Ines Prajo: "Radujte se uspjesima svojih kolega i ne likujte nad neuspjesima!"

Glas autora novi je serijal dubinskih intervjua s glazbenim autorima, profesionalcima koji žive za i od pisanja pjesama.

Mnogi od njih često su „u drugom planu“, najčešće iza izvođača za koje pišu – njihova imena prepoznajete s festivalskih najava, podataka s omota albuma ili ispod YouTube linka. Dok njihovi izvođači nastupaju i pune klubove i dvorane, oni su najčešće kod kuće ili u studiju. U konačnici, nemali broj autora pohvalit će se kako mogu slobodno prošetati gradom ili shopping centrom, bez zaustavljanja za selfie ili autogram.

Ipak, bez glazbenih autora ne bi bilo ni pjevačkih zvijezda, od onih koji pune radijski eter i top liste do onih koji arene. Njihove pjesme osnovna su „sirovina“ izvođačkih karijera, koncertne industrije, diskografskog biznisa, pa i marketinškog svijeta (znate li koliko autor zaradi za svoju pjesmu u reklami?). Serijom intervjua Glas autora približit ćemo vam svijet glazbenih autora – kako izgleda njihova kreativna svakodnevica, imaju li autori radno vrijeme, kako postati i opstati u glazbenoj industriji, koliko im znači ostvarivanje autorskih prava te koje savjete imaju za svoje (mlađe) kolege.

Rubriku otvara autorica Ines Prajo, skromna i samozatajna u tolikoj mjeri da se uredništvo portala dobrano namučilo opremiti tekst njenom fotografijom. Redovna je članica Hrvatskog društva skladatelja, a u svojoj profesionalnoj biografiji ima suradnje s imenima poput Prljavog Kazališta, Massima, Meritas, Antonele Doko, Nene Belana, Jelene Radan… Kad ne radi pop glazbu, piše za kazališta i mjuzikle.

Iz njenih odgovora na pitanja mogu se iščitati odlučnost, pa i natruhe tvrdoglavosti – je li to recept za uspjeh i autorsku dugovječnost?

Kako biste opisali svoj glazbeni život prije nego što ste se odlučili posvetiti autorskom radu?

Negdje u trećem razredu gimnazije i srednje glazbene škole, s prijateljima sam formirala vrlo zanimljivu  glazbenu skupinu. Na prvoj godini studija smo prerasli u ozbiljan akustični bend od 18 članova. Današnjim poimanjem glazbe, izvodili smo world music. Pozivali su nas na međunarodne festivale, imali smo koncerte u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Nizozemskoj gdje su nas čak prenosili na njihovoj televiziji. Mislim da smo zvučali zbilja dobro i kad se osvrnem, to je jedno od mojih omiljenih razdoblja u životu. Puno smo koncerata imali i u bivšoj državi, skoro pa u svim većim gradovima. Arijanu (Kunštek, op.a.) i mene je u jednom trenutku pozvao danas jako popularan pjevač, tada u usponu, da pjevamo s njim i njegovim bendom na američkoj turneji. Mi smo ga, nadobudne i mlade, glatko odbile, u stilu “mi da NJEMU pjevamo?!“. Kad si tako mlad, tanka je linija između pameti i gluposti (smijeh).

Kada se dogodio taj autorski „klik“?

Negdje s 18 godina, počela sam, skupa s Arijanom, raditi vlastite pjesme, pa smo u Sarajevu imali paralelni band. Svi su bili odlični glazbenici, desetak godina stariji od nas i apsolutno zaljubljeni u glazbu. Pravili smo neku fuziju jazza i pop glazbe. Za to vrijeme vrlo nekomercijalnu glazbu, ali nama je to odgovaralo. Snimali smo u jednom studiju čiji je vlasnik bio tvorac ultra poznatih hitova tadašnje novokomponirane narodne glazbe i nije nam baš bilo jasno zašto nam je odlučio pomoći. Besplatno je ustupio studio i svog tonca, iz nekog razloga mu se svidjela ta naša čudna kombinacija glazbe. No, onda dolazi ponuda da Arijana i ja pjevamo na festivalu „Vaš šlager sezone“, neku hitoidnu pop pjesmicu na koju smo mi, u svojim ranim dvadesetima, reagirale kao vampiri na dnevnu svjetlost. Naravno, odbile smo, pa su umjesto nas nastupile dvije sarajevske pjevačice. Slijedio je odlazak u Jugoton, razgovor s vrlo ljubaznim i dobronamjernim gospodinom koji je saslušao sve te naše demo pjesme. Na njegov nevini prijedlog „sjajno pjevate, ali dolazite iz Sarajeva, zakaj ne biste nešto kao Plavi orkestar, pitko?“, ja sam reagirala kao da su me izbole ose. Sjećam se da je Kuzma (Jura Novoselić), naš frend koji je išao s nama na razgovor, plakao od smijeha kad smo izjurili van. Nakon još jednog razgovora u sarajevskom Diskotonu rekle smo “ne“ jer se nismo mogli zamisliti na estradi, sa svim tim šljokicama, igricama, prilagodbama i foliranjem.

