Jacques Houdek: Djeca su publika koju ne možeš “farbati”

Prije osamnaest godina Jacques Houdek odlučio je sabrati 14 dječjih pjesama na albumu “Kad si sretan – najljepše dječje pjesme”.

Bio je to projekt kojeg i sam Jacques opisuje kao vlastiti hir, no od tada tradicionalno u prosincu organizira istoimeni koncert. On i njegovi Žaklinci i ove godine pripremaju veliko glazbeno veselje: 3. prosinca u Lisinskom održat će se dva (već rasprodana!) koncerta, a dan uoči Badnjaka, 23. prosinca, ugostit će ih splitske Gripe. Punoljetnost ovog hit albuma prigoda je za razgovor s Houdekom o začecima, ali i budućnosti ovog uspješnog projekta… 

“U mojoj kući je stalno svirala muzika, i to s radija RVG. To je bilo vrijeme kada je RVG iz moje rodne Velike Gorice bio najpopularniji radio u zemlji i tada smo u kvartu imali privilegiju često viđati velike zvijezde koje bi dolazile na gostovanja u Goricu. Kao klincu, najveća zvijezda mi je bila Tajči, pjevali smo njezine pjesme i pisali joj pisma, a volio sam slušati i Nove fosile. U obitelji se slušala i tamburaška glazba”, opisuje Jacques svoje prve dodire s glazbom koji se, naravno, reflektiraju i na njegovu vlastitu obitelj danas: “Davno mi je maestro Zdravko Šljivac dao vrijedan savjet, da djeci treba pustiti neka biraju svoj glazbeni put. Naime, često je svjedočio situacijama gdje su roditelji nametali djeci svoje mišljenje, a time se stvorio kontraefekt. Poslušao sam njegov savjet i naša kći Sofija u obitelji je možda najviše ubrala onog neizrečenog. Ona konkretno sluša mahom stranu glazbu, a krenula je od Beatlesa, Elvisa, grupe Queen…”.

Jacques je 2005. bio mladić koji je gradio svoju samostalnu karijeru, uz uspješan album i nastupe u brojnim klubovima – otkud onda ideja za album s dječjim pjesmama?!

“U vrijeme rađanja projekta imao sam 23, 24 godine i tada sam još bio daleko od očinstva, ali imao sam četiri nećaka koji bi mi prilikom putovanja u Slavoniju kod dide i bake davali na preslušavanje dječje pjesme. Tada sam shvatio koliko im te pjesme znače, a koliko su snimke stare i kako bi ih bilo dobro obnoviti. Svoj sam prijedlog predstavio Croatiji Records, gdje su tom idejom ostali nemalo iznenađeni. Naime, tada sam iza sebe imao album “Čarolija” prodan u zlatnoj nakladi. To bi bilo kao da danas, primjerice, Matija Cvek snimi album za djecu! Njima je ta ideja tada bila pomalo šokantna, međutim, pravdao sam je iskrenom željom i ranijim primjerima gdje je veliki Arsen imao objavljen album s dječjim pjesmama, Ivica Šerfezi, Zdenka Vučković. Croatia Records je ipak ugodila mom “hiru” i danas govorimo o najprodavanijem dječjem albumu”, objašnjava Jacques prisjećajući se nezgode sa snimanja albuma kada su se s hard diska izgubile snimke, pa je trebalo sve vokale snimiti ispočetka.

Album je tada objavljen i s dodatnim, bonus diskom na kojem su se nalazile instrumentalne verzije pjesama kako bi klinci sami mogli pjevati uz njih: “Na to sam posebno ponosan, riječ je o svojevrsnoj dodanoj vrijednosti. Đorđe Novković je tada fantastično reagirao na tu ideju i to je bio apsolutni novitet”.

