Maja Milošević Carić: „Na Hvaru se krije glazbeno bogatstvo”

Od individualnih i skupnih radova profesora preko terenskih istraživanja studenata, znanstveno proučavanje glazbe živo je u praksi pri Umjetničkoj akademiji u Splitu još od njenog osnutka 1997. godine, iako u sklopu studijskih programa nikada nije ustrojen muzikološki odjel. Istraživački žar kreće od iskre, koja je uglavnom povezana uz interes i bliskost temi, lokalitetu, glazbenim, sociološkim i tradicijskim pojavama.

Tako je docentica muzikologije na UMAS-u dr. sc. Maja Milošević Carić pronašla muzikološko i etnomuzikološko vrelo na otoku svojih predaka, Hvaru. Ususret posebnom događaju u liturgijskoj godini, Velikom tjednu, predstavlja detalje projekta UMAS-a koji je predvodila, Istraživanje i dokumentiranje (glazbenih) običaja Velikog tjedna u Svirčima na otoku Hvaru. Od 23. do 30. ožujka 2024. studenti su aktivno, sveobuhvatno i multidisciplinarno popratili i dokumentirali višeslojnu glazbeno-pučku tradiciju Velikoga tjedna u jednome od šest mjesta u krugu procesije Za križen.

Ta hvarska procesija je 2009. godine, uz Proljetnu procesiju Ljelja (kraljica) iz Gorjana, uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine te je jedna od mnogih zanimljivih glazbenih pojava koje baštini hvarski lokalitet.

Na UNESCO-voj listi baštine nalazi se na desetke procesija diljem svijeta, ali se hvarska Za križen ističe među posebnijima. Zašto?

Zbog svoje dugovječnosti, ali i zbog posebne ustrajnosti i predanosti mještana koji je njeguju. Ta se tradicija prenosi s generacije na generaciju i važna je svima, od najmlađih do najstarijih, koji je smatraju svojom, čak i bez obzira na to jesu li  vjernici. Prema nekim podatcima procesija datira s početka 16. st. i vezana je uz predaju prema kojoj je u jeku žestokih previranja između vlastele i puka prokrvarilo maleno raspelo u kući upravitelja hvarske luke Nikole Bevilaque 6. veljače 1510.

Događaj je odjeknuo na cijelom otoku i stanovnici svih mjesta okupili su se u Hvaru, gdje su idućih dana održane dvije pokorničke procesije. Najviše ljudi pristiglo je iz središnjih mjesta otoka pa je moguće da su ih upravo ta iskustva potaknula da oblikuju vlastite pokorničke prakse, koje danas vidimo u procesiji Za križen i drugim obredima Velikog tjedna. I danas se u gradu Hvaru 6. veljače, u spomen na taj događaj, slavi lokalni blagdan Sv. Križića. U Svirčima se istoga dana, u spomen na krvarenje križića u Hvaru, slavi Sv. Dorotea, kao lokalni blagdan pokorničkog karaktera.

Za vrijeme njemačke okupacije procesija je bila zabranjena, ali su je Hvarani iste godine održali u izbjegličkom logoru u El-Shattu

Ustrajnost i posvećenost ljudi u održavanju procesije, čak i u najtežim vremenima, npr. tijekom Drugoga svjetskog rata ili za vrijeme pandemije, još je jedna od značajnih karakteristika. Za vrijeme njemačke okupacije, 1944., procesija je bila zabranjena, ali su je Hvarani iste godine održali u izbjegličkom logoru u El-Shattu. Vjerojatno su, u želji da si u tim teškim okolnostima pruže trenutak kolektivne duhovne utjehe, nesvjesno doprinijeli očuvanju tradicije i te godine – kao iznimka koja je potvrdila pravilo o njezinome ustrajnom održavanju.

Zašto ste se odlučili baš za mjesto Svirče?

Majka mi je iz Svirača, a njezin otac je nosio križ za to mjesto 1943., kao i moja dva pradjeda, jedan 1924., a drugi 1944. u El-Shattu. Moj djed bio je u vojsci i njegov otac ga je zavjetovao; nosit će križ ako se vrati kući živ i zdrav. Prvi put sam Za križen išla kao predškolarka, samo dio puta, i tako svake godine sve duže. Osjećala sam dužnost napraviti ovo istraživanje za svoje mjesto, iako sam se posljednjih godina možda više okrenula muzikološkim u odnosu na etnomuzikološke teme.

