Juraj-Marko Žerovnik: „Izvođači mojih skladbi najdragocjeniji su suradnici, a njihov entuzijazam važan mi je kao i sama skladba”

Juraj-Marko Žerovnik (1993.) riječki je skladatelj mlađe generacije. Atribut riječki pritom ne nosi previše značenja. U rodnom ga gradu, naime, publika češće susreće i prepoznaje kao pijanista. Dotle se njegova skladateljska karijera odvija između Zagreba i Ljubljane, odnosno u glazbeničkim krugovima tih dvaju gradova, onima u kojima je i učio kompoziciju, šireći se tako prema inozemnim izvedbama. Osim toga, pedagoškim se radom kao skladatelj bavi na Sveučilištu u Puli, gdje na Muzičkoj akademiji od 2020. djeluje na mjestu asistenta teorijskih predmeta.

Kao mladi skladatelj u svibnju ove godine postao je prvi dobitnik Nagrade Milko Kelemen Hrvatskog društva skladatelja i Muzičkog biennala Zagreb. Zahvaljujući tome, njegova skladateljska osobnost zadobiva više medijske pažnje, primjer čega je i intervju koji donosimo u produžetku. A činjenica da se s 31 godinu svrstava među mlade skladatelje, govori o opsegu iskustava kojima se danas skladatelj običava snabdjeti ne bi li uopće stekao (ili, možda bolje reći – zadržao) taj status.

Onaj tko pak poznaje Juraj-Marka zna da unatoč tome što tek nastaje interes za njegov rad – interes koji su mogli potaknuti recentniji uspjesi poput skladanja opere ili izvedbe novih djela na različitim kontinentima – ili što njegovi recentni pothvati izgledaju kao početak jedne karijere, zna da su oni rezultat dugotrajne, kontinuirane želje za učenjem i novim postignućima, neprestane zaigranosti nad zvukom instrumenata, kao i discipline i odgovornosti prema dječačkim snovima. U razgovoru donosimo njegova razmišljanja o vlastitu skladateljskom putu, o potrebi za usavršavanjem, kao i detalje o budućim planovima.

Filip Kovačević/Glazba.hr

Nedavno si završio svoj put skladatelja studenta, a sada redovito primaš narudžbe, čak i nagrade. Čini mi se da kao da je to neka pozicija između: kako ti, sa svojih tridesetak godina, osjećaš fazu u kojoj se sada nalaziš?

Da, iskreno, ova mi se čini kao prva godina u pravom profesionalnom životu, u divljini, bez pomoći institucionalnih okvira, štaka koje dobiješ unutar neke obrazovne institucije. Na neki način je jako zabavno i ispunjavajuće kad nešto sâm postignem, kad ugovorim projekt, sklapam profesionalne suradnje. Sad mogu reći da sam stvarno nešto sam napravio. Opet, s druge strane zastrašujuća je ta spoznaja da, ako stalno nisi u tijeku, online, onda je gotovo, nema više nikoga tko će te tjerati na rad.

Vidiš li sada nekakav odmak i u samim djelima koje pišeš?

Da, jer sam tada više pisao skladbe koje bih nazvao didaktičkima. Premda su te skladbe isto završile na podiju, bile su zamišljene kao vježba. Sada takve studije s karakterom učenja ostanu doma. A nove skladbe, rekao bih, razlikuju se od starijih po svemu: koristim druge postupke, četvrttonove i kompleksne ritamske razrade, zatim forma je fluidnija i izoštrenija, i naravno razlikuje se u instrumentaciji, orkestraciji. Smatram da zbog toga novije skladbe ostavljaju dojam koherentnije i usmjerenije cjeline koja jasnije izražava svoj smisao. Skladba Memento za gudački kvartet iz 2021. bila bi prijelazna skladba u tom smislu.

Mnogo puta se dogodi da mi je teško, neugodno slušati snimke starijih skladbi jer točno mogu nazrijeti ideju koju sam želio razviti, a nisam znao kako. Ali utoliko me više obraduje kad čujem neki uspjeli trenutak u staroj skladbi koji se spontano tamo našao. Neke stare skladbe, Pet komada za klavir, Pastoralu za ansambl flauta, i Privid, odnosno u prijevodu Hallucination, čak smatram dovoljno uspjelima i prema današnjim standardima, i ne bih se protivio ponovnoj izvedbi.

Kakav je onda sada tvoj odnos spram, kako kažeš, didaktičkih skladbi? Znamo za praksu odricanja od ranijih radova kod nekih skladatelja.

Pa, ne bih se odrekao nijedne svoje skladbe. Znam da neki doživljavaju ispunjenje ako spaljuju svoje stare skladbe, naprave od toga nekakav event gdje nalože sve… na kup i onda spale… Ja to definitivno neću napraviti. Te skladbe, čak i one koje smatram lošima, puno mi više koriste kad ih imam i gledam, podsjećaju me na nešto što sam nekad napravio. Možda je to mazohistički pristup s moje strane, ali te skladbe isto nešto vrijede, možda ne umjetnički, ali vrijede meni kao nešto dobro. Kao svjedočanstvo osobnog napretka, možda kao fotografije prije i nakon odlaska u teretanu.

