Jerzy Kornowicz: „Sretan sam što imamo puno mladih skladatelja koji nisu indiferentni prema onome što se događa oko nas”

Iako iza sebe ima već 66 izdanja te slovi kao tradicionalni festival dubokih korijena i čvrstih temelja, Varšavska jesen uspijeva u suvremenome dobu biti mjestom kritičkog promišljanja, umjetničke slobode, odrazom tendencija i življenja suvremenoga društva i umjetnosti. Na čelu tog najstarijeg europskog festivala suvremene glazbe od 2017. godine tim je predvođen skladateljem, klavirskim improvizatorom i glazbenim organizatorom, Jerzyjem Kornoviczem. Srdačna dobrodošlica koju su nam članovi programskog odbora prošle godine pružili bila je povodom za pobliže bavljenje ne samo poviješću i programom festivala, nego i njegovim perspektivama, nadama i idejama za budućnost.

Nekadašnji student Tadeusza Bairda i Mariana Borkowskog te Louisa Andriessena danas se nalazi na razmeđi stilskih i žanrovskih smjernica te u nekoliko istaknutih uloga. Osnivač je Intuitivne glazbene skupine Kawalerowie Błotni, umjetnički voditelj festivala tradicijske i avangardne glazbe Codes, predstavnik krovne udruge u kulturi Creative Poland i ravnatelj Varšavske jeseni.

Refleksije i komentare na 66. izdanje festivala donosimo oskoro, a o važnosti aktivnog mišljenja i djelovanja umjetnika Jerzy Kornovicz je detaljnije u ranijim razgovorima, govoreći o misiji festivala. Ovaj put bilo je riječi o suradnjama s drugim festivalima, perspektivama novih naručenih skladbi, mladima i prisutnosti gorućih društvenih tema na programu, odnosu i položaju festivala u poljskome društvu danas te nekima od izazova na koje nailaze.

Susreli smo se u središnjici Poljskog udruženja skladatelja koja se nalazi na gotovo skrivenoj lokaciji, poput onih iz filmova o Jamesu Bondu, gdje prolazeći kroz restoran na pitoresknom trgu starog grada dolazite u žarište poljske glazbe te mjesto gdje nastaje i odakle se organizira Varšavska jesen, još od 1956. godine. Zgrada je bila uništena za vrijeme Drugog svjetskog rada, a renovirana je tako da se danas gotovo ne razlikuje od svoje originalne verzije.

S obzirom na lokaciju gdje smo se nalazili te povezanost poljskog cehovskog skladateljskog društva s najistaknutijim nacionalnim festivalom suvremene glazbe, neizbježno se odmah na početku nametnulo pitanje o tome kako se nositi s ulogom umjetničkog voditelja festivala, a istodobno i ulogom unutar Poljskog udruženja skladatelja.

Uspijevate li zadržati i izraziti svoje ideje, a istodobno uravnotežiti program festivala s potrebama i (možda neizrečenim, ali prisutnim) željama Udruženja?

Prepoznajem da u Hrvatskoj i Poljskoj imamo sličnu situaciju. Ovdje imamo neku vrstu nepisanog Ustava. Nezavisni smo od Udruženja, stoga nema nikakvih sugestija s te strane. Kao umjetnički ravnatelj festivala imam svoj repertoarni odbor, koji je Udruženje odobrilo (može ga i ne odobriti, ali se to dosad još nije dogodilo) i taj se način dosad pokazao uspješnim. Objasnimo svoju programsku politiku i prihvaćeni smo.

Kao skladatelj, znao sam reći kako mi nije cilj predstaviti se na Varšavskoj jeseni jer pišem prilično drukčiju glazbu i ne kanim se pretvarati kako bi se moja djela izvodila ondje. Vrlo smo otvoreni svima, ali imamo svoje određeno nastojanje: novu glazbu, nove ideje, nove forme, služenje umjetnosti, ali i općem poimanju kognicije.

Zamijetila sam da mlade skladateljice i skladatelji u dobroj mjeri posjećuju koncerte. To znači da u njima imate i podršku, a time je posredno ima i Udruženje. Biste li rekli da imate dobar odnos s novom, „sljedećom“ generacijom?