Je li vam danas žao zbog toga?

Danas mislim da sam na izvjestan način bila vrlo impulzivna, isključiva, tvrdoglava i teška za suradnju. S ove pozicije ne znam bih li rado surađivala s tadašnjom sobom. Najvjerojatnije ne bih.

Tada ste negdje imali i zanimljiv susret sa Zrinkom Tutićem. Čemu vas je to iskustvo naučilo?

Mislim da je to bila ’93. godina, već je uvelike bio rat. Arijana je rekla: “Što ćemo s ovim pjesmama, bez veze ih radimo, mi to nikada nećemo pjevati, šteta je“. Naš prijatelj Kuzma je opet bio dobri duh, otišao je s nama do Zrinka u čuveni Tutico. Zrinko je bio alfa i omega hrvatske estrade, uz Đorđa Novkovića, Rajka Dujmića, Nenu Ninčevića i još par imena. Ja nisam slušala tu vrstu glazbe i ništa me nije u tim godinama tako impresioniralo da bih bila svjesna važnosti tog susreta. Uglavnom, mi smo donijele partiture svih naših dotadašnjih pjesama, uredno ih raspisale i prvo što je Zrinko rekao bilo je: “Kome si ti to donijela?“. Na moj odgovor: “Pa, valjda pjevačima!“, prasnuo je u smijeh rekavši: “Dobro je da neki od njih znaju čitati i slova, a ti bi im još i note dala“. To nije bio kraj, on je svirajući na klaviru komentirao: “Ovo je dobro, ali ti si to radila po sebi. Ovo zahtijeva ogroman raspon glasa i skupu produkciju, tko će ti to pjevat’?! Prilagodi, izmijeni, pojednostavni!“. Ja onda, po običaju, eksplodiram i odbrusim nešto u smislu kako neću ja surađivati s nekim tko piše šlagere i izjurim. Arijana se rasplakala i rekla da sam nam, eto, zalupila i ova vrata.

Jeste li ih zaista zalupili?

Branko Paić je stajao za šankom i, čuvši cijelu tu moju reakciju, rekao da bi rado odnio Houri te pjesme jer mu se čine zanimljivima. Onako ljutita, pružila sam mu ih i razmijenili smo brojeve telefona. U sebi sam mislila „mo’š misliti što će Houra to i pogledati, tip piše svoje pjesme i baš će moje uzeti“. Par dana kasnije, Jajo me nazvao i rekao da su mu pjesme super i da želi surađivati. Mislila sam da će me udariti kap. I tako je krenulo.

A kako je završila epizoda s Tutićem?

Sa Zrinkom smo imale suradnju kroz tri godine. Priznajem da mi nije bilo ugodno ući u Tutico, pojma nisam imala kako će on reagirati, ali me zagrlio i pred svima rekao: “Znam da će od nje biti ozbiljna autorica iako je zapravo kantautorica. A još je i pankerica, svima bi nam skidala glave!“. Od tada smo postali jako dobri prijatelji, često sam ga pitala za savjet i često mi je pomagao. Zrinko i Branko su zapravo postavili kamen temeljac moje autorske karijere.

Vaša autorska suradnja s Prljavcima započela je pjesmom „Kao ja da poludiš“ objavljenom na albumu „Lupi petama“ 1993….

Jajo i ja smo se vrlo brzo povezali. Generacijski smo blizu, sličnog načina odrastanja, sličnog obiteljskog miljea, oboje dijelimo strast prema književnosti i umjetnosti općenito, satima smo razglabali o knjigama, poeziji, predstavama, glazbi. Imamo sličan smisao za humor što rezultira neprestanim smijehom. Čini mi se da smo od početka razvili vrlo prisan prijateljski odnos i danas je već na bazi rodbinskog. Znala sam što Kazalište jest i što ne smije biti, tako da nismo imali nikakav problem u suradnji. Od prvog me dana tretirao potpuno ravnopravnom sebi.