Naveo si Memento za gudački kvartet kao nekovrsnu prijelomnu skladbu. Koje skladbe sada smatraš reprezentativnima za svoj skladateljski habitus?

Među najreprezentativnije skladbe uvrstio bih svakako svoju operu Pred vratima zakona. Osim toga, orkestralne skladbe Start Up i Fimbulvetr definitivno su vrlo efektne, a toliko različite. Na kraju, između komornih ističu se već spomenuti Memento, Circles – što je moja prva suradnja s Cantus ansamblom – i Delirium profanum, pjesma za bariton i komorni sastav na slovenskom jeziku.

Sada djeluješ i stvaraš prvenstveno kao skladatelj: osim što skladaš, predaješ dakle teorijske predmete na Muzičkoj akademiji u Puli. Ipak, ti si i pijanist. Možeš li reći kojim si putem došao do toga, koji su trenutci, iskustva najviše utjecali na to da pođeš za skladateljskom karijerom?

Mislim da sam tako htio, tako da – da, definitivno sam prvo skladatelj iako sam diplomirao i klavir. Zapravo je moje bavljenje glazbom počelo tako da sam svirao. I dalje vježbam, nisam odustao od klavira, sviram na koncertima u raznim sastavima, duetima, imam i svoj klavirski trio. A kako je došlo do toga da mi je kompozicija primarna aktivnost…

Ako idemo od prapočetaka, još kao malo dijete bio sam fasciniran notnim tekstom, mnogo prije nego što sam ga znao čitati. Tada sam listao note i divio im se i, iskreno, ne bih znao što me tada toliko privlačilo, pretpostavljam neka nevjerojatna kompleksnost i izazov koji sam u tome vidio, nešto do čega možeš doći tek kad si jako velik, kad mnogo toga znaš.

Još kao malo dijete bio sam fasciniran notnim tekstom, mnogo prije nego što sam ga znao čitati

Kad sam prvi put došao do nekih nota Debussyja – pamtim preludij Brouillards gdje su bile nekakve šezdesetčetvrtinke koje su prelazile iz jednog u drugo crtovlje – to je bilo nešto najfenomenalnije što sam vidio u životu… Neke Debussyjeve skladbe ostale su mi i danas posebne i sad ih cijenim kao nešto genijalno. I moje note su pune vizuala, nastojim ih učiniti dijelom glazbe jer mislim da je notna slika dio interpretacije mojih skladbi. To jest, mislim da će notna slika utjecati na to kako izvođač čita glazbu. I možda se zato nisam puno upuštao u nedeterminiranu notaciju, nisam zasad sklon prepustiti toliko uzdi iz svojih ruku.

Filip Kovačević/Glazba.hr

Ova fascinacija notnim tekstom, to je ono djetinjasto, kad sam bio stvarno mali. A sada, recentnije me oduševljavaju djela koja otkrivam, djela raznih skladatelja, živućih i pokojnih. U zadnje vrijeme, to bi definitivno bila djela Thomasa Adèsa i Iannisa Xenakisa, prije toga Ligeti, a za studija u Zagrebu Messiaen i Skrjabin bili su mi uzori.

Nabrajaš velika skladateljska imena kao najveće utjecaje. No kako su te oblikovale osobe od kojih si neposredno učio, je li određena osobnost ostavila poseban trag?

Profesori kod kojih sam studirao bili su velika inspiracija, najprije Frano Parać, koji mi je postavio dosta temelja kompozicije. Kad sam došao kod njega na prvu godinu studija, nisam zapravo znao puno o skladanju, osim spontano, bez reda. Učili smo kako razraditi jednostavan motiv na mnogo načina, kako ritam rastaviti na dijelove, kako varirati, raspodijeliti, mijenjati s obzirom na tempo; sve bi to bile nekakve tehničke vježbe kompozicije.

Kasnije sam počeo imati više određene želje i potrebe kao skladatelj, a nove ideje dobio sam kad sam otišao u Karlsruhe na studentsku razmjenu, kod Markusa Hechtlea i Wolfganga Rihma. Tamo sam baš imao iskustvo osjetiti novi dah, novi način skladanja. Sudario sam se s mnoštvom pogleda, ideja i pokušaja koje su radili moji kolege studenti, koji su zatim bili inspirativni i za moje skladanje. Osim toga, Rihm je vodio kolegij zvan Colloquium, koji se sastojao isključivo od debate o glazbi. Tamo smo svi bili pozvani izložiti svoje skladbe i prepustiti ih pohvalama i kritikama svih prisutnih, uključujući i samog Rihma.

Dandanas s nostalgijom gledam na to razdoblje intenzivnog učenja i otkrivanja, i nastojim voditi slične rasprave s ljudima iz svoje okoline. Moje prvo izlaganje bilo je naravno vrlo stresno, a morao sam se još truditi izlagati na njemačkom.

