Ivan Repušić: „Odstupanja kod Dore Pejačević proizlaze iz slobode koja mora progovarati i u izvedbi“

„Puno pitanja“, bio je prvi komentar maestra Ivana Repušića. Nije to rekao zato što na sve njih ne bi želio odgovoriti, nego zato što mu to ovih dana jednostavno ne dopušta pretrpani raspored. Brojne ga obaveze čekaju u Weimaru, Berlinu, Münchenu i Leipzigu – stoga vremena za small talk doista nemamo mnogo.

Naravno, ne moramo se držati svih; mnoga pitanja možemo i preskočiti – odgovaram mu, premda će se na kraju pokazati da smo se gotovo svakog dotaknuli barem malo. U najmanju ruku, onih koja se tiču aktualnih aktivnosti ovoga našeg međunarodno priznatog dirigenta, kao i njegova skorašnjeg nastupa u Zagrebu, kojim smo – posve očekivano – otvorili naš razgovor.

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

Zašto Wagner i Richard Strauss, a uz njih naša Dora Pejačević na koncertu 7. ožujka u Lisinskom subotom?

Prije svega treba reći da smo u Weimaru kroz prethodno razdoblje s tamošnjom Staatskapelle, orkestrom koji vodim od 2024./2025., za audite snimili cijeli album – točnije, dvostruko izdanje sa svim djelima s orkestrom Dore Pejačević, koje ćemo dan uoči koncerta predstaviti i u Zagrebu. Osim toga, Dora Pejačević bila je skladateljica usko povezana s njemačkom glazbom i kulturom. Njezin se glazbeni jezik u ranim radovima nadahnjivao Schumannom i Mendelssohnom, a kasnije Wagnerom, pogotovo kad je riječ o orkestru – Wagner je bio i njezin Liebling. Predstavit ćemo njezine četiri orkestralne pjesme.

Nadalje, Wagnerov Lohengrin, a na programu je uvertira iz te opere, praizvela je upravo Staatskapelle u Weimaru 1850. pod ravnanjem Franza Liszta, tadašnjeg Kapellmeistera koji je snažno promovirao Wagnerovo stvaralaštvo. Godinu dana prije, Liszt je ondje dirigirao i izvedbu Tannhäusera, čiju ćemo uvertiru također izvesti u Zagrebu. A Richard Strauss iz čijeg smo opusa odabrali simfonijsku pjesmu Ein Heldenleben – on je Weimaru pet godina također djelovao kao tamošnji „kućni dirigent“.

Priča je ovo o bogatoj povijesti i tradiciji orkestra čije sam vodstvo preuzeo u Weimaru – jednoga od najstarijih orkestara na svijetu

Prema tome, bilo je dovoljno jakih razloga da se napravi jedna takva prekrasna priča, te da se povuku poveznice između ta dva velika giganta i jedne dame koja je bila pod utjecajem tih giganata i njihove glazbe. Ujedno je to priča o bogatoj povijesti i tradiciji orkestra čije sam vodstvo preuzeo u Weimaru – jednoga od najstarijih orkestara na svijetu.

Riječ je o programu koji apsolutno ima i glavu i rep te koji se – sad sam i na probama to osjetio – spaja u jednu lijepu i zaokruženu cjelinu.

Posrijedi je priča koja, međutim, govori i o liniji od Liszta i Straussa sve do tebe na mjestu koje su oni nekad obnašali. A to je doista fantastično.

Doista, moglo bi se o tome govoriti i tako. Činjenica jest da je Staatskapelle Weimar orkestar impresivne prošlosti s početcima koji sežu sve do 1492. godine. „DNK“ tog orkestra djela su skladatelja koji su radili tamo – među njima upravo Liszt, Wagner, Strauss i drugi. U doba grofice Amalie ondje su djelovali i Goethe, i Schiller, tako da je Weimar bio, a ostao i danas, iznimno snažno umjetničko središte.

Utoliko je veće postignuće što smo u takvo okruženje uspjeli dovesti Doru Pejačević – i što su je ondje prihvatili s istinskim zanimanjem. A sudeći po reakcijama, i s velikim zadovoljstvom.

