J.R. August: „Ovim sam se albumom odlučio staviti u poziciju gdje će me se napadati”
J.R. August izlazi iz zimskog sna: nakon debitiranja na sceni nevjerojatno uspješnim prvijencom Dangerous Waters, zabočki kantautor predstavlja njegova nasljednika Still Waters u kontroverznoj maniri. Nakon pandemske hibernacije, s početkom prve postpandemske Korizme J.R. objavljuje najavnu pjesmu i videospot “Dealing WIth The Pain” temeljene na parafrazi Kristove pasije. Veliki je četvrtak odabrao za nastavak priče novog autorskog albuma pjesmom “I Forgive Her” koji će, i sam je svjestan, pokrenuti polemike među publikom i kritikom.
Nikolu Vranića čije je umjetničko ime sačinjeno od imena John (prema stricu Ivanu), Raven (gavran iz istoimene narativne poeme E.A. Poea) i August (djed) posjeli smo na razgovor o novoj epohi djelovanja. Na dnevnom redu razgovora s hvaljenim kantautorom morali smo staviti pitanje duhovnosti, poistovjećivanja s religijskom glazbom, pasije, uskrsnuća i autorstva koje snažno usmjerava i njegova formalna struka. Prije negoli s vama podijelimo dojmove o albumu, imali smo ga prilike preslušati i proučiti njegove tekstove objedinjene jednim od najljepših psalama Starog zavjeta.
Čitajući tekstove pjesama albuma Still Waters, lako se povesti za impresijom o tome da se radi o albumu duhovne ili religijske glazbe zbog očitih judeokrščanskih motiva, no to bi bila pogrešna procjena. Vranić kao autor potvrđuje misao i govori kako je „Still Waters vrlo kompleksan album. To tek sad uviđam, nakon što sam se kao autor odmaknuo od njega na godinu dana, a onda mu se kao slušatelj vratio da ga doživim i u toj ulozi. Bilo bi glupo od mene govoriti slušateljima o čemu je album i što predstavlja jer na to pitanje u biti nema odgovora, barem ne onog točnog! Svatko doživljava ono što čuje i vidi na način na koji je to sposoban ili želi u tom trenutku. Ja ga kao slušatelj doživljavam drugačije nego kao autor, a to vjerojatno ima veze s tim odmakom od godinu dana.”
Ipak, slušatelji pjesama i gledatelji pratećih videospotova prvoloptaški bi mogli poistovijetiti estetiku djela s namjerom da se prikaže kao interpretacija Kristove pasije, što to nije. Mladi autor tako nastavlja govoreći da „kao autor u procesu stvaranja albuma vrlo sam brzo shvatio kamo želim ići što se glazbe tiče, a onda su vizuali povukli album u drugu stranu. Na kraju sve stopilo u cjelinu koja je meni najbitnija – konceptualni album. Okarakterizirati ovaj album kao album razgranate judeokršćanske simbolike ima smisla! Okarakterizirati ga kao album religijske glazbe nema smisla, jer on to nije”, izričito ističe J.R. „No, na kraju, ništa od toga niti nije bitno, jer, svatko tko mu odluči dati šansu doživjet će ga na svoj način, a u tome i je poanta umjetnosti. Oni koji mu odluče dati šansu i zaroniti dublje u sve što sam kao autor u njega “stavio”, sigurno će otkriti nešto novo.”
Koliko god bili oprezni na terenu religije, vjere i duhovnosti, treba biti jasan i s autorskim namjerama o poistovjećivanju s njima, odnosno religijskom glazbom. Pitao sam svog, nemalo estetski provokativnog sugovornika, želi li da se na njega gleda kroz prizmu religije ili pak samo koristi religijske arhetipove u progovaranju o vlastitim iskustvima? Na to mi ističe kako ne želi biti „poistovjećivan s religijskom glazbom jer ju niti ne stvaram. Ja stvaram duhovnu glazbu, kao i svi oni kojima je poziv stvarati glazbu. Ako te glazba ne produhovi, ne stavi u poziciju gdje nadiđeš svoje postojanje i vidiš svijet oko sebe drugim očima, onda to niti nije glazba.”
August nastavlja, „Što se tiče arhetipova, dosta ljudi se već uvrijedilo ovim prvim singlom kojim sam najavio album, ‘Dealing With The Pain’, što puno govori o svijetu u kojem živimo. Što je najčudnije, ja sam tijekom svoje karijere primao samo riječi hvale i praktički nikad nisam bio napadan zbog onoga što radim.”
