Jasna Veličković: „Bilo koje mjesto izvedbe je najdraže kada publika nešto želi čuti”

Ovih dana u sklopu programa 4. izdanja Gibanja udruge KONTEJNER u Zagrebu boravi nekolicina vrlo zanimljivih istraživačica i istraživača iz različitih područja izražavanja u zvuku, eksperimentalne glazbe te suvremenih umjetničkih strujanja koja u središtu imaju zvuk. Neobični instrumenti, nesvakidašnje zvukovne kombinacije te ideje u pozadini predstavljenih djela često kriju i vrlo zanimljive sugovornike i pojedince, a jedna od njih je svakako skladateljica i glazbenica Jasna Veličković, koja je po dolasku u Zagreb odvojila vrijeme za razgovor o svom skladateljskom, inovatorskom i istraživačkom radu.

Rođena u Beogradu, Veličković živi i radi u Amsterdamu, a njezin umjetnički rad razvijen je u interakciji između dugogodišnje fascinacije zvukom, trajnog interesa za složeni susret glazbe i tehnologije te sklonosti eksperimentiranju. Istražuje glazbene mogućnosti (elektro)magnetskog polja – indukciju, interferenciju – kao izvor zvuka i kao skladateljski materijal. Ovaj njezin interes postao je kontinuirani istraživački umjetnički projekt koji je nazvala Umjetnost zavojnice.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Gibanja

Umjetnost zavojnice

Kako je krenulo Vaše istraživanje koje specifičnosti elektromagnetskog polja koristi u svrhu umjetnosti, ujedno iznalaženja novih načina dobivanja i oblikovanja zvuka?

U osnovi me uvijek zanimao zvuk. To zanimanje oblikovalo je moje skladbe vrlo specifično, željela sam izaći iz klišeja naučenog, htjela sam se upustiti u istraživanja i to mi je bilo primarno važno.

Sve se odigralo pukom slučajnošću. Godine 2007. dobila sam ponudu napisati skladbu za klavir, dvije izvođačice koje bi skladbu izvodile unutar korpusa samog instrumenta. Tada me zanimala rekontekstualizacija, to jest odnos prema postojećim djelima, pa sam u ovom slučaju pokušavala u klaviru ozvučiti sve osim nota iz Mozartove Sonate u C-duru i da bih do toga došla, napravljena je prva opruga koja šalje magnetsko polje. Taj mali komad bakra postao je nezaobilazna alatka u kreiranju zvuka, neka vrsta ključa koji mi je otvorio beskrajni prostor za istraživanja zvuka elektromagnetskog polja.

Je li onda to korišteno i za transformaciju osobne poetike ili je upravo autorska ideja bila okidačem za istraživački rad koji će dovesti do takvih alata i instrumenata, a konačno i onoga što ste tražili u zvuku?

U ranijoj skladbi Strelka stavila sam u sastav harfu, zvučnu pilu, harmoniku i cimbal, kako bih dobila specifičan zvuk, a ovdje sam shvatila da mogu kroz i dalje opipljiv medij postići što želim, na neki način doći do boja do kojih inače ne bih stigla.

Mali komad bakra postao je nezaobilazna alatka u kreiranju zvuka, neka vrsta ključa koji mi je otvorio beskrajni prostor za istraživanja zvuka elektromagnetskog polja

Što bih više radila na kompoziciji i onome što sam htjela postići njome, postajalo bi sve teže to ostvariti u smislu realizacije i produkcije onima koji su djelo postavljali na program; to je važna stavka u cijelom procesu. Ovo je sada bilo u mojim rukama i mogla sam, koristeći manje stvari, postići što želim.

Kao da se neka vrsta igre pojavila kroz taj rad. Igrom slučaja sam s vremenom dolazila do novih razvoja, u konačnici i da čujem same magnete. Točno se sjećam kad se to dogodilo, rekla sam: “Ah, tu ću se zadržati barem pet godina!”

Suštinski sam se osjetila povezana s tim zvukom. Mogla sam se beskrajno igrati, bez da mi je tko drugi bio potreban za to. Mislim da je taj zvuk koji me privukao osnova za sve. U svom glazbenom radu sam i krenula kao glazbenica, pijanistica, a kroz skladateljski rad i razvoj, poput neke spirale, ovaj me razvoj ujedno vratio i na ulogu izvođačice.

foto: Aldo Aliprandi

Velicon

U svijetu elektronike, posvemašnjeg zvučno natopljenog digitalnog svijeta tehnološki pretočenog u prostor, organološki gledano netko bi se mogao pitati jesu li izlišne potrage za zvukom u drugim domenama, iznalaženje novih instrumenata pa u finalu i stvaranje za njih?

Velicon se naprosto dogodio. Nikada nisam imala ambiciju kreirati novi instrument. Velicon mi je ponudio uzbudljiv ‘elektronički’ zvuk koji se dobiva samim pokretom izvođača. Volim taj transparentni odnos pokret – zvuk, baš kao i sa svakim tradicionalnim instrumentom.