Procesijom sam se počela baviti još pred kraj studija, za potrebe seminara, ali sam to istraživanje kasnije proširila, i na tu temu objavila članak u etnomuzikološkom godišnjaku Bašćinski glasi. To mi je sve poslužilo kao zalet za rad sa studentima, koji su prošle godine sa mnom stjecali i svoja vlastita iskustva na terenu. S jedne strane bilo je izazovno, jer me mještani Svirača, pogotovo oni stariji, poznaju i doživljavaju kao Maju, Brankinu kćer, a ne kao muzikologinju i znanstvenicu. Međutim, bilo mi je jednostavnije jer sam imala kontakte osoba relevantnih za istraživanje i znala sam koga trebamo što pitati. Krenula sam, pomalo i lokal-patriotski, od sebi poznatog, odakle nastavljamo granati dalje.

Foto: Glazba.hr

Tko je sve sudjelovao u projektu i kako ste podijeli zadatke među studentima? Koji je bio tijek dokumentacije glazbenih običaja?

Projekt se provodi pri Odsjeku za glazbenu pedagogiju i kulturu, a Studentski zbor financirao je naš prošlogodišnji terenski rad. Sudjelovali su studenti viših godina Glazbenog odjela Umjetničke akademije u Splitu, s Odsjeka za glazbenu pedagogiju i glazbenu kulturu te Odsjeka za glazbenu teoriju i kompoziciju. Osim glazbene, željeli smo kvalitetno obuhvatiti i vizualnu komponentu pa smo uključili i troje studenata s Odsjeka za film i video. Tijekom Velikog tjedna snimali su brojne intervjue, obrede i svakodnevne situacije, a taj materijal će pretočiti u dokumentarni film.

Projekt je probudio je kod studenata interes za etnomuzikologiju, što primjećujem prema odabiru tema za diplomske radove

Studenti glazbenih odsjeka prvi put su se okušali u intervjuiranju brojnih i zanimljivih kazivača, a nakon terena u transkripcijama napjeva. Tješim se time da čak i ako planirani rezultati ne ispune očekivanja u potpunosti, pedagoška komponenta je zadovoljena. Ovaj projekt probudio je kod studenata interes za etnomuzikologiju, što primjećujem prema odabiru tema za diplomske radove koje su najavili.

Kako su mještani reagirali na studente u njihovu istraživačkom radu?

Na početku su ih možda gledali malo „ispod oka“. Bili su skeptični, kao u svakom malom mjestu kada dođe netko novi. Kada su shvatili da studenti poštuju njihovu tradiciju i pristupaju joj ozbiljno, vrlo brzo su ih srdačno prihvatili. Neka poznanstva idu i prema prijateljstvima. Tako su studenti na klapskoj smotri sreli neke od pjevača iz Svirača i nastavili zajedničko druženje uz razmjenu kontakata.

Pučki pjevači iz Svirača, Vrisnika i Vrbanja bili su i gosti na studentskom simpoziju o kolendama, koji smo prof. dr. Jelica Valjalo Kaporelo, prof. Mirko Jankov i ja, u suradnji sa studentima, organizirali uoči Božića. Međusobno su profitirali, s jedne strane studenti od pjevača i kazivača koji su im približili svoju tradiciju te im pružili uvid u perspektivu insajdera. S druge strane, studenti su bili neke nove, mlade oči koje su svježim pogledom podržale nositelje tradicije te pokazale im koliko je ona važna.

Možete li nam približiti tijek pripreme mještana za procesiju Za križen?

Iako je naglasak istraživanja bio na glazbenoj komponenti, fokusirali smo se na sve aspekte Velikog tjedna; od uređenja crkve do „probi od Križa“, u sklopu kojih se uči i uvježbava napjev Gospin plač. Svirče ima vrlo vješte pjevače, koji se možda ne sastaju redovito na probama, ali zahvaljujući kvalitetnim glasovima i pjevanju koje teče „prirodno“, kroz unutarnji duhovni doživljaj, stvaraju snažan, dojmljiv zvuk prožet mistikom.

