Janko Novoselić: „Često se pitam mogu li nekada samo s tri note izraziti svoju glazbenu misao“

Bubnjar, skladatelj, producent i studijski glazbenik Janko Novoselić na hrvatskoj je glazbenoj sceni prisutan više od dvadeset godina. Kao jedan od ponajboljih jazz bubnjara u Hrvatskoj ovjenčan je brojnim strukovnim nagradama (Status, Porin), a kroz svoju dugogodišnju karijeru surađivao je s značajnijim imenima hrvatske i svjetske jazz scene, kao i s brojnim glazbenicima iz svijeta pop, rock i elektroničke glazbe. Trenutno je zaposlen kao glavni bubnjar u Jazz orkestru Hrvatske radiotelevizije.

Povod razgovoru autorski je i solistički koncert Janka Novoselića i Jazz orkestra HRT-a, Fantazija, koji će se održati ove srijede, 24. travnja 2024. godine u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu s početkom u 20 sati.   

/Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Što si odabrao za program autorskog koncerta koji nas očekuje u srijedu?

Riječ je o skladbama koje su nastajale posljednjih dvadesetak godina, od moje prve faze komponiranja još za vrijeme studija u Grazu, pa sve do recentnih skladbi koje izvodim sa svojim bendom Kozmodrum. Na koncertu će također biti izvedene i neke kompozicije koje se do sada nisu izvodile, kao i skladbe s mog albuma elektroničke glazbe Fantazija po kojem ovaj koncert i nosi ime. Ukratko, jedan presjek svega čim se bavim više od dvadeset godina.

Reinhold Reini Schmölzer, nagrađivani austrijski bubnjar, skladatelj i aranžer načinio je aranžmane skladbi koje će biti izvedene na koncertu. Kako je došlo do te suradnje, pretpostavljam da se poznajete još iz vremena dok si studirao u Grazu?

Tako je, poznajemo se iz Graza. On je svojevremeno studirao kompoziciju u Berlinu kod poznatog bubnjara, skladatelja i aranžera Johna Hollenbecka čiji sam rad nekada pozorno pratio, pa smo u vezi toga komunicirali prije desetak godina. Nedavno se on meni javio, gledao je koncert Jazz orkestra HRT-a koji mu se dopao. U to sam vrijeme razmišljao o Reiniju jer smo njegove aranžmane često svirali upravo u Jazz orkestru HRT-a. Sviđa mi se njegov pristup aranžiranju, a između ostalog, i sam je bubnjar. Stoga sam odlučio da on radi sve aranžmane za nadolazeći koncert, a ta mu se ideja svidjela.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jesi li u kojem trenutku razmišljao sam aranžirati svoje skladbe za big band?

Jesam, s obzirom na to da često pišem za male sastave. Naš dirigent, Miron Hauser, također me je na to nagovarao. Tada sam otvorio program Sibelius, i nakon što sam vidio silan broj dionica, jednostavno sam odustao. Iako taj notacijski softver omogućuje automatizaciju mnogih parametra, smatrao sam da u tom trenutku ne posjedujem dovoljno iskustva da bih sam radio aranžmane s kojima bih u konačnici bio zadovoljan.

Nije rijetkost naići na situacije iz kojih je evidentno da pojedini ljudi jednostavno ne posjeduju dovoljan nivo znanja da bi kvalitetno aranžirali skladbe

Često sviramo aranžmane raznih autora, pa nije rijetkost naići na situacije iz kojih je evidentno da pojedini ljudi jednostavno ne posjeduju dovoljan nivo znanja da bi kvalitetno aranžirali skladbe. Mi izvođači nekada na licu mjesta moramo prepravljati njihove uratke. Nisam želio da se to i meni dogodi. U tom su mi se razdoblju i na privatnom planu dogodile određene stvari zbog kojih nisam bio u mogućnosti naći dovoljno vremena i tome se adekvatno posvetiti. Imajući sve to na umu, shvatio sam kako aranžmane mora napraviti netko drugi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Preslušavajući album Fantazija, čije ime nosi i nadolazeći koncert, primijetio sam eponimske nazive skladbi (Fantazija I-IX), a i neka druga imena autorskih skladbi su zanimljiva: Palačinke i Gembač, da spomenem neke. Kako nastaju imena skladbi?