To je također povezano s našom idejom o kogniciji, naginjemo autorskim idejama koje su u tom području. Okrećemo se u tom smislu i mladima, ali ne odbacujemo ni starije generacije. Uzimamo ih u obzir kao trajne simbole, kao neku vrstu svjetionika. Naš se program dotiče i prethodnika ili zrelije generacije međunarodne scene pa izvodimo Bouleza, Ligetija, Poppea, Goebbelsa i slično. To je namjeran odabir. Održavamo stalnu komunikaciju s mladima i građanima ovoga grada, držimo da imamo stabilnu komunikaciju s publikom. Otprilike 12 000 ljudi kupi ulaznice za festival.

Foto: Varšavska jesen

Ove ste godine imali različite izvedbene i koncertne formate. Je li bila riječ o estetskoj odluci, jeste li htjeli privući drukčiju publiku – koji je bio smjer razmišljanja?

Bio je to odraz prepoznavanja nečeg novog. Ritual koncerta veliki je problem svakome festivalu pa ga mi pokušavamo diversificirati, osvježiti i zaroniti u psihološku operaciju, poslati poruku. Nije posrijedi tek igra forme, nego i prilika za potražiti različita djela, a usred toga pronalazimo nešto neočekivano. Ove smo godine tako imali nekoliko netipičnih događaja. Koncert zatvaranja je koncert u konvencionalnom smislu, ali pokušali smo izbjeći situaciju da orkestar u klasičnoj maniri svira od početka do kraja. Uz to je i sam orkestar proširen instrumentacijski, brojnim predmetima koji su okruživali publiku.

Foto: Varšavska jesen

Trudimo se ne slijediti konvencije, nego gradimo neku vrstu ravnoteže, istodobno ne namećući drugima svoje ideje, ali im dajemo na znanje kakvu koncepciju imamo na umu. Takav je slučaj bilo djelo s koncerta zatvaranja, Liturgy of objects Wojteka Blecharza. U velikoj je mjeri skladano za određeni broj objektofona. Imali smo gotovo u cijelosti riješenu izvedbu Polytope de Cluny Iannisa Xenakisa te još jedan Blecharzev koncert koji se trebao izvesti na puno mjesta istodobno.

Možda nije mudro reklamirati festival nizom djela koja su na kraju morala biti otkazana, ali smo od za nas ključnih djela morali odustati zbog inflacije. Ipak, gradili smo oko njih, oko ideja koje su ih pokrenule. Imali smo puno instalacija i razvili smo suradnje s akademijama te osnažili ideju da su vizualne umjetnosti integralan dio. Tako smo uspjeli, unatoč izbacivanju ključnih velikih produkcija, na neki način zadržati stabilnost festivala.

Jerzy Kornowicz u uredu Poljskog udruženja skladatelja u Varšavi

Kakvo je stanje s financiranjem i odnosu politike prema glazbi i kulturi općenito?

U Poljskoj je kultura posebna tema. Imali smo u prošlosti problema i s tzv. liberalima (smatram da naziv liberal danas nije opravdan kako je to bilo ranije) jer su bili površni u tretmanu kulture. S druge strane, tzv. konzervativci žele previše intervenirati i utjecati na poruku kulture. U svakom slučaju, kultura je iznimno važna i za nju se mora pronaći novca. Ne postoje tu negativci i pozitivci.

U festivalski program ne bojite se uvrstiti i političke, aktivističke poruke te djela koja odražavaju oprečne stavove onim službenima. Ove smo godine imali priliku vidjeti i čuti djela koja progovaraju o prisilnim pushbackovima izbjeglica, prošle godine bila je to skladba koja je na vrlo dojmljiv način govorila o postupanju prema članovima LGBTQI zajednice. Kako razmišljate o takvome sadržaju pri programiranju i kako se ono uklapa?

Nije posrijedi moj osobni afinitet. Riječ je o odgovornosti za festival i društvo. S vama dijelimo sličnu povijest i znamo da su Muzički biennale Zagreb i Varšavska jesen morali igrati određenu politiku i propitivati što je moguće, a što nije. Pitanje je je li se takva strategija vratila u nekoj mjeri ili nije. Političare moramo tretirati kao ljude dobre volje. Pokušavamo validirati situaciju i stavove, premda ih ne dijelimo uvijek. Moramo pokušati podupirati i izgraditi zajednicu, graditi dijalog. Hrabrost i jasni stavovi dobrodošli su, dokle god nisu protuzakoniti.

U ovogodišnjoj skladbi koju ste spomenuli ne postoji ništa neistinito. Kognicija i izražavanje istine u središtu su našeg rada i, ukoliko postoje problematične stvari poput onoga što se događa na granici Poljske s Bjelorusijom, a umjetnici o tome žele progovoriti, pronaći će svoje mjesto na programu festivala. Ne mislim cenzurirati takav program. Treba imati na umu o čemu djela progovaraju, ali nikakav pritisak na autore nije opcija. Trebamo biti spremni pojasniti u ime autora, objasniti ideje i spriječiti ili minimizirati njihovo krivo razumijevanje.