Zanimljivo, ističe kako mu hvala nije pričinjavala ugodu u autorskom i umjetničkom komuniciranju sa svijetom pa se „upravo zbog toga s ovim album odlučio staviti u poziciju gdje će me se napadati, i to ne samo s jedne, već s obje strane. I točno to se i dogodilo! Ljudi su preslušali prvu pjesmu i sviđa im se, a o spotu su mišljenju podijeljena, ali većinom negativna. Napadaju me i oni koji vjeruju, a misle da ismijavam svoju vjeru, ali i oni koji ne vjeruju i nije im jasno zašto im serviram ono što ne žele gledati. S drugim spotom će najvjerojatnije biti ista stvar jer je to nastavak priče koju sam htio ispričati. Što zbog svega čovjek može zaključiti? To, da bez obzira na to što radiš, i bez obzira na to što su ti namjere dobre i čiste, i dalje će te ljudi kritizirati da bi njima bilo lakše. To je definitivno i jedan od glavnih koncepata albuma, slijediti svoj put pod svaku cijenu, što je jako teško u 2022. godini.”
Autora nesumnjivo čeka izazovno razdoblje po pitanju reakcija na estetiku i simboliku novih videospotova u kontekstu kršćanskih referenci. No sam odmak od nje učinio je i na privatnoj razini rezanjem duge kose netom nakon snimanja najavnih videospotova gdje je portretiran u parafrazi Kristove posljednje večere, Kalvarije i pribijanja na križ. Kritike o eksploataciji jedne od najčešće pričanih priča ne brinu ga u odnosu na razumijevanje same namjere albuma.
Album Still Waters nazvan je prema blagoslovima Kralja Davida, odnosno njegovim psalmima posvećenim Kristu. Prema interpretacijama hrvatskog prijevoda „tihane vode”, ta je tihana voda višeznačna: ona je more (kao voda stajaćica), poplava ili čak posuda ispunjena vodom do vrha.
„Ne mogu vjerovati kako si ovo povezao! Svaka čast! Eto, o tome ti pričam!”, iznenađeno mi odgovara pletući prstima dugu bradu za koju je zamijenio prepoznatljivu dugu kosu. „Svatko od nas dok uživa u nekakvom umjetničkom djelu objašnjava si ono što čuje, vidi ili osjeća alatima koje posjeduje i informacijama koje prikupio tijekom života i stavio ih u svoju ‘kutiju’. Čim je ‘kutija’ veća, raznolikije su i informacije koje može koristiti da bi si nešto objasnio! No, to se odnosi samo na ono što se da objasniti, u mom slučaju tekst i vizualni sadržaj. Glazba je ono što je neobjašnjivo i ono što je sveto.”
U tom je kontekstu koncept uglazbljene pasije jednog patnika i žrtve vlastitih demona i neostvarene ljubavi. Glazbena muka u javnost izlazi vrlo promišljeno na Veliki tjedan u vrijeme Uskrsa i otvoreno kaže, „nakon što sam sve završio krajem ljeta prošle godine, odlučio sam da bi imalo smisla povezati izlazak prvog singla s početkom korizme, izlazak drugog singla s Velikim četvrtkom, a album objaviti na Veliki petak. Mislim, nitko drugi to nije napravio, a prilika je bila tu.”
Time se dodatno osnažuje element patosa, ali i nagovješćuje svojevrsno uskrsnuće. Je li onda glazba ta koja mu omogućuje pjesničku smrt, katarzu i naposljetku uskrs? Nikola me iznenađuje svojim sljedećim odgovorom kako album nije o njemu: „Ja sam autor pa gotovo uvijek pišem u prvom licu, ali na ovom albumu gotovo da i nema mojih iskustava. To su iskustva drugih ljudi, onih koje poznajem ili ne poznajem, ali i svijeta kao osobe. Govorio si o Still Waters i prijevodu iz psalma 23:2 ‘tihanim vodama’, “posudi do vrha napunjenoj vodom” i to je istina, čini mi se.”
Što pod tim misli, nažalost, nije najpozitivnije, ali jest realistično jer smo kao „čovječanstvo došli do trenutka prelijevanja. No isto tako osjećam da još uvijek nije prekasno, da se još uvijek možemo promijeniti, ali moramo zajedno krenuti putem ljubavi, razumijevanja, opraštanja i duhovne obnove. Moramo se okrenuti i tražiti rješenja na drugim mjestima, a jedno od njih je glazba!”
