14
lip
Intervju

Josip Dujmović: „Novinar koji se drži svog ukusa nije novinar“

josip dujmovic, 1001 biser, rockmark

Josip Dujmović / Rockmark Zagreb

share

Josip Dujmović poznati je novinar i glazbeni publicist iz Zenice. Novinarstvom se bavi od 1976. godine, a njegova najnovija knjiga 1001 najluđi svjetski i ex-yu rock biser u izdanju glazbene knjižare Rockmark donosi 1001 podatak o svjetskim i domaćim glazbenicima koji možda niste, a vjerojatno i ne biste trebali znati.

josip dujmovic, rockmark

1001 najluđi svjetski i ex-yu rock biser / Rockmark Zagreb

Opsežna kompilacija 1001 najluđi svjetski i ex-yu rock biser u svojih 19 poglavlja predstavlja sukus Dujmovićeva kolekcionarskog djelovanja te nas kroz niz zanimljivosti uvodi u svojevrsni podžanr glazbene memorabilije, u kojem najveću vrijednost imaju bizarni, zaboravljeni i neispisani novinski naslovi, prikupljeni iz svih vrsta medija i objedinjeni u knjizi.

Antologija je to neprilagođenih karaktera, neobičnih rekorda, nesnimljenih sinopsisa, neprežaljenih nesreća i zaboravljenih uspjeha koju nam donosi urednik, čija je ruka vidljiva tek u izboru informacija koje nam želi predstaviti. Pritom tekst nema karakter leksikona i niti ne pokušava usmjeriti vašu pažnju na ono što tražite. Štoviše, čini se da mu je namjera iznenaditi vas svojom nasumičnošću, mjestimičnom opskurnošću i fantastičnim slučajnostima te vas u konačnici zabaviti ili vam olakšati sastavljanje pitanja za idući glazbeni kviz.

U razgovoru s autorom otkrivamo motive za pisanje takve knjige, ali i nešto o poglavljima i natuknicama iz knjige.

Možemo li za početak dobiti grubu procjenu koliko je godina prošlo od oblikovanja prve do posljednje natuknice u knjizi 1001 Rock biser?

Zvuči strašno: 17 godina. Ali, slika je malo drugačija uz napomenu da sam tada sasvim spontano zabilježio neke luckaste pričice bez ikakve ideje šta bih s njima i u naviku mi je ušlo da zapisujem svaku na koju naletim i čuvam ih u nekom folderu. To je poput onoga da imate skupljače ploča ili znački, a ja sam postao skupljač čudnih priča u rocku. Tek kada sam poslije puno godina primijetio da ih imam nekoliko stotina, sinula je ideja da bi one mogle biti zgodna knjiga, pogotovo jer takvih kod nas nema. U stvari, mislim da ih nema ni u svijetu ili bar ja za njih ne znam. Postoji Guinnessova univerzalna knjiga rekorda svih vrsta, imate Rankerove liste o svemu i svačemu, ali ja nisam naišao na knjigu poput 1000 najluđi biser, koja je tematski posložena u poglavlja o čudima, sa anegdotama, o cenzurama, o glazbi na sudu, sastancima sa sudbinom i tako dalje.

U nekom trenutku sama se od sebe nametnula zamisao da svako poglavlje dobije i istovjetne epizode s ex-Yu scene. Tek to knjizi daje poseban šarm, pa i vrijednost, jer ovdašnja scena nije bila tretirana na ovakav luckast, zabavan, a pomalo i na edukativan način. Edukativno ćete naći, recimo, u vrlo opširnom poglavlju “Bili su prvi“.

1001 najluđi svjetski i ex-yu rock biser

Koje događaje iz djetinjstva i mladosti možete nazvati ključnima za rađanje Vaše glazbene opsesije? Recite nam više o onome što je prethodilo Vašem glazbeno-novinarskom angažmanu.

