasiti koliko nam je klupski dio bio važan, stoga smo odlučili započeti s klupskom svirkom za svoju obljetnicu i vratiti se u te dane.

S obzirom na intenzivnu koncertnu i diskografsku aktivnost, jeste li u nekom trenutku prekinuli s radom, kakav je bio životni put benda?

Bend nikad nije prestao raditi. Bili smo prvo jako jako aktivni, posebno diskografski. 1997. nam je izašao prvi album Cubismo, Viva la Habana! 1998. godine, godinu kasnije izdali smo Božićni album, a 2000. Motivo Cubano, koji smo većinom snimali na Kubi s glazbenicima iz Buena Vista Social Cluba. Onda smo imali manju pauzu, pa smo 2002. s albumom Junglesalsa otišli u alternativne, više progresivne vode. Moram priznati da me je taj album dosta umorio. Prvi smo put snimali u digitalnom studiju. Do tada smo sve snimali analogno na trakama.

Digitalna produkcija ima smisla po kvaliteti zvuka, ali je live izvedba nezamjenjiva – za mene je glazba energetski i po svemu ostalom malo više od besprijekorne snimke

Bili smo pravi frikovi za to. Naš smo koncert u Gavelli 1998. snimali magnetofonima, čak smo i album na Kubi snimali na magnetofonskim trakama, uključujući dijelove koje smo svirali u Zagrebu. Za nas je to bilo to. Onda smo otkrili kompjutor pa je počelo snimanje instrumenta po instrument. To rezuckanje mi se zamjerilo. Od tad je krenula digitalna produkcija, koja možda ima smisla po kvaliteti zvuka, ali je po meni live izvedba nezamjenjiva. Za mene je glazba energetski i po svemu ostalom malo više od besprijekorne snimke. Ja vjerujem da se unose osjećaju u te note koje onda struje pa sam zato veliki pobornik snimanja uživo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nakon tih albuma malo smo zastali sa studijskim radom i počeli izbacivati pojedine pjesme, od kojih je dosta snimljeno live. Nakon te dulje pauze, u kojoj se stalno sviralo, Ricardo je u jednom momentu bio otišao iz benda, jer zbog njegova posla u Zagrebačkoj filharmoniji nije mogao stalno biti s nama. Tada smo morali tražiti druge ljude koji bi pjevali. U jednom je trenutku uspio postaviti stvari tako da može biti malo slobodniji i tako nam se vratio, iako zapravo nikad nije službeno ni otišao. Ricardo je stalno s nama barem već zadnjih deset godina.

Možda jedan od razloga zašto nismo uopće snimali ništa u međuvremenu jest upravo taj što smo cijelo vrijeme bili poprilično koncertno aktivni. Redovito nastupamo na poziv turističkih zajednica i drugih, na koncertima za vrijeme ljetne sezone, adventu i tako dalje.

I meni vrlo drag CD koji je bio na neki način povratnički nakon desetogodišnje diskografske pauze, jest Tumbao sa Jazz orkestrom HRT-a i dirigentom Mironom Hauserom, koji je opet sniman gotovo uživo, kompletna ritam sekcija je snimala zajedno, kompletni puhači… Na albumu su se kao autori, uz članove banda predstavili i Miron Hauser, i Marijan Jelenić iz Nole.

O Cubismu se često priča kao o obitelji koja je uvelike doprinijela razvoju ljubavi prema afro-kubanskoj i latino glazbi na ovim prostorima. Što je po vama bilo ključno za to?

Što se tiče Cubisma kao obitelji, tko god provede s nama više od jednog ili dva dana, ne može se načuditi kako je moguće da toliko različitih karaktera može uopće zajedno funkcionirati, a kamoli ostati u bendu trideset godina. Tako da mislim da je to jedno veliko bogatstvo.

