Davor Daga Devčić: „Umjetna inteligencija sklada poput jako naslušanog kompozitora"

Dok vješto spaja autorski i izvedbeni rad u Groovetasticu, producentske i remikserske kreacije te sve to spaja putem vlastitog brenda D3, Davor Daga Devčić u vlastitom studiju ne posustaje, a ostaje mu vremena i da se rekreativno bavi paralelnom glazbenom stvarnošću

Osim u studiju, Daga se odlično snalazi na pozornici / Foto: Filip Bušić

Skladatelj i producent Davor Devčić Daga danas je poznat kao član sve uspješnijeg terceta Groovetastic koji je ove godine objavio vrstan prvijenac Disco uzvraća udarac. No, ovaj dugogodišnji glazbenik ima mnogo veći raspon djelovanja, od autorstva stotina pjesama uključujući dance megahit “Šumica” I. Bee, pisanja glazbe za TV serije te domaće i strane filmove do kreacije sampleova koji su mnogi koristili u svojim skladbama uključujući Paula Hardcastlea znanog po hitu “19” i Angie Stone.

Kako su Paul Hardcastle i Angie Stone iskoristili u svojim pjesmama tvoje sampleove?

U sampling i loop industriji imamo dvije vrste libraryja. Jedna vrsta su sampleovi koji međusobno nisu povezani, sastoje se, na primjer, od 20 ili 30 drum ili bass loopova. Druga vrsta su tzv. construction kitovi, male skladbe od osam ili 16 taktova; ja sam čak radio i one od 32 takta. Posrijedi je kompozicija koja se nalazi u mapi gdje su instrumenti postavljeni u svakom kanalu posebno – bas, bubanj, klavijature, gitara… Paul Hardcastle je konkretno uzeo moju gitaru, a Angie Stone je uzela gitaru i adaptirala bas; vjerojatno su i klavijature uzeli, jer su iste harmonije kod njih kao što je i kod mene u izvorniku. Zanimljiva je priča i s Cool Millionom, bendom iz Njemačke koji čine dvojica producenata. Oni su presvirali moj construction kit, nanovo su ga odsvirali. Uzeli su moju ideju, što je legitimno, i od toga napravili pjesmu “Disco Chick”. Više ne radim construction kitove jer je presaturirano tržište, a i nakon 15 libraryja koji sadrže između 32 i 36 construction kitova nekako nemam ideje i imam druge planove.

Narušava li sempliranje autorstvo ili je to danas posve ukorijenjeni business model koji ne samo da je općeprihvaćen nego i nužan?

To je vrlo prihvaćeno. Recimo, jedina je opasnost da dvije jednako poznate pjesme imaju jednaki sample. Tu onda počne sumnja: „Aha, ti si uzeo ovo, a to je isto kao i ono drugo.“ Zato bih ja preporučio svakome tko koristi sampleove – uzmi jedan riff, nešto odsviraj i dodaj svoje, malo ga zamuti pa posvijetli i nitko ti neće reći nijednu riječ. Ja sam ponekad lijen za programirati bubanj, recimo. Obično uzmem neki dobar segment bubnja i onda, naravno, dodam još i svoje zamisli. Ako mi taj bubanj dobro fura, onda uzmem to, dodam malo svog sounda, to počne dobro zvučati i onda na to kalemim svoje harmonije, bas itd. Znam svirati, hvala Bogu. S laptop producentima je problem što oni ne znaju svirati pa koriste samo sampleove. Ako ih koriste mudro pa uzmu jedan iz ovog libraryja, drugi iz drugog, to je isto kreativno i na kraju krajeva legitimno.

Što je onda u sampleu autorstvo, a što plagijat i što se, zapravo, kupuje i prodaje na tržištu?

Jednostavno, ugovorom sa sampling kompanijom predaje se pravo na korištenje bilo kome tko to kupi.

Znači li to da se u dvije pjesme može koristiti isti kit?

Apsolutno. Pa to se i događa! Imamo nekoliko klasa korisnika sampleova. Jedni su oni koji uzmu cijeli construction kit i onda se malo promijeni raspored, dodaju se ili oduzimaju dijelovi. To su tzv. paraziti. Oni su legalno kupili sampling paket i onda ga modificiraju, dodaju npr. jednu činelu i oni se mogu pod to potpisati i prodavati to, što je legitimno. To je najniža vrsta korisnika, a najviša je ona koja uzme, recimo dva-tri elementa, nadoda još puno svoga, odsvira mnogo toga i od toga napravi skroz novu skladbu koja ima verse, refren, bridge itd. Ja sam svojim stavljanjem loopova i sampleova na tržište predao licencu za korištenje bilo kome.