Kada se u Njemačkoj pojavio najnoviji film o Dori Pejačević, upravo u razdoblju kada smo izvodili i snimali njezinu Simfoniju, uspjeli smo organizirati projekciju i u Weimaru. Gotovo cijeli orkestar došao je tada na prikazivanje. Bili su oduševljeni – ne samo filmom, nego i mogućnošću da dublje upoznaju njezin život. To im je, vjerujem, na osobit način približilo i samu glazbu te olakšalo kasniju interpretaciju.

To, dakako, mnogo govori o samim tim glazbenicima: koliko su oni neugierig, znatiželjni, koliko su profesionalni te voljni dobiti informacije, ali i koliko su otvoreni ne samo za Straussa, Wagnera, Brahmsa i njihov repertoar, već i za djela koja do jučer uopće nisu poznavali.

I tako se, među tom velikom i znamenitom gospodom, našla i naša Dora Pejačević – sa svojim orkestralnim pjesmama.

Tako je. Važno je pritom naglasiti da ćemo program za Zagreb prethodno izvesti i u Weimaru, pa će Dorine pjesme Verwandlung, Liebeslied i Zwei Schmetterlingslieder zaživjeti i pred tamošnjom publikom – u Weimaru u izvedbi naše mezzosopranistice Martine Mikelić, a u Zagrebu u tumačenju Annike Schlicht.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Deutsches Nationaltheater und Staatskapelle Weimar (@dntweimar)

U tim se pjesmama jasno očituje Dorin senzibilitet i njezin odnos prema pjesnicima njemačkoga govornog kruga. Znamo da je njegovala bliske odnose s, primjerice, Karlom Krausom i Rainerom Mariom Rilkeom. U glazbenom smislu osobito je zanimljivo kako spaja romantički zvuk s finim psihološkim nijansiranjima. Njezina je orkestracija delikatna i suptilna, a ugođaji raznoliki – od melankolične, düstere atmosfere u Verwandlungu do razigranosti i Lebendigkeita u Leptirovim pjesmama, koje idu ususret impresionizmu.

Orkestracija se pritom razlikuje od pjesme do pjesme. Verwandlung, primjerice, započinje gotovo brahmsovski – duboki gudači, basklarinet, četiri roga – kao da priziva početak Njemačkog rekvijema. Iznad te tamne podloge izranja solo violina koja kao da progovara kroz tekst. Taj dijalog violine i glasa maestralno je sproveden, a orkestar – gotovo vagnerijanski – ima ravnopravnu funkciju sudjelovanja, kao da i sâm posjeduje osobnost.

S tim da je izazov kod Dore, a posebno kod njezine monumentalne Simfonije, kako dobiti lûk svakog stavka. Jer Dora je nepredvidiva, malo čak neukroćena. Katkad se mogu nazrijeti sitne pukotine u orkestraciji ili u oblikovanju kasnoromantičke forme, no upravo ta nepredvidivost i bujnost fraze otkrivaju njezinu snažnu osobnost i tu želju za umjetničkom slobodom.

Dora je nepredvidiva, malo čak neukroćena – no upravo ta nepredvidivost i bujnost fraze otkrivaju njezinu snažnu osobnost i tu želju za umjetničkom slobodom

Stoga kada se i oslanja na strukturu – poput primjerice sonatnog oblika – primjetna su odstupanja, no ta odstupanja, po mom sudu, proizlaze upravo iz slobode. Ta umjetnička sloboda ima svoje izvorište u klaviru – zato što se ona prvenstveno izražavala putem klavira. Imam, stoga, dojam kao da je njezin orkestar zapravo klavir na kojemu, samo kad sviraš jedan na jedan s drugim glazbenikom, imaš dovoljnu slobodu u tempima, agogici i disanju fraze.