Kako ta vaša kreativna razmjena izgleda svakodnevno, pri radu na pjesmama?

Uvijek smo imali vrstu odnosa u kojem bez pardona možeš reći što misliš, “popljuvati“ što ne valja i izboriti se za ono što misliš da vrijedi. U Kazalištu sam se držala tekstova jer sam uvijek mislila da oni ne bi trebali uzimati ni moju, ni bilo čiju glazbu osim Jajine, ma kako bila dobra. To je bend koji ima svoj pečat i potpis, čemu ga mijenjati?! Radeći na tekstovima, Jajo i ja se tu ispreplićemo. Tko ima bolju zamisao, uzmemo je i razvijamo. Čujemo se na dnevnoj bazi, imamo svoje “male noćne razgovore“ koji katkad  traju satima i to nam je neka vrsta i psihoanalize i psihoterapije. Iz toga kasnije uglavnom nastaju tekstovi jer pričamo o svemu i svačemu. Danas nam je skoro pa nemoguće razlučiti što je u nekoj pjesmi Jajino, a što moje. Čak i one koje je pisao samo on ili samo ja uvijek zajednički potpisujemo jer smo posve sigurno nekad o tome razgovarali.

Tako je, pretpostavljam, nastala i nova pjesma, aktualni hit „Stare navike“?

“Stare navike“ su djelići i mog i Jajinog života, ali i ljudi koji su nam bliski ili ih poznajemo.

Svojevremeno ste izjavili da postoje dvije vrste pjesama, zanatske i “one koje dođu same po sebi”…

Ta podjela i danas postoji. One koje dođu same po sebi obično vas iznenade, u bilo kojem trenu i u bilo kojoj situaciji. Ne prizivate ih, ne kopate po sebi da ih pronađete. One vas zateknu. Prvo mi dođe neki light motiv koji me onda proganja, pa se razvije u cjelinu i obično već ima neki svoj tekst. Postoji barem rečenica koja određuje priču. Znalo mi se dogoditi bilo gdje, usred ručka, u vožnji, u frizerskom salonu. Jednom me toliko “ulovilo“ da sam naglas pjevušila, s narančastom farbom na glavi.

Kako pristupate ovim “zanatskima”, imate li svoj omiljeni set alata?

Takve “zanatske“ se rade po narudžbi. Netko želi vašu pjesmu i, ako ste pristali, sjednete i radite. Pokušavam se uvijek uvući u glavu onoga koji će to pjevati. Ako ne mogu “čuti” ni vizualizirati tu osobu kako izvodi tu pjesmu, nije dobro i radim dalje sve dok mi u glavi ne “kliknu” taj glas, osobnost i pjesma. Nikada nemam običaj pjesmu koja je bila pisana za jednog pjevača ili pjevačicu ponuditi nekom drugom. To mi je kao second hand, ok, ali nije rađeno po mjeri. Uvijek bih se osjećala kao da time malo varam ili vrijeđam.

Koliko vaše pjesme prate aktualne trendove u pisanju pjesama? Postoje li neke zakonitosti ili pravila kojih se pridržavate za prilagođavanje pjesama radijskom eteru?

Puno sam toga naučila u ovih trideset godina rada, ali ostao mi je neki mali “feler“ iz mladosti pa i dalje zazirem od trendova, u svakom smislu. Ne volim ništa masovno, ono briše individualnost i posebnost. Čak i na rock koncertima mi “ruke gore“ izaziva otpor (smijeh), a kamoli iste frizure, ista odjeća, ista produkcija pjesama… Zadnjih godina mi se čini da je glazba postala uniformirana, kao na traci, sve rjeđe čujete nešto zbilja originalno i drugačije. Radi izvođača se, tu i tamo, moramo prilagoditi, ali ako mogu izbjeći, rado ću. Za tuđe pjesme lako osjetim što bi moglo biti tzv. “hit“, ali za svoje nemam pojma niti ikada o tome razmišljam. Uvijek se trudim napraviti najbolje što mogu u tom trenutku, ali za dalju sudbinu pjesme puno se stvari treba slučajno poklopiti. I ne samo poklopiti i ne samo slučajno, nažalost.

Hitoidnost vaše suradnje s Meritas i Massimom, “Odjednom ti”, ne može se osporiti. Pjesma je predstavljena na Dori, a nagrađena je i Porinom za najbolju vokalnu suradnju. Koja se priča krije iza pjesme?