Wolfgang Rihm je vodio kolegij zvan Colloquium, koji se sastojao isključivo od debate o glazbi – svi smo bili pozvani izložiti svoje skladbe i prepustiti ih pohvalama i kritikama svih prisutnih

Zadnji studij bio je u Ljubljani kod Vita Žuraja, što je bilo važno, ne samo u umjetničkom smislu otkrivanja novih glazbi, nego i u smislu menadžmenta, što mi je možda tada najviše nedostajalo: način postavljanja glazbe na koncertni podij, pronalaženja ljudi koji će je htjeti izvesti. Do tog trenutka za mene je to je bilo zavijeno nekim velom mistike.

U Karlsruheu si se dakle našao kao student na razmjeni. A u Ljubljani si upisao studij nakon što si diplomirao u Zagrebu. Možeš li opisati taj svoj drugi studij? Kako je izgledao, zašto si se uopće onamo uputio?

To je bilo potaknuto mnogim stvarima od kojih je prva bila pandemija koronavirusa. Tada je sve stalo, i ja sam isto tada, kao i svi ostali, ostao doma u svoja četiri zida. Ne želim dramatizirati previše jer mi je, iskreno, to razdoblje ostalo u nekom pozitivnom sjećanju, u tom momentu imao sam mogućnost razmisliti i definirati što mi nedostaje. Jedna od stvari je bilo komponiranje. Komponirao sam ja i dalje, ali nisam bio zadovoljan kako ja to radim, ni smjerom kojim se to odvijalo.

A kao drugo, u Ljubljani je predavao Žuraj, kojeg sam poznavao iz Karlsruhea jer sam igrom slučaja posjećivao njegov izborni kolegij. Dojmio me se način kojim on pristupa glazbi, poslu i životu općenito. Sretna je okolnost bila to što je predavao u Ljubljani, blizu Rijeke. On je skladatelj s velikom karijerom i vrlo upućen u to što je praktično izvedivo, koja je praksa onih skladatelja koji su zaposleni na tržištu. Smatram da je i to vrlo važno.

Mi smo kao umjetnici potaknuti raditi stvari – kreativne i sanjarske – i zapravo bih rekao da smo na neki način savjetovani da ne razmišljamo o praktičnim stvarima, da se time ne trebamo zamarati. I naravno, potrebno je biti sanjar, ali ne do te mjere da to postane prepreka samom izvođenju glazbe ili nalaženju glazbenika. Vito je bio je jako interesantan i to sam zapravo od njega želio naučiti – kako izgraditi svoj imidž, raditi ono što želiš, a istovremeno to praktično provesti u djelo.

Filip Kovačević/Glazba.hr

Što je bilo to interesantno o čemu je predavao Žuraj?

Tijekom studija Vito je posvetio izuzetno mnogo pažnje suradnji s glazbenicima svih profila. Više je puta iskoristio osobna poznanstva i angažirao glazbenike specijalizirane za novu glazbu, i to svjetskog glasa, a kako bi čitali, izveli i komentirali naše skladbe: Ensemble Modern, Ensemble Recherche ili harfistica Marion Ravot. Takve suradnje, ne mogu to dovoljno istaknuti, imaju bombastičan učinak na tijek studija studenta kompozicije! I vjerujem da su vezane uz samu osobnost Vita Žuraja, ali i da je to praksa na dobrom dijelu europskih muzičkih akademija.

A što se tiče tehničkog aspekta skladanja i predavanja, Žuraj koristi postupke koji su računalno potpomognuti, općenito je jako sklon elektroničkoj glazbi i digitalnim postupcima. Takvi se postupci vrlo dobro povezuju i s pedagoškim radom jer ih se može uspješno analizirati i primijeniti u nastavi.

Filip Kovačević/Glazba.hr

Dakle, nakon svih tih iskustava, kako bi sada usporedio ta dva studija, u Zagrebu i Ljubljani?

Moram najprije reći da moja dva studija izgledaju kao da su ih studirala dva različita čovjeka. Kad sam došao u Zagreb, bio je to moj prvi kontakt s kompozicijom, imao sam manje godina i mnogo manje sam znao, a u Ljubljanu sam došao praktički kao profesionalac, imao sam posao i došao sam s određenim stavom. No ono što mogu reći jest da je moj dojam da se u Ljubljani manje pažnje pridaje formalnome u pristupu obvezama. Svaki predmet ima svoj silabus, međutim čini mi se kao da je tamo – makar na onim kolegijima koje sam posjećivao – on bio samo osnova koja se poslije obogaćivala spontanim prilikama.

Moj je dojam da se u Ljubljani manje pažnje pridaje formalnome u pristupu obvezama

U Zagrebu je kurikulum bio stroži, a silabus kolegija mnogo čvršće određen, i neosoban. Fleksibilnost sadržaja ponajviše je razlikovala studij u Ljubljani od zagrebačkog, možda zato što su u Ljubljani češći projekti poput suradnji koje sam opisao. S druge strane, ipak je u Zagrebu na visokom nivou nekakva zanatska vještina koju se stekne u harmoniji, polifoniji i svim teorijskim disciplinama, te jedan opći red koji je jako važan za skladatelja.

