Jure Brkljača: „Karakter čovjeka izađe kroz glazbu“

Mnogi ga doživljavaju samo kao pjevača, ali Jure Brkljača i piše svoje pjesme i producira ih u studiju sa svojim producentom, svira akustične i električne gitare, a za većinu svojih pjesama već zna kako će aranžmanski izgledati. Debitantski album Ostani tajna moga života objavio je prije godinu dana, a novom pjesmom „Postoji san“ najavljuje rad na novom albumu.

„Glazba mi je u krvi“

Nije teško primijetiti u tvoj glazbenom izričaju pomalo stil Olivera Dragojevića. Kaže jedna komentatorica na YouTubeu: „Jedini koji može pivati Oliverove pisme.“ Mnogo toga podsjeća na njega, od načina na koji pjevaš do pjesama koje prate estetiku kojom se vodio Oliver. To nekad zna biti prokletstvo za mladog izvođača.

Nekako sam se čak i uspio odvojiti malo od toga i izgradio svoj stil. Rekao bih da je to jedan mediteranski gen ili kako već to nazvati. Ima puno takvih pjevača u Italiji. To je jedan talijanski, mediteranski stil muzike i to su baš ti hrapavi glasovi kao ja, kao Oliver, kao Grašo. To je jedan stil pjevača. U Hrvatskoj ih ima malo, a ja bih rekao da imam sreću što imam takvu vrstu glasa. Naravno, slušao sam Olivera cijeli život pa se tu osjeti jedan utjecaj. To je uglavnom kompliment, ali ja se ne trudim nimalo biti kao on niti ga kopirati. Oliver je jedan jedini.

Mnogo je izvođača na našoj glazbenoj sceni koji se pokušavaju profilirati kao originalni izvođač koji kvalitetom i svojom priču zaslužuju pažnju publike. Koja je tvoja priča i po čemu se ti razlikuješ od svojih mlađih kolega? Kako gradiš svoj glazbeni identitet?

Ne znam točno. Volim taj mediteranski zvuk, s druge strane, imam veliku ljubav prema glazbi, osjećam glazbu, sviram gitaru od sedme godine. Glazba mi je u krvi. Mislim da sam sam po sebi poseban i drugačiji, a kad sviram, to se onda i osjeti. Dosta karakter čovjeka izađe i kroz glazba.

Jure Brkljača/Matej Grgić

Koliko okolina utječe na izgradnju tog identiteta?

Puno. Iako sam jako mlad počeo slušati glazbu jer su mi brat i otac muzičari, moram reći da u zadnje vrijeme baš jako intenzivno slušam raznu glazbu, a sve to utječe na moj izričaj. U zadnje vrijeme slušam country i Georgea Straita, Eda Sheerana, čak i Justina Biebera, a u ranijoj mladosti rock, Divlje jagode, blues…

Prije sedam godina pojavio si se u Voiceu. Bilo je to vatreno krštenje i produkcijski i medijski. Poslije si sudjelovao i na HRT-ovoj A strani. Nedostaje li ti takav šušur danas?

The Voice mi je bio prvi šok kad sam doživio nekakvu popularnost i kad su ljudi znali tko sam. Međutim, kasnije je došla A strana i izbacivao sam neke svoj pjesme, imao sam puno dobrih nastupa u Areni s Tonyjem Cetinskim i drugima. Kasnije se dogodila Dora i pjesma „Ne postojim kad nisi tu“, tako da je u jednom trenu bilo i jače od Voicea. Sada imam osjećaj da ljudi više znaju za mene, nego kad sam bio na Voiceu. Taj show nosi jedan poseban osjećaj svega jer sam bio puno mlađi i nisam znao ništa o tome, bio sam neiskusan, ali brzo sam se adaptirao. Mislim da sam The Voice davno prerastao u svakom smislu.

„U jednom trenu sam se čak i razočarao kad sam skužio da je puno naših pjesama zapravo talijanskih“

Pratila sam The Voice, ali te ne pamtim od tamo. Znam te samo kao Juru Brkljaču koji kroz Hit Records stvara neku svoju glazbu.