Foto: UMAS

Procesija Za križen vrhunac je korizme i Velikog tjedna, kao da sve što joj prethodi vodi prema toj noći, a zatim prema Uskrsu. U njoj sudjeluje šest mjesta – Svirče, Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve i Vrisnik – pa je bolje reći da je riječ o procesijama. Iako postoji zadani formalni okvir, svako mjesto bilježi neke specifičnosti koje želimo istražiti i dokumentirati kroz projekt. U Svirčima, kao i u drugim mjestima, održavaju se „probe od Križa“ na kojima se odabiru kantaduri za procesiju. Te se probe održavaju u domu križonoše tijekom korizmenog razdoblja, gdje se okupljaju mještani i lokalni pjevači koji uvježbavaju izvođenje Gospina plača.

Svako mjesto uključeno u procesiju ima svoju inačicu tog napjeva napjeva, ali mogu se pronaći sličnosti kroz koje se nazire zajednička pravarijanta. Neki križonoše znaju unutar obitelji imati vične pjevače pa će im ukazati čast i pozvati ih na sudjelovanje. Prijateljski i rodbinski odnosi u odabiru kantadura Gospina plača igraju veliku ulogu, ali uvijek je naglasak na vokalnim kvalitetama. Iako je ova procesija maskulini događaj, cijelo je mjesto uključeno u pripreme. Muškarci nose križ i inventar, pjevaju najistaknutije napjeve u procesiji, ali uloga žena nezaobilazna je. One nose najveći, iako manje vidljiv dio organizacije; od pripreme hrane, cvijeća do svih drugih, najsitnijih detalja.

Svako mjesto uključeno u procesiju ima svoju inačicu tog napjeva napjeva, ali mogu se pronaći sličnosti kroz koje se nazire zajednička pravarijanta

Cijeli događaj simbolizira muku Isusa na križu, ali je ujedno i simbol patnje njegove majke, koju cijelu noć slušamo u vidu Gospina plača u izvedbi dvojica kantadura i njihovih odgovarača. Tekst napjeva temelji se na dvostrukim osmercima koji su dio kasnije redakcije Plača zapisanog u Osorsko-hvarskoj pjesmarici u 16. stoljeću. Riječ je o velikom spjevu, ali se u sklopu procesije pjevaju po tri „štrofe“, odnosno tri dvostruka osmerca na svakoj postaji. Znanstvenica Kristina Štrkalj Despot s Instituta za hrvatski jezik iznijela je mogućnost da je izvornik koncipiran tako da se pjeva u cijelosti, u hodu, tijekom procesije, ali da se postupno, s vremenom reducirao na manji broj dvostrukih osmeraca.

U procesiji koja se odvija dan kasnije, u večer Velikog petka, pjeva se i, kako ga neki pjevači zovu, „brzi“ Gospin plač, čiji su stihovi podudarni „štrofama“ iz procesije Za križen, ali u napjevu koji je dijatonski, višeglasni i bržeg tempa. Napjevi Velikog tjedna raznoliki su, najčešće višeglasni i dijatonski, dok je Gospin plač specifičan zbog svojih uskih intervalskih pomaka, ponekad četvrttonskih, pa i užih, koji se vode u jednoglasju. U Jelsi, gdje se odvija najpoznatiji dio procesije koji se najčešće prenosi i putem televizijskih programa, križonoša završava svoj put zatrčavši se prema svećeniku te poljubi križ, a potom mu dolaze čestitati supruga i obitelj.

U Svirčima križonošu dočekuje majka, a u njihovu se susretu simbolički zaokružuje cijeli duhovni i emocionalni put Za križen. Gospin plač koji se pjeva na postajama cijelu noć nosi snagu kolektivnog suosjećanja, a taj završni plač majke u susretu sa sinom križonošom na posljednjoj postaji pretvara tu kolektivnu emociju u osobnu. To su veoma dirljivi i katarzični trenuci, kojima ćemo moći svjedočiti i u ostalim mjestima procesije Za križen kroz istraživanja koja nam predstoje.

Foto: UMAS

Koliko su nove generacije Hvarana uključene u ovu tradicijsku pojavu?

Aktivno su uključene, a tijekom snimanja htjeli smo zabilježiti upravo i taj aspekt. Djeca se igraju procesije, nose inventar koji sami naprave, male križeve i feraliće, imitiraju pjevanje Gospina plača… Otišli smo i kod Lovre Vrankovića, koji se pretprošle godine sa svojih jedanaest godina na vlastitu inicijativu zapisao za križonošu Svirača, a na redu će biti 2034. godine. On nam je pokazao križ koji je sâm vrlo vješto napravio od drva. Cijelo mjesto živi tu tradiciju pa tako i generacije mladih.