Jesi li ti potpisan odnosno tvoja kompanija? Ističe li se podatak da je sample tvoj?

Ne, to se nikad ne radi. Upravo zbog licence. Klijent je zapravo kupio licencu na korištenje i sample je praktički njegov, on je vlasnik toga, nema creditsa.

Groovetastic je studijsku disco kemiju uspješto transferirao i na pozornicu / Foto: Filip Bušić

Ide li taj proces i u drugom pravcu, odnosno, jesi li ti za svoje skladbe koristio tuđe sampleove?

Pa da. U hitu “Šumica” Ivane Banfić, odnosno I. Bee, ima na početku onaj „umba jea, umba jea“, što je sample Zero G-ja, kupljen upravo od kompanije za koju sam ja nakon 25 godina radio nakon te pjesme. Netko je mogao isti taj „umba jea, umba jea“ staviti na svoju stvar i svi bismo bili legalni.

Angie Stone i Paul Hardcastle su najpoznatiji, no znaš li koliko je izvođača koristilo tvoje sampleove?

Znam to kad je u pitanju neki set disco housea. Onda ja tu mnogo toga svoga čujem. Najviše sam se bavio discom i disco houseom, napravio sam, ja mislim, pet disco house libraryja – bas, dvije gitare, klavijature itd. To je producentima jako zanimljivo jer ne moraju plaćati licencu za neki poznati disco iz ’79., nego uzmu moj koji je autentičan. To znam po kritikama koje su dobre, najmanja ocjena je 8/10, a u tim ocjenama i reviewima se spominjala ta autentičnost. Danas je tržište preplavljeno čak i tim, ‘ajmo reći, retro zvukom koji grade ljudi koji nisu taj zvuk živjeli kao ja. Čak se tu pojavljuju gitare odsvirane na sintu, što je nedopustivo ako želiš napraviti nešto što zvuči kao ’79. godina. Ja to sve sam odsviram.

Ti si, dakle, hrvatski ekvivalent Purple Disco Machinea…

Ja sviram od devete godine i gitaru i bas, a klavijature od 17. godine. Sve stvarno odsviram i to je producentima jako zanimljivo. Sad sam prestao to raditi zato što je u zadnjih pet godina tržište sampleova strašno naraslo. Kad sam počeo to raditi, 2007., bilo je puno manje kompanija: Zero G, Űberschall, Big Fish Audio i druge. One su radile velike libraryje kao što sam i ja radio, s 32 construction kita, plus posebno drum loopovi, posebno gitare i basevi. To je bio ogroman library koji je koštao dosta, 60 funti, i tu se dalo i nešto zaraditi godišnje. Da se razumijemo, to nije velika lova i tu nema bjesomučnih zarada, a sada ih je sve manje. Svaki tjedan se pojave po dva–tri jako dobra libraryja, no cijena im se smanjila i manji su po volumenu. Ja stvarno imam toga puno i puno koristim. Sve je krenulo tako da se pojavio library njemačke tvrtke Űberschall iskorišten na dvostrukom CD-u Disco Deluxe. Onda sam se sjetio i rekao si: „Pa zašto i ja to ne bih radio kad ja tu mjuzu znam u molekulu?“ Javio sam se nekolicini kuća i najviše su zagrizli Zero G. To je meni bila nevjerojatna čast jer je to jedna od najstarijih i najuglednijih kompanija u svijetu, a od 1990. i jedna od pet najuglednijih. Tu smo suradnju nastavili u narednih deset godina, možda čak i više.

U kojoj mjeri će umjetna inteligencija poboljšati ili pokvariti tržište sampleova i pomaže li tebi u poslu?