Presudna je bila prva singlica koju sam kupio, “Nona” grupe YU, pa njihove naredne male ploče, a onda famozni maxi singl “Plima“. Imate tri ili četiri singlice i skromni gramofon Iskra, čiji su poklopci bili i zvučnici, pa ih slušate po deset puta uzastopno. Šta je to nego uvod u opsesiju (smijeh). Onda je slijedio prvi LP koji sam dobio iz Londona, “In Hearing Of'” Atomic Roostera i vrlo brzo potom kultni “Deep Purple in Rock”.

U Zenici je kasnih ’60-ih i u ’70-im bilo jedno neveliko, ali vatreno pleme hipija i rokera, neki su imali izvore u Hamburgu otkud su stizale ploče, tako da smo bili sigurno među avangardnijim gradovima u zemlji, jer nismo bili usmjereni samo na najpopularnija imena, nego se zbog tog Hamburga istraživalo i među prvima smo saznali za kraut rock, slušali neki Edgar Broughton Band ili Colloseum i Rare Earth. To je, eto, bilo moje odrastanje.

A glazbeno novinarstvo, posebno na radiju? Kad mi je stigao “In Rock” i kad sam ga preslušao dvadeset puta uzastopno sluđen od euforije stavio sam zvučnike u prozore i s četvrtog kata svoje zgrade puštao susjedima “Child in Time” i ostale pjesme pojačano do daske. Doduše, trajalo je samo jedno popodne, jer je mater odlučno rekla da će baciti gramofon u smeće budu li se još jednom susjedi požalili. To je, dakle, moja prva radijska emisija (smijeh).

Ni one kasnije, profesionalne u programu Radio Zenice nisu zaostajale – uspjeli smo sa sadržajem glazbe bitno povećati pleme rokera i odgajati publiku, zbog čega je Zenica u ’80-ima („Jer osamdesete su bile godine kad smo stalno svirali i svake noći smo do zore lupali“) dobila epitet rokerskog grada.

Malo je poznato, jer ko zna zbog čega nije zabilježeno u domaćim glazbenim enciklopedijama, da je Radio Zenica od 1979. do kraja ’80-ih organizirala jedini stadionski godišnji open-air rock festival. Ogromna je to bila stvar u državi, mnogi su bendovi tu nastupili već poslije prvog albuma (Đavoli, Galija, Zabranjeno pušenje), a neki čak i prije.

Razočaran sam da nigdje nećete naći da je Riblja čorba u ljeto 1979. imala prvi veliki koncert pred 8000 ljudi na zeničkom stadionu, svirajući stvari sa svog debija koji je objavljen par mjeseci kasnije, pa je promocija te ploče u rujnu u Beogradu krivo zapisana kao velika koncertna premijera. Zašto? Zato što smo mi bili provincija, koja se nije mogla nositi s metropolama, kao što je to uspjelo Rijeci ili Splitu.

Knjiga se čini kao izvrstan priručnik za sastavljače kvizaških pitanja? Jeste li i sami kvizaš?

Pasivni, ali strastveni. Obožavam gledati kvizove i sebe testirati. Bo’me sam jednom iz svoje fotelje „osvojio“ pola milijuna kuna (smijeh). Da, i meni je palo na pamet da bi sastavljači pitanja za Potjeru i Tko želi biti milijunaš u knjizi 1001 najluđi biser svjetskog i ex-yu rocka mogli naći i pitanja za milijun kuna.

Ona je ujedno svojevrsna kompilacija trenutaka i podataka? Što mislite o kompilacijama općenito, bilo književnim, novinarskim ili glazbenim? Koje je njihovo mjesto u povijesti?

Vrlo povoljno mišljenje imam o njima i smatram da imaju važno mjesto u povijesti. Zašto ja moram kupiti cijeli album britanske rock grupe Stretch da bih čuo za mene fantastičnu “Why Did You Do It” kad na tom albumu i u cijelom svom opusu oni nemaju ni jednu zanimljivu pjesmu? To je jedna strana, a druga je da mislim kako kompilacije često budu uvod ili povod da se neki slušatelj „zakači“ za neku fazu ili za neki bend, pa počne istraživati na temelju te jedne uspješne teme na kompilaciji.

