Glasoviti violinist ususret nastupu uz Cantus Ansambl
Irvine Arditti: „Dobre skladbe želim odvesti i na druga mjesta, ne želim ih samo jednom svirati“
Irvine Arditti legendarni je glazbenik i pionirski interpret većine suvremene literature za violinu, ali i one za gudačke kvartete, živući svjedok ali i sudionik razvoja Nove glazbe od sredine 20. stoljeća do danas. S kvartetom, koji je zaokružio pola stoljeća djelovanja, u travnju je gostovao u velikoj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, praizvodeći koncertantno djelo za kvartet i orkestar Berislava Šipuša, u sklopu Crvenog ciklusa Zagrebačke filharmonije.
Ovaj put publika ga ima priliku čuti u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje u ponedjeljak, 24. studenoga, gostuje u sezoni Šipuševa Cantus Ansambla, kao solist u skladbi Quad za solo violinu i komorni orkestar Pascala Dusapina, francuskog skladatelja koji ove godine slavi 70. rođendan, a njegovo djelo, inspirirano Beckettom te posvećeno Gillesu Deleuzeu, sljedeće godine obilježava 30 godina od nastanka.
Nema bolje prilike za stjecanje slike o glazbi jednog od najistaknutijih imena suvremene glazbe, nego u izvedbi interpreta koji je izveo i tonski zabilježio velik dio njegova, ali i opusa svih autora koji su definirali glazbu 20. i 21. stoljeća. Ovom prilikom nastavili smo razgovor započet tijekom Ardittijeva prošlog posjeta Zagrebu…
Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr
Mr. Contemporary Music
Uvijek je zanimljivo pročitati o Vašem glazbenom razvoju. Jeste li se na Royal Academy of Music u Londonu više fokusirali na klasičan repertoar ili ste imali priliku raditi i suvremene tehnike i djela?
U to vrijeme nije bilo mnogo suvremenih tehnika. Susreo sam se s Messiaenom i Xenakisom kad sam imao dvanaest godina. Sa šesnaest išao sam u Darmstadt, upoznao Stockhausena. Na Kraljevsku akademiju sam išao učiti violinu, jer sam već znao mnogo o suvremenoj glazbi. Bio sam poznat kao Mr. Contemporary Music.
Jeste li zadovoljni odlukama koje ste donosili u karijeri?
Uvijek uzimam u obzir mišljenja drugih. Primerice, u kvartetu, ako troje kaže jedno, a ja mislim drugo, često idem za njihovim mišljenjem. Kvartet nije za jednog čovjeka. Poštujem raznolikost u ansamblu, različite zemlje, iskustva i generacije. Uvijek sam smanjivao prosječnu dob kvarteta. Ralph je Brazilac, naš najmlađi član, a Ashot je Armenac. Različite nacionalnosti, razne pozadine. To je jedna od tajni kvarteta – crpiti najbolje kvalitete od svih.
Trebate biti i psiholog i samouvjereni da biste sve to balansirali.
Da, i treba imati smisao za humor, posebno kad radite s kompozitorima na detaljima. Ako nešto krene loše, ostavljamo to i idemo na zajednički obrok.
Surađivali ste i s dirigentskim velikima poput Claudia Abbada i natavljate raditi s puno velikih dirigenta, ali i onima s nešto manje iskustva. Što je važno i koliko brzo raspoznajete doista dobrog dirigenta?
To je vrlo dobro pitanje. Mislim da možete reći već od prvog takta ima li dirigent tehniku ili ne. Ako šuti, možete vidjeti ima li tehniku da vas inspirira da svirate. Dirigenti koji moraju puno i dugo pričati nemaju tehniku. Ljudi poput Celibidachea bili su nevjerojatni dirigenti.
Da, ali puno je vikao, zar ne?
Da, morao sam voditi neke koncerte za njega s London Symphony Orchestra. Pola orkestra ga je mrzilo jer su već znali kako svirati te skladbe. Svirali su ih 30-40 godina i nisu htjeli da im dirigent kaže nešto drukčije od onoga što znaju. Bio sam u svojim dvadesetima i vodio orkestar pokušavajući ih natjerati da šute i poštuju dirigenta. Uprava me podržavala i inspirirala da budem autoritativan, za što tad nisam imao iskustva. Naučio sam to vrlo rano, a od njega sam naučio kako balansirati orkestar kao komornu grupu.
S Abbadom je bilo drugačije. Volio sam ga, dobro sam ga poznavao. Vodio sam mnogo koncerata za njega. Bio je vrlo ljubazan i inspirativan. Naučio me kako ne dati sve u probama, kako inspirirati u koncertu. Neke su probe bile dosadne, ali koncerti nikad nisu.