Osim toga, u njezinim djelima nema mnogo oznaka za izvođenje. Kao kod Čajkovskog, primjerice, u čijim operama, za razliku od Puccinija, stoji tek početni tempo, nekoliko dinamičkih i agogičkih oznaka, i to je više-manje to. Sve ostalo proizlazi iz teksta i osjećaja umjetničke slobode. I ta sloboda mora progovarati iz teksta i mora progovarati kroz slobodu melodijske invencije.

Isto je tako i kod Dore. Kod nje se mora osjetiti ta jedna bujna romantička duša koja govori kroz glazbu i koja mora biti slobodna u izražavanju. U suprotnom, interpretacija postaje, najblaže rečeno, dosadna. To je razlika kakvu vidimo i između Beethovenovih i Schumannovih simfonija. Kod Beethovena je već od prvih taktova jasno postavljen okvir, u odnosu na tempo koji je on zamislio sve je perfektno određeno. Kod Schumanna, s druge strane, to je velik izazov, postići da orkestracija ima smisla i da protok glazbe bude prirodan. Inače bude statično – i glazba ne teče.

A glazba mora teći. Mora se osjetiti sloboda. Tako je i kod Dore i njezinih pjesama – vezati se uz tekst, omogućiti da glazba diše i dati joj punu slobodu.

Proširimo sada priču o pjesmama Dore Pejačević s najavom njemačke mezzosopranistice Annike Schlicht, koja će nastupiti u njihovoj zagrebačkoj izvedbi.

Prije svega, Annika Schlicht izuzetna je njemačka umjetnica koja je trenutačno angažirana u Hamburškoj operi, a dugo vremena prije toga bila je u Njemačkoj, u Berlinskoj operi, gdje smo dosta radili zajedno.

Ta izuzetna umjetnica prihvatila je izvoditi djela hrvatskih autora. S njom smo već snimili Kuljerićev Hrvatski glagoljaški rekvijem, ona je u izvedbi tog djela gostovala i u Zagrebu s Minhenskim radijskim orkestrom, a trebala je pjevati i glavnu ulogu Paraćeve Judite, ali se u San Franciscu – gdje je pjevala Brangäne – razboljela. Imali smo sreću u nesreći da je u tu ulogu tada uskočila Sofija Petrović, koja je bila odlična.

Annika pjeva Dorine pjesme i na već spomenutom CD-izdanju.

A sada će ih izvesti i u Zagrebu. Dan prije koncerta, 6. ožujka, u Lisinskom će u 11 sati biti predstavljen i spomenuti CD.

Posrijedi je, dakle, dvostruki album sa svim djelima Dore Pejačević koja uključuju simfonijski orkestar. Na tom su se CD-u tako našle Simfonija, zatim Koncert za klavir te Koncertantna fantazija s našom Martinom Filjak, zatim četiri pjesme s Annikom Schlicht, Uvertira te, kao bonus, Nokturno koji je napisan za klavir, ali ga je orkestrirao Igor Kuljerić.

Moja je želja, naime, bila pošto-poto da se i taj Nokturno nađe na CD-u. Nije to skladba kojom se može zaključiti takav divan niz djela, to je više jedna vrsta bonusa, ali mi je bilo drago da na taj način možemo promovirati Igora Kuljerića kao također izvrsnog majstora orkestracije, koji je napravio vrlo zanimljiv, sjetan, sanjareći, noćni doživljaj toga Dorina ostvarenja.

Dodajmo da će se na promociji CD-a okupiti birana ekipa koja će uz tebe uključiti već spomenutu Martinu Filjak u ulozi solistice, potom Valentina Schwarza, intendanta Staatskapelle Weimar, Ludgera Böckenhoffa, direktora izdavačke kuće audite, dok će predstavljanje moderirati naš stručnjak za Doru Pejačević, Domagoj Marić.

Tako je, bit će to važan, a za mene i prilično emotivan događaj, svojevrsna kruna jedne ideje i dugotrajnog rada na tome.

Mi ćemo se sada na trenutak vratiti do Münchena, u kojemu si u prethodnom razdoblju ostvario mnoge zapažene rezultate, među ostalim i diskografske. Puno već znamo o tim izdanjima, no zanimljiv je put kojim si uspio doći do toga.