Hrvatski se otoci danas uglavnom promatraju kao turističke destinacije. Koliko ova pojava i etiketa UNESCO-a dodatno privlači turiste? Može li se možda procesija Za križen i glazba u sklopu obreda povezati s vjerskim turizmom?

U posljednje vrijeme napori i ustrajanje Turističke zajednice Jelsa idu prema tome da se taj dio otoka Hvara prikaže u vidu pasionskih pobožnosti, ali ne površnog i masovnog turizma već uključivanjem u živu tradiciju. Osim procesije Za križen, posebna je i teoforična procesija Velikog petka u kojoj se pjevaju Puče moj, Barjaci kreću Kraljevi i drugi prekrasni napjevi, među kojima svako mjesto ima svoju varijantu.

Jelsa idu prema tome da se taj dio otoka Hvara prikaže u vidu pasionskih pobožnosti, ali ne površnog i masovnog turizma

Prije četrdeset godina njih je dokumentirao Ljubo Stipišić Delmata. Objavio ih je u seriji kazeta Za križen, kojom su obuhvaćeni korizmeni napjevi svih šest mjesta procesijskog kruga i šire. Vremenski odmak dovoljno je velik za novi pothvat u koji smo lani i krenuli. U sklopu projekta snimali smo napjeve i obrede Velikog tjedna izravno, u izvornom kontekstu. Međutim, organizirali smo posebno snimanje napjeva Velikog tjedna s pučkim pjevačima iz Svirača u crkvi sv. Magdalene, koje su realizirali Sandro Petrić i Luki Ljubić, a financirala TZ Jelsa.

Te snimke postat će trajan i vidljiv dokument, kao dio digitalne zbirke internetske stranice Galerije Za križen. One su nam ujedno služile kao osnova za notno izdanje, koje je sada u završnoj fazi pripreme. U njemu ćemo predstaviti transkripcije napjeva iz zvučnog u notni zapis na kojima su radili studenti glazbenih odsjeka. Ove godine planiramo na isti način zabilježiti napjeve iz Vrboske i Vrbanja, kako u zvuku, tako i u notnom zapisu. Studenti Odsjeka za film i video trenutačno pripremaju dokumentarni film Zovit snimljen prošle godine tijekom našeg istraživanja u Svirčima.

Ove godine planiraju snimiti kratke dokumentarne filmove u Vrbanju i Vrboskoj. Također, koristeći materijal prikupljen na terenu, osmislit će audio-vizualne sadržaje za digitalne panele u prostoru Galerije Za križen. Kroz projekt smo prirodno razvili širu suradnju s lokalnim zajednicama i institucijama, koje će ove godine podržati i Muzej hvarske baštine.

Etnomuzikološka istraživanja sa studentima UMAS-a započeli ste upravo dokumentiranjem i pohranom osobnih predmeta, partitura i literature u Spomen-sobi Ljube Stipišića Delmate u sklopu glazbeno-poetskog odjela Gradske knjižnice Dalmatina. Kakve su vještine i znanja studenti usvojili nakon tog rada? Kako uopće izgleda metodologija rada za takav tip istraživanja?

Autorica monografije o Ljubi Stipišiću Delmati, Herci Ganza, bila je pokretačica tog projekta i spona među institucijama koje su ga realizirale, Umjetničke akademije u Splitu – Odsjeka za glazbenu pedagogiju i glazbenu kulturu te Gradske knjižnice Marka Marulića, kojoj je obitelj donirala Stipišićevu ostavštinu. Osim mene, studente su u ovome radu mentorirali te pratili i moji kolege, prof. dr. sc. Ivana Tomić Ferić i prof. Mirko Jankov.

Susreli smo se s različitom građom, notnim zapisima, zapisima tekstova, audio snimkama, fotografijama, osobnim predmetima i likovnim radovima. Studentima je to bio prvi doticaj s praktičnim, arhivskim radom, koji su uspješno obavili. Stipišićeva arhiva sada je kvalitetna baza za magistarske i druge radove. Već sada mentoriram jedan magistarski rad o njegovu djelovanju i melografskoj aktivnosti u Kaštelima, s naglaskom na Kaštel Gomilicu, temeljen upravo na ostavštini iz spomen sobe.