Zanimljivo je imati sva ta iskustva kao neku vrstu „lozinke” za viši nivo…
Samo usmjeravam ili kažem nešto što glazbenici ne bi mogli znati iz iskustva. Ako je dirigent premlad i skladatelj je umro prije nego što su dirigirali njegovu glazbu, kako bi mogli znati te detalje? Često sam svjestan da dirigenti ne žele biti ismijani pa ih odvedem sa strane ili pričekam pauzu da im kažem nešto što orkestar ne čuje.
l Berislav je sjajan. Zna kako postupati s orkestrom. Ako mu kažem jednu ili dvije stvari, jako je sretan što dobiva povratnu informaciju, tako je bilo i u slučaju cijelog kvarteta, jer imamo iskustvo. Pitao bi nas: „Što mislite? Funkcionira li ovo?” Suradnja je stvarna.
Foto: ZGF
Vis-à-vis sa skladateljima
Kako je raditi s velikim skladateljima 20. stoljeća u usporedbi s današnjim?
Tad su postojale skladateljske ličnosti koje predstavljaju ikone glazbe 20. stoljeća: Stockhausen, Ligeti, Xenakis, Berio… Danas ih je manje, trikovi su već poznati, ali iskustvo glazbenika je od velike pomoći skladateljima. Iako, većinu vremena znamo prema partiturama kako skladatelji žele da se svira. Prilično je rijetko da skladatelj bude dobar glazbenik u svim aspektima.
Jeste li se posebno posvećivali nekoj specifičnoj glazbi, npr. francuskoj ili američkoj? Znam da ste svirali glazbu Cartera i, naravno, Cagea, ali također da ste ih i osobno upoznali.
Da, poznavao sam obojicu vrlo dobro i nisu se mnogo voljeli.
Zato sam volio programirati njihovu glazbu zajedno i pozvati obojicu na isti koncert – jer imam engleski smisao za humor. Carter nije volio biti povezan s Cageom. Cage nije imao problema biti povezan s Carterom. Jeo sam kod obojice u New Yorku. Cage je bio sjajan kuhar, bio je nevjerojatan.
Ako uzmete moje knjige, naći ćete i Cageove priče. Obje su objavljene kod Schotta u Mainzu. Druga knjiga, Short Stories, dostupna je i na njemačkom. Prva knjiga ima preko petsto stranica, pa je nisu mogli objaviti na dva jezika. Zbog mog smisla za humor odlučili su se za englesku verziju. Neki dijelovi ne bi se dobro preveli.
Spomenuli ste ranije da ste se znali sastati i s mladim skladateljima te slušali njihove skladbe, jeste li možda otkrili nekoga iz mlađih generacija, jeste li zamijetili koga posebno?
Ne baš, ali… ja zapravo ne tražim.
Kad bih bio ravnatelj festivala, pristupio bih drukčije. Zaista bih svjesno slušao mnogo glazbe mladih skladatelja. Ali budući da je Kvartet Arditti toliko poznat, uglavnom dopustim da nove skladatelje otkriju druge skupine i ansambli. One rade filtriranje. Npr., ako Ensemble Modern ili Klangforum Wien počnu svirati neke skladatelje, ja ih pogledam i poslušam njihove skladbe. Moraju biti zanimljivi. Oni su ih uvrstili u program, pa možda ćemo nekoga od njih zamoliti da napiše kvartet. Dakle, ne tražimo često. Obično netko traži da ga sviramo.
Mislim da mogu na manje od prstiju jedne ruke nabrojati one skladatelje čija smo djela izveli na način da su poslali svoje partiture. Iako smo se znali šaliti da bih trebao dobiti rezač na svoja vrata za poštu, tako da kad dođu partiture, mogli bismo ih odmah uništiti prije nego što ih otvorim; to je bila cinična šala kvarteta koja nikad nije bila istinita. Uvijek bih zapravo pogledao partiture koje su pristizale, ali većina nije bila toliko zanimljiva ili uopće nije bila zanimljiva.
A s toliko praizvedbi danas, kao što ste ranije rekli, s naglaskom festivala na premijerna izvođenja djela, čini se da je sve manje onih programatora koji mogu napraviti selekciju i programirati izvedene skladbe na način da im pomognu da postanu repertoarne, ali također neki glazbenici nisu skloni više puta izvesti neko djelo. Tako kod mnogo slučajeva postoji fenomen (nikad izvedene) druge izvedbe…
Kvartet Arditti ne samo da daje druge izvedbe, već i treće, četvrte, ponekad dvadesete, ponekad stote!
Često festivali dobivaju novac ako predstave praizvedbe pa razumijem da neki festivali moraju imati premijere. Dio financiranja dolazi od toga što predstavljaju nova djela. S kvartetom brzo učimo stvari, tako da to nije problem.