Nismo nikada propagirali banalne ideje koje žele tek provocirati. Ali nikakva striktna granica između umjetnosti i života ne postoji pa bi isključivanje niza ideja koje dolaze iz okoline značilo odsjeći vrlo moćan dio glazbene inspiracije i poticaj djelovanja kroz glazbu.

Foto: Varšavska jesen

Na programu je bilo riječi i o tekstilnoj industriji, utjecaju na okoliš, a prošle smo godine slušali i o mentalnom zdravlju na koje su uvelike utjecale društvene posljedice pandemije. Osjećate li da su to teme važne za skladatelje ali i publiku, da o tome žele razmišljati i na festivalu?

Jako sam sretan što imamo puno mladih skladatelja koji nisu indiferentni prema onome što se događa oko nas. Strahovi nekih da mladi žive izvan tzv. velikih vrijednosti nisu se potvrdili. Imamo vrlo osjetljive i odgovorne mlade ljude koji su spremni preuzeti odgovornost za svijet. Dakako, ravnoteža između dobrih namjera i realizacije ovisi o tehničkim i umjetničkim znanjima te vještinama. Sve te teme odražavaju se i kod publike. Srećom, velik smo festival i možemo djelovati u više smjerova i obratiti se različitim pitanjima publike.

Svaka akcija donosi reakciju i zahvaljujući tome gledamo fascinaciju video aspektom u djelima. Uvijek postoji neki amblem koji je popularan. Skladba Sky Macklay bila je kristalno jasna, poput neke reakcije na dosadašnje tendencije korištenja proširenih tehnika. Glazbeni se jezik razvio i uključuje puno semantičkih raznolikosti, danas nije moguće načiniti multimedijsko djelo bez nekog značenja i poruke. Nije bilo loših reakcija, koliko znamo, ali možda je vrijeme i za novo ispitivanje publike, zadnje smo napravili prije tri godine.

Foto: Varšavska jesen

Osjećate li promjene u društvu, je li vam važno slijediti trendove i ugostiti poznata umjetnička imena ili imate drukčiji pristup pri odabiru? Čemu pridajete posebnu pozornost?

Važan nam je trenutni kulturni pokret. Angažiramo se kako bismo stvarali i gradili društvo, ne pojedine projekte ili remek-djela poznatih imena. Kad sam tek krenuo u rad unutar festivala, pitao sam zašto smo tako pasivni vezano uz narudžbe (za koje tada nismo imali sredstava). Naš istaknuti skladatelj i predstavnik skladateljskog kruga rekao mi je: „Znaš, Jurek, među nama, prava umjetnost je ona koja krvari, raste iz patnje. Nemaš sredstava, ne plaćaju te, ali svejedno stvaraš.“ Bilo mi je grozno to čuti iz elitnog kruga naših skladatelja i drago mi je da se puno toga promijenilo, ali svejedno moramo osvijestiti da je festival i društvena poveznica.

Podržava nas i nova generacija koja pohodi naše programe, moramo to imati na umu i biti odgovorni prema toj činjenici. Često mi kolege znaju reći kako su nešto vidjeli u Darmstadtu ili na Maerzmusiku i sl. Sve su to festivali s kojima lijepo surađujemo, ali moj je odgovor na neke poredbe i pitanja u tome smjeru poredbe: Radite na tome da mijenjamo društvo. Treba se promijeniti društvo, a zvuk će se uslijediti, promijeniti se slijedom toga.

Kako dolazite do narudžbi i novih produkcija stranih skladatelja, uzevši u obzir fokus financiranja rada domaćih skladatelja i umjetnika? Primjerice, čak dva djela Bernharda Langa, od kojih jedno tematizira pobunu u Varšavskom getu. Je li povijest, kao tematska okosnica pojedinih suvremenih djela, nešto što vam je važno?

Program je nastao u mnogim suradnjama, rijetko što rezultat je isključivo rada i ideje festivala. Takav je slučaj i s ovom narudžbom. Ne zaziremo od povijesnih tema. Povijest je prevažna da bi bila ostavljena političarima. Ako se mi ne budemo bavili određenim temama, njih će preuzeti pseudoumjetnici, popularna kultura i izostat će glas umjetničke zajednice. Naš važan partner je Institut Adam Mickiewicz. Ondje radi vrlo sposobna ravnateljica za glazbu, Barbara Schabowska. Mnoga djela nastala su kao narudžbe nas i Instituta.