Orkestar u Münchenu radijski je orkestar, a to znači da među ostalim ima zadaću puno snimati. Osim toga, taj je orkestar u svojim ciklusima minhenskoj publici nudio nešto drugo: njihov ciklus Sonntagskonzerte od samih početaka bio je ciklus u kojem su se najčešće izvodila operna djela, a u zadnjih dvadeset-tridest godina fokus je stavljen na rjeđe izvođena operna djela. U tome sam ja vidio priliku i za promociju više antologijskih djela naše hrvatske baštine: prije svega za Eru s onoga svijeta, a uz veliku obljetnicu Marka Marulića i za Paraćevu Juditu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Münchner Rundfunkorchester (@rundfunkorchester)

Tako sam, jednostavno rečeno, iskoristio priliku. No korist je bila obostrana, jer su i ta djela izazvala veliku pozornost te pobrala brojne pozitivne recenzije diljem Europe pa i u Americi, dok je Kuljerićev Hrvatski glagoljaški rekvijem, primjerice, donio izdavačkoj kući BR-Klassik nagradu ICMA-a za najbolju snimku vokalno-instrumentalnog djela u jakoj konkurenciji.

Niz je to doista zapaženih izdanja, među kojima su Paraćeva Judita te Papandopulova Hrvatska misa ušle i u ovogodišnju konkurenciju za Porina, a ne mogu dovoljno istaknuti da smo u nizu tih velikih izvođačkih i diskografskih pothvata imali svesrdnu podršku Ministarstva kulture i medija te ministrice Nine Obuljen Koržinek, koja je uvijek promptno reagirala i podržala te zahtjevne projekte. Ideja je, prema tome, bila ne samo da se ta i druga djela izvedu, nego i da se na diskografskim izdanjima trajno zabilježe. Moj najveći teret bio je u tome da se ta kvalitetna djela na jednako kvalitetan način interpretiraju te da za njih zainteresiram tamošnji zbor i orkestar. To je bila velika odgovornost.

Moj najveći teret bio je u tome da se ta kvalitetna djela na jednako kvalitetan način interpretiraju te da za njih zainteresiram tamošnji zbor i orkestar

Osim toga, sva ta snimanja realizirana su u izrazito kratkom vremenu. Ero je, recimo, bio snimljen u samo dva termina: kao live snimka s koncerta, uz samo jedan dodatni termin za eventualne korekcije. Orkestar je prvi put došao u dodir s Gotovčevom glazbom u ponedjeljak, a već u petak bili smo na generalnoj probi. I orkestar, i zbor su, međutim, bili oduševljeni.

Moram naposljetku reći da su snimke izvrsne – interpretativno, kao i tehnički. One su pravi promotor tih djela. Usto, BR-Klassik, kao i audite za koji smo sada snimili Doru Pejačević, izdavačke su kuće s razgranatom mrežom distribucije, tako da svatko tko je zainteresiran može doći do njih.

02.02.2019., Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb – Koncert Orkestara Minhenskog radija pod ravnanjem maestra Ivana Repusica u ciklusu Lisinski subotom / Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

S obzirom na to da uskoro odlaziš iz Münchena, možeš li dati završnu ocjenu svoga djelovanja tamo?

Devet plodnih godina – u kojima sam se prije svega ugodno osjećao s obzirom na međuljudske odnose i kontakt s orkestrom te cijelim Bavarskim radijem. A naravno, tu je, osim iznimnih koncerata s orkestrom, bila i vrlo uska suradnja s – po meni možda ako ne najboljim, onda među tri najbolja europska zbora – čuvenim Zborom Bavarskog radija, s kojim sam izveo niz djela, među kojima i dva kapitalna hrvatska: Kuljerićev Hrvatski glagoljaški rekvijem i Papandopulovu Hrvatsku misu.

Ostvario sam čitav niz koncerata ne samo u Münchenu, nego i na turnejama u vrlo važnim dvoranama poput bečkog Musikvereina, Festivala u Luzernu i Festivalske dvorane u Baden-Badenu, kao i gostovanja u Budimpešti, Ljubljani i Zagrebu. A usto velik broj diskografskih izdanja, mislim da se na kraju skupilo 27 CD-ova!