Ali, naravno, dobre skladbe želim odvesti i na druga mjesta, ne želim ih samo jednom svirati. Neke festivale je teško uvjeriti. Ali dovoljno je dobrih djela napisanih za nas da možemo svirati skladbe ponovno i promotori se ne moraju osjećati posramljeno što se ne praizvodi nešto ili pak što se izvodi djelo koje je Kvartet Arditti svirao dvjesto puta jer oni imaju novu izvedbu, budući da je djelo postalo dio repertoara.
Arditti i hrvatska glazba?
Kad je riječ o susretima s hrvatskom scenom te glazbom hrvatskih skladateljica i skladatelja, Arditti ističe kako nedostaje više susreta i prilika za gostovanja u Hrvatskoj kako bi se taj kontakt produbio, a glazba ovdašnjih autor(ic)a pokušala je naći svoj put do ovog vrhunskog interpreta.
„Nismo radili s dovoljno hrvatskih skladatelja jer nismo dolazili ovdje“, osvrće se na svoj rijetki posjet Zagrebu. „Svirali smo na Biennalu 1987. i 1999. I svirali smo u Samoboru 2014. A Osor zadnji put prije koju godinu, ne sjećam se točno.“
Foto: Osorske glazbene večeri
Nastup uz Simfonijski orkestar HRT-a, pod ravnanjem Berislava Šipuša, bio je povratak Kvarteta Arditti, nakon što je u Zagrebu nastupio prije puno godina, na Muzičkom biennalu Zagreb.
Arditti dodaje kako imaju puno toga za ponuditi zagrebačkoj publici, čak i ako neki organizatori misle da ne mogu ponuditi nešto sastavu koji je jedan od najprestižnijih komornih ansambala.
„Mnogo je djela napisano za nas koja bi se mogla čuti ovdje. Treba nam samo nekoliko zainteresiranih ljudi ili onih koje zanima što radimo.“
Govoreći o našim prestižnim ljetnim festivalima koji imaju mogućnost, sredstva i kapacitete ugostiti ansamble tog kalibra, moj sugovornik izražava skepsu oko tzv. ambijentalnih scena, odnosno koncerata na otvorenome.
„Suvremena glazba se ne može uvijek izvoditi vani. Treba se jako pažljivo slušati. Nekad smo svirali u vanjskim prostorima, ali nije uvijek uspješno. S klasičnom glazbom znate kako ide – mozak nadoknađuje što ono ne čuješ. U Novoj glazbi ništa ne znaš, nema ritma ili kakve vodilje koje bi se držao.“
Na pitanje o omiljenom koncertnom prostoru unaprijed naglašava kako je tu jednak odgovor kao i na pitanje o omiljenom skladatelju – nema ga.
„Veće su dvorane izazovnije. Često sviramo u Filharmoniji u Kölnu jer nema male dvorane. Komorna dvorana je udobnija, pruža bolji kontakt s publikom i bolji zvuk.“
Foto: Osorske glazbene večeri
Nakon svega što je učinio u području glazbe, a posebno kad je riječ o suvremenoj glazbi, zanimalo me što je sada izazovno za Irvinea Ardittija.
„Izazov bi bio prestati. To bi bio pravi izazov. Slomio sam zapešće u prosincu prošle godine i nisam svirao četiri mjeseca. Bilo je jako čudno biti kod kuće, opuštati se i ne dodirivati violinu.“
A kako netko tko je život posvetio glazbi i svome instrumentu, uopće provodi vrijeme bez glazbe?
„Vrtlarim. Organiziram stvari, slušam snimke, gledam partiture koje nisam stigao proučiti. Prošle godine bili smo izuzetno zaposleni: Berlin, Buffalo, Beč, Meksiko, Japan, Leipzig… stalni jet lag.“
Suvremenost i budućnost gudačkog kvarteta
Kao gosta u sezoni jednoga ansambla, a prvenstveno kao voditelja jednoga od legendarnih komornih ansambala, neizbježno je bilo upitati i o tome vidi li danas neke istaknute kvartete i ansamble koji imaju potencijal i sposobnost razviti vlastitu priču?
„Oh, da, danas postoji priličan broj kvarteta koji rade točno ono što smo mi radili. Priličan broj. Neki od njih su vrlo dobri. Neki pronalaze malo drugačije niše za sviranje minimalne glazbe ili improvizacijskih kompozicija. Ali postoje barem dvije ili tri grupe koje sviraju vrlo sličan repertoar kao Arditti.