Nikada nisam imenima skladbi pridavao preveliki značaj, često ona nastaju u trenutku. Primjerice, jeo bih palačinke na Zrinjevcu, neka bi me glazbena ideja tada okupirala, pa bih, nakon što sam prvotnu ideju proveo u djelo, skladbu nazvao po tim palačinkama. Kod albuma Fantazija aludirao sam na klasičnu formu, na glazbeni oblik fantazije, skladbe koje se također često kriju pod eponimskim nazivima, eventualno uz oznaku tonaliteta i opusa. Neke skladbe koje će se izvoditi na koncertu u srijedu sam preimenovao, prilagodio ili sam ih preveo na hrvatski. Vjerojatno je u tom procesu davanja imena skladbama prisutan i moment zabave.

U tvojim je autorskim skladbama zanimljiva kombinacija elektroničke glazbe i live bubnjeva…

U zadnje vrijeme takva je kombinacija sve češća, iako za vrijeme mog studiranja u Grazu, kad sam se počeo zanimati za takav pristup, bubnjar Jojo Mayer bio je jedan od rijetkih koji se time bavio, i to na način koji nitko prije njega nije radio. Jedno vrijeme sam u potpunosti bio zaluđen time, zanimalo me kako svirati neke od žanrova elektroničke glazbe poput housea ili dub-stepa na bubnjevima. Moram priznati da sam danas ipak nešto manje „opsjednut“ time.

Stekao sam dojam da bubnjeve često nastojiš tretirati kao melodijski instrument, je li to, ako tako mogu reći, „ostavština“ klasičnog glazbenog obrazovanja?

Dijelom jest, s obzirom na to da sam se bavio sviranjem klasičnih udaraljki. Ali rekao bih da je ipak bavljenje jazz glazbom najzaslužnije za to. Slušao sam jazz bubnjare koji tako sviraju, takav me pristup glazbi i sviranju privukao više od čistog „tehniciranja“ na bubnjevima, brzine i kompleksnosti, te ga i dalje nastojim primijeniti kako kod sviranja, tako i kod stvaranja autorske glazbe. Često se pitam mogu li nekada samo s tri note izraziti svoju glazbenu misao. Ipak, nekad i sam koristim pristup „što brže i što više“ kad želim postići određeni efekt, iako mi je minimalistički pristup draži. Bubnjevi su instrument koji dopušta oba pristupa.

Kad se rodila ideja za eksperimentiranje s elektroničkom glazbom? Jesi li na takvoj glazbi odrastao? Nije uobičajeno, barem u Hrvatskoj, da se istaknuti instrumentalist usput bavi i elektroničkom glazbom.

Nisam odrastao baš uz takvu glazbu, više sam iz pop i rock svijeta, najviše zahvaljujući ocu i bendovima u kojima je on svirao. U jednom sam periodu života otkrio grupu The Chemical Brothers i drum & bass kao glazbeni žanr koji su me privukli. Često sam odlazio i na partyje Bass Invaders koje je organizirao kolektiv CFSN, gdje se puštala elektronička glazba, ali nisam bio „partijaner“ u pravom smislu te riječi. Što sam se više zanimao za elektroničku glazbu, to me ona više privlačila produkcijski.