Knjiga ima devetnaest poglavlja, a većina ih je podijeljena na epizode iz svjetske i one iz domaće, odnosno ex-Yu glazbene povijesti. Potonja izostaje samo u poglavljima o tzv. Klubu 27 i Grammyjima. Pritom su podaci koji se tiču bendova s područja bivše države ili SSSR-a često opskurniji, a samim time i zanimljiviji od onih o svjetski poznatim facama. Naime, bizarnosti o njima oni, koji poput Dujmovića čitaju i upijaju takve, uglavnom beskorisne informacije, vjerojatno već znaju.

Jeste li u strahu od kritičara koji će provjeravati jesu li natuknice točne?
O, ne, nikako! Da je u pitanju udžbenik za školu ili glazbena enciklopedija, svaka primjedba da sam pogriješio godinu ili neki drugi podatak bila bi na mjestu. Greške jesu moguće, jer ja nisam genij koji sve zna. Za ilustraciju – u pričama o najstarijim još aktivnim našim glazbenicima, ja sam za šampiona proglasio Jimmyja Stanića sa 70-godišnjom karijerom, a onda mi se javio dragi Siniša Škarica s podatkom da je Bruno Petrali skupio 72 godine staža. Moj grijeh, ja za Petralija nisam čuo. Ili, nabrajam bračne partnere na sceni. Bože, možda sam nekog izostavio! Ali, šta s tim? I tako dalje, i tako dalje.

Uglavnom, suština je da nema izmišljenih, iskonstruiranih priča, da sam ih, kad god je bilo moguće, provjeravao u dostupnim izvorima.

Imaju li mitovi o glazbenicima u svijetu provjere točnosti informacija i lažnih vijesti i dalje značajnu ulogu?
Veliku, nažalost. Prvenstveno zbog toga što se razvojem interneta i rađanjem društvenih medija fokus javnosti drastično promijenio. Fake news je masama zabavniji. Šta je starije, kokoš ili jaje? Je li to strast publike koja žudi za time, jesu li mediji koji su otkrili da imaju više klikova i reklama zbog toga, ili pak sami akteri koji u ovom galopu informacija brzo padaju u zaborav ako ne ponude nešto novo i atraktivno? Ili sve pomalo? Time se opet vraćamo na prethodnu temu.

Ni u jednom trenutku zamisao o „biserima“ nije bila utemeljena na takvom principu pretjerivanja zbog pretjerivanja i privlačenja pažnje. Dovoljno je istinitih priča koje su i zabavne, i čudne, i šokantne da bi im se još dodavale fake priče. E, sad, je li se Rolling Stoneu potkrala neka takva, pa i ja nasjeo uvrštavajući je u knjigu, s tim fakat ne mogu ništa.

Jeste li znali da je prvu bistu na grobu Jima Morrisona napravio hrvatski kipar Mladen Mikulin 1981. godine? Znate li u kojim je okolnostima umro Wayne Mills? Tko je Jasminu Stavrosu osmislio umjetničko ime i zašto? Koja je količina decibela zakonita u vašem gradu? Kako je Madonna potaknula mlade Amerikance da izađu na izbore? Zbog čega je Igor Vidmar bio u zatvoru? Koji je hrvatski gitarist svirao s Hendrixom? To su samo neka od pitanja na koje odgovara knjiga 1001 rock biser.

Što je za vas bizarnost? Moram priznati da mi nisu sve priče iz poglavlja “Završili na bizaran način” toliko bizarne pa me zanima kakvi su Vam bili kriteriji.
Stvar percepcije, a ne kriterija. Nikada „smiješno“ ne mora biti svima smiješno. Tako je i s bizarnim. Dakle, moguće je da ste u pravu i na temelju kriterija, ali kad imate tisuću priča, lako se dogodi trenutak da neku smjestite u jedno poglavlje, a primjerenije bi bilo drugo i to sami kasnije primijetite. Ali, koga briga?