Jacquesovi zagrebački i splitski koncerti izazovni su i s poslovne i organizacijske strane: “Tu sam ipak u funkciji izvođača, na umjetničkoj strani koja mi je najveći gušt. No, moj menadžment tim i suradnici iz Lisinskog moraju rješavati i odraditi puno organizacijskih detalja i zadataka. U svakom slučaju, svi zajedno se trudimo naposljetku stvoriti jednu čaroliju koja će ostati lijepa i vječna uspomena na djetinjstvo. Radimo pravi audio vizualni spektakl”.

Jedna uspomena s dosadašnjih koncerata u Lisinskom ima posebno mjesto u njegovom životu: “Najemotivniji trenutak dogodio se na jednom od prvih koncerata. Dječak Darijan, dijete s posebnim potrebama koje nikada nije govorilo, progovorilo tada na pozornici Lisinskog. Danas je Darijan moje kumče, krizmani sam mu kum. Gledajući retrogradno, to je za mene bio najemotivniji trenutak”.

Tijekom proteklih osamnaest godina promijenilo se dosta toga, između ostalog, i način na koji konzumiramo glazbu. Primjerice, Jacquesova verzija “Nije lako bubamarcu”, autora Arsena Dedića i Zvonimira Baloga, na YouTubeu ima više od 29 milijuna pregleda.

“Cijeli projekt „Kad si sretan“ 18 godina živi kroz taj album, ali i kroz album „Idemo u zoološki vrt“. Na njemu se pak nalaze pjesme s naglašenijim edukativnim karakterom i taj je album nagrađen Porinom 2009. u kategoriji Najboljeg albuma za djecu. Ono što bih jako volio jest zaključiti cijelu priču još jednim albumom, trilogijom. Projekt traje 18 godina bez velike promotivne pompe, do unatrag par godina nismo imali niti jedan video spot dok Croatia Records nedavno nisu počeli objavljivati lyrics videe. U vrijeme kada sam kretao s idejom nije bilo velike potrebe za promocijom, a nema je niti danas. Očito je već tada postojala velika tržišna potreba za takvim izdanjem”.

Tržište je tržište, no “žaklinci” ipak nisu tipična koncertna publika…

“Djeca nisu nimalo zahtjevna, puni su radosti i veselja i lijepe energije. Nakon svih proba i koncerata, mogao bih odraditi još sigurno njih pet do šest jer je taj jedan pozitivan osjećaj najveća nagrada. To što vidiš na dječjim licima na koncertima je neprocjenjivo. Djeca su publika koju ne možeš „farbati“, oni su najiskrenija publika jer će jasno pokazati što osjećaju. Mnogi kolege pokušali su oponašati ovaj model, ali nije prošao. Ovaj projekt nije imao unaprijed osmišljen plan, ciljeve i ambicije da bude projekt koji će donijeti novac. Takvo razmišljanje ubija kreativnost i iskrenu namjeru i ono dječje u nama. Kad je u pitanju glazba, ja sam tu prilično naivan i želim takav ostati. Važno mi je da mi se sviđa što radim i ako se isto još poklopi s publikom, to je najveći uspjeh. Kad se „hit prehiti“. Konkretno, album „Kad si sretan“ i njegov uspjeh nitko nije mogao predvidjeti i zato je tu riječ o najčišćoj priči”.

Album i koncerti ove godine slave punoljetnost, klinci koji su bili na prvim koncertima danas su u svojim dvadesetima. No, jedna stvar ista je danas kao i onda: za svaki zagrebački koncert redovito se traži karta više!

“Oba koncerta u Zagrebu su već rasprodana, a u Splitu još ima nešto mjesta. Koncert u Splitu smo po prvi puta organizirali prošle godine. U pregovorima smo s Rijekom i Osijekom, ali i manjim gradovima. Posljednjih deset godina dali smo ekskluzivu Lisinskom i zato sam prestao raditi neke manje nastupe jer sam želio cijelu priču smjestiti u velike dvorane. Najslađe mi je kad djeca kažu da „idu kod Jacquesa doma“, već znaju da je Lisinski moja kuća!”.