Rekao bih da sam znanstveno pristupao otkrivanju raznih stilova i pravaca unutar elektroničke glazbe, više nego li sam išao na same partyje

Slušao bih već spomenutog Jojoa Mayera, a on bi se znao referirati na glazbu i glazbenike koji su utjecali na njega, pa bih tako i ja dodatno širio svoje glazbene vidike. S mojim bendom Tobogan izvodio sam takvu vrstu glazbe, a često bi nastupali zajedno s DJ-evima. Treba spomenuti i dvojac Eddy & Dus i njihov program Kontrapunkt koji se održavao u zagrebačkom klubu Aquarius, a koji su bili pioniri drukčijeg pogleda na elektroničku glazbu. Rekao bih da sam znanstveno pristupao otkrivanju raznih stilova i pravaca unutar elektroničke glazbe, više nego li sam išao na same partyje. Paralelno sam počeo raditi u Abletonu, što traje i do danas.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Vjerujem da većina ljudi elektroničku glazbu upravo i povezuje s DJ-ima. Je li te ikada privlačila ideja da se okušaš kao DJ?

Probao sam biti DJ nekoliko puta i nije baš sjajno završilo. U sklopu promocije prvog albuma Kozmodruma održan je mali party na kojem smo Elvis Penava i ja bili zaduženi za puštanje glazbe. Ja sam prije toga čak kod kuće i eksperimentirao s gramofonima. Ubrzo smo i Elvis i ja shvatili da nismo baš sigurni što točno radimo, kako funkcionira oprema, kako „miksati“ pjesme i slično. I to treba vježbati. Još sam na jednom događanju bio DJ. Kod kuće sam složio playlistu i bio sam uvjeren da će se ta glazba ljudima svidjeti. No kad sam došao pred ljude i počeo puštati glazbu stvorila se potpuno drukčija atmosfera od one koju sam ja zamišljao slažući playlistu.

Sjećam se i da sam u sklopu solo-projekta Strobelyx u kojem sam kombinirao bubnjeve i elektroniku, na jednom nastupu odlučio nastupiti samo s elektronikom. Blago rečeno, to nije prošlo kako sam zamislio. Nakon svih tih događaja imam samo veće poštovanje prema svima koji se bave DJ-ingom.

Koji su ti glazbeni utjecaji u stvaranju autorske elektroničke glazbe? Iako se nikako ne mogu nazvati stručnjakom u tom glazbenom pravcu, na trenutke me podsjeća na Groove Armadu koje sam nekada slušao…

Nemam puno skladbi s vokalima, moguće je da kompozicije na kojima je Mario Huljev gostovao vuku na tu stranu, to je njegov doprinos. Groove Armada i The Chemical Brothers su svakako dobar primjer bendova koji su utjecali na moju autorsku glazbu. U jednom sam razdoblju aktivno pratio što se događa na engleskoj elektroničkoj sceni. Jon Hopkins, SBTRKT i Mala samo su neki od glazbenika s te scene koje bih trenutno izdvojio.

U nekoliko sam članaka pronašao da je glazbu koju stvaraš moguće opisati kao „organsku plesnu glazbu“ (eng. organic dance music). Možeš li opisati o kakvom se glazbenom pravcu radi, tko ga je tako nazvao?

Iako on nije glazbeni pravac nazvao tim imenom, u ranijim opisima glazbe koju je stvarao Jojo Mayer spominjao se organski moment, gdje se svirkom uživo pokušava emulirati elektronička plesna glazba. Još jedan engleski sastav, The Cinematic Orchestra imao je naglašene bubnjeve u svojim skladbama, pa su i oni u opisima svoje glazbe često koristili izraz organic. Pročitao sam to i učinilo mi se zanimljivim, želio sam naglasiti da se radi o glazbenom pravcu pa se kovanica „organic dance music“ primila.

Organsko u toj glazbi je da mi sviramo na „živim“ instrumentima, postoje improvizacijski trenutci, izvedba nije uvijek ista. Uz spomenute Jojoa Mayera i The Cinematic Orchestra, Nerve i Brandt Brauer Frick su također bendovi koje možemo svrstati u taj glazbeni pravac.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Smatraš li da se od autorske glazbe koju stvaraš može živjeti u Hrvatskoj? To se pitanje često postavlja jazz glazbenicima, pa vjerujem da ti stoga posao u Jazz orkestru HRT-a pruža sigurnost u egzistencijalnom smislu.