Kako bi po tebi izgledalo savršeno obrazovanje skladatelja?

To je nešto što se ja ne bih se usudio napraviti, bilo bi dosta arogantno od mene, ali probat ću… Čini mi se da je potreban red, temelj na koji skladatelj može pasti, kao neka sigurnosna mreža na koju se može osloniti kad zakažu ostali sistemi. A nakon toga potrebno je moći sâm izgraditi vlastiti univerzum, jezik i umjetnički identitet koji će svakoga učiniti jedinstvenim. To bi se zapravo moralo raditi kroz kurikulum, koji je sve samo ne formalan, u kombinaciji koncerata, suradnji, putovanja, seminara, što je moguće u uvijek iznova drugačijem omjeru, tako da nijedan student kompozicije nema isto iskustvo kao njegov prethodnik.

Filip Kovačević/Glazba.hr

Koliko je uopće kompoziciji mjesto na institucijama poput sveučilišta?

Ne mora se nužno ona učiti na instituciji, ali institucije imaju tu prednost da su one velike organizacije koje, zahvaljujući dobrom imidžu, imaju boji pristup financijama. A to je ono što stvari čine mogućim. Živimo u takvom svijetu. Rekao bih da je uloga institucije ta da zapravo pruža financijske mogućnosti onim doista dobrim projektima. Teško je razlučiti što je dobro, a što nije, jer sve dolazi do preferencija ondje zaposlenih, ali to je ideja. Institucija ne bi smjela smetati nametanjem okvira, nego financijski i logistički pomoći takav kurikulum – personaliziran, izazovan i razvijen, a ipak s nekakvim temeljem. Temeljem koji se može svladati na prvoj ili drugoj godini.

Kakvog su profila i kakvih aspiracija studenti koji dođu na studij u Ljubljanu, postoji li tu kakva razlika spram zagrebačkih?

Ono što im je zajedničko jesu stav i želje s kojim pristupe studiju kompozicije: uglavnom ih odlikuje snažna želja za izražavanjem, istraživanjem i kreativnošću, velika doza samouvjerenosti. Ne bih rekao da se u početku razlikuju, prvenstveno jer je naše glazbeno školstvo zapravo vrlo slično. Međutim, aspiracije i ambicije koje se formiraju tijekom studija, o čemu sam pričao, mogu navesti na neki drugi smjer. Tako je to bilo u mom iskustvu, možda je sada drugačije.

Kako bi opisao mlađu generaciju skladatelja u Hrvatskoj, odnosno onu kojoj sâm pripadaš? Kako uostalom vidiš sebe među skladateljima svoje generacije u Hrvatskoj?

U ovom se momentu osjećam bliže inozemnim trendovima jer – meni je to žao uopće izgovoriti, ali – čini mi se da je puno mojih kolega sa studija zapravo odustalo od komponiranja, zadovoljilo se s nekim kompromisnim aktivnostima, možda sad više ni ne pišu nego samo aranžiraju ili su prešli na klavir ili slično… što je lijepo i pohvalno, međutim, zašto bi prolazili kroz taj težak studij samo da odustanu od svega? Generalno bih rekao da je to sudbina skladatelja u Hrvatskoj. Ako se ograniče na granice zemlje, doživjet će razočaranje. Mi smo naprosto mala sredina, kao jedan oveći grad u Europi. To je ono što si trebamo najprije dokazati, da treba pogledati i izvan Hrvatske.

Filip Kovačević/Glazba.hr

Koji su to inozemni trendovi, tebi bliski?

Inozemne trendove teško je definirati, jer zavise od profesora do profesora kompozicije. Recimo u Baselu je Johannes Kreidler, koji se bavi dosta interdisciplinarnim pristupom i konceptualnim umjetnostima i ako se s tim uspoređujem, vjerojatno bih završio u konzervativnom kampu jer ja pišem glazbu koja se izvodi na pozornici i ne uključuje druge umjetnosti. Rekao bih da se trenutno najbliže osjećam postmodernom shvaćanju glazbe i umjetnosti, prema kojem sve može biti glazba.

Mnogo dugujem svim onim tendencijama koje se bave dubinskim proučavanjem zvuka i ritma, elementarnih sastavnica. Zbog toga je moguće suptilno, fino orkestriranje i artikuliranje glazbenih ideja. U tome su mnogo napravili Helmut Lachenmann, Brian Ferneyhough, Iannis Xenakis… S druge strane, opčinjen sam novim i kreativnim načinima organizacije glazbenih sastavnica, a tome su mnogo doprinijeli spektralisti.

U tvojim djelima ne nalazimo multimediju, vizualne umjetnosti, ples. Što te je to održalo podalje od tih praksi?

