Kandžija: „Idem ljudima pod kožu, a ne u rektum“
Poznat po izuzetnim live svirkama, Kandžija će s Golim ženama nastupiti u zagrebačkom Vintage Industrial Baru 16. veljače, dok će im čuvarkuća biti predizvođač
Kandžija Osjekanović, Hamdija, Zlatna žbica slavonske ravnice, Rimokatolik, Đuro, bugarski Drejk, Kandžalicia Friz – Stjepko Galović Kandžija ima dovoljno likova u svojim pjesmama da može naseliti jedno cijelo slavonsko mjesto. Iznimno uspješan u ciničnom portretiranju svakodnevice, Kandžija svu svoju energiju ulaže u kreativan rad, bilo onaj glazbeni ili, u posljednje vrijeme, dramaturški. Naime, u Kulturnom centru Osijek nedavno je postavljena predstava Majkemi prema originalnom tekstu i u njegovoj režiji. Kandžija ne daje često intervjue, ali predstojeći koncert bio je dovoljno dobar povod da saznamo što se događa u njegovu kreativnom životu, gdje se nalaze Gole žene i je li mu draži rad na pozornici ili izvan nje.
U vrijeme korone upisao si Akademiju dramske umjetnosti, a prije par mjeseci postavio si i svoju prvu autorsku predstavu u Osijeku Majkemi. Znači li to da je glazba na čekanju i da si fokus usmjerio na dramaturški rad ili je koncert u Vintageu ipak na neki način podsjetnik da si još uvijek ovdje i da spremaš neke nove stvari?
Bilo je glazbe i u predstavi, a dan traje 24 sata, radiš koliko stigneš. Tek sam u tim drugim stvarima shvatio koliko je glazba bitna i koliko to volim. Što se tiče glazbe, malo sam zapeo u razmišljanjima u ovim gabaritima kaljuže i realnosti i prestao fantazirati, a to je jedino bitno na kraju. Radim svašta, bacio sam se u puno novih vatri, ali radit ćemo i novu glazbu.
Je li otkrivanje i otključavanje sebe kao kazališnog autora bilo nešto iznenađujuće i za tebe ili si već imao tu želju i potrebu u sebi od ranije?
Mislim da sam uvijek vježbao kreativnost kroz pjesme, riječi, spotove, razna rješenja za omote albuma, majice i slično, a sada još više jer ne vežem sve za glazbu. Kreativnost je dio života i tko je koristi znači da se igra, bar tako na to gledam.
Voliš li imati dovoljno vremena ili si najkreativniji kada se približavaju rokovi?
Ne smetaju mi rokovi, to je super stvar jer realno balansiraju kreativnost i organizaciju, a provedba odnosno organizacija je drugi dio kreativnosti. Nema jednog bez drugog. Da ne postoje rokovi, nikad ništa ne bi bilo završeno, ako ćemo biti realni.
Što te definira kao kreatora i što te čini sretnim i zadovoljnim?
Ne znam što me definira. Iskreno, to nije pitanje na koje mogu tek tako odgovoriti. Mogu se javiti za tri godine. Zadovoljnim me čine zdravi odnosi, uživanje u procesu i detalji. U svojim pjesmama pričam što god hoću, govorim svoju istinu, nitko me ne ucjenjuje, sām sebi sam šef, imam dostojanstvo, razvedravam ljude, liječim sebe. Nadam se i da nekog inspiriram, nasmijem. Ne moram raditi pjesme ni govorit ništa što ne želim, surađivati s kim ne želim, ne moram se ulizivat, idem ljudima pod kožu, a ne u rektum, što kaže jedan moj kolega. Dosta dobro.
Koliko je samokritika dobra za razvoj, a koliko je kočnica kod stvaranja? Treba li uopće biti samokritičan ili treba ostaviti publici da odluči što smatra dobrim djelom?
Iskreno, osjetim kad sam s nečim zadovoljan, a kad nisam, onda radim na tome. Trebalo mi je puno dok sam naučio bacati, ali nakon toga je puno lakše. Na kraju publika odlučuje sviđa li joj se ili ne. Kako odlučuje, više nije na tebi. Po meni nema dobro ili loše. Ako nešto želiš reći ili imaš za pokazati, onda nije više do tebe. Onda to radiš i to je to.