Ukratko, ne može se živjeti, i da, pruža mi. Mislim da i eminentna imena jazz glazbe u Hrvatskoj ne mogu isključivo od toga živjeti. Većina njih radi “na sto strana”, ili su zaposleni u nekom od ansambala, rade u školi, sviraju s ljudima s estrade i slično. Ja sam svirao u TBF-u gdje sam imao siguran izvor prihoda, prije toga sam svirao i svadbe. Uspio sam preživljavati, kroz mjesec bi se skupilo tih angažmana. Vjerujem da je s jazzom situacija trenutno malo bolja, više je festivala, organizatori se trude pronaći sponzore ili potpore od gradova, ministarstava i zaklada, porasli su i honorari.

Ljeti smo najaktivniji, tad je najveći broj festivala i koncerata općenito, što i dalje samo po sebi nije dovoljno da čovjek preživi cijelu godinu. Što se pisanja glazbe i egzistencije tiče, pokušao sam prodati neke svoje skladbe raznim katalozima, za špice emisija i slično. Također sam koautor skladbi iz perioda kad sam svirao s TBF-om, jer smo ih zajednički radili. Postoji zabluda kod kolega koji se ne bave elektroničkom glazbom – često u razgovoru s njima pokušavam objasniti da, iako na takve koncerte dođe više ljudi nego primjerice na neki jazz koncert, to je i dalje suviše rijetko da bi čovjek zaradio ozbiljan novac.

Spomenuo si TBF, kakva te sjećanja vežu na period dok si s njima surađivao?

Svirao sam s njima otprilike pet godina. Bilo je to ludo razdoblje, puno smo svirali, između šezdeset i sedamdeset svirki godišnje. Gledajući iz današnje perspektive, ne znam kako sam to preživio.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Puno vremena provedenog u kombiju, puno nošenja opreme, svirali smo po čitavoj Hrvatskoj i regiji. Zanimljiv mi je bio kreativni proces pri nastanku autorskih pjesama. U startu bi to djelovalo potpuno kaotično, kao da istreseš kutiju igračaka na pod. Nakon toga bi krenuli jammati iz čega bi se uvijek izrodile ideje.

Saša Antić, koji je vrhunski tekstopisac, uzeo bi fragment određenog groovea koji bi mu se dopao i rekao da ima tekst koji bi tom grooveu odgovarao. Taj bi tekst u pravilu već bio gotov proizvod, sa strofom i refrenom kojeg bi trebalo samo doraditi, aranžirati. Nekad se ljudi pitaju je li stvarno moguće da pjesma tako nastaje. Čitav album Pistaccio Metallic tako je nastao, samo su se detalji doradili u studiju.

Pjesme Veseljko i Mater s albuma postale su apsolutni hitovi. Što se tiče Veseljka, niti u jednom trenutku nismo planirali da će postati takav hit, za Mater smo još i mogli posumnjati. Zanimljivo je bilo promatrati taj proces, nešto što je planirano kao zezancija postane hit, dok druge pjesme za koje si smatrao da imaju taj potencijal ne postanu. Pamtim i velike koncerte iz Doma sportova i Spaladium Arene. Sve u svemu, lijep životni period i dobra sjećanja.

Koliko je glazba koju radiš prepoznata u Hrvatskoj, a koliko u inozemstvu? Vjerujem da bi s projektom kao što je Kozmodrum bez ikakvog problema mogao nastupati po inozemnim glazbenim festivalima. Je li suradnja s londonskom etiketom Rika Muzika korak u ostvarenju tog cilja?

Svakako je to bila namjera i nešto se krenulo događati u tom smjeru. Međutim, Rika Muzika je u ovom trenutku pauzirala svoje djelovanje. Singl Wormhoooooooooole… u svojoj je emisiji koja se emitira na BBC radiju pustio Gilles Peterson, također je bila emitirana i u Japanu, kao i u nekim underground radijskim emisijama u Europi i SAD-u. Reakcije su bile dobre, međutim sva promocija iziskuje značajna materijalna sredstva i logistiku koja bi se time bavila.