To su i djela stranih skladatelja koja se tek u nekom aspektu trebaju osvrnuti ili dotaknuti poljske teme, pojedinca, opću temu u kojoj je Poljska važna ili sl. Na sličan je način nastalo i ovo Langovo djelo koje tematizira Varšavski ustanak, o 80. godišnjici. Bio je to veliki projekt koji je uključivao još jednu narudžbu, svjetsku praizvedbu, mnogo sudionika i isprepletenih toposa. Zajednički trud i zajednička realizacija.

Foto: Varšavska jesen

Kada je riječ o repertoaru, slučaj je brojnih festivala da se gomilaju praizvedbe djela kojima nije osigurana budućnost, izvođenje i dolazak na repertoar. Kakav odnos imate prema tome?

To je vrlo važno pitanje i imamo ga na umu. Spomenut ću jedan primjer kako se naručenim djelima osiguravaju daljnje izvedbe. Prije dvije godine, surađivali smo s Matthiasom Kranebitterom od kojega smo naručili skladbu čiji je početni impuls bila tema uranjanja u zvuk. Realizacija te skladbe bila je teška. Posegnuli smo za suradnjom s prestižnim festivalom Wien Modern koji je pristao biti sunaručiteljem i skladba je praizvedena u Beču, zatim je izvedena u Varšavi itd. Nikome od nas, organizatora i predstavnika suradničkih festivala, nije ključno pitanje prestiža kod koga će biti praizvedeno, nego da se realizira na najbolji način.

Slična je priča bila u slučaju Chaye Czernowin, zajedničkom (MBZ, Wien Modern i Varšavska jesen, op. ur.) narudžbom njezine skladbe Seltene Erde: alchimia communicationis, a ranije smo imali odlično djelo Pierrea Jodlowskog o matematičaru Alanu Turingu, koje je nakon našeg festivala izvedeno na nizu francuskih pozornica. Prije dvije godine imali smo koncert naslovljen We Are Here koji nije svugdje bio u cijelosti dobro primljen. Pozvali smo sve skladateljske snage koje se otvoreno povezuju, identificiraju ili pišu radove za koje tvrde da odražavaju temu LGBTQI zajednice.

Nastala su nova djela, neka od njih bila su nekom vrstom privatnog i osobnog manifesta, a zaživjela su i na drugim pozornicama. Jedna od tih skladbi je djelo koje je napisao Rafal Ryterski, a izvedena je ove godine na festivalu Maerzmusik.

Putovali ste na brojne festivale i gostovanja, odakle ste neke programe posudili, naručili i sl. Koji su vaši dojmovi sveukupno, što vam se svidjelo, koje su razmjene ostvarene i što planirate za sljedeće izdanje?

Nekoliko je zajedničkih inicijativa u suradnji s ansamblima, npr. ove godine Nadar, a sljedeće godine će Ansambl Modern gostovati uz Heinera Goebbelsa. Surađujemo i razmjenjujemo programe s drugim festivalima poput onoga u Huddersfieldu, Donaueschingenu i Gaudeamus Musikweek, a neke smo praizvedbe i umjetnice uočili i u Zagrebu na MBZ-u ili smo udružili snage u narudžbama. Koncert zatvaranja sljedećeg festivala, nadam se, bit će poljska praizvedba Trija Simona Steen-Andersena. Skladba je to koju ćemo „posuditi“ s Donaueschingena.

Možete li nam još što otkriti o programu sljedećeg izdanja?

Moja pomalo idealistička vizija je da se sve okreće i teče, ali želim biti i realističan. Trudimo se oko detalja vezanih uz sljedeće izdanje, ali nelagodno mi je otkrivati planove i imena jer ne znamo što će biti ostvarivo. U pregovorima smo s jednim odličnim dirigentom, ali ne u smislu „razvikanosti“, etosa dirigenta kao autoritativne osobe, nego dirigenta kojeg orkestri i ansambli prihvaćaju te cijene. Tražimo priznate interprete, ali i one čiju osobnost i profesionalnu kvalitetu potvrđuju suradnje s glazbenicima.

Sljedeće godine oblikujemo prilično eklektičan festival, bavimo se time kako suvremena glazba sublimira utjecaje iz različitih smjerova, uz tehnologiju i nov pristup glazbama određenih epoha.

Foto: Varšavska jesen