Ti si se diferencirao na sceni svojim ironičnim pristupom pisanju. Vidiš li razvoj svoje karijere i dalje u tom smjeru?
Pjesme jesam smišljao, ali imidž nisam. On je došao putem, spontano. Zafrkantski pristup zvuči dosta loše, da budem iskren. Iza duhovitosti tu stoji svašta zapravo, puno više nego u nekim ozbiljnijim pjesmama, ali to se može shvatiti samo ako netko stvarno posluša pjesme. Zbog imidža shvaćam zašto bi to netko pomislio. Na sreću, vrlo sam ekstrovertiran, a nažalost, hip-hop je rezerviran za to da si dvorska luda jer jedino tako to ljudi i struka prihvaćaju. Dobro je dok se zezaš, ali ako je nešto ozbiljno, bolje nemoj jer za to ipak postoji prava glazba.
Posljednjih godina se jako uzdigao trap. Hoćeš li i ti tom smjeru?
Imam 38 godina, ne mogu se praviti da imam 18 i izlazim u klubove pa radim trap. Nisam toliki boomer. Prije ću radit jazz.
Toxaru sam uvijek usko vezala s tobom i Golim ženama. Sada, kad je on u Irskoj, nedostaju li ti vaše suradnje i druženja?
Nedostaju, naravno, ali pomirio sam se s time jer znam da je njemu sve skupa bolje u životu, sretan je i zadovoljan, a to je najbitnije. Promijenili smo način kako radimo i nastupamo i prilagodili se situaciji. Normalno je da kad dugo vremena ljudi rade da dođe i do promjena, ali sve je s nekim razlogom.
Sinergija koju imate ti i Gole žene je svemirska. Vjerujem da proizlazi iz dugogodišnjeg prijateljstva, poznavanja i milijuna sati i u vježbaonici i na pozornici. Sad, kada se spremate za nastup u Vintageu nakon podulje stanke, osjećate li promjenu uzrokovanu tom pauzom?
Ne. Taman nam je pofalilo svima. Jedva čekamo ovaj koncert i načeti neko novo poglavlje. Imamo novog klavijaturista i svježe je. Veliki bendovi kad ispune potencijal vrlo brzo sve prođu pa nemaju gdje dalje i postane im dosadno. Nama je zapravo super što još imamo prostora i što volimo istraživati. Nismo nikad imali neku eksploziju preko noći, nego sve ide prirodno. Svi mi stvarno dugo sviramo zajedno, poštujemo se i cijenimo sve što radimo, lako je zaboraviti, ali svako snimanje i sviranje je zapravo slavlje.
Kada bi trebao izdvojiti jedan tebi najdraži koncert, onaj definirajući, koji bi to bio i zašto?
Hm, ima ih par. Na INmusicu 2014. ili 2015. imali smo jedan od najboljih koncerata. Onda promocija albuma Nema labavo u Tvornici, pa promocija Plafona 2020. u Boogaloou, definitivno.
Pjesma benda Luminize i Marina Jurića Čivre “Zašto još volim te” broji milijunske preglede na YouTubeu, a stvarno je bila hit i na radiju. Ne zna se toliko puno da si jedan od koautora te pjesme. Koliko ti je značilo to iskustvo skretanja u pop vode i pisanja teksta izvan granica svog žanra?
Pjesmu sam preveo i prilagodio. Hip-hop zajednica, a ni prevoditeljska zajednica nije reagirala. To je vam je samo zanat i to je to. Ljudi koji su me zvali bili su zadovoljni, dobro je ispalo.
Čini mi se da u nedavno objavljenoj pjesmi “Pljuni na sistem”, onoj na kojoj si radio s Discohernijom, ipak imaš jednu prirodniju ulogu.
Da, tu sudjelujem vokalno i dobio sam pjesmu bez teksta i s refrenom od tri riječi, što je zapravo vrlo zeznuto. Tema je pljuvanje sistema, a po meni je sistem toliko dosadan da ne treba još pljuvanja, pa sam napravio tekst gdje se pljuje po pljuvanju. Dobro je ispalo.