Vrednuje li se taj projekt studentima u sklopu nekog kolegija i koliko se rado odazivaju projektima s naglaskom na terenski rad?

Na UMAS-u predajem kolegije Etnomuzikologija, Povijest hrvatske glazbe i Metodologiju znanstvenog rada, a nastavu nastojim koncipirati tako da jedan semestar bude bogatiji praksom. Takav način rada pogotovo mogu balansirati na kolegijima Etnomuzikologija i Metodologija znanstvenog rada pa su se i ova terenska i arhivska istraživanja prirodno uklopila u njihov nastavni okvir. Smatram da je to dio suvremenoga fakultetskog obrazovanja i trebamo ići u tom smjeru. Uostalom, uočila sam i da praktični rad studentima daje najviše zadovoljstva.

Foto: UMAS

Takav je bio i koncept rada nekadašnjeg profesora i dekana UMAS-a dr. sc. Nikole Bublea, koji je na toj instituciji utemeljio i Etnomuzikološki doktorski studij. Koliko je jednostavnije ili kompleksnije kada su u istraživanje uključeni i studenti? Jeste li kao studentica na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu sudjelovali u istraživanjima takvog tipa?

Nikola Buble ostavio je neizbrisiv trag po pitanju dalmatinske etnomuzikologije i klapske pjesme, ali nažalost nisam imala doticaj s njim u smislu razmjene metodologije rada. Studirala sam i radila u Zagrebu, a vrijeme početaka moga angažmana na splitskom UMAS-u podudaralo se s krajem njegova radnog i životnog vijeka. Prvo iskustvo terenskog istraživanja stekla sam na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Prof. Grozdani Marošević iz Etnomuzikologije i danas sam zahvalna na svemu što mi je nastojala prenijeti osim svoga znanja, a to su metodičan, detaljan i kritičan pristup istraživanju i pisanju, posebno kroz mentoriranje mojega diplomskog rada.

Kao studente nas je s Lidijom Bajuk odvela na teren u Međimurje, što mi je jedna od najljepših uspomena iz fakultetskih dana. Tijekom nekoliko dana posjetili smo mjesta Prelog, Čakovec, Sv. Martin na Muri, Sv. Urban, Kotoriba i Sv. Marija, gdje smo dobili širu sliku glazbene prakse Međimurja, koja je meni kao Dalmatinki bilo potpuno otkriće. To iskustvo je i potaknulo moj interes za etnomuzikologiju.

Kao studente nas je prof. Marošević odvela s Lidijom Bajuk na teren u Međimurje, što mi je jedna od najljepših uspomena iz fakultetskih dana

Vrlo su mi značajne bile i glazbeno-arhivske radionice naših profesora, Stanislava Tuksara i Vjere Katalinić, koje su se niz godina održavale u Dubrovniku u dvotjednome ljetnom periodu. Sređivali smo i popisivali građu iz ostavštine Franjevačkog samostana Male braće.

To je bio moj prvi doticaj s glazbenom arhivistikom, koji je pobudio i moj daljnji interes za to područje, a na čijem sam temelju oblikovala i temu disertacije, posvećene glazbeno-arhivskim zbirkama na otoku Hvaru. Pisala sam je pod stručnim okom Vjere Katalinić, od koje sam također mnogo naučila i stekla dragocjena međunarodna iskustva i kontakte, posebno kroz sudjelovanje na međunarodnom projektu Music Migrations in the Early Modern Age koji je vodila.

Interes za umjetničku i tradicijsku glazbu otoka Hvara doveo je do toga da profesionalni put razvijam i balansiram između muzikologije i etnomuzikologije. Glazbena arhivistika u najvećoj mjeri razvijala se u kontekstu muzikologije i umjetničke glazbe, dok je u etnomuzikologiji rjeđe zastupljena. Zato je i rad studenata na ostavštini Ljube Stipišića Delmate bio toliko specifičan i koristan.

Koliko su Vam etnomuzikološka istraživanja zahtjevnija ili jednostavnija u suradnji sa studentima? S jedne strane imate brojniju istraživačku silu, a s druge strane osobe koje nisu oblikovane u segmentu metodologije znanstvenog i istraživačkog rada?