Bila je tu u Münchenu i hrvatska zajednica koja je sve to podržavala, a svakako bih istaknuo suradnju s našim generalnim konzulom Vladimirom Duvnjakom, koji je bio uvijek prisutan i zdušno je podržavao projekte koji su bili vezani uz kulturu.

Sad mi slijedi još moj oproštajni koncert 10. lipnja, na kojem će nastupiti svi rezidencijalni umjetnici: Radovan Vlatković, Matthias Höfs, Marina Rebeka, Krassimira Stoyanova, Emmanuel Pahud, Dejan Lazić, Charles Castronovo i Simone Rubino uz Zbor Bavarskog radija – i svi oni dolaze pro bono, a izvodit ćemo, među ostalim, i djela Frane Paraća, Dejana Lazića te za kraj Himnu slobodi Jakova Gotovca.

Moj zadnji zadnji koncert na mjestu šefa-dirigenta održat ćemo u Hrvatskoj, na ljeto

A onda ćemo moj zadnji zadnji koncert na mjestu šefa-dirigenta održati u Hrvatskoj. Na ljeto. No detalje još ne smijem otkrivati javnosti.

U Weimaru je, za razliku od Münchena, možda malo drukčija situacija.

U Weimaru je to operni orkestar koji ima dvostruku funkciju, dakle osim što svira operne izvedbe, on izvodi i abonentske koncerte. I to dosta njih, deset abonentskih koncerata – i to čak dva koncerta po svakom programu, a usto još osam do deset koncerata koji su izvan pretplate u povodu Nove godine i sličnih događaja, te gostovanja. Posrijedi je ugledan orkestar s ciklusom u koji dolaze doista velika glazbena imena. Moj je zadatak kreirati sezonu te dirigirati pet abonentskih koncerata.

Programi su dosta zahtjevni. Tijekom protekle sezone već sam dirigirao kapitalna djela kao što su Mahlerova Druga simfonija, Ravelov balet Daphnis et Chloé, Straussov Heldenleben, Bartókov Dvorac Modrobradog, Šostakovičeva Deveta, pa i Dorina Simfonija, zatim Mahlerova Četvrta, Respighijeve Rimske pinije i Rimske fontane…

Foto: Marin Tironi/Pixsell

A nova dužnost u Operi u Leipzigu?

U Leipzigu se bavim isključivo operom. S tim da ću od svake iduće sezone imati i jedan abonentski koncert u čuvenom Gewandhausu s Gewandhaus-orkestrom.

Prva tamošnja produkcija bio je Verdijev Falstaff s fenomenalnim baritonom Luciom Gallom, a dosad sam odradio više obnova – La bohème, Rigoletto, Čarobna frula, Ukleti Holandez, Madama Butterfly, Otello, i sad mi slijede Tristan i Izolda, dok me naredne sezone očekuje niz novih naslova – radit ću tri premijere uz nekoliko obnova.

Velika je to čast jer se radi o Gewandhaus-orkestru kao jednom od najstarijih i najboljih orkestara ne samo u Njemačkoj, nego apsolutno i u Europi, a ujedno i najvećem njemačkom orkestru, koji broji 185 stalnih članova i 20 akademista, dakle preko 200 muzičara koji istodobno imaju tri funkcije: izvođenje simfonijske glazbe, tu je šef-dirigent Andris Nelsons, potom operne glazbe, tu sam šef-dirigent ja, a skoro svake subote izvode i Bachovu kantatu u crkvi sv. Tome s Thomanerchorom – to je njihova tradicija, uz naravno turneje, koje također održavaju.

Općenito, sad će doći razdoblje u kojem ću se više morati posvetiti repertoaru koji te dvije ugledne kuće traže. U Leipzigu, osim velikog repertoara, posebice u talijanskom fahu, više ću se morati posvetiti Wagneru, pa i Straussu. U Weimaru ću, naravno, nastaviti s Mahlerovim simfonijama, tako da nakon Druge i Četvrte, naredne sezone slijedi Treća.