Mislim na čitatelje i na to da sam uvjeren kako će ih cijelo štivo zabaviti. Zapravo, rekao bih da će ih relaksirati u ovo hudo doba u kojem smo mjesecima bili davljeni pandemijom i svim kontradiktornim stavovima (bez kriterija (smijeh), a da ne idem dalje. Ja vjerujem da je ova knjiga namijenjena svima koji u sebi još mogu naći malo djetinjeg i na trenutak se skloniti od tmurnih tema.

S tim u vezi, u knjizi nema previše bizarnih zanimljivosti vezanih uz manje, nezavisne izvođače. U kakvom su odnosu slava i bizarnosti? Možete li izdvojiti primjer osobe iz svijeta glazbe koja je primjer suprotnog, nekoga tko je vrlo slavan, ali čija biografija nema bizarnih trenutaka? Ili možda čak nekoga tko nije slavan, ali čija je biografija ispunjena takvima?

Vidite, opet se vraćamo na kriterije. Knjigu nisam slagao prema unaprijed određenim kriterijima, a posebno ne prema većoj ili manjoj slavi aktera u pričama. Tražili ste primjere. Johnny Cash je vrlo slavan, a nema stalnih bizarnih trenutaka. No, u knjizi je zbog jedne lijepe i nježne priče. Bez obzira na pridjev „najluđi“, ne treba upadati u zamku da su sve priče bizarne, čudne, otkačene. Priča o Janis Joplin koja je poslije 42 godine otkrila i obilježila grob Bessie Smith može naizgled biti bizarna, ali je divna i topla.

josip dujmovic, rockmark

1001 najluđi svjetski i ex-yu rock biser / Rockmark Zagreb

U tekstu povremeno spominjete film i književnost, iako nisu uvijek usko vezani uz temu. Što mislite koja je natuknica ujedno i najbolja ideja za film ili knjigu, naravno, iz područja fikcije?
Eto, ta o Janis i koja nije fikcija. To što su povremeno uletjele teme iz filma i književnosti rezultat je toga da jednostavno nisam odolio ne ubaciti nešto vrlo zanimljivo, budući da nikada neću uraditi knjigu najluđih bisera iz tih oblasti.

Mi bismo izdvojili natuknicu naslovljenu “Glazbena želja za pljačkaša“ o njujorškom radijskom DJ-u Scottu Muniju koji je sedamdesetih uživo na radiju razgovarao sa slušateljem ne znajući da se radi o pljačkašu banke koji u tom trenutku drži taoce. Uključili ste i neke zanimljive priče s Eurosonga, ali jedna mi je posebno nedostajala, a to je ona o tome kako se III. Jugoslavija, odnosno država Srbija i Crna Gora raspala zbog onog iz 2005. Znate li tu priču?

Sad znam (smijeh). Priča je zanimljiva, ali je malo preuveličano da se zbog inata u glasanju srbijanskog i crnogorskog žirija za zajedničku pjesmu raspala država. Već sam vam rekao, niti sam genije, niti imam kompjuter u glavi. Nema ga ni jedan sastavljač sličnih zbirki. Nečega se jednostavno ne sjetite.

josip dujmovic, rockmark

1001 najluđi svjetski i ex-yu rock biser / Rockmark Zagreb

Tko su vam najdraži glazbeni novinari? Što čini glazbenog novinara relevantnim, njegovo znanje, ukus ili pak njegov stil pisanja?

Imam sebi vrlo drage glazbene novinare koje osobito poštujem ne samo po onome što znaju, nego još više po načinu kako to prezentiraju. Učiti se može vrlo jednostavno, ali stil se gradi polako i neki ga nikada ne uspiju izgraditi. Ne bih o imenima, ali da se ograničim na Hrvatsku – imate sreću da je bar pet glazbenih novinara s toliko duha i duše da je milina čitati njihove tekstove. Imaju stav i ne podređuju se nikome. Onda možete naslutiti moj odgovor. Njemu bih dodao da novinar koji se drži svog ukusa nije novinar.

Moglo bi Vas zanimati