Kolega s Odsjeka za glazbenu pedagogiju i kulturu i asistent na UMAS-u, Mirko Jankov, dragocjen je suradnik u projektnim i nastavnim aktivnostima, praćenju i vrednovanju studentskih radova, a jaku podršku u svakom pogledu imamo u pročelnici našeg odsjeka Ivani Tomić Ferić. Veliku pomoć dobili smo i od pročelnika Odsjeka za film i video, Tonija Meštrovića, čiji su nam savjeti i preporuke vezani uz različite aspekte snimanja bili iznimno korisni.

Prije terenskog rada, studenti se upoznaju s odgovarajućom literaturom, zajednički pripremamo pitanja, prilagođavamo ih kazivačima. S jedne strane mi je jednostavnije, jer studenti vode razgovore s kazivačima i snimanje, ali s druge strane trebam koordinirati cijeli proces i paziti da sve ide u skladu s ciljevima projekta.

Vratimo se na Hvar, koji je i za Vas mjesto stanovanja, ali i nepresušno vrelo istraživanja. U opsežnoj disertaciji Umjetnička glazba na otoku Hvaru od 17. do početka 20. stoljeća iznosite rezultate višegodišnjih (terenskih) istraživanja glazbenih arhivskih zbirki, pohranjenih u crkvenim, privatnim i javnim institucijama dvaju urbanih središta otoka Hvara: gradu Hvaru (Kaptolski arhiv, kor crkve Franjevačkog samostana, Muzej hvarske baštine, privatni arhiv obitelji Machiedo) i Starome Gradu (Arhiv Dominikanskog samostana, privatni arhiv obitelji Politeo).

Koliko je trajalo sređivanje građe i izrada tematskih kataloga obrađenih rukopisnih i tiskanih muzikalija?

Već tijekom studija, kroz predavanja i literaturu, postajalo mi je jasno da Hvar posjeduje iznimno bogatu glazbenu baštinu – ne samo tradicijsku, već i umjetničku – i da u mnogim aspektima zauzima važno mjesto u povijesti hrvatske glazbe. U Hektorovićevu Ribanju nalaze se najraniji zapisi svjetovnoga pučkog pjevanja, a u Dominikanskom samostanu u Starom Gradu čuva se najraniji zapis crkvenog višeglasja na hrvatskom jeziku. U Hvaru je Cecchini skladao najranije monodijske i instrumentalne kompozicije na našem području.

Sve je to bio nagovještaj da se na Hvaru krije glazbeno bogatstvo. Međutim, ranije nisu rađena opsežnija, fundamentalna arhivska istraživanja, pa je nedostajala šira slika o glazbenim arhivima i sačuvanom repertoaru. Nakon diplome na etnomuzikološkoj temi, odlučila sam upisati doktorski studij i posvetiti se istraživanju upravo tog područja. Započela sam 2011. s arhivom Muzeja hvarske baštine, s čijim djelatnicima i danas odlično surađujem.

Hvar posjeduje iznimno bogatu glazbenu baštinu i u mnogim aspektima zauzima važno mjesto u povijesti hrvatske glazbe

Na početku tog puta naročito mi je pomogla pokojna Mirjana Kolumbić. Da nije bilo njezine otvorenosti, strpljenja i nesebičnog dijeljenja znanja, tko zna bih li dobila toliku motivaciju za nastavak istraživanja. Kaptolski arhiv u Hvaru dugo vremena je bio nedostupan, ali na kraju sam uspjela dobiti dozvolu za istraživanje. Mom istraživanju i disertaciji taj aspekt dao je dodatni značaj, s obzirom na to da velik dio fonda čine i autografi Josipa Raffaellija, najznačajnijeg skladatelja i kapelnika u Hvaru nakon Cecchinija, aktivnog početkom 19. stoljeća.

Glazbeno-arhivska građa Dominikanskog samostana u Starome Gradu bila je u velikom neredu, pomiješanih stranica, dionica, fragmenata – tamo je bio najveći izazov najprije fizički srediti građu. Obuhvatila sam i glazbeni fond Franjevačkog samostana u Hvaru, kao i privatne arhive obitelji Politeo i Machiedo. Rezultat je građa od preko tisuću jedinica glazbenih rukopisa i tiskovina, koje nam pokazuju da je u prošlosti otoka Hvara postojala bogata i kontinuirana praksa skladanja i izvođenja umjetničke glazbe.