Prije mjesec dana dobio sam svoje prve novce od generiranja umjetne inteligencije. Ja sam član velikog servisa Audiosparx i tamo je glazba koja se koristi u reklamama, dokumentarcima i filmovima. Imam tamo puno stvari, a oni su poslali pismo svima nama autorima da će sav moj katalog staviti u proces generiranja umjetne inteligencije. Prije par dana dobio sam prvu zaradu od toga. Pristao sam na to jer su stvari na Audiosparxu stare, novi je library na jačim servisima kao što je Scorekeepers, HollywoodTrax, Reelnotemusic itd. Uglavnom, jače su to kompanije od Audiosparxa pa sam od njega odustao. Dogodit će se puno stvari, znam da neki hrvatski autori koriste AI u komponiranju jer je ona kao neki naslušani kompozitor. Ja, recimo, godinama slušam nekoliko vrsti glazbe koje su srodne – jazz, jazz funk, funky soul, disco, disco funk, disco house, funky house… Sad zamisli da moj mozak pretočiš u nekakav čip i kažeš: „Napravi neku house stvar s elementima disca 1970-ih.“ Ja to tako zamišljam. Dogodit će se revolucionarne stvari, a ja mislim da je to dobro. Na kraju krajeva, korisnika ne zanima odakle dolazi glazba, glavno da se dobro osjeća kad ju sluša, ja tu ne vidim neke probleme.

Organske instrumente Daga koristi jednako inventivno kao i mix-pult / Foto: Andreja Rezniček Mehun

Osim sampleova, u inozemstvu si objavio šest smooth jazz izdanja za Nota Bene Records koja su kasnije licencirana u Americi. Znaš li što se s njima kasnije dogodilo?

Ne, zapravo… Smooth jazz tržište je ogromno. Kad autor napravi jednu, dvije ili pet smooth jazz stvari, ne može, nažalost, računati s velikom zaradom od vrćenja, osim ako mu se skladbe ne vrte na nekakvoj reklami ili dokumentarcu. Jedini način, i zbog toga sam ja dalje i razvijao taj svoj stil, su žive svirke, nakon što postaneš poznat i budeš na par festivala.

Jesi li u inozemstvo plasirao još neku svoju glazbu?

Napravio sam glazbu koju sam ponudio jednom hrvatskom telekom provideru. On je odbio tu glazbu, ja sam ju stavio na servis i onda je jedan talijanski teleoperator kupio tu kompoziciju; to mi je bila jedna od najvećih satisfakcija. Puno sam stvari napravio iz prkosa jer nisu prošle ovdje. Moje prvo izdanje Heritage, 2005. je nastalo tako da mi na jednom od hrvatskih festivala nije prošla stvar i onda sam ja iz revolta napravio pjesmu koju sam uspješno plasirao vani. To sve plasiram pod brendom D3. Nisam se sjetio ničeg pametnijeg od svojih inicijala. D3 se može provjeriti na Traxsourceu, tamo ima 50-ak izdanja, autorskih i remikseva… D3 je brend pod kojim to sve radim, pokušavam ga što više promovirati, imam i logo koji stalno stavljam, da se to sve skupa proširi. Sad su mi izašla dva remiksa na Traxsourceu za diskografsku kuću Gotta Keep Faith Records, s kojom surađujem već desetak godina. Radim za njih, baš iz gušta.

U tom smislu napravio si jedan mali projekt na YouTubeu gdje si jednu demo snimku Michaela Jacksona oplemenio na način kao što bi to napravio Quincy Jones. Kako je došlo do toga?

Pa sjetio sam se napraviti paralelnu povijest, tako se i zove taj projekt. Michael Jackson je puno skladao i snimao. Imao je demo studio. Postoji snimka pjesme “Don’t Stop ‘Till You Get Enough” koju je napravio sa svojom sestrom Janet i možemo čuti da je final sličan demo snimci. Quincy je tu ostavio dosta elemenata, ali je napravio personaliziranu produkciju. Jackson je napravio puno autorskih stvari koje nisu došle na albume jer je bilo boljih pjesama i onda sam ja našao tu pjesmu “Sunset Driver”. Budući da ja znam u ton njegov zvuk, onda sam si rekao: „Kako bi zvučala ova stvar da se napravi u produkcijskom stilu Thrillera?“ Miksao sam i dobio željeni zvuk. Mislim da ću nastaviti tako da ću još nekoliko njegovih demo snimki uzeti i napraviti svoj original ili ću par modernih snimki pretvoriti u pseudooriginal, kao da je stvar nastala 1981. Dua Lipa mi prva pada na pamet.

To je zabavan projekt, ali postoji li opasnost da sad netko kaže: „Miči to!“?

Postoji, da. Ja sam spreman na to, zato sam i otvorio zaseban kanal, ako mi ga strikeaju da nemam štetu.

Uz D3, poznatiji i komercijalniji segment tvoga rada je bend Groovetastic koji traje dvije i pol godine. Na koji način usklađuješ D3 i Groovetastic?

