Laibach: „Neka na našu predstavu dođu političari koje zanimaju droge i halucinacije”

Nakon proljetnog nastupa u tvornici, Laibach se vraća u Zagreb predstaviti svoje simfonijsko djelo Alamut i to u koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski 22. listopada. Članovi benda objašnjavaju pozadinu tog djela

Laibachova ostvarenja u praviliu izazivaju kontroverze / Foto: Valter Leban

Alamut je originalno glazbeno-scensko djelo Laibacha, koje se bavi poznatom pričom temeljenom na povijesnim događajima iz Perzije u 11. stoljeću. Povijesna simfonija je svjetsku premijeru doživjela u rujnu prošle godine na Festivalu Ljubljana.

Prošlo je nešto više od godinu dana od praizvedbe Alamuta u Ljubljani. Je li se u međuvremenu promijenio pristup tome djelu i hoće se izvedba u Zagrebu razlikovati od one u Ljubljani? 

Neće se bitno razlikovati: opet imamo u komandi fenomenalnog iranskog dirigenta Navida Goharija, na lijevom boku je miješani zbor iz Irana, na desnom ženski vokalni zbor Gallina, u centru i u zaleđu simfonijski orkestar RTV Slovenije, a na frontalnoj liniji su članovi grupe Laibach. Jedino će pojačanje – armija harmonikaša alias Disharmonična kohorta – biti brojčano nešto smanjena, da hrvatsku publiku ne prestrašimo previše. U Ljubljani ih je sve skupa bilo blizu osamdeset, u Zagrebu će ih biti znatno manje. Ali svaka dvorana ima svoj zvuk i neke svoje karakteristike pa smo sigurni da će koncert u Lisinskom zvučati drugačije nego u Ljubljani, barem u dijelovima, gdje se malo intenzivnije improvizira.

Ponovo nastupate u Lisinskom sa specijalnim programom. Hoće li i ova izvedba imati neki posebni hrvatski dodatak kao Wir Sind das Volk, kad ste na kraju pustili hrvatsku himnu Lijepa naša domovino u izvedbi Lidije Bačić?

Možda da, možda ne, nikad se ne zna…

Praizvedba djela trebala je biti u Teheranu, no zbog spleta okolnosti i političkih prilika nije. U kojoj fazi je potencijalna izvedba u Teheranu?

Za koncert u Teheranu, s Iranskim simfonijskim orkestrom, bili smo već blizu dogovora, ali pandemija i promjene vlasti u Iranu te Sloveniji zaustavili su projekt na nekoliko godina. Prije korone smo o mogućnosti koncerta razgovarali i s tadašnjim dužnosnicima iranske vlade u sferi kulturne suradnje. Posjetili smo iranskog ministra za kulturu i islamsko usmjeravanje, gospodina Seyyeda Abbasa Salehija, i on je izrazio svoju načelnu potporu projektu. Posjetili smo i generalnog direktora za kulturnu suradnju i iranske međunarodne poslove u Organizaciji za islamsku kulturu i odnose u iranskom Ministarstvu vanjskih poslova, gospodina Seyyeda Kazema Sajjadija, koji je također obećao podršku toj suradnji. Osim s njima dvojicom razgovarali smo i s nekim nižim dužnosnicima iz sfere kulture, kao i s drugim političkim predstavnicima iranske države i svugdje smo dobili načelno zeleno svjetlo za realizaciju projekta u Teheranu. Nažalost, dogodila se korona koja je zaustavila pregovore, nakon čega je došlo i do promjene vlasti u Iranu i Sloveniji, pogoršali su se odnosi dviju država pa je bilo jako teško bilo što dogovarati. Osim toga, situacija u Iranu dodatno se pogoršala tijekom masovnih građanskih prosvjeda u zemlji, tako da trenutno ne znamo što nas po tom pitanju čeka. Ipak, nismo još odustali od projekta i odlučni smo vratiti se u tu zemlju na barem još jednu rundu pregovora čim bude prilike.

Od autorskog tima do izvođača, mnogo je glazbenika iz Teherana. Kako ste uspjeli spojiti Slovence i Irance?  