Cubismo nikome nije bio jedini projekt, ali uvijek smo se njemu vraćali kao svom ishodištu i uvijek je bio osjećaj „O čovječe, kako je ovdje sve normalno”

Druga stvar na kojoj sam inzistirao od samog početka, ali prihvatili su i ostali članovi,  jest to da smo mi stvarno bend. Svi smo bili dovoljno dobri muzičari da sviramo na sve strane, Cubismo nikome nije bio jedini projekt, ali uvijek smo se njemu vraćali kao svom ishodištu. Kad bismo se vratili u Cubismo, uvijek je bio osjećaj „O čovječe, kako je ovdje sve normalno.” Tu smo zaista svi jednaki, uvijek i financijski, i po odgovornostima, i po svemu. To je baš prava obitelj u kojoj svatko zna svačiju manu i svaku dobru stranu, i upravo zbog toga zajedničkog pristupa najviše sam ponosan.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako su se razvijali i mijenjali vaš afiniteti?

Ja sam se 1991. vratio iz Londona u Hrvatsku, gdje sam godinu i pol dana studirao na glazbenoj školi Drumtech-Latin Percussion Studios afro-cuban udaraljke, konge, bongose i ostale latino udaraljke. Kod nas se zapravo nitko nije time ozbiljno bavio, više na razini korištenja tih zvukova. Proučavajući te instrumente i tu glazbu, u Londonu sam se susreo s mnogim glazbenicima i bio na puno koncerata. Ta me je glazba očarala radi svoje energije, vatrenosti; odgovarala mi je karakterno. Prije cubane privlačio me blues, reggae ili bilo kakva afrička glazba.

Kad sam se vratio u Zagreb, odmah sam počeo svirati s Ritmom Locom, koji su bili zanimljivi, ali previše pop. To nije bio afro-kubanski stil, već više latin-gipsy kings, što je bilo najbliže onom što je mene zanimalo. S druge strane, vrlo brzo sam počeo svirati s Boškom Petrovićem upoznavši klasični jazz. To mi se strahovito dopalo po izričaju, po improvizaciji, po slobodi i zapravo sam htio naći bend u kojem ću pomiriti ta dva stila. Takav bend nije postojao.

Počeli smo kao latin-jazz sastav, koji je osim te jazz slobode, harmonijske forme, improvizacije imao i notu vatrenosti, i snažnoga kubanskog ritma

Mi smo počeli upravo kao latin-jazz sastav, koji je osim te jazz slobode, harmonijske forme, improvizacije imao i notu vatrenosti, i snažnoga kubanskog ritma. Onda su došli ljudi koji su imali malo drukčije afinitete. Svima se naravno sviđala ta glazba, ali neki su malo više bili usmjereni prema rocku, neki prema nekakvoj modernijoj glazbi, čak i hip-hopu. Tako da smo sve to ubacili unutra i iskoristili.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Znači da ljubav prema stilu nije bila ključna za povezivanje i održavanje benda?

Sigurno nije samo to, jer se ona kod nekih muzičara razvila naknadno. Naravno, imali su afinitet, ali nekim glazbenicima i dandanas latino nije prva glazba. Neki su bili usmjereni na klasičniji jazz. To smo iskoristili u svoju korist, tako da smo od prvog dana ubacivali jako puno latin jazza. Definitivno smo se maknuli od čiste kubane; ona je i dalje osnova i uvijek će biti taj ritam koji je prepoznatljiv, ali se uopće ne libimo drugih utjecaja, neparnih ritmova i svega ostalog. Što zapravo u toj glazbi ne postoji.

Stil i zvuk Cubisma koji je proizašao iz zajedničkih aranžmana i autorske glazbe, kao i brojne suradnje s drugim glazbenicima raznorodnih stilova koje ste uspješno asimilirali i organski uklopili u vaš zvuk neki su od temelja prepoznatljivosti. Kako je došlo do te razvojne faze?

Na Kubi smo 2000. godine snimili Motivo Cubano, koji je najviše kubanski u našoj diskografiji. U tom nam je trenutku, kao mladom bendu koji postoji tek pet godina, bio imperativ da zvučimo što bliže našim uzorima, odnosno da Kubanci prepoznaju našu glazbu kao svoju, što se gotovo i dogodilo. Taj je album napravljen po svim pravilima kubane.