Odnedavno postoji platforma We Move Music – Croatia koja nastoji globalno promovirati hrvatsku glazbu i glazbenike. U kontaktu smo s njima pa ćemo u budućnosti vidjeti hoće li se nešto od toga ostvariti. Svakako bismo se i sami trebali više aktivirati po tom pitanju.

S obzirom na to da si se školovao kao klasični udaraljkaš i glazbeni teoretičar, što je presudilo u odluci da svoje školovanje nastaviš u pravcu jazza, na akademiji u Grazu?

Najviše ljetne radionice u Grožnjanu koje sam pohađao još kao srednjoškolac. Kombinirao sam jazz radionice i radionice klasičnih udaraljki. Bubnjeve sam svirao odmalena, po raznim bendovima u kojima smo uglavnom svirali obrade. Jazz me u jednom trenutku privukao, shvatio sam da je to smjer u kojem se mogu i akademski ostvariti. U Grožnjan su dolazili, a i danas dolaze profesori iz Graza, između ostalih i Manfred Josel u čijoj sam klasi kasnije studirao.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Trenutačno djeluješ u nekoliko sastava, Janko Novoselić kvartet, Kozmodrum i Replikanti. Postoji li neka zajednička nit vodilja koja ih sve povezuje, što im je zajedničko, a što ih razlikuje?

Kozmodrum je bend koji od nabrojanih najduže postoji. Tematski je određen, naglasak je na klupskoj svirci, iako kombiniramo elektroničku glazbu i jazz. U trenutku kad sam poželio svoje kompozicije skladati u jazz formi i svirati „čisti“ jazz nastao je Janko Novoselić kvartet. Riječ je o akustičnim instrumentima, kontrabas, gitara, saksofon i bubnjevi. Prošle smo godine snimili album koji će uskoro biti objavljen. Replikanti su nastali iz jam session formata, Sunrise Sessions, koji su se održavali u nekoliko kafića i klubova po Zagrebu, čiji je idejni začetnik Ivan Kapec .

Nekoliko smo puta Hrvoje Galler, Goran Delač i ja ondje svirali pa smo taj sastav odlučili nazvati Replikanti. Ideja je svirati improviziranu glazbu kojoj je naglasak na klupskom i plesnom momentu, nije riječ o slobodnoj, avangardnoj improvizaciji, nastojimo zvučati pitko. Kroz povijest sam imao mnogo sličnih sporadičnih projekata.

Možeš li ukratko opisati koja je razlika u skladateljskom pristupu tvojih samostalnih projekata u usporedbi s recimo Kozmodrumom?

Sam proces skladanja je vrlo sličan. Ideje ponekad snimam u mobitel, dok najčešće sjednem za kompjuter i u Abletonu uz pomoć klavijatura i gitare razradim određeni koncept. Nakon toga odlučim je li skladba pogodnija za elektroničku verziju ili za bend. Nekada ni sam nisam siguran pa nadodajem razne zvukove. Dogodi mi se da zaključim da bi finalni proizvod bolje zvučao u akustičnoj varijanti pa nakon toga raspisujem note za ostatak benda.

Zona Muzika tvoja je etiketa, izdavačka kuća. Kako si se i zbog čega odlučio na osnivanje vlastite izdavačke kuće?

Ivan Kapec i ja smo osnovali izdavačku kuću. Ja sam izašao iz projekta radi nedostatka vremena, no Kapec i dalje objavljuje nova izdanja. U jednom smo trenutku ozbiljno krenuli, željeli smo se ozbiljno baviti izdavaštvom. Putem vlastite etikete željeli smo objavljivati kako vlastite snimke, tako i snimke drugih izvođača. Kapec i ja pratimo kako se glazbene scene u jazzu, elektroničkoj glazbi i srodnim pravcima razvijaju u inozemstvu gdje su često glazbenici i vlastiti izdavači. To je bila i naša ideja vodilja.