Meni je to draže. Naravno, zahvalan sam Voiceu, to je jedno lijepo iskustvo, ali nekako nikad nisam bio fan tih natjecanja, glazbenih showova, mada je The Voice jedna jako ozbiljna stvar. Uvijek sam htio da me ljudi znaju zbog mojih pjesama, a ne zbog nekakvih obrada.

Nekako smo se dotakli autorskog stvaralaštva pa evo da spomenemo i pjesmu „Postoji san“, koja je zapravo povod našeg razgovora. Kako stvaraš pjesme?

Uglavnom krene sviruckanje po gitari ili iz same glave. Ako imam neki dobar tekst, onda krenem pisati, ali skužio sam da najlakše pišem kad imam melodiju. Svaki dan sam na gitari, nekad po nekoliko sati, pa se na kraju u tebi stvori neka melodija od koje nastane pjesma. Ne mogu ni ja sam skužiti odakle to stvarno dolazi jer se trudim svaki dan pisati nove pjesme, ali to ne ide uvijek.

Imaš li onu sumnju kad napišeš pjesmu, da možda nije tvoja? Glazbenici su hodajući jukeboxi. Kad pokušaju stvarati nešto svoje, trebalo bi ne sličiti ničemu drugome. Tko su ljudi kojima prvima pokažeš pjesmu?

Naravno. Prije svega, ja radim s Miroslavom Rusom i Mihaelom Blumom koji znaju puno o glazbi, moji prijatelji također, a i ja sam puno znam. Nekad sliči, ali onda se trudim to promijeniti. Ne želim nikad biti plagijator. Nikad ništa nisam ukrao, a u Hrvatskoj ima dosta pjesama koje od nekud potječu… U jednom trenu sam se čak i razočarao kad sam skužio da je puno naših pjesama zapravo talijanskih.

Jure Brkljača/Matej Grgić

Koje ti je bilo najveće razočarenje?

Ne znam sad. Ne bih htio uvrijediti ljude. Nije mi problem kad je neka pjesma prepjev, a to se onda naglasi, ali ima dosta pjesama koje su kopirane. Da se nadovežem na prethodno pitanje, kako dosta slušam country, kada nešto novo naučim, pokušavam to primijeniti u svojim pjesmama. Isto je i s popom. U mojoj glazbi ima svega i kad slušaš druge albume, to je kao da čitaš knjige. Kasnije kad radiš, imaš neko znanje. Nemoguće je da u mojim aranžmanima nešto ne sliči na nešto, ali što se tiče melodije i teksta, to nisam nikad kopirao. Iskreno, ne brinem se oko toga sliči li nečemu, bitno je da se uživa u glazbi. Danas je nemoguće nešto potpuno novo izmisliti.

Moram priznati, kroz singlove na radiju sam te doživjela kao izvođača jedne vrste, a kad sam preslušavala tvoj album Ostani tajna moga života, baš su me aranžmanski neke pjesme iznenadile. Idu u nekom modernijem smjeru. Uvijek sam te doživljavala ozbiljnog, u odijelu, s velikim melodijama, kao da ideš na taj talijanski đir. Na albumu kao da si pomirio ta dva svijeta.

Pa jesam. Zapravo, to je ono što sam rekao da slušam Eda Sheerana i Justina Biebera koji su trenutno najveće zvijezde i koji imaju moderniji zvuk. S druge strane, odrastao sam na Oliveru, na dalmatinskoj muzici i jako volim country što je više klasičnije. Miksam moderno i klasično. Pjesme koje piše Miroslav Rus ipak su malo iskusnije, a ja pišem malo mladenačkije pjesme. To je jedan spoj u mojoj diskografiji.

Jure Brkljača/Matej Grgić

Kako se dogovarate za singlove, ako i Miroslav Rus piše pjesme?