Upoznali smo prave ljude koji su nas upoznali s pravim ljudima. Sve ostalo je strategija i diplomacija. Umjetnost oduvijek shvaćamo kao fanatizam koji zahtijeva diplomaciju i to je to što radimo.

Je li roman Vladimira Bartola uopće preveden u Iranu?

Je; kad smo bili u Teheranu, u knjižarama smo pronašli čak dva različita perzijska prijevoda Bartolova Alamuta, tako da to djelo tamo, kako izgleda, nije potpuno nepoznato. Istina, isprva nije bilo jasno može li se o Hassanu Sabbi uopće javno govoriti u Iranu, s obzirom na to da je on bio svojevrsni izopćenik službene vjere. Kasnije, u razgovoru s dužnosnicima iranskih vlasti, vidjeli smo da je ta zabrinutost bila suvišna. Hassan Sabbah je cijenjena povijesna ličnost u toj zemlji, u službenim vjerskim i kulturno-političkim krugovima najviše imaju problema sa zapadnim tumačenjima Hasanova života te njegovih radikalnih vjerskih i političkih učenja te metoda.

U kojoj mjeri je roman Alamut slovenskog spisatelja Vladimira Bartola danas aktualan i u kojoj mjeri vaše djelo odudara od predloška, što mu je nadodano?

Alamut je danas apsolutno aktualan, vjerojatno više nego ikada. Priča o Hassanu Sabbi je mnogo puta korištena u popularnoj kulturi. Spominju ga William S. Burroughs u svojim knjigama, Umberto Eco u noveli Foucaultovo klatno i mnogi drugi. Doista, Hassan Sabbah eksperimentirao je s drogama pod izlikom ideologije – tema koja je bila bliska Burroughsu i Huxleyu – pa bi se u tom pogledu moglo reći da je možda on bio čak i svojevrsna preteča Charlesa Mansona i cijelog hippy pokreta. Priča o Alamutu od 11. rujna 2001. povezuje se i s aktualnim islamskim terorizmom, poput onog koji prakticiraju Al-Qaeda Osame bin Ladena i kasnije Islamska država. Neki se s tim usporednicama opet ne slažu. Vjerski radikalizam i nihilizam u Alamutu danas se doduše više može shvatiti kao metafora za informacijski i ideološko-politični radikalizam i nihilizam vremena u kojem živimo. Otuda i vodeća fraza u ovom djelu, ismailski princip, koji kaže da „ništa nije stvarno pa je stoga sve dopušteno“. Ovo načelo filozofski potkrepljuje sliku i odluke demonskog vođe koji prijevarom upravlja masama, ali time služi samo višem, političkom, ideološkom, „slobodarskom“ cilju. Kako u svom razmišljanju o aktualnosti Alamuta primjećuje npr. Katja Kirn, takav je nihilizam i danas na djelu, više nego ikad prije, naročito kod ‘terorizma’ masovnih i socijalnih medija na internetu. Poput Bartolovih fedaija, pod čarima virtualne stvarnosti tih medija, spremni smo se odreći iskustva ponekad teške i nemilosrdne stvarnosti svakodnevice u zamjenu za užitke koje nudi virtualni medijski ‘raj’. Svakodnevno pristajemo na manipulacije marketinga i senzacionalističkih masovnih te socijalnih medija koji nam prodaju virtualna iskustva ‘raja’. Tako postajemo ovisni o udobnosti virtualnog svijeta u kojem vlada gore spomenuti princip. Zahtjev za odgovornim i etičnim ponašanjem danas je stoga opravdaniji nego ikad prije.

Bartolov Alamut svakako je izravna i glavna inspiracija naše interpretacije. Prilikom pisanja romana Bartol se oslanjao na povijesne zapise o Alamutu, posebice na zapise Marka Pola koji je o zamku Alamutu pisao kao o jednom od svjetskih čuda, skrivajući rajske vrtove i u kojem vlada Hassan Sabbah, ‘Starac s planine’, kako ga je Marko Polo zvao, veliki majstor reda Asasina (ili Hašašina). Bartol je roman počeo pisati početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, dok je živio u Parizu. Tu je upoznao slovenskog književnog kritičara Josipa Vidmara koji mu je predstavio priču o Alamutu. Naša je interpretacija, naravno, prije svega glazbena, zbog čega je fluidnija i otvorenija različitim razumijevanjima. Već samim pozivom na sudjelovanje iranskih skladatelja i glazbenika, kao i tumača iranske povijesti, napravili smo svojevrstan odmak od uobičajenog zapadnoeuropskog tumačenja ove povijesne priče.