“Odjednom ti“ je nastala u vrlo čudno vrijeme i zapravo je, nekima od nas, prelomila mnoge stvari. Arijana i ja smo imale različite verzije teksta i nikako nismo bile zadovoljne, ništa nam se nije činilo dovoljno dobrim. U početku nije bila zamišljena ni kao duet. Osobno sam prolazila kroz vrlo mučnu zdravstvenu priču, imali smo neke bolne gubitke u obitelji, bilo je to općenito mračno i teško razdoblje u mom i Arijaninom životu. I onda se jedne večeri dogodilo nešto neobično, nesvakidašnje, kao da ste odjedanput napokon udahnuli i ponovno se sastavili sa sobom. Tada je nastala “Odjednom ti“, bez ijedne promijenjene riječi i zareza. Samo se “izlila“. I Meritasice i mi smo čuli Maxa u toj pjesmi i tu kreće borba sa svima živima (smijeh). Massimo je tada bio u ne baš zvjezdanoj poziciji, nepravedno zapostavljen od mnogih, pa smo se zdušno opirale svakom drugom prijedlogu. Meri i Anita su po prirodi povučene, pa smo Arijana i ja izašle na “prvu crtu“. Danas sam beskrajno sretna što nismo popustile i što smo se izborile da to na kraju bude Max. Kad smo snimili pjesmu, njegova ideja je bila odlazak na Doru, a ostalo se zna. Volim kad ljudi neku pjesmu dožive na svoj način i prisvoje ju, tako da mi je drago što “Odjednom ti“ ima bezbroj značenja i svatko ih tumači drugačije.

Što je potrebno za uspješnu suradnju autora i izvođača? Možete li se zamisliti u suradnji s nekim tko vam se ne dopada ili čije stavove ne podržavate?

Puno se toga treba poklopiti da bi suradnja bila uspješna i dugotrajna. Meni je jednom Đorđe Novković rekao: “Ideš mi na živce, ti si k’o i moj Boris, j…  solo igrač“. Vjerojatno je bio u pravu. Mislim da mora postojati neka vrsta kemije u tim relacijama, teško mi je zamisliti da godinama pišem pjesme za osobu koja mi je odbojna. To vam se može dogoditi dok ste mladi i radite “u letu“, ili, kako mi kažemo “štancate“ pjesme, pa ih onda dijelite šakom i kapom. Nemam taj način rada, nemam “rezervnih“ pjesama. Ljudi s kojima surađujem me inspiriraju i za svakog od njih radim namjenski. Želim ih upoznati, barem do granice u kojoj im mogu staviti neku melodiju ili riječi u usta, a da oni ne osjećaju to kao nametanje ili nelagodu, već kao vlastitu glazbenu priču. Nije cilj da kroz njih govori Ines ili bilo tko drugi, nego da oni pjesmu mogu osjetiti potpuno svojom i biti prirodni u tom. Iako se ja uvijek prikradem, barem prođem kroz kadar, kao Hitchcock (smijeh).

Danas mi je naporno raditi s ljudima koji mi se kao osobe ne sviđaju. Mogu profesionalno sve odraditi, ali na duži period: ne, hvala. Odlučila sam izbjeći zločeste i samoljubive ljude,  imam dovoljno godina da si mogu priuštiti slobodu izbora, a novac mi ionako nikada nije bio motiv. Uživam u svojim odabirima.

Kako izgleda radni dan profesionalnog autora, imate li uopće radno vrijeme?

Znam da je danas moderna ta priča o svakodnevnom radu, ali ja sam u tim stvarima staromodna (smijeh). Ako mi se javi nenamjenska pjesma, super, sjest ću za klavir i dovršiti je. Ako trebam ciljano raditi za nekog izvođača, sjest ću i raditi dok ne budem zadovoljna. A sjediti za klavirom tek tako, kao da radim, neću. Radije bih vježbala klasiku, gledala filmove, čitala knjige, družila se s prijateljima i obitelji.

Koliko pratite rad svojih kolega, tko vas među njima inspirira?

Sviđaju mi se neki izuzeci, recimo Billie Eilish. Neopterećena žanrovima, poprilično inovativna u današnjem trenutku pop glazbe. Ali privatno jako malo i jako rijetko slušam pop glazbu. Vrlo malo je idealizma i idealista, a takvi čine svijet boljim mjestom, pa sam malo i zabrinuta. Ima mojih kolega čije pjesme sa zadovoljstvom preslušam, ali ne oslanjam se ni na čiji rad dok radim svoje. Pretpostavljam ni oni jer se ta individualnost osjeća i u njihovim pjesmama. Zato ih još više poštujem.