Bol je univerzalna tema i vrelo kreativnosti kakvo se stalno reciklira kroz kreativne pojedince, a ideja pasije kao duševnog stradavanja pronosi album. Autor za ovu težnju sugerira da „kada doživljavaš emocionalnu bol, pogotovo duboku, kao da se podiže zastor između dva svijeta. Taj drugi svijet je onaj neobjašnjivi i nevidljivi, a neki od nas povremeno imaju priliku stupiti u njega i napraviti nešto što je vrijedno. Mislim da čovjek koji osjeća duboku emocionalnu bol do neke razine izgubi ego pa mu je tada prirodnije izraziti se u obliku umjetničkog djela. Ne znam…”
Kada govori o boli, Nikola polazi iz osobnog iskustva i zna kako „nitko ne želi patiti, pogotovo na onoj dubokoj razini! To je strašno! Doživio sam to, i da mogu potpisati, potpisao bih da se više tako nikada u životu ne osjećam. Ali, bez boli je nemoguće živjeti na ovom svijetu. Zato želim ponovno ponoviti da ovaj album nije nastao kao produkt moje emocionalne boli već zbog empatije koju osjećam, zbog vibracija koje osjećam, zbog situacija u kojima smo se našli kao pojedinci i kao ljudska rasa.”
Kada se publici ne predstavlja aliasom J.R. August, Nikola Vranić upogonjuje drugi alias, a to je onaj profesora engleskog jezika u osnovnoj školi Antuna Mihanovića u Klanjcu. Njegov se profesionalni izričaj opet temelji na analizi, sintezi i interpretaciji svijeta oko nas kojeg poimamo – jezikom. Iako naoko suprostavljeni svjetovi, J.R. August i profesorsko zvanje podupiru se na mnogim razinama, a utjecaj formalne struke vidimo i u samom autorstvu.
Njegov jezik nije i njegov materinji nego suvremena lingua franca čije će odabrane misli razumjeti cijeli svijet. No jezik mu je posebna alatka kojom se koristi i kod svog stihoklepstva: iskustvo rada s djecom i u prosvjeti diše porama Still Watersa. U njima se skrivaju jezične igrice dok prožimaju njegove stihove i pri oblikovanju metra i rime, u strukturnom smislu, a sugeriraju sarkazam i ironiju u semantičkom smislu. Najviše to čujemo u stihovima poput ‘Simon says ‘Never look inside’ – pomalo ciničnoj metaigrici o introspekciji i izvanjskom utjecaju.
Kada se radi o spoju struke i poziva, gospodin Kolovoz kaže da on „ovisi o trenutnoj inspiraciji, ali mi struka puno pomaže u pisanju tekstova, to je sigurno! Moram nadodati da je dio ovog albuma inspiriran i djecom i tinejdžerima kojima predajem u školi, koji imaju teške zadnje dvije godine iza sebe, a niti stil života u vremenu u kojem živimo im ne ide na ruku…”
Na tragu jezičnog izraza, njegova je estetika vrlo univerzalna, neki bi čak rekli i pomalo kalkulirana utoliko što se služi motivima i elementima najveće religije, glazbeno komuniciraš klavirom/klavijaturama kao instrumentom. On ponajbolje iznosi emociju i tradicionalno je vezan za poetizaciju teških tema i emocija. Drugim riječima, djelo mu je namjerno lišeno geografskih i regionalnih jezičnih okvira. Očekujemo tako čuti aspiracije o proboju na europsko i svjetsko tržište, za što tvrdi da je „želja je oduvijek bila tu, a taman kad smo trebali krenuti u realizaciju prvih koncerata po Europi, dogodila se pandemija. Vjerujem da će se moja prva europska turneja dogoditi kad za to bude vrijeme.”
Kao jedan od najcijenjenijih predstavnika nove generacije hrvatskih glazbenika najbanalnije okarakterizirnihi frazom „svjetski, a naše”, što zbog anglofonog izričaja, što kantautorskog poriva koji se manifestira u cjelovito i samodostatno glazbeno djelo i iskustvo. Pitao sam Nikolu što misli da je njegovoj generaciji omogućilo da označi neki novi smjer u hrvatskoj glazbenoj produkciji?
„Vrijeme u kojem živimo! Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane. U zadnjih deset godina cijeli svijet se okrenuo naglavačke. Samim tim i glazbena industrija. Danas svi možemo stvarati i dijeliti to s drugima, ali je nažalost situacija takva da oni koji rade nešto posebno imaju strah od osude, a oni kojima je ego velik rade jednodimenzionalnu muziku. Moja generacija je isplivala jer smo nekakva prijelazna generacija, znamo za svijet prije interneta. Znamo da ako nešto želiš raditi kvalitetno da u to trebaš uložiti vrijeme i trud. Na sreću ne možeš utjecati, ali se možeš moliti da je imaš.”