Preko tisuću jedinica glazbenih rukopisa i tiskovina pokazuju da je u prošlosti Hvara postojala bogata i kontinuirana praksa skladanja i izvođenja umjetničke glazbe

U monografiji Otok Hvar urednika Mira A. Mihovilovića, jednom od temeljnih izdanja o otoku, nalazimo tekstove o likovnoj umjetnosti, arhitekturi te pučkim običajima i tradicijskoj glazbi, ali ne i o umjetničkoj glazbi. Očito nije percipirana kao vidljiv dio hvarske kulturne baštine, premda je očito bila jak kulturni mehanizam, kako nam pokazuju izvori. Javno, komorno i kućno muziciranje bilo je zastupljeno najprije u gradskim sredinama, Hvaru i Starome Gradu, a kasnije i Jelsi.

Koliko je ta glazba korespondirala s tekovinama europske glazbe?

Tomaso Cecchini bio je predvodnik ranog baroka na domaćem tlu, uveo je novine poput monodije i instrumentalne glazbe, koje su drugi slijedili, a djelovao je u Hvaru. Inventar kaptolskih muzikalija u Hvaru iz sredine 17. stoljeća, kojim sam se posebno bavila, pokazuje da je suvremena glazbena literatura iz Venecije stizala na otok poprilično u koraku s vremenom.

Julije Bajamonti je krajem 18. stoljeća u Hvaru napisao čuveni Rekvijem za Ruđera Boškovića, koji, u duhu prosvjetiteljstva, više nalikuje pastorali kojom se slavi život nego misi za mrtve. On je u Hvaru podučavao glazbi Josipa Rafaellija, budućega hvarskog kapelnika i skladatelja. U svojim skladbama – uglavnom crkvenim, za zbor a cappella i orgulje – Raffaelli možda nije odmah krenuo za novinama prve polovice 19. stoljeća, ali njega je i kapelnička funkcija ograničila u tom smislu.

Julije Bajamonti je u Hvaru napisao čuveni Rekvijem za Ruđera Boškovića, koji, u duhu prosvjetiteljstva, više nalikuje pastorali kojom se slavi život nego misi za mrtve

Ostavština Hvaranina Ambroza Novaka, koji je na području glazbe najpoznatiji po čuvenim kritikama koje je pisao za dnevnik Novo doba između dva svjetska rata, nalazi se u Muzeju hvarske baštine. U sklopu projekta Hrvatske zaklade za znanost Glazbeni izvori Dalmacije u kontekstu srednjoeuropske i mediteranske glazbene kulture od 18. do 20. stoljeća predvođenim Ivanom Tomić Ferić, pokrenuli smo seriju notnog izdanja Musica nova ex antiqua, od kojih je prvo izdanje bilo posvećeno njegovu ciklusu za glas i klavir Ašikovanje.

Novakove skladbe iz tog ciklusa izvodila je 1920-ih i čuvena operna primadona Maja Strozzi-Pečić na domaćim pozornicama, ali i u Beču, Pragu i Ljubljani s djelima drugih znamenitih domaćih skladatelja između dva svjetska rata, poput Antuna Dobronića i Jakova Gotovca, s kojim je bio i blizak prijatelj. Kako se kasnije posvetio sudskoj karijeri, zanemario je skladanje i glazbenu kritiku te je s vremenom, nažalost, pao u zaborav. Danas možemo uočiti da su njegove skladbe, posebno s obzirom na njegovu mladu dob, bile iznenađujuće umjetnički zrele.

Zato je nužno nastaviti s istraživanjem i revitalizacijom njegova lika i djela, što smo i započeli u okviru spomenutog projekta.

Kakvu literaturu obuhvaćaju privatni arhivi obitelji Politeo i Machiedo? Odakle su je nabavljali?

Obitelj Politeo do danas nastanjuje Tvrdalj u Starom Gradu, kao i obitelj Machiedo kuću svojih predaka u Hvaru. Glazba im je služila kao dodatna plemenita aktivnost. Obitelj Politeo po ženskoj je liniji potomak Petra Hektorovića i Petra Nizitea te je oduvijek bila ugledna. Naraštajima su sakupljali literaturu. Petar Niziteo, znanstvenik, polihistor i nekoliko godina gradonačelnik Staroga Grada, bio je jedan od vlasnika knjižnice. On je godinama bio u ljubavnoj vezi s Fanny Morelli, udovicom goričkog grofa Carla Morellija, s kojom je zajedno živio u Tvrdalju početkom 19. stoljeća.