Koje domaće tekstopisce cijenite, čiji su vam stihovi zapeli za uho?

Mom poimanju tekstova kao primijenjene poezije u glazbi najbliže su Urbanove i Arsenove pjesme. Jajini tekstovi su mi jako dragi, posebno “Heroj ulice “, Majke imaju tekstove koji su izvrsni, pa Aljošine “Iste cipele“, Gibonnijeva “Nisi više moja bol“, “Tango“ Vatre,“Bye, bye baby bye“ Jinxa, tekstovi Ede Maajke… Volim tekstove koji otvaraju neka pitanja, koji traže da se o njima promisli, da ih preslušaš, da te zbilja dotaknu. A od ovih koji se kuže na prvu, svidjeli su mi se “Teži slučaj“ i “Nisi tu“ Songkillersa i “Zaljubila sam se“ Detoura.

Koliko vam je izazovno pisati tekst na već gotovu glazbu i melodiju? Smatrate li to uzbudljivim ili ograničavajućim, kako pristupate takvim zadacima? 

To je dvosjekli mač. Ne volim puno raditi na tuđu glazbu, sve rjeđe na to pristajem. Puno autora želi nešto “catchy“ od čega mi se diže kosa na glavi. Kao da pišete jinglove ili reklamne slogane, a to nije ono što želim u pjesmi.
Kao, uostalom, ni one pjesme primijenjene za prvi ples na svadbi ili ispraćaj na pogrebu. Zatim oni tekstovi, kako ih mi u ekipi nazivamo “za samopomoć“, kao pozitiva, “sve je super, sve možeš, sve je dobro…” Zbilja? Kako ja to ne vidim onda?! U svijetu baš i ne miriše na dobro, niti je većini dobro. U svakom slučaju, vrlo sam izbirljiva kad su moji tekstovi u pitanju, pristajem ih raditi samo prijateljima ili onima čiji rad je blizak mom glazbenom ukusu. U mojim pjesmama tekstove češće radi Arijana, Volim način na koji razmišlja, točno zna što bismo htjele izreći. Manje zabrije od mene i manje je hermetična u tekstovima, manje je isključiva (smijeh). Sve rjeđe me zanima raditi tekstove koji su izvan onoga što uistinu osjećam.

Kakva je, po tom pitanju, bila vaša suradnja s Nenom Belanom? Zajedno ste radili i na pjesmama za mjuzikl…

Neno mi je i privatno frend, znamo se dugo tako da mi je s njim prirodno surađivati, nema tu nadmudrivanja, filozofije, specijalnih prohtjeva. Odlično nam je bilo skupa raditi mjuzikl “Čarobnjak iz Oza” u režiji Nine Kleflin, baš smo se zabavljali i uživali, potpuno uronjeni u neki drugačiji svijet. Volim raditi glazbu za kazališne predstave, to mi je odmak od pop glazbe i veliko zadovoljstvo.

Vaši prihodi oslanjaju se na sustav kolektivne zaštite autorskih prava. Kako najčešće objašnjavate taj sustav i svoju plaću laicima i onima koji nisu dio glazbene industrije?

Kad sam prestala predavati klavir u glazbenoj školi i odlučila živjeti samo od autorskog rada, bilo je to teško objasniti i mojoj obitelji, a kamoli ljudima sa strane. Najčešće pitanje je bilo “Ok, pišeš pjesme, ali čime se ti zapravo baviš? Od čega živiš?” Dugo nije bilo lako, ali nisam ni očekivala da će biti.

Od svojih honorara živim normalno, nisam “gladni umjetnik“, ali trebalo je doći do te pozicije, posebno ženi koja sklada. Još uvijek puno njih zazire od ženskih autorica, nekako im je komotnije uzeti pjesmu od muškarca. Predrasuda još postoji, što je užasna glupost. Kao da netko zna je li pjesmu pisao muškarac ili žena?! Nas žena nema na tim “pozicijama moći”, pa valjda izvođači misle da im ne možemo puno ni pomoći u nekom napredovanju u karijeri.

Zašto je organizatorima koncerta još uvijek “teško” platiti autorima naknadu za njihove pjesme koje se te večeri izvode?