Boulez je rekao da je gudački kvartet mrtav. Naravno, jer je donekle i bio. Nakon rata, u pedesetima i šezdesetima, nije bilo mnogo ljudi koji su pisali gudačke kvartete. Nije bilo mnogo glazbenika koji su svirali suvremene gudačke kvartete, vrlo malo. Dakle, donekle je Boulez bio u pravu. Nije mi se ispričao, ali je rekao: „Sad je drugačije, Irvine.“
Optužuju me da mijenjam povijest. Ne želim preuzeti takvu odgovornost sam, ali da nisam pokrenuo Kvartet Arditti i naručio gomilu djela od skladatelja te imao strašno puno praizvedbi, možda danas ni ne bi bilo toliko napisanih gudačkih kvarteta, ne bi bilo drugih ansambala koji izvode ovaj repertoar koji danas „cvjeta“. Dakle, nije stalo s nama. Nastavlja se i nastavit će se, sigurno.
Neki rade naporno da postanu dobri i mogu raditi svoje stvari. Nisu identični nama, malo su drukčiji. Imaju vlastite osobnosti i to je u redu. Vive la différence!
Ne želim izostaviti nekoga, ali mislim da su dvije skupine koje su najviše slične nama kvarteti Diotima u Francuskoj i JACK u Americi. JACK Quartet došao je kod nas na neke lekcije. Imali smo majstorski tečaj s Helmutom Lachenmannom prije nekoliko godina, tako da ih dobro poznajemo. Autori su pisali oktete za nas i JACK. Tako da rado potičem druge sastave.“
Diskografski rekorder
„Mislim da smo snimili više diskografskih izdanja nego bilo koji ansambl. Možda tu konkurira još Neville Mariner s Academy of St. Martins. Ne znam je li snimio više CD-ova, ali moguće je da jest. Ali svakako mislim da nijedan gudački kvartet nije napravio toliko CD-ova koliko sam ja. Kažem ja jer sam u sastavu od početka.“
Kada je riječ o producentima, tonskim snimateljima i praćenju izdanja, Irvine Arditti ništa ne prepušta slučaju:
Obično sve slušam i moram odobriti. Naučio sam kako biti dobar tonski producent u Njemačkoj kad smo radili s vrlo dobrim producentima. Naučio sam tehnike slušanja i tehnike snimanja. Vrlo često sam producent CD-a na kojima i sviram.
Imate li omiljene izdavačke kuće i etikete za suradnju?
Ne baš, jer im nikad ne možete u potpunosti vjerovati. Nikad ne znate koliko dugo će držati materijal dostupnim. Omiljene etikete su one koje ne brišu vaš rad. A to nije nijedna. Neke su etikete bolje od drugih, imaju bolju prezentaciju.
Ali, primjerice, naš 46. CD sad nije dostupan – snimili smo to za francusku etiketu Montaigne pa smo mnoge stvari duplicirali kod drugih izdavača kasnije. Snimili smo nekoliko kvarteta skladatelja koji su tad najviše napisali, u devedesetima i ranih 2000-ih, kad smo snimali za Montaigne. Ali onda su skladatelji napisali još djela pa smo sve snimili za druge izdavače.
Dakle, duplicirali smo ranije snimke jer više nisu bile dostupne. Sjajno je imati veliku diskografsku bazu i moći pružiti dokumentaciju ljudima da poslušaju glazbu. Inače glazba nestaje.
Foto: ZGF
A kada su u pitanju notna izdanja?
Često želim vidjeti materijal prije nego što ga objave, jer me izdavači konzultiraju. Ne sviramo stalno iz partitura. Ne volim stalno okretanje stranica. Violončelist iz mog kvarteta koristi iPad, a nas troje ne. Ja koristim iPad za dijelove koje izvodim bez pauza. Staromodan sam u tom pogledu.
Dobro arhivirate notne materijale?
Sve partiture arhivira Sacha Stiftung.
A vaše bilješke i osobne materijale, dionice u koje unosite markacije?
Sve partiture su u mom domu. Sve dionice kvarteta vraćaju se nakon koncerata i stavljaju na jedno mjesto. Ako netko želi nešto za vježbu, može ih uzeti. Inače sve držim na jednom mjestu. Napravio sam posebne ormare, a Sacha bibliotekar došao je u London na nekoliko tjedana da organizira sve u mojoj sobi za probe. Važno je imati sistem.Također vodim popis svih koncerata: što smo svirali, broj koncerta, koliko puta smo svirali svako djelo, vrijeme početka, je li praizvedba itd.
Također imam datoteke hotela i restorana, uključujući one koje nikad ne bih ponovno posjetio. Provjeravam adrese restorana, recenzije, godine. Restoran dobar prije 15 godina možda je sad loš.
Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr
Dok istražuje nove restorane u Zagrebu, Irvine Arditti priprema se za slavljenički skladateljski program koncerta Cantus Ansambla, gdje u solističkoj ulozi nastupa u ponedjeljak, 24. studenog.
