Mile Mijač: „Iz M.O.R.T.-a se izlazi samo u lijesu“

Sinjski kantautor Milan Mile Mijač, bluzer i bubnjar rock benda M.O.R.T. objavio je prije desetak dana samostalni album Moramo pričati

Mile Mijač i Patrik Zelenika / Foto: Matej Grgić

Kako kaže Mile Mijač, njegov nastupni album snimljen je na četiri različita načina, na mnogim lokacijama, s mnogo različitih ljudi. S njim i glavnim suradnikom na albumu, gitaristom Patrikom Zelenikom s kojim je objavio finalnu verziju imali smo priliku razgovarati i dijelom secirati album, utjecaje na njemu, kao i proces stvaranja albuma.

Kako je došlo do ideje o snimanju solo albuma s tvojim imenom?

Pet godina smo radili na tome. Dijelom je vezan za moj projekt PBO, koji je započeo 2012. godine. Mnogi su mi rekli: „Stavi svoje ime na ovaj album – to je tvoja poezija, tvoji beatovi i tvoj odsvirani bubanj i tvoje gitare“. S ovim gospodinom kraj nas znam se pet godina, upoznali smo se u Splitu. Nije mi pao bolji suradnik na pamet koji može prenijeti svijet Pantere i Clutcha na akustiku i stvoriti moment Toma Waitsa, Nicka Cavea, Billyja Stringsa, Amiga the Devila – nekakav dark country. Već neko vrijeme pokušavamo shvatiti koji je ovo žanr. Gledamo po recenzijama i tražimo žanr.

Ovaj album me i podsjetio na Waitsa, na njegovo unutarnje razmišljanje. Kako je tekao proces rada na njemu?

Radili smo dugo na tekstovima – ovo je na kraju četvrta verzija albuma. Prva verzija je bila akustika i glas da vidim kako to zvuči. Drugu verziju smo radili u mom dnevnom boravku s ekipom (Josip Vlahović na basu, Filip Škifić na gitari, a John (vokal M.O.R.T.-a, op.a.) svirao je bubnjeve) i te demo snimke još su žive. Super druženje, ali kad se adrenalin spustio nakon mjesec dana, to nije bilo to. Treća verzija je a cappella za koju se nadam da neće nitko čuti, i onda je krenulo snimanje s Patrikom. Njemu sam dao demo snimke i rekao u kojem smjeru želim ići.  On mi je dao neke svoje sugestije oko snimanja singla “Kroz sutra”, koji smo snimili u proljeće prošle godine, a cjelokupni rad na albumu trajao je dvije godine u dva studija u Sinju.

 Prije izlaska albuma izašla su dva singla – ”Posljednji dan” i ”Kroz sutra”.  U pjesmi ”Posljednji dan” tematika je smrt. Ta nepresušna tema okupirala je mnoge umjetnike. Kako mladom glazbeniku dođe tema o smrti?

Davno je krenula ta tema. Svi smo bili tinejdžeri – ja sam s metala prešao na blues, s njega na reggae. Svojevremeno sam rekao sebi da nema šanse da ću se baviti depresivnim temama, a jednostavno ono što ti se vrti po glavi, to pišeš. Svidjele su mi se mračnije teme koje ljude natjeraju na razmišljanje. O smrti u kojoj se pitaš tko ti je najbliži u tom trenutku. Volim držati svoje najbliže uz sebe, ali ih ja biram. Zato i ime albuma tjera na unutarnju misao.

Bubnjar M.O.R.T.-a realizirao je album s drukčijim zvukom od njegovog matičnog benda / Foto: Matej Grgić

 Koliki je utjecaj Sinja i Dalmatinske zagore na tvoju glazbu? Ima dosta mistike u tom kraju i samoće za razmišljanje. Ima nešto u tom kamenu…

Apsolutno. Ali izabrao si kamen, koji mi je najmanje drag! (smijeh) Obožavam šumu, rijeke, polja. Sinj je toliko predivno opasan prirodom da gdje odeš – kad sretneš čovjeka u polju i popričaš s njim, to bude izvrsna priča. Godinama sam razmišljao gdje bi mi bilo najidealnije sjedište u životu, gdje ću živjeti i postavljati sebi temelje. Kako se to odigralo i s M.O.R.T-om, baš je sve sjelo na svoje mjesto. Proveo sam većinu života u Splitu, educirao sam se i radio tamo. Nije uspjelo ni s jednim bendom iz Splita, a s M.O.R.T.-om je uspjelo jer smo išli na sve ili ništa. Moja prva iskustva s rockom vežu me za Sinj – moto partyji gdje sam sredinom 2000-tih, s trinaest, četrnaest godina prvi put čuo uživo Majke, Juru Stublića…

Da se posvetimo malo M.O.R.T.-u. Kako je bilo raditi na prvom albumu Vrhunsko dno, koji ste izdali kod Zdenka Franjića (nezavisnog izdavača, osnivača izdavačke kuće Slušaj najglasnije!)?

Skroman, jednostavan. Interesantno je bilo to iskustvo – ne znam je li čovjek izmijenio osam riječi s nama. Dobar dan, hvala vam što ste izdali album, jeste za pivo i vidimo se. Rokerska snimka na osam kanala. Super je to što kod njega nema ugovora, sâm tiska albume i prodaje albume – postao je i ostao pravi dobri duh rock’n’rolla.

Kako je bilo raditi na samostalnom albumu uz svoj rad u M.O.R.T.-u?

Izađeš iz svoje comfort zone, Patrik mi je uz ženu bio velika podrška. Ja sam osmislio sedam imena za ovaj projekt – a oni su mi rekli da ostavim svoje ime, budi to ti. U prva dva spota moraš staviti sebe, nekakvu svoju vizitku da te ljudi vide, to tako ide. Čudan je osjećaj, ali super je. Nisi izašao iz benda, ali radi, brate – imaš viška inspiracije. Super je suradnja s Patrikom, koji je totalni manijak na gitari i možemo se uživiti u bilo koju ulogu koju želimo. Odlučili smo se da imamo što manje električne gitare, više akustike. Proveli bismo cijeli dan na jednoj pjesmi, drugačiji je proces nego kad si u bendu.

 Prvi singl ”Kroz sutra” daje tematiku o odnosu s ljudima koji su emotivni vampiri i kako se nositi s njima. Koja su rješenja za te odnose?

Tu mi je opet Sinj dobra stvar – manja je sredina pa ti dopušta balansirati te stvari kako ti želiš. Otići u grad, u šumu, izvesti psa u šetnju na livadi i ostati tamo pola dana. Naravno uz svoj život, poslove i sve ostalo. Nikako zadovoljan s vlastitim radom, samog sebe nazivam smradom – ta poanta u tekstu, ne opterećivati se banalnim stvarima koje ti crpe energiju. Ti se osjećaš loše jer se neki oko tebe ponašaju loše. Nahraniti svoj minijaturni ego kroz svoj glazbeni rad i osjećati se bolje.

Dvije pjesme na albumu – ”Najtiša” i ”Kad bi bio” ipak su malo veselije. U crnu kavu dodalo se malo mlijeka, zar ne?

Ja bih rekao šećera. (smijeh) Ali da je izašla prva verzija ”Najtiše”, to je nešto potpuno drugačije.

Patrik: Prva verzija ”Najtiše” kako ime sugerira da će biti pjevna, spora, lagana. Međutim, u tom momentu kad smo to htjeli snimati, Mile i ja smo je nabrijali na hardcore country. Jedna verzija je trajala oko sedam i pol minuta.

To je bio najdublji blues, spori blues sa sekvencom kao Leonard Cohen na pjesmi ”You Want It Darker”. Ideja je tad bila turobna, ali uz lijepi tekst. Onda smo rekli da možemo staviti neki lijepi tekst u countryju, koji će nam biti zabavan za sviranje, ali da mu dâ težinu.

Patrik: Kao da pjevamo Johnnyja Casha, ”Hurt”, ali veselije i da ga možeš odraditi. Na predstavljanju pjesme na radiju bio nam je super taj element slušatelja koji su pozitivno reagirali na svirku. Mi smo tada prvi put u isto vrijeme svirali gitaru. Prethodno je bila snimana jedna, pa druga gitara. Pao nam je kamen sa srca kako je to odlično ispalo.

Ovo snimanje albuma je drukčije jer ti s bendom u većini situacija dolaziš svirati pjesme koje si već stvorio. Mi smo u studiju svirali, ali istodobno i stvarali muziku. Ispao je savršen moment kad mi možemo kontrolirati proces jer imamo više vremena u studiju. Što se tiče pjesme ”Kad bi bio”, ona je dugo stajala sa strane, znam da su mi tada govorili John i Zvrk (Bože Blajić – gitarist M.O.R.T.-a, op.a.) da je odlična stvar i zašto to nisam objavio prije. Evo, jednostavno je čekala svoj moment i sad je tu.

Mile Mijač i Patrik Zelenika u razgovoru s našim novinarom / Foto: Matej Grgić

Kad će krenuti koncertna promocija albuma Moramo pričati?

M: Nadam se u ožujku sljedeće godine. Dakle, kasna zima ili rano proljeće. Koncerte bismo napravili u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Banja Luci… više-manje gradovi gdje sam pričao s ljudima i gdje su me pitali kad ćeš ti ovaj singl izvesti uživo. Bit će uskoro.

Krenula je mini panika po medijima da se M.O.R.T. raspada jer si krenuo u samostalan projekt, a John je s makarskim Rezervama izbacio singl ”Rudnik”?

To je sve žuta štampa. Računanje da će članak biti čitaniji, standardni clickbait. Ovo je Mile Mijač, a M.O.R.T. je M.O.R.T. Ja sam dio tog benda koji funkcionira kao familija. Iz M.O.R.T.-a se izlazi samo u lijesu.