Rekao bih da je razlog prvenstveno u mojoj fascinaciji instrumentalnom glazbom i što samim time ispunjavam velik dio svojih umjetničkih težnji. Što ne znači da želim udaljiti druge umjetnosti od svoje glazbe, a dio tog iskustva sam stekao i pišući svoju operu Pred vratima zakona. Vrlo sam otvoren svim potencijalnim projektima koji uključuju ples ili koju drugu vizualnu umjetnost!

Kažeš još da trendovi ovise o učiteljima kompozicije, a i kao važne čimbenike u svom rastu spominješ učitelje. Koliko su zapravo, u tvojim očima, danas važne škole kao takve u formiranju mladih skladatelja?

Ovo što sam opisao smatram upravo školama skladanja, koje su u svoje vrijeme revolucionarne i za koje vjerujem da će preživjeti test vremena. Naravno da smatram da su izuzetno važne mladim skladateljima. Bez njih ne bi imali ništa o što bi se mogli oprijeti i prema čemu bi mogli izraziti svoj stav. Svakako, nije nužno da svaka skladateljska škola djeluje pozitivno na mladog skladatelja. Jednako je dobro da ona izazove otpor.

I sâm predaješ na Muzičkoj akademiji u Puli. Što nastojiš potaknuti kod svojih studenata? Što je za tebe važno u tom iskustvu?

U Puli predajem teorijske predmete. Sâm obožavam polifoniju pa mi je drago da radim i na tom kolegiju. No meni pomaže to da imam priliku razgovarati sa studentima i imati debate o glazbi. Uostalom, često sa studentima slušam onu glazbu koja mene trenutno zaokuplja i onda dobivam nove komentare što ponekad probudi neku moju inspiraciju.

Što se tiče njihovog rada, smatram kako je najvažnije kod studenata održati njihov entuzijazam za glazbu s kojim su došli do akademije, ali istovremeno ih potaknuti na još bolje i dublje razumijevanje proučavanjem teorijskih disciplina. Taj je zadatak često dosta zahtjevan, jer je naš plan nastave u velikoj mjeri baziran na starim postupcima: beskrajno rješavanje formalnih zadataka i ispunjavanje forme. Ako to postane samo sebi svrhom, studenti to vrlo brzo primijete te se u njih zavuče određeni cinizam, gubitak interesa. Moj je cilj izbjeći to, trudim se imati dinamičan i neočekivan nastavni proces.

Smatram kako je najvažnije kod studenata održati njihov entuzijazam za glazbu s kojim su došli do akademije, ali istovremeno ih potaknuti na još bolje i dublje razumijevanje

Budući da si klavirist, imaš li naročitu potrebu upotpuniti taj repertoar?

To je takav skup opusa da ne bih mogao reći čak ni da sve poznam. Ono što se meni čini da u zadnje vrijeme nedostaje, jer je teško, jest skladanje novih solističkih skladbi za klavir. Klavir već dugo postoji i tehnički se usavršio već prije više od sto godina. Većina tehničkih mogućnosti klavira već su poznate i iskorištene. Istraživačku fazu koju drugi instrumenti danas prolaze – klavir je završio. Ono što je meni izazov jest kako svoje umjetničke ideje na neki način apstrahirati i sažeti tako da budu zanimljive i nove na klaviru. Upravo se s time i sad bavim kad pišem klavirski koncert.

Foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Predstavlja li ti činjenica da si klavirist više poteškoća ili prednosti u tom pothvatu? I možeš li nam reći kakav je klavirski koncert koji trenutno pišeš?

Trenutno pišem Koncert za klavir i komorni orkestar koji će se izvesti na jesen. Pijanist će biti Viktor Čižić, a izvest će ga Cantus, u Zagrebu i u Vancouveru u Kanadi.

Svoje skladanje za klavir smatram sažetkom, apstrakcijom one strukture koju bih pisao za orkestar, ali što transparentnije. Obično to započne kao transparentni kostur, koji zatim poprimi nov život kao unikatno klavirska tvorevina. Glavni je izazov izrada notnog materijala iz kojeg će izvođač moći shvatiti moju želju: da klavirskim tonom stvori iluziju nečega što nije u notama, što postoji samo u imaginaciji. Činjenica da sam klavirist utječe utoliko što mogu bolje osmisliti taj klavirski slog. Sâm sam mnogo puta nastojao iz klavirske partiture izgraditi neku vrstu iluzije, kao da je to nešto više. Kao pijanistu mi to pomaže jer sada mogu pristupiti istom procesu s druge strane.

Koji su tvoji drugi planovi za bližu budućnost?

Osim Koncerta napisat ću gudački sekstet, koji će izvesti Slovenski godalni sekstet u Ljubljani u listopadu. Malo kasnije pišem opet jedan sastav za komorni orkestar koji će izvesti Serious Ensemble u Zagrebu, u studenome, tako da do kraja ove godine ima dosta posla. A za sljedeću godinu ponovno se vraćam Cantus Ansamblu jer sam primio nagradu Milko Kelemen HDS-a. Ta nagrada uključuje narudžbu nove skladbe koja će se izvesti na Muzičkom biennalu Zagreb 2025.