Ali mi smo u Hrvatskoj izloženi puno više drugim utjecajima koje nismo mogli ne uključiti u svoju glazbu. Stoga je multikulti ideja Cubisma apsolutno prisutna. Imali smo goste od afričkih glazbenika, preko indijskih i romskih glazbenika, do glazbenika s domaćih prostora s etno stilom. Dakle, sve smo to uključili u našu glazbu kao nekakav začin iz uvjerenja da je glazba jedna u cijelom svijetu.

U Hrvatskoj smo puno više izloženi drugim utjecajima koje nismo mogli ne uključiti u svoju glazbu, stoga je multikulti ideja Cubisma apsolutno prisutna

Naši su instrumenti gotovo stopostotno akustični, a ako i nisu, koriste se akustični zvukovi. Jedini električni instrument električna je gitara. Iako sam svirao na tisuću koncerata s pop izvođačima gdje se svira na „klik”, u kubizmu se to neće dogoditi. U našem bendu je sve fluidno i organski, događa se prema osjećaju. Ako je atmosfera takva da jednu večer sviramo pjesmu deset puta brže nego inače, ili netko ima dobar dan pa ga krene da izvodi dvostruko više sola nego dan ranije, sve se događa prema osjećaju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koliko je zahtjevno uskladiti se u tako mnogobrojnom bendu, oslanjajući se uvelike na osjećaj?

Što je veći bend to je više pravila, ali mi smo još uvijek dovoljno mali da je to moguće. Ali ključan  je tridesetogodišnji staž Cubisma, u kojem ne moramo nikom ništa reći da se razumijemo. Mi se pogledamo i sve je jasno, dovoljan mi je jedan mig ili tapšanje po ramenu da promijenim tempo ili da idemo u sljedeću pjesmu, i općenito da znam u kojem će smjeru krenuti koncert. Meni je to – kao nekom tko vodi taj koncert – fantastično.

Je li se obiteljski život benda nekad potroši ili uvijek generira novu energiju?

Meni se čini da je uvijek imamo. Mislim da bi s godinama trebalo sve biti bolje, tako bi valjda trebalo biti u svakoj vezi, jer ovo je jedna dugoročna veza. Nama je zaista sve bolje. Prošli smo sve trzavice gdje smo se ljutili međusobno jedni na druge zbog njihovih karaktera, a onda, ono što bi zapravo cijelo čovječanstvo trebalo shvatiti da ljudi imaju svoje karaktere i da ih treba poštovati. Ja volim upoznavati razne kulture, i zanimljivo je što i te kulture oblikuju drugačije karaktere ljudi, ali oni nisu loši ili bolji, oni su drukčiji. Naravno da je ispočetka dolazilo do puno trzavica. Više ne, jer smo se prihvatili međusobno.

Volim upoznavati razne kulture, i zanimljivo je što i te kulture oblikuju drugačije karaktere ljudi, ali oni nisu loši ili bolji, oni su drukčiji

Vaša otvorenost i glad za suradnjama, snimanjem novih pjesama i glazbom koju svirate dovela vas je u vezu s brojnim glazbenicima. Tri desetljeća unazad otkrivaju nebrojena imena vrhunskih muzičara, potpuno različitih stilova. S kime ste do sada sve surađivali?

Moram se i ja svega sjetiti, ali probat ću! Kroz devedesete, gost na prvom albumu je bio već spomenuti Boško Petrović, dok nam je na prvom koncertu na kojem smo predstavili taj album kao gost došao Davor Gobac. Dva potpuno različita svijeta. Na albumu Viva La Habana! pridružila nam se Yolanda Duke, koja je bila tada pjevačica orkestra Tita Puentea, zatim vrhunski njujorški producent Nelson Hernandez, a također i Portorikanac Carlo Soto na timbalesima.

Tada smo surađivali i s Georgeom Makintom, veličanstvenim afričkim glazbenikom, kojeg sam upoznao preko Boška Petrovića kad je svirao s Myriam Makebom u Hrvatskoj, kao i našom divom koja nas je redovito pratila na našim koncertima u BP klubu, Josipom Lisac. Dakle, poprilično različiti svjetovi.

