Goran Trajkoski: „Glazba ima pozitivan učinak na ljudsku svijest“

Od Padot na Vizantija, Mizara preko Anastasije i Gotre, Goran Trajkoski je hodočastio glazbenim putevima ostavljajući dubok trag. Nikada nije trčao za trendovima, publikom, tržištem

Goran Trajkoski sprema novi album svoga projekta Gotra

Kad sam dolazio na razgovor, nosio sam u sebi bezbroj pitanja, bilješki, referenci… ali, čim sam sjeo za stol sa svojim velikim prijateljem Goranom Trajkoskim, shvatio sam kako je svaka priprema nebitna i da trebam pustiti razgovoru da teče spontano. Pitanja su se sama nametnula. Pričati o karijeri ovog vrhunskoga makedonskog umjetnika i glazbenika bila bi možda krivo upotrijebljena riječ, radije bih to nazvao svjedočanstvom glazbenog vremena. Od Padot na Vizantija, Mizara preko Anastasije i Gotre, Goran je hodočastio glazbenim putevima ostavljajući dubok trag. Nikada nije trčao za trendovima, publikom, tržištem. Od osamdesetih godina pa sve do danas tražio je ono što se teško izgovara – duhovnu rezonancu, unutrašnju geografiju, glazbu koja ne zabavlja, već upija. U svijetu u kojem algoritmi diktiraju pozornost, njegova vjera u kreiranje duhovnijih i mentalno izazovnijih stvari postaje čin otpora. I upravo zbog toga, danas možda više nego ikada, ima smisla razgovarati s njim. Težak je zadatak u par kartica teksta dotaknuti unutarnji pejzaž jednog umjetnika koji je preživio osobne, političke i civilizacijske padove, ali, neovisno o svemu navedenom, još uvijek vjeruje u ljudsku i Božju dobrotu.

Kako doživljavaš činjenicu što te mnogi bolji poznavatelji glazbenih zbivanja smatraju vodećom ikonom makedonske glazbene scene?

Hvala na konstataciji, ja bih termin „mnogi“ zamijenio s „neki“ – riječ mnogi je poprilično krupna za marginalnog glazbenika. Moram reći da uživam u statusu da mogu slobodno poći kupovati, šetati i obilaziti mjesta, a da me nitko ne prepoznaje. Ponekad se dogodi da mi netko priđe i pozdravi. To su uglavnom ljudi „znamenitog“ uzrasta. Ne smeta mi, ali svakako zahvalan sam Bogu što me je oslobodio popularnosti.

 Kako bi opisao svoj glazbeni put — od benda Padot na Vizantija, pa Anastasije do Gotre?

Jednostavno, kao glazbenu ekspediciju u neprekidnom traganju – putovanju ka istom cilju, gonjen iskonskom potrebom da svoju osobnost izrazim kroz glazbu.

Padot na Vizantija imao je izražen i specifičan post-punk/new wave zvuk, koji je odmah priodobio underground publiku. Nakon nastupa na YURM-u u Zagrebu očekivale su se velike stvari, ali bend nije dugo potrajao. Raspad je pratila priča o različitim vizijama članova i nemogućnosti zajedničkog djelovanja. Koliko istine ima u tome?

Nisi daleko od istine, ali preformulirao bih isto u: nezrelost za sučeljavanje s izazovima mogućeg uspjeha. Svi smo bili ugodno iznenađeni reakcijama publike i kritike. No svatko od nas je imao svoju izraženu taštinu kojom se nismo znali nositi da bismo se na kraju sukobile do te mjere koja je bila neodrživa.

Spomenuti Padot, a potom i Mizar te Anastasia, unijeli su radikalno svjež spoj post-punka i makedonske tradicijske glazbe na tadašnju glazbenu scenu – nešto što dotad nije bilo prepoznato u tom obliku. Što vas je potaknulo na takav glazbeni eksperiment izvan dominantnih tokova, i kako je tekao proces oblikovanja tog prepoznatljivog zvuka, koji je, unatoč avangardnosti, naišao na snažan odjek javnosti?