Oni su bili prilično neuobičajen par za to doba, u nezakonitoj vezi; on građanin i intelektualac, a ona grofica trinaest godina od njega starija, obrazovana i financijski neovisna. Zajedno su živjeli i putovali po Italiji, Austriji i Dalmaciji. Čini se da je upravo Fanny u Tvrdalj sa sobom donijela muzikalije, koje su ostale do danas u obiteljskoj ostavštini, uglavnom namijenjene kućnom i komornom muziciranju. Među njima su i rijetki pa i poneki unikatni primjerci austrijskih i njemačkih izdanja iz druge polovice 18. i početka 19. st.

Obitelj Machiedo i danas ima zanimljive izdanke i intelektualce, a njihovi su preci bili vodeći članovi i ravnatelji kazališnog i glazbenog društva u Hvaru od kraja 18. stoljeća. Oni su tako imali ingerenciju nad dokumentima od kojih danas možemo dosta saznati o upravljanju tih društava i njihovom djelovanju i repertoaru. S druge strane, notna građa u arhivu Machiedo uglavnom je bila namijenjena salonskom muziciranju na klaviru te posjeduje jako zanimljivih primjeraka. Na nekim rukopisima potpisan je i Ivan Vučetić, koji je kasnije izumio daktiloskopiju s otiskom prsta.

Njegova rodna kuća nalazi se u blizini kuće obitelji Machiedo pa je moguće da ih je prije odlaska u Argentinu poklonio svojim susjedima i prijateljima, koji su, kao i on, bili ljubitelji glazbe. Te je rukopise sâm priredio za vrijeme služenja u Mornarici u Puli za potrebe klavirskih izvedbi u salonu Mornaričkog kazina. Tako je dio građe dospio u obitelj Machiedo, ali su i sami članovi obitelji prepisivali ili nabavljali note za potrebe muziciranja kod kuće.

Je li glazba jednako živa i svestrana i danas, u 21. stoljeću? Koliko turizam utječe na glazbena zbivanja?

Kompletna renovacija Hvarskog kazališta dovršena je 2019., a tri godine kasnije osnovana je Javna ustanova u kulturi Hvar 1612, prema godini njegove izgradnje. To je treće kazalište u Europi po starosti, ali prvo komunalno u kojem su plemići i pučani zajedno uživali u predstavama. Bila je to vrlo napredna i demokratska ideja za 17. stoljeće. Čini mi se da napori uprave vrlo uspješno idu u tom smjeru da program bude raznolik i kvalitetan tijekom cijele godine, a ne samo tijekom turističke sezone.

Hvarsko kazalište treće je u Europi po starosti, ali prvo komunalno u kojem su plemići i pučani zajedno uživali u predstavama

Radi se o kazališnim predstavama, koncertima, filmskim projekcijama, izložbama, radionicama… Bilo bi zanimljivo da se revitalizira i glazba koju sam otkrila kroz popise u sklopu arhivskog i doktorskog rada, ali to su buduće faze. Za dvije godine predstoji nam 260. obljetnica rođenja Josipa Raffaellija, i vjerujem da će gradska uprava i kulturno-obrazovne institucije prepoznati potencijal toga događaja. Time bi možda i lokalno stanovništvo dobilo priliku bolje se upoznati s njegovim nasljeđem, budući da im je poznat uglavnom po Erumbeški koja se do danas pjeva za Veliki tjedan i koja je praktički postala dio usmene glazbene tradicije grada Hvara.

Veselimo se povratku na teren, susretima s ljudima i svim onim manje vidljivim slojevima svakodnevice koje takav rad otkriva

Nijedno njegovo djelo još nije izdano pa se nadam da bi obljetnica mogla poslužiti kao poticaj. Po pitanju etnomuzikološkog rada, ove godine nastavljamo s terenskim istraživanjem na Hvaru u sklopu projekta UMAS-a, koje će se provoditi tijekom Velikog tjedna u Vrbanju i Vrboskoj, uz potporu Ministarstva kulture i medija, Muzeja hvarske baštine i Studentskog zbora Sveučilišta u Splitu. Veselimo se povratku na teren, susretima s ljudima i svim onim manje vidljivim slojevima svakodnevice koje takav rad otkriva.

Foto: Glazba.hr