Na albumu Motivo Cubano dolazi do kulminacija svega toga. Odlazimo na Kubu i ne znajući isprva za to upoznajemo se s ekipom iz Buena Vista Social Cluba, koji dolaze na naše probe poslušati što tamo neki Gringosi iz Europe sviraju. To im se toliko dopadne da sami predlažu suradnju s nama. Četiri, pet zvijezda iz tadašnjeg planetarno popularnog Buena Vista Social Cluba tako su gostovali na našem albumu, a mi smo bili prvi bend izvan Kube s kojima su svirali. To nam je bilo nevjerojatno.

Na moju želju, Gibonni nam je otpjevao ”Temperu”, pjesmu koja me oduševljavala. Ideja je prvo bila samo da je snimimo u studiju, međutim, kad je Gibonni čuo našu verziju, pitao je možemo li snimiti verziju gdje on pjeva. Tako je, to je bilo to. A onda smo išli dalje.

Između ostalog, romska glazba s našeg prostora mi je fantastična, tako smo napravili dvije pjesme s legendarnim Šabanom Bajramovićem, otvarajući tu multikulti kutijicu na sve strane.
Poslije toga smo čak napravili suradnju i s Kočanim orkestrom.

Na albumu Autobus Calypso okupljamo cijelu kremu starije generacije hrvatskih šlager-pjevača, odajući počast glazbi pedesetih i šezdesetih godina, tu su Tereza Kesovija, Gabi Novak, Oliver Dragojević, Đimi Stanić, Vlada Divjan, Ibrica Jusić.

Mi nemamo nikakvih barijera, niti stilskih, niti generacijskih.

Generacijska stvar u glazbi nekakva je europska zabluda

Kad smo se mi pojavili na Kubi, ono što mi je bilo lijepo u tim krajevima, gdjegod bi se svirala njihova glazba, zabavljali bi se ljudi od 7 do 77 godina, svi bi zajedno plesali. Tad sam shvatio da je ta generacijska stvar u glazbi nekakva europska zabluda. Sva ta glazba, koja ima nasljeđe afričke glazbe, također u sebi sadrži jako puno religijskih i spiritualnih momenata, koji su također izbačene iz europske glazbe. Glazba je neraskidiva od rituala i sveg ostalog, tako da se osjeća taj malo dublji moment. Volim to stapanje svega.

Kakav je vaš odnos prema autorstvom u glazbi, s obzirom na to da je vaš opus obilježen tradicionalnim latino stilom, kao i obradama? Smatrate li da su važne žanrovske podijele?

Na našim prvim albumima imali smo oko pedeset posto obrađenih, a pedeset posto autorskih skladbi. Što se tiče obrada, to je bila glazba koju smo voljeli i željeli svirati, a onda se to s vremenom mijenjalo. Naš prvi kompletno autorski album bio je Junglesalsa iz 2002 godine. S njega je izašla naša najpoznatija pjesma izvan Hrvatske, a to je Morenita našega tadašnjeg klavirista Günthera Brücka, koja na svim platformama ima debelo preko milijun slušanja, a izvode je bendovi i u Los Angelesu, Južnoj Americi.

Na albumu Autobus Calypso ponovno smo napravili obrade odabranih skladbi, a na zadnjem albumu Tumbao, od kojeg je prošlo sad već pet godina, također smo izveli u potpunosti autorske skladbe, to je bilo povodom 25 godina Cubisma.

Mi nemamo nikakvih predrasuda u izboru što ćemo svirati. Na koncertu su trenutačno otprilike sedamdeset posto naše autorske skladbe, iako je ljudima dosta teško prepoznati je li riječ o obradi ili našoj autorskoj skladbi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kakav je put te glazbe po tvom mišljenju u odnosu prema svjetskim glazbenim trendovima. Je li se dogodila promjena od početaka Cubisma do danas?

Mi imamo svoj dokumentarni film snimljen na Kubi 2000. godine, koji se zove Cubismo Turismo, a koji je napisao, odnosno snimio Radislav Jovanov Gonzo. Na početku tog filma, Juan de Marcos González, osnivač Buena Vista Social Cluba – koji je s nama je gostovao na dvije pjesme i pisao neke aranžmane – fantastično je objasnio što će se dogoditi s tom glazbom.