Što mladom skladatelju poput tebe znači takva nagrada?

Znači mi, veliku čast i priznanje za moj rad. Na taj način dobivam potvrdu da tako trebam nastaviti i dalje.

Filip Kovačević/Glazba.hr

U tekstovima o svojim skladbama opisuješ neke tematske okosnice kao izvanglazbene niti koje se provlače kroz tvoj opus. Kako pronalaziš te teme, je li svijet nepresušno vrelo inspiracije ili je to također dio posla?

Meni je to možda najintuitivniji i najspontaniji dio posla, onaj koji dođe bez previše razmišljanja. Riječ je o izvanglazbenim konceptima koji su me uvijek zaokupljali. To bi bila znanost i popularna kultura. Uvijek sam bio fasciniran prirodnim znanostima, fizikom, matematikom, kemijom, i uvijek sam se divio tim nekim prirodnim strukturama koje su naizgled izrasle ni iz čega. Jedino što mi možemo je proučiti ih i nekako numerički odrediti. Vjerujem da glazba čvrsto proizlazi iz toga, iz fizikalne osnove.

A s druge strane, kao čista suprotnost, čine mi se tekovine popularne kulture i drugih umjetnosti. Kao ljudski odgovor na to, na sve što je naizgled nasumično. Inspirira me da i ja u svojoj umjetnosti potražim pogled na svijet oko sebe. Hoću reći, fizika i glazba manifestacije su iste pojavnosti u našem univerzumu, a ono što mi se sviđa jest kontrast između njih. Dok su fizikalne pojave potpuno indiferentne spram našeg opažanja – gravitaciji, kvantnoj valnoj funkciji ili fotonima potpuno je svejedno promatra li ih netko – glazba ne postoji mimo našeg opažanja.

Fizika i glazba manifestacije su iste pojavnosti u našem univerzumu, a ono što mi se sviđa jest kontrast između njih

Koji je za tebe dosad bio najveći izazov u skladanju?

Najveći izazov definitivno je bilo pisanje opere iz jednostavnog razloga što to nikad nisam radio. Sâm sam radio svoj tekst, što je dio posla koji uopće ne spada u skladanje. Na tom dijelu imao sam najveću krivulju učenja. I zapravo provođenje cijelog tog projekta bio je isto izazov zbog svoje novosti, zbog raznolikosti stvari koje su tu prisutne, scena je nešto o čemu se treba voditi briga, naravno opsegom je djelo mnogo dulje.

Sama glazba je iskreno meni bila najdirektniji i najjednostavniji dio jednom kad sam napisao libreto. Svi odnosi među likovima bili su njime definirani i samo sam ideje trebao glazbeno pretočiti u motive, instrumentaciju ili neke druge posebnosti. Skladanje je tu za mene bilo nekako prirodno, išlo je i brže nego kad nije bilo scenske pozadine.

Tvoja opera Pred vratima zakona temelji se na istoimenoj priči Franza Kafke. Što te je navelo da posegneš za tim predloškom?

Na hrvatskom prijevodu naziv je Pred vratima zakona, a opera je višejezična: libreto je na slovenskom, talijanskom i njemačkom. Na novelu me je uputio Igor Pison, redatelj i pisac, Slovenac iz Trsta. Meni kao skladatelju Kafka je pružio inspiraciju za različite atmosfere, a one su određene time kako ja doživljavam tekst: tjeskobno, doduše s momentima nade, ali koja na kraju ostaje neostvarena. U priči se tematizira odnos nemoćnog pojedinca i sile vlasti. On pokušava ući u Zakon, ali za života to ne uspije. Na vratima stoji čuvar koji mu zabranjuje ulazak, u tipičnu, Kafkinu duhu, a nikad ne saznajemo zbog čega.

Budući da se djelo izvelo u Goriziji i tematski je trebalo biti povezano s gradom, koji je dakle podijeljen granicom, našao sam inspiraciju u razdoblju hladnog rata kada je granica bila teško prohodna, granica između dvaju sistema. Zbog toga je Kafka bio prikladan. Jer sljedeće godine Gorizia i Nova Gorica nosit će titulu Europske prijestolnice kulture i upravo će tematikom granice obilježiti cijelu godinu.

Djelo se izvelo u talijanskoj Goriziji. Kako ocjenjuješ suradnju s tamošnjim glazbenicima, organizatorima?

Surađivao sam s Piccolo Opera Festivalom, koji je inače specijaliziran za izvođenje opera na otvorenom. Dugi niz godina održavaju opere ljeti, a izvode klasike, Mozarta, Puccinija, Rossinija i Verdija, i to u komornoj izvedbi. S njihove strane vidio sam određenu uhodanost, ali primijetio sam da nisu izvodili previše suvremenu glazbu. Neki detalji bili su ipak mali problem, kao npr. dodatni instrumenti. Rekao bih da u svakoj organizaciji postoji lista prioriteta i naprosto se ponekad oni moraju malo premjestiti, što mijenja cijeli koncept i uvijek tu nastaje nekakvo trenje između raznih sudionika.