Nema dvojbe, prirodno je i normalno da se autorima plaća naknada za koncertna izvođenja. Ne možete ekranizirati nečiji roman bez da otkupite ili platite prava piscu, to je ipak nečije intelektualno vlasništvo i nemate ga pravo iskorištavati besplatno. Što bi se pjevalo i sviralo da svi autori ustanu i stave zabranu na izvođenja svojih djela? Što bi onda organizirali? Natjecanja u pijenju piva, ali bez glazbe? Utrke puževa?

Kako gledate na aktualne diskusije oko raspodjele prihoda sa digitalnih glazbenih servisa? U kakvoj su autori poziciji na online tržištu glazbe?

Nisam posve u toku, ali ponešto znam. Ta raspodjela mi se ne čini pravednom, da nema autora, ne bi bilo ni pjesama, ni izvođača, ni glazbenih platformi. Servisi i diskografi bi trebali smanjiti svoje procente: ovi prvi jer ne čine bog zna što, a drugi, s obzirom koliko danas malo ulažu u glazbu i njenu promidžbu, osobito kad su mladi izvođači u pitanju, zašto bi imali procenat koji imaju?

Jeste li pratili nedavni slučaj i sudsku parnicu protiv Eda Sheerana zbog navodnog plagijata? Koliko su danas autori izloženi tužbama?

Toliko glazbe je napisano i toliko je nastaje svaki dan da je teško ne naći sličnosti u kombinaciji harmonija ili nizu tonova. Milijun pjesama počinje, recimo, malom tercom, ali to ne znači da su plagijat. Nije isključeno da nekad zbilja nesvjesno “ukradete“ takt ili dva neke pjesme koju ste možda čuli, ali teško da ste toliko glupi i da ćete namjerno plagirati tuđi rad i sramotiti se. Ili ste iznimno bogati i bahati pa vas nije briga ni ako plaćate kaznu.
Nisam ni za kakve drastične mjere, sve dok se ne radi o svjesnoj krađi pjesme. A to se ipak da dokazati, barem u uređenim društvima.

Recimo da sam mladi izvođač koji želi pjesmu Ines Prajo, koje vaše kriterije moram zadovoljiti? Što kao autorica tražite kod izvođača s kojim započinjete suradnju?

Prvo bismo popili kavu i pustila bih vas da mi opišete svoje viđenje sebe u glazbi. Na kakvim pozornicama se vidite, pred koliko ljudi u publici? To sam naučila od Arijane, ona uvijek to pita (smijeh). Onda bih željela znati koju glazbu privatno slušate i koju biste voljeli pjevati, koju pjesmu najradije i najčešće pjevate. Onda bismo pričali o općenitim stvarima koje ponešto otkrivaju o vama. Bojim se da je danas među mladima puno onih koji, zapravo, preko bavljenja glazbom samo žele pet minuta slave, a potpuno su nespremni za ogromna odricanja, trud, pa i gladovanje koji su neizbježni u ovom poslu. Svi vam dođu s pričom kako žele pjevati kvalitetne pjesme, samo art, ne bi ovo, ne bi ono, ali bi bili popularni kao Severina. Zbilja?!

Idući korak je odlazak  u studio. Rekla bih vam da pripremite 5-6 pjesama po vlastitom izboru, uz uvjet da barem 3 budu na hrvatskom. Nevjerojatno je koliko mladi ljudi oponašaju, pa zvuče sjajno dok pjevaju tuđu pjesmu na engleskom, a kad zapjevaju na svom jeziku – ništa. Ono što mene zanima je specifičnost vokala. Možete imati izniman raspon, super tehniku, ali me ostaviti hladnom i obrnuto. Jako mi je važna prepoznatljivost, boja, sugestivnost.

Koji je najvažniji savjet kojeg ste dobili, a rado biste ga podijelili svojim (mlađim) kolegama?

Arsen mi je davno rekao: “samo ti radi svoje, jednom će doći vrijeme“, pa to isto savjetujem mlađim kolegama. Ne obazirite se na trendove, ne kalkulirajte, ne budite arogantni, bahati i cijenite svoje suradnike. Uzajamno smo povezani i teško bismo funkcionirali jedni bez drugih. Radujte se uspjesima svojih kolega i ne likujte nad neuspjesima, svi smo u istom krugu. Glazba nije sport da se natječemo, svatko može imati svoj kutak i doprijeti do barem nekolicine slušatelja, a to je jedino važno. Ostanite vjerni sebi jer, kako je Andrić rekao: “Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe“.