Dogovaramo se. Što se mene tiče, nikad nisam radio razliku između svojih i njegovih pjesama. Za mene je tu pjesma najvažnija, a ne tko će što. Tako i on razmišlja. Jednostavno, u jednom smo trenutku znali kakva mi pjesma treba, ozbiljnija, brža ili sporija. To ti nekako nameće publika, a ne ti sam. To je jedna vrsta taktike u muzičkoj karijeri. Sad smo objavili tu pjesmu „Postoji san“ jer sam smatrao da mi treba jedna malo drugačija pjesma s pop melodijom.

Glazbeni je spot radio tvoj brat?

Da, Marino Brkljača. Više nas je radilo. Inače radim s Hrvoje Banićem i ovaj put sam ga spojio s bratom i njegovim prijateljem Tonijem Filipovićem Luckyjem. Ovaj sam put imao nekakvu viziju jer, kad pišem pjesmu, znam otprilike koju bih emociju htio dobiti u spotu. U zadnje vrijeme imam nekakvog smisla i za scenarije spotova.

Album je objavljen prije godinu dana, to je onda ili pandemijski album ili je jako sporo nastajao?

Ovo drugo je u pitanju. Da se mene pitalo, ja bih to sve brže napravio i nadam se da će u budućnosti to ići puno brže. Kod nas je teško napraviti album jer nitko ne kupuje CD-e, nego moraš ići singl po singl pa sve zaokružiš kad se nakupi. Mene je zapravo pogodila pandemija u jednom trenutku kad sam taman došao do vrhunca svoje karijere, kad sam trebao zakucati na koncertima, oni su nestali. To je bio baš užas.

„Stvaram nove pjesme“

Imaš li osjećaj da si nastavio tamo gdje si stao ili da opet kopaš ispočetka i pokušavaš doseći tu neku razinu na kojoj si bio prije?

Ne mogu reći da je stalo skroz, ali moraš se opet dizati jer u glazbi se uvijek mora stvarati neki hype i držati budnima slušatelje. Sad ih opet moram razbuditi i naravno da ih ima jer sam već godinama na sceni i postoje ljudi koji me prate i vole. Ja radim pa što bude.

Je li onda priča s ovom pjesmom oko albuma gotova?

Stvaram nove pjesme. Ova pjesma „Postoji san“ je prva koja najavljuje novi album koji će biti do kraja ove godine ili najkasnije do ožujka. Imamo puno pjesama i samo novi album treba dovršiti.

S kime se od glazbenika naviše družiš? Tko ti najviše odgovara po mentalitetu?

Tony Cetinski, on mi je i mentor i prijatelj. Naravno, Miroslav Rus, Mihael Blum, Dino Petrić mi je jedan od boljih prijatelja, Matija Cvek, Marko Kutlić… sva ekipa s A strane su mi super prijatelji, Vedran Ljubenko. Družimo se, mladi smo. Ante Gelo je jedan od boljih muzičara kojeg jako volim kao čovjeka, njegovu energiju i ljubav prema glazbi.

Jure Brkljača/Matej Grgić

Koliko je suradnja sa starijim izvođačima na sceni, poput Tonyja Cetinskog, neki taktički i marketinški potez? OK, rekao si da ti je prijatelj, bio ti je i mentor u Voiceu, ali to može biti dvosjekli mač.

Naravno, može biti, ali ne idem toliko za tim. Meni je Tony puno pomogao u životu, ali to nije bilo taktički. Jednostavno smo kliknuli i družili se. Naravno, uvijek ti može pomoći jedno takvo ime u karijeri jer je zapravo jedna jako velika zvijezda. Snimili smo i duet.

Kako je došlo do dueta?

To je bilo u vrijeme pandemije. Kako smo se stalno dopisivali on, Rus i ja u našoj grupi, tako smo napravili tu pjesmu „Ovo je istina“. Mnogi su tu pjesmu shvatili kao neki pandemijski đir, ali to je pjesma koja govori općenito o stanju na Zemlji, odnosu čovjeka prema prirodi i za mene je to velika pjesma.

S kime bi još volio surađivati?

S Dalmatinom, Sergejem Ćetkovićem, Željkom Samardžićem. Željko Samardžić je više puta izjavio u medijima da sam mu ja najdraži hrvatski izvođač! Nisam ga upoznao, ali velika mi je podrška! Ćetkoviću sam bio gost u Areni, a nedavno sam bio i Zdravku Čoliću gost u Koprivnici. Isto dobro iskustvo! Oni su velike face, ljudi ih vole.