Zbog neiskustva s izvođenjem živućih skladatelja došlo je ipak do nekih razilaženja koja su na početku izazvala nekoliko burnih interakcija. Na kraju je ipak sve izglađeno i mogu reći da je projekt zaključen u pozitivnom duhu. Dirigentica i skladateljica Sara Caneva bila je fantastična. Ona je svakom zadatku pristupila izuzetno profesionalno i dobrim dijelom zahvaljujući njoj sve je prošlo kako treba. Također je djelovala i kao smirujući faktor u momentima napetosti.

Navodiš da si iz tog projekta najviše naučio. Što je to, i kako bi danas pristupio pisanju novog opernog djela?

Naučio sam mnoge trikove koje se nauči kroz praksu: recimo, koliko je vremena potrebno za izgovor određenog teksta, kako taj tekst potakne interpretaciju kod pjevača i koliko teksta dođe do percepcije publike. Isto tako sam naučio na koji način prenijeti emociju iz teksta u glazbu. Ako bih danas pisao novu operu, ponovno bih sâm radio libreto. Međutim, ipak bih zatražio konzultacije kod nekog tko ima iskustva.

Filip Kovačević/Glazba.hr

U kojoj mjeri tvoji suradnici, glazbenici za koje pišeš, utječu na tvoj proces skladanja?

Prilagođavam neke sitne aspekte skladbi u odnosu na to tko će izvoditi skladbu. Na primjer, kad je Ensemble Modern izvodio jednu moju skladbu za komorni sastav, od deset glazbenika, znao sam da je to nevjerojatna prilika da isprobam što jest i što nije tehnički moguće. Napisao sam tada sve stvari koje se prije nisam usudio jer sam se bojao ljutnje izvođača. Tad je nastao Burst, tehnički najkompleksnija moja skladba dosad. Naprosto sam tako dobio uvid u granice izvedivog budući da su to bili najvještiji izvođači suvremene glazbe.

Mislim da i karakter svojih skladbi prilagodim izvođačima, to jest instrumentima. Kad pišem za manje komorne sastave u kojima dominiraju gudači, čini mi se da gudački ton inficira moju ekspresiju pa moja gudačka glazba uvijek teži melankoličnoj strani. Takav je moj gudački kvartet i recentniji duo za dva violončela. Dok je glazba za puhače češće energična. To naravno ne vrijedi za orkestar. Orkestar doživljavam kao potpuno novo biće, nešto što je više od zbroja svojih dijelova. Isto kao što je dionica violina mnogo više od jedne violine u komornom sastavu.

Nadalje, kad imam tijesnu suradnju sa solistima, kao sad s Viktorom Čižićem, dajem mu pravo reći mi što njemu tehnički odgovara kako bih ja svoju ideju prilagodio u mjeri u kojoj je to moguće.

Tko su tvoji izvođači? Kako se oni, s obzirom na njihov glazbenički profil, nose sa zahtjevima u tvojim skladbama? Je li drugačiji stav prema skladatelju i njegovim idejama u Hrvatskoj i Sloveniji?

Većinom, izvođači s kojima sam surađivao postali su više od kolega, postali smo prijatelji.

Čini mi se da kod mojih izvođača uvijek postoji sklonost novim stvarima, ili općenito otvorenost. Jedna od recentnijih skladbi nastala je za duo baroknih violončela – narudžba Dua Musette iz Zagreba. Kad sam prvi put čuo za ideju kombinacije rane glazbe i praizvedbe na istom koncertu, i to na instrumentu s crijevnatim žicama, pomislio sam kako to nikako ne može funkcionirati. Međutim, upravo je taj koncert na kraju bio jedno od najneočekivanijih dobrih iskustava. To je također jedini koncertni program na kojem se mogu naći valjda najstariji i najmlađi riječki skladatelj: Vinko Jelić i ja.

Općenito, izvođači mojih skladbi moji su najdragocjeniji suradnici, a njihov entuzijazam podjednako mi je važan kao i sama skladba. A što se tiče slovenskih i hrvatskih izvođača, nema prevelike razlike, rekao bih, dio smo istoga kulturnog kruga. Mislim da to funkcionira na isti način.

Možeš li, za čitatelje, pojasniti svoju vezu sa Slovenijom?

Jednostavno – moja je mama iz Hrvatske, a tata iz Slovenije. Dio života proveo sam u Sloveniji i jako redovno sam gore, a sad sam i studirao. U Hrvatskoj se dulje vrijeme školujem.

Naveo si studij u Ljubljani kao možda najformativniji u svom školovanju. Što osjećaš spram toga da se u medijima o tebi piše kao o hrvatskom skladatelju, ili rjeđe kao o slovenskom?

Mogu reći da osjećam da sam doma i u Hrvatskoj i Sloveniji. Držim do svojih aktivnosti s obiju strana. I ne mogu možda baš reći da nacionalni predznak previše utječe na moj umjetnički izričaj i personu, ali ne sramim se i mislim da je to nešto što je lijepo, dapače, možda i posebno.