Još od rada na Padot na Vizantija želja mi je bila da pridonesem nečem svježem, a ne da kopiram dark wave. Prva asocijacija mi je bila Joy Division, koji je utjecao na mene spontanim misticizmom, kojeg vjerojatno ni sami nisu bili svjesni. Naveo me potražiti  pandan u svojoj široj tradiciji, a to je bio bizantski misticizam. Počeo sam na svoju ruku proučavati istočnorimsku glazbu ili romejsku kako se u tom vremenu zvala. Slušao sam ne baš toliko bogatu fonetsku riznicu, počeo kontaktirati starije ljude, psalte (psalt je crkveni pjevač) i svećenike koji su imali u sebi romejsku tradiciju pjevanja. Sve to s ciljem da spoznam nešto što bi mi pomoglo izgraditi svoj, osobni pogled na suvremena zbivanja tadašnjeg dark wavea ili goth rocka kasnije. S ove točke gledišta meni to zvuči dosta naivno, ali mnogim slušateljima i danas zvuči ozbiljno. U redu, neka. Što se Mizara tiče, Mizar je za mene bio jedan od mogućih logičnih produžetka onoga što sam pokušao raditi s Padot na Vizantija. Nakon raspada iste, rado sam prihvatio poziv da se pridružim Mizaru, s napomenom kako sam upozorio bend da imam u planu novi projekt (Aporea, kasnije Anastasia). Tako se i dogodilo. U Mizaru sam proveo desetak mjeseci i nakon toga počeo raditi Aporeu. Aporea je imala jedno i jedinstveno izdanje (samoizdata kaseta) Na rekah vavilonskih. To sam uradio u suradnji sa Zoranom Spasovskim. Kasnije smo on i ja počeli raditi kazališnu glazbu te pod istim imenom uradili par predstava u KPGT Subotica. Naš drugar, Klime Kovačeski pridružio nam se na ljetnoj sesiji, mislim da je bio par mjeseci kad smo uradili demo trake nekoliko pjesama i promijenili ime u Anastasia. Kako se Klime vratio u SAD, nekoliko godina kasnije došao je Zlatko Oriđanski ostavši u bendu do samog kraja. Promjena imena bila je inspirirana željom za prelazak od apokrifa ka uskrsnuću. Simbolika riječi.

Goran Trajkovski bio je član grupe Mizar

 Glazbeni songovi Anastasije povremeno se referiraju na biblijske psalme. Je li tvoj stvaralački proces u tom bendu bio isključivo vezan uz religijsku konekciju?

Religijsku ne znam, ali možda je točniji naziv vjerska konekcija. Ja i dandanas često upotrebljavam Davidove psalme. To mi je nezaobilazna inspiracija. Također, ne treba zanemariti da se Anastasia čvrsto zasnovala i na makedonskom, i balkanskom folklornom temelju.

 Godine 1994. Anastasia je potpisnik glazbe za film Milča Milčevskog, Before the Rain koji je postigao veliki uspjeh osvojivši Zlatnog lava na prestižnom filmskom festivalu u Veneciji, i bio nominiran za Oscara. Kako je došlo do te suradnje?

To je bio izbor samog redatelja. Tražio je glazbenike za svoj film, i od svih dobivenih prijedloga odabrao nas. Ništa spektakularnog nema u toj priči.

Osim filma, i soundtrack se odlično prodavao na europskom tržištu. Jesi li mogao zamisliti da će imati tako snažan međunarodni odjek? 

Iskreno, nisam zamišljao nikakav uspjeh. Kao glazbenik, priželjkivao sam da songovi budu što bolje filmski uklopljeni. Dogodilo se i puno više od toga pa nam je soundtrack Before the Rain bio i ostao najveći komercijalni i međunarodni uspjeh. Otvorio nam je vrata mnogih europskih koncertnih dvorana i klubova pa smo u periodu od nekih četiri, pet godina svirali u gotovo svim zapadnoeuropskim državama, izuzev Nizozemske.