Vratimo se još malo diskografiji. Ima li tu još nekih želja i planova?

Što se tiče hrvatske glazbe, u ovom trenutku ne. No imamo u Hrvatskoj jedan po meni značajan projekt koji ćemo snimiti tijekom ove godine, a to je album s djelima Borisa Papandopula koji radim sa Simfonijskim orkestrom HRT-a.

Posebno mi je drago da sam uspio nagovoriti moga dragog prijatelja i kolegu Romana Simovića da nađemo termin i on će sudjelovati na tom CD-u. Nećemo još otkrivati program, ali to svakako planiramo ostvariti u ovoj godini.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

A što se tiče drugih snimanja, s Münchenskim radijskim orkestrom slijedi još Simon Boccanegra s vrhunskom pjevačkom podjelom – pa će to nakon Attile, Luise Miller, Dva Foscara, Lombardijaca i Ernanija biti šesta u nizu Verdijevih opera koju ćemo izvesti i, nadam se, snimiti.

Također, s hr-Sinfonieorchesterom iz Frankfurta snimam CD s čuvenim klavirskim triom Sitkovetsky, snimili smo već novo djelo jednoga katalonskog skladatelja i sad još trebamo snimiti Beethovenov Tripelkonzert.

Kad smo već kod toga orkestra iz Frankfurta, možda da spomenemo i nedavnu izvedbu Sunčanih polja Blagoja Berse?

Mislim da su Sunčana polja odlična izvedba, koja se usto može čuti i na YouTubeu. Orkestar je reagirao odlično. To je bila i vrlo prikladna skladba, jer smo u drugom dijelu imali Rimske pinije i Talijanski capriccio, tako da je sve na tome programu bilo povezano s Mediteranom: kod Berse – Dalmacija, a kod Respighija i Čajkovskog – Rim.

I sad, povratak u Hrvatsku. Vjerojatno će ti biti drago nešto reći o Zadarskom komornom orkestru, koji je prošle godine obilježio 40. sezonu, a s njim si i dalje jako vezan.

Tu je moja misija vrlo jasna. Ideja je krenula vrlo entuzijastično. Kroz dvadeset godina priredili smo niz iznimnih koncerata na kojima prevladava vrlo optimistična radna atmosfera u kojoj se svaki glazbenik, kao i gostujući umjetnici, osjećaju ugodno. Ugostili smo niz priznatih glazbenika, a njegujemo suradnju s počasnim koncertnim majstorom Romanom Simovićem, koji svake godine dođe dvaput te koji u prvom dijelu koncerta na Večerima u sv. Donatu svira violinski koncert – već ih je odsvirao petnaestak, dok u drugom dijelu koncerta sudjeluje kao koncertni majstor što je za glazbenike u orkestru velika stvar.

Zadar je grad moje mladosti koji mi je puno dao i sad mu vraćam, a cilj je da se orkestar profesionalizira, da se kroz razumno razdoblje dođe do stalnih radnih mjesta te da, osim toga, orkestar postane simfonijski. Svakog ljeta mi doista i sviramo simfonijsku glazbu. Tako smo s Romanom kao koncertnim majstorom odsvirali sve Beethovenove simfonije, odsvirali smo i sve četiri Brahmsove simfonije, više simfonija romantičkog repertoara, a imamo želju izvesti i jednu Mahlerovu simfoniju ako to bude moguće.

Mislim da bi to bio velik iskorak za Zadar da dobije koncertnu dvoranu

Cilj je profesionalizacija, a paralelno s tim cilj je da Zadar dobije svoj hram kulture – dakle, svoju koncertnu dvoranu.

Mislim da Zadar to treba, mora i zaslužuje. Ako se gleda povijesno, Zadar je do Drugoga svjetskog rata imao Teatro Verdi s 1500 mjesta, plus koncertnu dvoranu u sklopu zgrade. Ako je grad tada, s puno manje stanovnika, imao potrebu za takvom institucijom, ne vidim razloga da se to ne ponovi, mislim da bi to bio velik iskorak za Zadar da dobije koncertnu dvoranu.