Projekt je Laibach stvorio uz pomoć engleske neprofitne organizacije a/political te u suradnji s iranskim skladateljima i drugim suradnicima / Foto: Valter Leban

Bartol je ovaj roman 1938. posvetio Mussoliniju. Zbog čega je to tako i kome biste vi posvetili vašeg Alamuta? 

Istina, roman je dodatno potaknut usponom fašizma, ali i atentatom na jugoslovenskog kralja Aleksandra I., kojeg su po navodnom nalogu talijanske fašističke vlade izveli bugarski i hrvatski radikalni nacionalisti pod vodstvom Ante Pavelića. Kada je roman objavljen, bio je inače sarkastično posvećen Benitu Mussoliniju. S druge strane neki od suvremenih književnih kritičara, poput Lina Legiše, protumačili su Alamut kao alegoriju na TIGR, organizaciju formiranu za borbu protiv fašističke talijanizacije u bivšem Austrijskom primorju. Navodno je Vladimir Bartol, pripadnik potlačene slovenske manjine u Trstu, simpatizirao sa spomenutom organizacijom. Mi bismo našeg Alamuta danas mogli posvetiti, recimo, Elonu Musku.

Najavljena je vaša želja da s Alamutom nastupite u SAD-u i u Rusiji. Zašto baš ondje i imate li još neku zemljopisnu želju za uprizorenjem Alamuta?

Nismo to nigdje istaknuli, ali da, rado bismo s Alamutom nastupili u SAD-u, Rusiji, u Saudijskoj Arabiji, u Izraelu i drugdje, po mogućnosti s Iranskim simfonijskim orkestrom. Nastup u SAD-u predložili smo i u iranskom Ministarstvu vanjskih poslova, oduševljeno su primili naš prijedlog.  Zašto baš tamo? Pa negdje je potrebno početi s razbijanjem barijera.

Na praizvedbu u Ljubljani došao je slovenski predsjednik Borut Pahor. Kome bi od hrvatskih političara bilo pametno da dođe na predstavu u Lisinskom? 

Neka dođu svi oni koje zanima kvalitetna glazba, književnost, filozofija, religija i politička mudrost. Oni koje zanima fašizam, nacionalizam, kapitalizam i komunizam. Pa opet oni koje zanimaju droge i halucinacije. I uz sve to otvorena suradnja među narodima.

Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije dirigira iranski dirigent Navid Gohari, a među izvođačima je i teheranski mješoviti zbor Human Voice Ensemble. Osim navedenih, u realizaciju projekta uključeni su i ženski zbor Gallina, Disharmonična kohorta, odnosno harmonikaški orkestar AccordiOna / Foto: Valter Leban

Vaš izričaj je multižanrovski, od techna do countryja. Ipak, prema naznakama, u Alamutu se okrećete vašem standardnom i prepoznatljivom soundu osamdesetih. Je li to uistinu tako i ako jest, je li namjerno napravljen takav zahvat?

Za nas je žanr jednak jeziku i instrumentu. Koristimo različite jezike za različite sadržaje, kao što koristimo različite instrumente za različite zvučne naglaske. Alamut nema previše dodirnih točaka s našim zvukom osamdesetih, barem ne programski. Ipak, vjerojatno postoje neki dijelovi u simfoniji koji bi doduše mogli zvučati i podsjećati na rani, ali i na aktualni Laibach.

Dva tjedna nakon Zagreba stižete u Rijeku u sklopu europske turneje Love is Still Alive. Hoće li program biti identičan onome koji ste proljetos izveli u Zagrebu ili će Riječani dobiti kakav bonus? 

Da, program će više-manje biti identičan onom u Zagrebu, a bonus će Riječani dobiti, ako ga dovoljno glasno zatraže.