 Je li ti rad na filmu imalo promijenio način razmišljanja o glazbi?

Ne. Samo je učvrstio moj stav da ne želim biti dio tzv. glazbenog establišmenta. Imao sam priliku susretati se s ljudima iz šoubiznisa i zaključio da ne želim pripadati tom svijetu. Uvijek mi je u glavi odjekivao refren grupe The Clash:

I don’t wanna hear about what the rich are doing

I don’t wanna go to where the rich are going

They think they’re so clever, they think they’re so right

But the truth is only known by guttersnipes.

 Nakon Anastasije radio si na pomalo iznenađujućem projektu Circo Europia, koji je obuhvaćao kazališnu kabaretsku glazbu. Što te je navelo na takvo nešto?

Proveo sam tridesetak godina u kazalištu radeći kazališnu glazbu. Kazalište je meni kao glazbeniku dalo životni opstanak jer da nisam imao posao na tom polju ne znam bih li preživio kao glazbenik. Circo Europia je specifičan projekt moga životnog i glazbenog opusa u kojem sam koristio elemente retro cabareta/cabaret noira/dark cabareta, kombinirajući ih s urbanijim, modernim tekstovima i atmosferom. Tekstovi često istražuju apsurd, ironiju, društvene i političke teme — laži, intrige, rat, manipulacije — slikajući sliku modernog društva kao nekakvog cirkusa apsurda.

Osim rada u matičnom skopskom kazalištu, djelovao si i u brojnim europskim kazališnim kućama, ostavljajući trag kroz glazbu u nizu predstava. S obzirom na bogat i stilski raznolik opus songova koje sam imao priliku čuti, postoji li mogućnost da u skorije vrijeme objaviš kompilaciju izabranih kazališnih radova?

Da, radio sam i u Istanbulu, Bitoli, Sofiji, Novom Sadu, Splitu, Ateni, Debrecenu, Podgorici, Zagrebu, Varni, Beogradu… ovako na prvu, svaki je grad donosio novo iskustvo, svoju energiju. Puno glazbenog materijala s kazališnih predstava pohranjeno je u mojoj glazbenoj ladici. Uskoro će biti gotovo i stoto glazbeno djelo za potrebe kazališne predstave. Volio bih taj jubilej obilježiti nekim izdanjem, ali za to mi treba puno vremena jer možeš i sâm zamisliti koji je posao iz tog golemog materijala izvući „prepoznatljive“ songove.

Goran Trajkoski i naš novinar u Makarskoj / Foto: Zdeslav Benzon

Malo je poznato da je Anastasia, promovirajući album Nocturnal 1999. godine, imala čast otvoriti zagrebačku Tvornicu kulture – danas kultno mjesto urbane scene. Kasnije si kao Gotra nastupio i u Malom pogonu. Kako pamtiš te nastupe i zagrebačku publiku, i postoji li mogućnost da se s novim materijalom ponovno vratiš na tu, za tebe simboličnu pozornicu?

To ne ovisi o meni. Naravno, rado bih ponovo došao, pa neka je i opet Mali pogon Tvornice. Jasno mi je da mene poznaje generacija 40+, možda više i 50+, ali nažalost to su ljudi koji nemaju vremena ili počinju gubiti koncertnu strast. Inače, prilikom otvorenja Tvornice i puno godina poslije u Malom pogonu zagrebačka publika je odlično reagirala. Sjećam se kad sam silazio s bine nakon koncerta u Malom pogonu pa kako su me ljudi zaustavljali i pozdravljali.  Zbog toga se iskreno nadam da ću opet imati priliku svirati ne samo na tom mjestu, nego i još ponekom hrvatskom klubu. Najvjerojatnije će se to dogoditi iduće ljeto zajedno s odličnom skupinom VEL.

Nakon dva sjajna izdanja – albuma Teškiot glas na novite himni i soundtracka za film Mocking of Christ, naslovljenog Buffoons of Absurdistan – u pripremi je i novi materijal pod imenom GOTRA. Kad ga možemo očekivati i donosi li on određeni zaokret ili evoluciju u odnosu na prethodna dva projekta?