Nikada nisam imala ambiciju kreirati novi instrument

Svojim specifičnim zvukom ali i fizičkim načinom proizvođenja zvuka, kontaktom s instrumentom i jednostavnošću otvorio mi je nove mogućnosti u kreativnom radu. U pitanju je i afinitet. Meni je i s klavirom bilo dovoljna sama fizikalnost instrumenta, istovremeni odnos prema tome, tu ja vibriram.

Velicon je opisan kao elektronički sustav koji se sastoji od promjenjive konfiguracije magneta i metalnih predmeta animiranih zavojnicama, a uključuje i odbačene elektroničke uređaje koje ste počeli koristiti kao jedini izvor zvuka. Koje je izvorište Velicona u tehničkom i tehnološkom smislu, a koje u pogledu njegova mjesta u Vašem radu i stvaranju u zvuku?

On je komplet magneta i opruga u različitim kombinacijama koje proizvode različite teksture, atmosfere i suzvučja. U međuvremenu, svirajući u različitim prostorima shvatila sam da oni nude puno buke koja je nečujna, a u stvari se zahvaljujući oprugama to čuje. Nisam uspjela dobiti čist signal samih magneta jer je povezan sa svim drugim poljima koja ga okružuju. Tako sam krenula shvaćati kako zvuči i kako se ponaša te iz tog suodnosa ujedno „izvlačim“ muziku. Velicon je sad čitav taj opseg koji ulazi u krug koji oblikujem za pojedini prostor.

Utjecaj magnetskog polja na zvučne valove i glazbene ideje, je li to suština misije koju utjelovljuje?

To je svijet u kojemu volim biti i dijeliti ga. Čini mi se da on uvijek povuče nekamo. Dakako, pitanje je koliko je to pitanje slušanja i refleksija vlastite zalihosti svega što je prolazilo kroz mene te moj odgovor na ono što čujem ili vanjštine. Postoje materijali koji mi nisu najbliži, a ipak ih u radu koristim.

I oni koji slušaju jednako su natopljeni vlastitim iskustvima pa se njihova recepcija neizbježno oblikuje time, ali i kontekstom u kojemu se nešto predstavi. Vjerujem da je drukčije kada svoj rad predstavite u klasično suvremenoglazbenom okruženju, nego kada se to dogodi u opuštenijem kontekstu ili unutar eksperimentalne scene?

Srećom, kroz Velicon sam uspjela izaći iz uskog kruga suvremene glazbe i to mi je bio najdraži trenutak oslobađanja jer sam vidjela da, kad radimo nešto na taj način, otvaraju se mostovi na mjestima gdje ne bih to očekivala pa sam bila prisutna na mnogim scenama.

Kroz Velicon sam uspjela izaći iz uskog kruga suvremene glazbe i to mi je bio najdraži trenutak oslobađanja

Bilo koje mjesto je najdraže kada publika nešto želi čuti. Otvorenost publike i izlaženje iz vlastitog konteksta iz kojega netko potječe prelijepo je vidjeti jer se apstrahira taj mit i stvori se jasnija slika što je važno, a što nije te se pojača taj put. Kao što je svaki eksperiment s oprugama vodio drugdje, tako je i s ovim. Tad sam najsretnija, kad se događa dijalog s prostorom i publikom.

Dio odnosa prema tradiciji, kao i odnos prema postojećem materijalu (materijalnom, ali i glazbenom) je utkan i u Vašim skladbama. Kao dio smionih suvremenih redefinicija opere, tu je i Vaše djelo Opera of Things (2019.). U središtu su opere protagonisti, ljudi i njihovi odnosi, dok Vi mijenjate fokus na intimnost predmeta.

Kako se u radu obraćate takvim tematima i povijesnim entitetima kao što je opera, klasični orkestar, centralnost ljudskoga lika u glazbeno-scenskim djelima i slično?

Da, zaista u toj operi nema pjevača, zbora, dirigenta ni orkestra. Ali ima arija, dueta i kvarteta proizašlih iz odbačenih ‘glasova’ i neupotrebljivih elektroničkih i elektronskih uređaja poput ventilatora, punjača, adaptera ili magneta. Sve što se pomiče je živo. Protok elekrona kroz predmete stvara pokret i samim time i život – specifičan glas svakom pojedinačnom predmetu.

Diva and the Beast – duet velicona / © 2020 Jasna Veličković

Skladba je bila dio izložbe Post–Opera u roterdamskoj galeriji TENT. Generalno, glas je intimno povezan s onim što se smatra „ljudskim”. Ipak, ne vide se sva tijela podjednako ljudskima i ne dopušta im se glas, što nameće pitanje: kakvi su glasovi prepoznati kao takvi unutar našeg društva? Istovremeno smo sve više okruženi umjetnim glasovima. Kako takvi bestjelesni glasovi utječu na naše razumijevanje onoga što čini glas?