„Mi u Dalmaciji isto volimo slušati svu glazbu, ali uvijek znamo što je dalmatinska pisma i nju ćemo uvik slušat’ i pivat’, ali u Zagrebu nemaju to“

Misliš li da smo mi, kao Hrvati, zatvoreni za izvođače koji ne dolaze iz Hrvatske? Da ih doživljavamo manje nego oni naše izvođače?

Ne bih rekao. Pogotovo u Zagrebu slušaju izvođače izvan granice. Ako u Zagrebu želiš negdje svirati u klubu, ne možeš svirati samo domaće pjesme da napraviš neki štimung. Govorim za širu publiku. Kako sam skužio, u Zagrebu se najviše sluša narodna glazba. Čak mislim da je zagrebačka mladež izgubila svoj identitet. Mi u Dalmaciji isto volimo slušati svu glazbu, ali uvijek znamo što je dalmatinska pisma i nju ćemo uvik slušat’ i pivat’, ali u Zagrebu nemaju to. Nažalost, tako je. 

Što misliš o glazbenom showbusinessu? Što ti je najomraženije raditi, a u čemu najviše uživaš (izuzev snimanja i izvođenja pjesama, to se pretpostavlja samo po sebi)?

Volim druženja i te partije gdje se svi upoznajemo. Volim ona čekanja na nastup na A strani kad se svi družimo. Ono što mi je nekako najteže raditi, pogotovo u zadnje vrijeme, to je onda slikanje i obavljanje tih nekakvih intervjua. Više mi je fokus na glazbi nego na tome.

Jure Brkljača/Matej Grgić

Što misliš kakva glazba najbolje prolazi u Hrvatskoj?

Iskreno, malo sam i ja tu prodrman u zadnje vrijeme. Mislim da najbolje prolazi dalmatinska muzika i to Oliver, Dalmatino, Grašo… uglavnom, klasična glazba. Pjesma može proći samo ako je dobra i ako je publika voli. Mainstream za mene uopće ne postoji. U zadnje vrijeme prolazi taj moderni đir, trap, Matija Cvek koji je jedan od mladih, a najslušanijih izvođača u Hrvatskoj. Prolazi i ta glazba, ali mislim da nikad neće umrijeti ta klasična glazba kao što je dalmatinska prava šansona, prava pjesma koja ima glavu i rep i koja se može zapjevati u bilo kojoj situaciji. To ne mora biti nešto izlizano, nego pjesma koja ima dušu.

Kakav si s klapama?

Volim klape, iz Dalmacije sam. Naravno, volim dobre klape.

Kakva publika dolazi na tvoj nastupe?

Uglavnom dolaze žene u dobi od dvadeset godina nadalje, ali čak dolaze i neke starije žene od 40+. To mi je posebno drago. Čak me u zadnje vrijeme malo više slušaju muški.

Jure Brkljača/Matej Grgić

Imaš li to na umu kad pišeš pjesme?

Nemam. Pišem pjesme o onome što mene inspirira, a to je život, ljubav, bilo što, ali ono što je realno. Kad pišem pjesmu, ne razmišljam hoće li se nekome svidjeti. Naravno, volio bih, ali u stilu aranžmana da to bude pitko.

Kad čujem da muškarac tako promišlja o ljubavi, naravno, glazbenicima je lakše upakirati u pjesmu svoje razmišljanje, ali to je zapravo nešto izuzetno. Mnogi muškarci ne pričaju o ljubavi.

Da, zato ovi muški ne vole nas pjevače jer mi pričamo o osjećajima i onda je to njima onako premekano. Uglavnom svi muški vole pričati o ljubavi, ali neće to tako lako pokazati. Uvijek je lakše kroz pjesmu. Da svi znaju pisati pjesme, možda bi im bilo lakše! Najteže mi je izvesti neku svoju pjesmu pred nekim. To si napravio ti i onda to nije lako.