Nadam se da će sljedeće godine biti izdat bar jedan album, a volio bih da budu i dva. Imam još dosta toga reći, trenutačno se osjećam nedorečeno. Nisam tip koji voli pričati o glazbi unaprijed, također ne volim prepričavati glazbu jer je to nemoguće. Glazbenim kritičarima to puno bolje ide. Zbog toga sam i glazbenik, jer ne znam pričati o glazbi.

Kako bi opisao temeljne razlike između svog najnovijeg projekta Gotra i prethodnih glazbenih inkarnacija poput Anastasije ili Mizara?

Smatram da ne postoji suštinska razlika. Jedino je forma drugačija. Inzistiram na svom potpisu bez razlike na glazbenu formu koju koristim. U dugogodišnjem radu u kazalištu od glumaca i redatelja naučio sam da umjetnik treba razrađivati širok spektar tema, ali zadržati svoj pečat u svemu tome. Recimo… pisac u jednom svom životnom opusu napiše desetine romana, kazališnih komada, poeziju, obuhvativši raznovrsne žanrove i stilove. Tako rade i redatelji, slikari sa svojim slikarskim fazama. A glazbenici? Uhvate se kao pijani za stablo i ne puštaju svoj recept uspjeha kao da su neka tvornica čokolade i keksa bojeći se ne izgubiti publiku. Ne želim navoditi primjere, ali ima ih podosta.

Osamdesetih godina makedonska glazbena scena je naprosto eruptirala – pojavili su se bendovi Padot na Vizantija, Mizar, Arhangel, Kleropetra, Telo Nauka Sovršena… Pratiš li današnju makedonsku scenu?

Nažalost ne toliko koliko bih htio. Godinama nisam išao na lokalne koncerte zbog iskušenja kroz koja sam privatno prolazio. Nisam imao ni vremena, a ni volje za to. Sada mogu preporučiti jedino dva albuma prije spomenute i, opet ponavljam, izvrsne dark new grupe VEL. Vjerujem da oni mogu iz ovih stopa nastupiti na bilo kojem europskom ili svjetskom rock festivalu. No zbog urušenog statusa kulture i glazbe u svjetskim razmjerima teško je izvedivo.

 U Makarsku si stigao kao član žirija nagrade Milan Mladenović, gdje si imao priliku čuti radove mladih, talentiranih bendova ili izvođača koji još traže svoj glas i mjesto na sceni. Kad se osvrneš unatrag na vlastite demo početke prije četiri desetljeća – koliko se, po tvom mišljenju, promijenila glazba, ali i sama potraga za autentičnim izrazom?

Puno. Prije svega u tehničkom aspektu i mogućnosti da svako tko je manje ili više talentiran može snimiti pristojni glazbeni materijal, što je u vrijeme mog početnog stvaranja bilo nemoguće. Poslušao sam ni manje ni više nego sto pedeset osam (158) kompozicija koje su bile prijavljene za nagradu Milan Mladenović i profiliralo se desetak bendova i izvođača vrijednih pažnje, od kojih nekoliko izuzetnih. To znači da još uvijek ima i bit će ljudi koji rade uzbudljivu glazbu neovisno o trendovima koji im ne idu na ruku. E sad, ne vjerujem da će imati ogroman broj fanova, ali svaki pravi umjetnik ide hrabro i ne pati od konformističke bolesti.

Prošle je godine glazbeni publicist i novinar Tošo Filipovski u suradnji s izdavačkom kućom Corpus Delicti Records nakon Mizara izdao i tvoju biografiju, GOTRA. Smatraš li da je izdavanje biografije dobar način kako bi ljudi bolje razumjeli tvoju unutrašnju borbu i strast prema glazbi ili je to samo korak prema bildanju ega?