Vratili ste se s vremenom i konvencionalnom instrumentariju, primjer toga je i djelo iz 2021., Ispod za hiper-orgulje i zavojnice te Prilagođavanje iz 2022. Je li u pitanju doista neka vrsta prilagođavanja, kako je došlo do tog zaokreta u odluci odabira materije, zvučne kao i instrumentacijske?

Hiper-orgulje amsterdamskog Orgelparka, točnog imena Barokne orgulje Utopa, spaja „klasična” konzola kojom upravlja izvođač/ica (klavijature, pedale, registre) s digitalnom konzolom, omogućujući ulazak u digitalni svijet.

Jasna Veličković in het Orgelpark from Orgelpark on Vimeo.

Postavljanjem triju opruga unutar samih orgulja, omogućila sam da čujemo zvuk elektromagnetskog polja hiper-orgulja. Kompozicija se kreće iz jedne zvučne realnosti instrumenta u drugu zvučnu realnost. Što je ispod, zvuk tradicionalnih orgulja ili skriveni mehanizam ulaska u digitalno, ostaje kao otvoren znak pitanja.

Postavljanjem triju opruga unutar samih orgulja, omogućila sam da čujemo zvuk elektromagnetskog polja hiper-orgulja

Ljudski faktor bio je odlučujući kod odluke o pisanju za ansambl. Nakon toga krenule su suradnje, no to su kreacije koje su ipak specifične, nisu klasična djela koja dalje idu kao zapisi koje svatko može izvoditi.

Dogodilo se slično i sa skladbom Remote me, pri čemu izvođač čak nije imao ni iste daljinske upravljače kakvi se koriste u originalu, ali je realizirao skladbu uspješno.

Veze s prošlošću, obzori budućnosti

Kako izgleda Vaša crvena linija, ukoliko niste bez ikakva upozorenja raskrstili s obrazovnom i glazbenom prošlošću? Upravo 2021., kad nastaje skladba u kojoj ste ponovno upotrijebili klasični instrumentarij, godina je kada je preminuo jedan od vaših profesora, Louis Andriessen – kakav je utjecaj ostavio na Vas, u smislu onoga što se provlači kroz rad, stvaranje i istraživanja?

Taj klasičan instrumentarij zapravo orbitira oko centralnog instrumenta kompozicije koji sam kreirala za udaraljkaša. Konstruirala sam mali instrument od preko dvadeset različitih adaptera i plazma lampe. Violina, klavir i klarinet zapravo se pokušavaju uklopiti u taj elektronički zvuk…

„Izgubiš li na jednome mjestu zapravo dobivaš u novome prostoru”

Na neki način simbolično može biti povezano s Louisom. Uvijek me je poticao da radim ono sto me inspirira, bez obzira na posljedice, tješeći me – izgubiš li na jednome mjestu zapravo dobivaš u novome prostoru.

Što je najzanimljivije što ste čuli unatrag par godina? Inspirira li Vas za kreaciju i istraživanje glazba suvremenika ili fenomeni iz drugih područja života i umjetnosti?

Inspiracija se mijenja, ali generalno, kad odem kod prijatelja i oni imaju puno elektroničkog otpada, jedva čekam čuti što s tim mogu napraviti. Nepoznato mi je inspiracija. Ono što se kroz rad čuje i što će se čuti i sutra, sva polja utječu jedno na drugo i skladanjem, susretanjem njih mijenjam njihove zvučne osobine. Te promjene su inspirativne jer nove konstelacije i narativi mijenjaju postojeće.

U svijetu konstantno mijenjajućih narativa, ideja, odnosa moći i umjetničkih mogućnosti, što Vam se čini da je perspektiva na pomolu suvremenog zvuka? Je li supostojanje brojnih različitosti potencijal ili vodilja u izolacijsku individualnost?

Čini mi se da se vraća neko kolektivno dijeljenje, kao da je sve što se istraživalo počelo dijeliti i razvijati, kao neka nova renesansa, sve raste svojim tijekom.

Kolektivizam mi je zanimljiv, dijeljenje prostora i znanja

Trenutno sam angažirana u projektu sa trinaest kompozitora, trinaest različitih pojedinaca. Kompozicija će biti predstavljena na Holland Festivalu u lipnju. Kolektivizam mi je zanimljiv, dijeljenje prostora i znanja. Čini mi se da je takav rad sve važniji i inspirativan u vremenu u kojemu živimo.

Izvedba u Utrechtu u sklopu programa Dag van de Componist / Foto © Anna van Kooij

Svoj rad Mjenjač Jasna Veličković predstavlja na Gibanjima danas,  22. svibnja u 19 sati, u prostoru Kontejnera (Odranska 1/1).