Zadarski komorni orkestar i mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

To bi trebala biti u pravom smislu koncertna dvorana s osamsto do tisuću mjesta. Imamo naznake da bi se moglo ići u tom smjeru i sad je važno na nivou gradskih i državnih otaca da se usklade i da se s pomoću pametnog plana u razumnom roku to počne ostvarivati.

Kad sam nedavno bio u posjetu Slavoniji, posjetio sam i Čepin, gdje se privatnom inicijativom gospodina Marka Pipunića podiže prava koncertna dvorana za koju je angažiran isti arhitekt koji će projektirati i novu Hamburšku operu, Bjarke Ingels. Takve su inicijative neobično hvalevrijedne, i za nas glazbenike fascinantne, da se toliki novac uloži u jednu takvu plemenitu svrhu kojom pojedinac ostavlja nešto vrijedno za generacije i generacije. Po meni, to bi trebao biti smjer i poticaj za sve, da to bude jedan val, za brojne naše divne gradove.

Mnoga mjesta prije dvorana i festivala bila su zapravo provincijske sredine, a kad su napravili vrhunske dvorane, na kulturnoj mapi postali su nezaobilazni centri – zašto i mi ne bismo sanjali o tome?

Jer kad gledamo u susjedstvu, mnoga mjesta prije dvorana i festivala bila su zapravo provincijske sredine: Salzburg, Luzern, a kad su napravili vrhunske dvorane odjednom je to preraslo u ozbiljnu stvar i to su sada na kulturnoj mapi nezaobilazni centri. Zašto i mi ne bismo sanjali o tome? Zašto ne bismo sanjali o takvoj vrsti kulturnog turizma?

Nadajmo se da će tako i biti. Kad će netko za dvadeset ili više godina spomenuti tvoje ime, što bi volio da uz njega kaže?

Možda bi jednostavan odgovor mogao biti: dobar čovjek i glazbenik. Volio bih postići da to bude tako.

I naposljetku, kao osoba s velikim iskustvom, međunarodno uspješna, što bi poručio mladima?

Sustavan rad. Trčati maraton. Vjerovati sebi i svom putu. Imati duhovni i emocionalni balans! I ne uspoređivati se.

Jer čim se počneš uspoređivati, gubiš se. Imaš svoj put, kakav će on biti ovisi dosta o tebi. Nastojati da ti je taj tvoj put ispunjen, da iskoristiš svoj talent i da radiš na njemu.

I trčati maraton. To je posebno važno kod dirigenata. Nije to utrka na sto metara. Treba imati strpljenja. Nastojati tražiti šanse, ako stojiš doma neće ti doći, nego pokušati. I još nešto: karijera se gradi riječju ne.

Naravno, ne želim popovati. Svak’ ima neki svoj put. Ja sam imao svoj put. Nastojao sam iskoristiti šanse.

Znam da nije lako. Svaki koncert novi je izazov: stati pred stotinjak ljudi, uvjeriti ih da to što radiš ima smisla, da ti vjeruju i da nađete zajednički put. To je sve individualno. Jer glazba je nepresušno vrelo. I ne možeš reći – e sad sve znam. To ne bi bilo ni dobro.

Razgovor ne možemo zaključiti na bolji način. Dragi Ivane, hvala ti na vremenu i razgovoru.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Pitam ga na završetku, znaš li koliko smo dugo razgovarali. Kažem mu, nešto manje od sat vremena. „Pa ti ćeš cijeli portal zauzet s tim intervjuom“, kaže mi on u šali. Odgovaram mu da ga možemo pokušati ponuditi u nastavcima.

Puno je izazova pred maestrom Ivanom Repušićem. Doista idu kao u nastavcima. Veliki su i zahtjevni. Stoga nekako ne sumnjam da ćemo uskoro imati puno novih razloga za susret i razgovor.

Uz pozdrav poželim mu puno hrabrosti i sreće. Trebat će mu. Vidimo se za koji dan u Zagrebu.