Sve isprepleteno. Mi remikisramo pjesme drugih izvođača, a htio sam da se ti remiksi potpišu pod brendom Groovetastic, iako se zna da sam to ja jer sviram sve instrumente. S druge strane, sad ćemo nastupati na nagradama Ambasador, s mojim remiksom jedne pjesme Groovetastica koji je potpisan kao D3, jer ima zvuk onih stvari koje ja radim vani. Pokušavam upoznati ljude sa svojim soundom koji nije baš komercijalan. A Groovetastic je za mainstream alternativa, a za alternativce smo kuruza. Mi smo nigdje, u nekakvom vakuumu s kojim ljudi ne znaju što činiti (smijeh).

Jer se bavite muzikom koja je retro, a zapravo je vrlo svježa.

Ja to pokušavam oblikovati, osim pjesme “Disco kemija” koja je nastala za jedan američki servis i radio sam je planski, tako da baš zvuči kao sedamdesete; našao sam taj neki funky soul koji je u modernoj produkciji. I onda je to nešto što je posve izvan hrvatskih, nažalost, glazbenih tokova. Kod nas vlada taj nekakav pop-rock koji nema mnogo veze sa suvremenim trendovima. To je jedan segment, a drugi segment je ono što rade mladi producenti, kao što su Lockroom i Hiljson. Ni s njima nemamo veze, mi nemamo veze ni s jednim segmentom hrvatske glazbe. Bili smo nominirani za Rock&Off, na popisu za nominaciju za Porin i sad smo nominirani za live act na Ambasadoru; dakle, mi smo svugdje i nigdje istovremeno, što je zanimljivo i nama jako zabavno.

Davor Devčić Daga opet na stageu / Foto: Filip Bušić

Kako je tebi ponovno biti u bendu?

Zadnje gdje sam prije Groovetastica nastupao s bendom bilo je u Saxu 2016. To je bilo ponovno okupljanje Tanga, s Geržinom smo svirali. Jako se dobro slažemo nas troje iz Groovetastica, Sabina je godinu mlađa od moje mlađe kćeri, ali smo jako dobri. Jako nam dobro ide i uživamo u tome što radimo. Rezultat je izvrstan prijem kod publike na svirkama i radijima.

Što spremate dalje?

Jučer sam iskomponirao novu pjesmu, spremamo drugi album svakako, malo ćemo otići prema modernijem zvuku, ništa radikalno. Mislim da smo sve rekli u retro smislu. Malo smo ispitivali po raznim parametrima koja je naša publika; želimo pomladiti dobnu strukturu, to nam je sad cilj, a mislim da to možemo jer ja cijelo vrijeme pratim što se događa. Budući da kompletan funky soul iz 1970-ih i 1980-ih znam napamet, to mi više nije zanimljivo slušati jer sve znam u ton pa sam počeo slušati nekoliko playlista s nu discom, napravljenih u zadnjih pet godina.

Od tvojih hitova i pjesama, koja ti je nekako, bez obzira za koga si ju pisao i nevezano uz Groovetastic, osobito draga?

Prvo, drago mi je da je “Šumica” hiperhit. To mi je drago jer ja nisam hitmejker, moja struktura naslušanosti i ono što ja radim nije hitoidno i ja sam svjestan toga. Nikad neću raditi ono što mi nije svojstveno i gdje nisam doma, ali mi je za “Šumicu” drago što je megahit. Ako netko ide malo istraživati, do Ivaninog albuma Calypso postojala su tek tri dance albuma. Prvi sam ja producirao, druga dva Dusper, a četvrti – Calypso – opet ja. Bio je to prenapredan album, bilo je dosta housea tu, a ja bih preporučio da ljudi poslušaju pjesmu “Hajde sad” s tog albuma. Meni je to vrhunac tadašnje moderne glazbe kako ju ja zamišljam. Nažalost, tada su neki drugi pravci dominirali u hrvatskoj glazbi i ti albumi nisu dosegli neki veći uspjeh. Tu je, naravno, i pjesma “Ko bi doli” koja mi je isto fantastična. Ta disco samba, tada najnoviji pravac koji se tek pojavio, implementirao sam u pjesmu, kao i house u “Hajde sad”. Te dvije stvari su mi one u kojima sam pokazao da se ovdje može raditi suvremena glazba, ali pitanje je koliko te podržava industrija. Mi smo imali sreće s Groovetasticom, nas naša diskografska kuća stvarno prati jako dobro.