On je tada rekao da je kubanska glazba u svijetu bila nepravedno zapostavljena dugi niz godina radi američkog embarga i drugih okolnosti, a da je sad doživjela veliku bujicu gdje se voda izlila na sve strane i preplavila sve. Ta poplava, rekao je, sigurno neće tako dugo trajati, ona će se sigurno vratiti nazad u svoje korito, ali će se kubanska glazba tada naći ono u širokoj rijeci koja će onda biti poznata u cijelom svijetu, te će biti zasluženo prepoznata. Točno to se i dogodilo.

Bio je jedan veliki bum kad smo svirali po dvjesto koncerata godišnje, što je bilo nevjerojatno. Dakle, da su postojala tri Cubisma, mislim ne bi stajali svirati jer je to bio hit. Tada smo znali da trend neće trajati, ali da ćemo naći svoje mjesto pod suncem. Između ostalog, zato je i došlo do tog albuma Junglesalsa, gdje smo se potpuno odmakli od te glazbe. Jer smo odjednom shvatili da su na naše koncerte počeli dolaziti ljudi koji nisu naša publika, nego su tu jer je to popularno.

Onda smo se malo odmaknuli od toga.

S tim albumom smo dobili najveći broj Porina, čak njih sedam.

Koje su pjesme Cubisma danas najslušanije?

Osim Morenite i njezinog uspjeha izvan granica, u Hrvatskoj najveći uspjeh još uvijek imaju pjesme s Josipom Lisac i Gibonnijem. Kad smo snimili pjesme sa Šabanom Bajramovićem, legendom romske glazbe, one su zbog tog narodnog prizvuka bile gotovo bojkotirane na radio stanicama. On je kao umjetnik u međuvremenu prepoznat na svjetskoj sceni, i Jazz orkestar HRT-a je svirao neke njegove skladbe, ali je moment u kojem smo mi to napravili bio krivo protumačen.

U tom se smislu Cubismo dosta istaknuo u demokratizaciji i udruživanju stilova na našim prostorima.

Pa ja vjerujem da da. To je moja namjera u svakom pogledu. Ljudi su često dosta površni, i stvore averziju prema određenom stilu glazbe, što nikako nije dobro.

Etablirani ste putopisac, s nekoliko knjiga iza sebe i pasionirani putnik. Koliko vas putovanja inspiriraju i jesu li utjecala na vaš pristup glazbi?

Sigurno. Nema događaja u danu svakog čovjeka, kamoli u životu koji ne utječe na način na koji on razmišlja. Sigurno da su ta putovanja i istraživanja cijelog svijeta i načina na koji on funkcionira proširili moje vidike, što bih sve htio čuti u glazbi Cubisma. Inače, općenito taj neki novi svijet, pogotovo Karibi, poznati su po tome da su povezali sve živo. Uglavnom, znamo i po genima da je dobro da se miješaju, pa onda je valjda i u glazbi to dobro.

Putovanja i istraživanja cijelog svijeta i načina na koji on funkcionira proširili su moje vidike, što bih sve htio čuti u glazbi Cubisma

Imate li planove napraviti novi album?

Razmišljamo stalno o tome. Postoje želje i ideje, ali teško nas je okupiti i onda nam za dvije, tri pjesme treba zapravo puno vremena. To je pitanje koje se poteže već dvije, tri godine, tako da će jednom nešto i biti od toga.

Koji su vam planovi za obilježavanje tridesete obljetnice nakon prvog koncerta u Kontesi?

Imamo dogovor s Aquariusom da organiziramo malo veći koncert u Zagrebu, ali još nemamo konkretne planove.

Koga ćete ugostiti na koncertu u Kontesi?

U utorak će nam uzvratiti gostovanje Neno Belan, kojemu smo gostovali na njegovoj velikoj proslavi četrdeset godina, u subotu u Areni. Mi smo to s veseljem prihvatili jer je njegova glazba jedna od onih koja nam se sviđa. Zdrava je, nepretenciozna i nekako normalna.

Naime, mi smo uvijek dosta birali s kim bi radili. Imali smo daleko više ponuda za suradnje nego što smo ih napravili. Nenina glazba je baš to, slična je našoj, prirodna i organska, i veseli nas što će nam uzvratiti gostovanje u Klubu Kazališta Komedija, a dalje ćemo vidjeti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr