Slow Cured: Spremni za Šalatu

Uoči zasigurno najvećeg koncerta u dosadašnjoj karijeri, razgovarali smo s mladim zagrebačkim bendom Slow Cured, koji će 29. lipnja na zagrebačkoj Šalati nastupati prije grupe Silente.

Slow Cured je publika imala prilike upoznati na ovogodišnjem Supervalu, na kojem su oduševili publiku u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Međutim, sada je pred njima ozbiljan izazov.

O tome kako je bend nastao, koja im je najdraža dosadašnja glazbena uspomena i podržava li ih ekipa iz škole za glazba.hr razgovarali su Bruno (bubnjevi) i Filip (gitara i vokal).

Recite mi nešto više o bendu, kako je uopće nastao?

Bruno: Filip, Jakov i ja smo zajedno išli još u osnovnu školu, svak’ od nas je prije svirao gitaru i krenuli smo se nalaziti, svirati, uglavnom novi val i to. Onda smo našli prostor za svirke i nekako smo se rasporedili po instrumentima. Filip je najbolje svirao gitaru pa je ostao na tome, ja sam se preselio na bubnjeve a Jakova smo jedva nagovorili na bass jer njemu to “nije bilo kul”.

Jel’ se u međuvremenu predomislio ili još uvijek svira bas protiv svoje volje?

Bruno: A ne, totalno se preobratio, sad ne bi dao taj bas ni za što na svijetu. Priključio se Štef na klavijaturi i došla nam je Katarina kao vokal pa nas je sad 5 i to je nekako finalna postava. Počeli smo svirati tipa 2021. i zasad smo jako zadovoljni kako sve to ide.

U početku ste radili pjesme na engleskom, ali ste se u međuvremenu odlučili za hrvatski. Kako to?

Filip: Pa, na engleskom mi je problem s vokabularom, nekad mi jednostavno fali riječi, valjda nisam toliko vješt s engleskim pa sam znao i guglati riječi i tražiti po netu ideje za rime. Na hrvatskom sve to ide puno bolje. Na engleskom se možda čini da je lakše pisati jer ti je uho tako naviknuto, i sve na engleskom nekako zvuči bolje na prvu, ali ipak ono, razmišljaš na hrvatskom pa je možda u neku ruku i to lakše i prirodnije.

Kako uopće izgleda taj proces, imaš neki ritam pisanja i stvaranja ili kad dođe-dođe?

Filip: Obično ako mi padne na pamet neka dobra rečenica dok šećem gradom ili što već, zapišem si i znam da će se oko toga vrtiti pjesma. Ali ne osjećam obavezu prema tome da pišem, nego kad se dogodi.

U svojoj glazbi kombinirate elemente rocka, indiea i grungea, uz komadiće nečeg novog. Pričajte mi malo o tome kako ste našli svoj zvuk?

Bruno: Slušamo relativno sličnu glazbu pa je to bilo lako, ali svatko je donio nešto svoje. Na primjer, Filip je slušao dosta Pink Floyda pa se nekad čuje taj utjecaj na gitari, a ja sam s druge strane više u grungeu, ali slušam u zadnje vrijeme jako i Silente pa sam od Ivuše pokupio neke stvari.

Filip: Naprosto se razvijaš i sazrijevaš, više toga upijaš pa s vremenom više toga i pokazuješ.

A što bi rekli, koliko vaša glazba odskače od onoga što vaši vršnjaci u školi generalno slušaju?

Filip: Pa mislim da je danas rijetko tko dio samo jedne subkulture. Glazba je postala toliko dostupna da ljudi slušaju stvarno sve. Isti ljudi slušaju i trap i jazz i pop i EKV i Foo Fighterse. Tako da mislim da ima dovoljno ljudi kojima se sviđa i ovo što mi radimo, i to ne samo u Zagrebu. Primjerice, po mom iskustvu Šibenik je lud, imaju super scenu.

Bruno: Trep definitivno je najpopularniji u našoj okolini, ali to ovisi i gdje se krećeš. Ali jako smo zadovoljni s time koliko ljudi dolazi na naše koncerte.

Filip: Ali nije ni cilj naše glazbe da nužno bude najpopularnija, danas mnoge pjesme mogu uspjeti ako love taj neki moment, estetiku i ukus publike ali imaju kratak rok trajanja, pa nam se nema smisla baš prilagođavati tome.

Jel to onda znači da vas ekipa u školi podržava ili ne?

Filip: Ja idem u treći razred 10. gimnazije, i razred me jako podržava. Recimo, sad kad smo izdali majice oni su prvi koji su ih počeli nositi.

Jel’ te nekako drugačije doživljavaju u školi, kao – “vidi njega on je sad kao neka faca” ili?

Filip: Ma ne, to je sve do načina na koji se predstavljaš. Ja se ne držim tako niti to mislim, pa me onda nitko tako ni ne doživljava. Uostalom, glazba i to što radimo u njoj nije kompletna moja osobnost.

A roditelji? Koliko su oni utjecali na vaš glazbeni ukus i generalno bavljenje glazbom?

Bruno: O da, prvi kupuju majice, na svakom su koncertu, pomažu oko opreme i svega, imaju deal da uvijek na svakom koncertu barem jedan od roditelja mora doći. Mama me vodila na prvi veći koncert u životu, Silente u Domu sportova, pa na RHCP, na Pearl Jam…ona stalno ide po koncertima i mislim da je to jako utjecalo na mene.

Filip: Moj tata je stari roker, tako da voli poslušati, pohvaliti ali i dati kritiku. Naravno da podržavaju, bez njih sigurno ne bismo uopće mogli raditi ovo.

Imali ste zapravo dosta koncerata do sad. Svirali ste u Vintageu, u Saxu, u Sisku, Đakovu, čak na INmusicu…

Bruno: Da, taj INmusic je bio ludo iskustvo. Uopće nisam imao tremu, što zvuči čudno, ali obično nemam tremu prije koncerata prije kojih bi trebao imati tremu i obrnuto. Možda je zato što smo trebali doći na inMusic nekih 7 sati ranije, pa smo se nekako već udomaćili tamo. Svirali smo ga manje od 4 mjeseca nakon prvog singla, i to smo petak prije toga svirali Vintage.

Jel vam se neka uspomena izdvaja kao najdraža?

Bruno: Pa meni je to naš solo koncert u Saxu, trenutak kad smo izašli na pozornicu i kad smo vidjeli da je Sax pun ljudi, da je 200-300 ljudi došlo slušati, da kupuju majice, da su sretni što su tu…to je bilo nevjerojatno.

Filip: Vidiš, meni je jedna druga. Svirali smo iza Močvare, bilo je maksimalno 30 ljudi, mislim da je to bio drugi koncert s Katarinom, i toliko smo uživali da to nije normalno. I Đakovo je bilo ludilo. Dan prije smo svirali u Sisku i to je bio debakl, i mislili smo da će tako biti u Sisku ali ispalo je fenomenalno na kraju.

Kolike su vam glazbene ambicije, u smislu gledate li na ovo kao nešto čime biste se ozbiljno htjeli baviti ili kao zabavu sa strane?

Bruno: Pa dosta se razlikuje unutar benda. Jako smo ozbiljni oko toga što radimo i stvarno želimo da sve bude najbolje što može biti, ali nemamo plan i ne držimo se te neke ideje da ćemo od glazbe živjeti.

Filip: Pa ja zapravo, čak i kad bih mogao, mislim da ne bih volio živjeti od glazbe. Uvijek sam mislio da ono što ti je obaveza ne može biti i gušt, tako da ako moram birati radije bi guštao u glazbi nego živio od nje. Čak i kad bi mi netko garantirao da ćemo ono, ne znam….puniti stadione, nisam siguran da bi to htio. Najviše volim biti u garaži i raditi glazbu za svoj gušt.

Bruno: Da, tu smo malo drugačiji. Ja više živim za koncerte. Kad vidim da netko pleše i uživa uz našu stvar, stvarno nema nijednog drugog takvog osjećaja.

A sad malo da stavimo glazbu sa strane – čime se bavite neovisno o njoj, što vas interesira?

Filip: Mene filmovi, u neku ruku me oni privlače i više od glazbe, pogotovo u posljednjih godinu dvije. Čak me i vuče da bi htio biti redatelj. Savršeni životni plan bi zapravo bio biti prvo glazbenik još deset do petnaest godina, i onda se baciti u redateljske vode, ali to možda zvuči malo nevjerojatno sad kad to tako kažem. Volim teoriju filma i taman čitam knjigu Krešimira Mikića o svim tim nekim tehničkim detaljima i cakama, i totalno me fascinira.

Bruno: Pa s obzirom na to da idem u medicinsku školu, nemam baš vremena previše tako da ja samo sviram, ali prije sam trenirao dosta stvari – nogomet, košarku i vaterpolo. Trenutno se još malo tražim između glazbe i medicine, naravno da bi najviše volio živjeti od svirke ali to je jako teško kod nas, tako da bi sigurno volio završiti neki fakultet, možda višu medicinsku pa ću vidjeti što dalje.

Koji su još neki bendovi koje slušate i volite s nove mlade scene?

Zajedno: Bend DKD, Teret, Vaktal, bend koji se zove D, Smrdljivi Martini, Friction iz Pule, Frequency ima novu pjesmu na kompilaciji koja se zove Trapped koja je totalno kao Alice in Chains.

Htjeli bi istaknuti i Anu Bajo iz Supervala koja je stvarno jako puno pomogla, odvojila je i puno svog vlastitog vremena, radi skoro sve sama i stvarno pomaže bendovima.

Kako će se Slow Cured snaći pred najvećom publikom do sada, koliko će mercha prodati i hoće li Silente opravdati očekivanja – saznaj 29. lipnja na Šalati, a svoje ulaznice pronađi OVDJE.

Dečki, razvalite. Sretno!