Filip Kovačević/Glazba.hr

U Rijeci ipak provodiš najviše vremena. Imaš li neke osjećaje prema riječkoj sceni, što kažeš na riječki glazbeni život i vidiš li tu prostor za promjene?

Vjerujem da je Rijeka s obzirom na veličinu bogata kulturnim događajima. Meni je drago to što Rijeka ima jedan izuzetan, jedinstven karakter, zbog čega uostalom i živim ovdje. No siguran sam da je u prošlosti imala više toga na raspolaganju. Danas bi možda trebalo razmisliti o popravljanju kulturne infrastrukture, vratiti koncertne prostore u svjetlo javnosti.

U osamdesetim godinama redovito su u Rijeku dolazili svjetski glazbenici najvećeg kalibra. Danas takav koncertni ciklus ima možda jedino Ljubljana, kamo privlače takva imena kao što su Martha Argerich, Daniel Barenboim ili Berlinska filharmonija. Sve je to povezano s organizacijom i financijama. Danas se u Rijeci fokus rasplinuo na sve strane. Ugasila se zapravo koncertna direkcija, više nema ljudi kojima je to posao. Sada se zapravo honorarno time bave glazbenici koji su možda profesori ili klaviristi ili nešto drugo, a u „slobodno vrijeme“ organiziraju koncerte. Osim u kazalištu, nemamo ljude kojima je profesija organizacija koncerata u punome radnom vremenu.

Koncerti danas napune dvorane u Rijeci, ali to su sportske dvorane, izgrađene zato da se u njima održavaju utakmice – naša kultura isto zavređuje takav jedan prostor

I ono što je sveti gral za sve ljubitelje glazbe u Rijeci: trebamo napraviti koncertnu dvoranu dostojnu ovog grada. Daleko od toga da nemamo lijepih prostora. No mislim da je posjećenost događaja u kazalištu dokazala da imamo publiku i za velike koncerte. Osim toga koncertna dvorana nije nužno rezervirana samo za simfonijske koncerte klasične glazbe. U drugim gradovima one drže događanja drugih žanrova, pop i rock koncerte.

Mislim da bismo trebali uzeti kao uzor srednjoeuropske gradove koji to dugo i dobro rade. Koncerti danas napune dvorane u Rijeci, ali to su sportske dvorane. One su izgrađene zato da se u njima održavaju utakmice. Naša kultura isto zavređuje takav jedan prostor.

Filip Kovačević/Glazba.hr

Ima li u Rijeci mjesta za suvremenu glazbu?

Apsolutno. U Rijeci imamo likovnu i dramsku akademiju, i s time dolazi i veliki broj ljudi koji se bavi suvremenom likovnom i dramskom umjetnošću. Zahvaljujući njihovu djelovanju riječka je publika navikla na stalno prisustvo nove i eksperimentalne umjetnosti, a glazbena umjetnost bi se savršeno uklopila u taj cijeli ekosustav.

Vidiš li možda sebe u nekoj rukovodećoj poziciji kakvog festivala, kulturne ustanove ili slično?

Imam ideje i želju nešto napraviti. Doduše, te pozicije su odgovorne, što u meni izaziva malu bojazan, ali možda bih mogao nešto s vremenom poduzeti. Kako sam već spomenuo, vidim prostor za novi festival suvremene glazbe u Rijeci i rado bih sudjelovao u kreaciji nečeg sličnog.

Možeš nam opisati svoje dosadašnje iskustvo u Rijeci.

Iznenađujuće malo skladbi ovdje se izvelo, samo dvije su se praizvele: Ištipana hartija prije osam godina i klavirski trio koji sam ove godine izveo sa svojim triom Kamov. Izvela se i moja Fantazija za gudače kojom je ravnao Zoran Juranić. Ištipana hartija moja je prva skladba za simfonijski orkestar i danas bih definitivno promijenio neke stvari.

To je studentsko djelo. Izveo ga je Riječki simfonijski orkestar pod ravnanjem Villea Matvejeffa. Solisti su bili Giorgio Surian i Dubravka Šeparović Mušović, a sudjelovao je i zbor Zajčeve Opere. Uživao sam kad sam to pisao, ali naprosto je to za mene tada bio prevelik zalogaj. Danas bih štošta napravio drugačije i volio bih imati drugu priliku za sličan projekt. Volio bih još nešto jednog dana dovesti na riječki podij. Ima i sada nekih zainteresiranih strana s kojima još razgovaram.

Kako bi želio završiti ovaj intervju?

Želio bih sve zainteresirane pozvati na praizvedbu mojega klavirskog koncerta i gudačkog seksteta, koja će se dogoditi u listopadu! I naravno, hvala Glazbi.hr na iskazanom interesu, i svim ljubiteljima glazbe želim ugodno ljeto, kao i mnoštvo lijepih trenutaka.

Filip Kovačević/Glazba.hr