Uh, ne znam što bih pametno rekao. Kao prvo, živ sam zdravstveno i stvaralački sam autor pa osjećam priličnu nelagodu prema toj biografiji. Oduvijek sam smatrao da netko treba umrijeti pa da je dobije, ako zasluži takvo nešto. Ovako, čovjek se je istinski potrudio u kreiranju knjige, napravio je jako kvalitetno, iskopavši nevjerojatno puno detalja i  svaka mu čast na tome… ali, razumiješ me, nelagoda i dalje ostaje, ne znam što smislenije izjaviti.

U svijetu gdje vlada površnost, brzina i algoritamska kultura, gdje vidiš mjesto za duboku, kontemplativnu glazbu kakvu stvaraš?

Tamo negdje na margini. Na mjestu gdje samo „luđaci“ traže utočište, sklonište i zaborav od civilizacijske divljine.

Nacionalizam i identitet su vječne teme na ovim prostorima. Kako ti vidiš ulogu umjetnika u suočavanju s tim pitanjima?

„Umjetnik“ koji se nije uspio odlijepiti od lokal-nacionalizma obični je manipulator, biznismen i špekulant. Taj nije umjetnik.

Glazbena priča Anastasije u sebi nosi tragove duhovnosti i tradicije, ali bez zatvorenosti i ksenofobije. Kako se boriti protiv zloupotrebe tradicije u političke svrhe?

Ne znam treba li se boriti. Dovoljno je samo raditi po svom vjerovanju i ne okretati se naokolo. Umoran sam od svih borbi. Volim samo raditi.

Goran Trajkoski bio je na festivalu Modro i zeleno u Makarskoj / Foto: Dinko Fazinić

 Kao glazbenik koji često ističe važnost tradicije i kulturnog nasljeđa, zanima me tvoje mišljenje: misliš li da male zemlje poput Makedonije danas gube svoj identitet pod globalizacijskim pritiskom?

Globalizam je opasnost i za velike zemlje, ne samo za male. On zlorabi zemlje stavljajući ih u svoj jaram kao volove da oru u korist globalističke agende. Paralelno, globalizam uništava sve. Gubljenje identiteta je dugotrajan proces. Ne može se to dogoditi za par godina ili za par desetaka godina. U stvari, ne mislim da se u konačnici identitet može izgubiti, kao što se ni energija u prirodi ne gubi – ona se transformira, prelazi iz jednog oblika u drugi. Uvijek će biti neko tko će sačuvati univerzalne vrijednosti čovječanstva. Bez razlike na pritisak i ogromne tendencije da se sve utopi u jedan „kulturološki“ lonac s pomijama (ostatci hrane koji se izmiješani daju svinjama).

U vremenu otvorenih ratova, klimatskih kriza i globalnih neizvjesnosti, vjeruješ li da umjetnost još uvijek ima moć mijenjati čovjeka i društvo – ili je ta ideja ostala kao romantičarska iluzija šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća?

Duboko vjerujem da može promijeniti čovjeka. Sjećam se da je svojevremeno veliki redatelj Andrej Tarkovski dobio pismo od nepoznatog kriminalca, koji mu je napisao kako mu je jedan njegov film promijenio život, tj. gledajući ga prestao je raditi loša djela. Tako vjerujem i da glazba može imati pozitivan učinak na ljudsku svijest. Naravno, ako se ne radi o nekom jeftinom konzumerizmu – nakon upotrebe baciti proizvod.

Kako izgleda tvoj unutrašnji pejzaž – ima li u njemu više tame, svjetla, mira ili kaosa?

Ima sve boje i sve nijanse. Ja sam čovjek i ništa ljudsko mi nije strano. I moje je srce kao i kod svih ljudi bojno polje. U njemu ratuju dobro i zlo.

Jesi li ikada poželio da „smanjiš ton“, da budeš dio sustava, pa makar i zbog mira?

Da, ali samo na tren. Nikad nije dugo trajalo!

Nedavno si prošao kroz duboko životnu katarzu. Može li i najiskrenija vjera posustati pred izazovima života, kad se počnu preispitivati osobna duhovna uvjerenja?

Nikad!