Kandžija: „Nema više scene, ni supkulture, to je sve jedan stream sad pa tko se snađe"

Jedan od Dorinih oldschoolera i newcomera u istom, Stjepko Galović alias Kandžija, zajahao je na vlak izvođača koje nekad ne bismo primislili na estradnim stageovima, ali kako se vremena i pozornice mijenjaju, tako i pravila promocije. Uz novi album Trostruki salto popričali smo s likom da vidimo hoće li mu ,,Dora epizoda” povećati trostruki saldo

Trostruki salto je vani. I, fala svemu, karijera će skoro prema dvije dekade od prvog solo albuma i početka beatologije. “Narodnjaci” su launchani 2009., ali ti si brbljao u demo oblicima i prije. Koliko Kandžiju, kao dosta samokritičan lik, mijenjaš i poznaješ iz tog perioda u odnosu na današnju fazu zreljenja i odrastanja i riskiranja?

Poznajem ga, OK mi je, drago mi je da raste, bilo bi šteta da se ne mijenja. Meni je bitno da je zadovoljan u životu i mislim da postoji samo sad, ovo prije je prošlo. Ne gledam nikoga pa ni sebe isključivo kroz rad ili umjetnost, a znam da sam kao autor uvijek dao najbolje od onoga što sam znao i mogao u tadašnjem trenutku i to je više nego dovoljno. Trostruki salto je sad.

Koliko osobno poznaješ Matu Rimca? I jesi li dobio ikakav direktni feedback od tipa i imena i prezimena na stvar i na spot?

Ne poznajem ga. Odgovorio je ispod videa, a mislim da je i njemu sigurno hrpa ljudi slala pjesmu. Vidim da ponekad lajka storyje, to je cool, pozvat ću ga na koncert. Čini se cool, opušten. Možda i dođe, tko zna.

„Nikad nije bilo bolje vrijeme za biti drukčiji, treba biti zahvalan”

Dosta glazbeno šaraš i istražuješ koliko su rastezljive granice instrumentala i rapa na novom albumu, ima tu podosta klizanja u druge instrumentalne širine. Koliko danas rap konzervativci dozvoljavaju mimo trenda i koliko, da parafraziram tvoj rani rad, ne smiješ ili pak moraš ,,bit u trendu, beat beat u trendu” da bi bio scenski relevantan i referentan?

Igram se, istražujem i sebe i zvukove i teksture. Prestao sam slušati ,,hip-hop pravila“ koja su mi nekad možda i bila barijera. Isto tako, da bi kršio pravila, moraš ih prvo znati, a ja ih znam pa se imam pravo i igrati. Suvremeni kod me zanima jer on jedini komunicira, a u 2026. godina je teško o ikakvim žanrovskim barijerama govoriti, a da pritom ne ispadneš dinosaur. Samo bih volio raditi glazbu kakvu i sam volim i kakvu mislim da mogu dati, nisam stari reper, a nisam ni današnji klinci; ne igram na sigurno, uvijek sam bio malo drukčiji i pokušavam samo raditi svoje, koliko god čudno bilo, mislim da danas bar možeš biti čudan i svoj i dugo je trebalo da se to prihvati. Pogotovo kod nas. Svi smo mi turisti u ovoj kulturi na kraju i ja sam samo sretan što sam dobio priliku dati glas.

Kandžija na sceni. Koliko je ta pozicija nešto s čim si zadovoljan? Jesi li se ostvario i autorski i statusno i financijski i komercijalno? Ima li mjesta i dijelova koji te frustriraju i zbog kojih misliš da si prema dosadašnjem radu trebao i mogao više ili si naprosto sretan s tim kako jest?

Nemam mišljenje niti slažem narativ oko sebe. Sretan sam i zadovoljan sa svim što imam. Imam jako veliku slobodu u autorstvu, radim što želim, kodovima koje sam smišljam i to bez straha. Koliko to komunicira s ikim, nije samo na meni; glazba je organizam za sebe, sastoji se i od glazbe i od publike. Nikad nije bilo bolje vrijeme za biti drukčiji, treba biti zahvalan.

U međuvremenima si počeo raditi spotove i tvoj interes za videoprodukciju updatea i repanje, ne samo sebi, radio si i Elementalu. Molim te, uvod u videoKandžiju. Tko su videouzori i heroji i koja te etika/estetika oblikuje kao filmofila?

To je proizašlo iz bavljenja filmom jer sam u međuvremenu završio i režiju, a od videospotova sam se i krenuo interesirati za to, shvatio sam da mogu dati potpis i u slici. Za Trostruki salto htio sam likove dati i u slici, da ih se razlikuje, pa kad slušaš pjesme i glasove da ih shvatiš bolje; glumio sam ih i malo se igrao. Najvažnije je kako je napisano, slika je lagana nakon tog, a produkcija je namjerno DIY, sve je skoro mobitelom snimano. Uzora u filmu i slici imam hrpu… obožavam puno toga. ”Idemo po sreću” je npr. u slici djelomični hommage Sofiji Coppoli odnosno filmu The Virgin Suicides, jer cijeli album je likovima iz mjesta koje pršti od represije. A mood za cijelu pjesmu je Richard Linklater, Dazed and Confused, te (bes)perspektive, klinci, agresija, mala mjesta i način kako se on bavi vremenom. Spotovi Romaina Gavrasa su možda najbolji, iako Joji mi je najveća inspiracija, ono je divota. Taj dokumentarni, prljavi dio, milina. Zato su oni gonzo style dijelovi u spotovima sa salta. Mogao bi napisati esej o ovome, bolje da prestanem.

Iznimno mi se sviđaju tvoji videopotpisi, imaš li plan u tom smislu razvijati se kroz videoprodukciju i dalje? Ovako ispadaš prilični antipod, primjerice Filipu Dizdaru kao još jednom scenskom liku koji voli i radi videoprodukciju od kratkog metra do videospotova? 

Hvala. Nisam to planirao, ali tko zna? Film me zanima, to je sigurno. Volim svako snimanje, izazov mi je sve: ljudi i njihova ponašanja, odnosi, to je nešto što me oduvijek, na bilo koji način zanimalo. Meni je oboje istraživanje i volim te procese. Uglavnom, kao što vidiš, vatrica mi je to.

„Sad smo svi Kandžija”

Što je s Golim ženama? Kad ste svirali i terenski bili prisutni podosta po RH, mediji su vam nabijali epitete zvuka a la RATM, to je big time pečat. Koliko ste bili blizu, a koliko daleko od takvih vajbova?

Već sam si kao pokvarena ploča, bend je i dalje tu, sviramo i dalje, samo smo ime Gole žene maknuli. Htio sam maknuti šale, a to je tako zvučalo. Uvijek sviram s bendom. Sad smo svi Kandžija. Lijepi su to epiteti i usporedbe svakako, ali dosta daleko je to, mi smo kupus stilova. Naravno da je utjecaja bilo, u tom vremenu je to bilo jako suvremeno i jako to volim, ali nije baš realno. Često se moglo čuti puno utjecaja u našem radu i sad ih ima, ali mislim da bitno autentičnije zvučimo sad.

Rap danas. I ti danas u rapu. Nisi izmakao autotuneu, ali ga koristiš drukčije nego klinci za prikrivanje pomanjkanja sluha. Kako ti se sviđa i smiješ li uopće otvoreno govoriti o tome sviđa li ti se new trap school te usporediti rap scenu danas s onim što si zatekao ti kao newcomer? Koliko se mijenja i u kojem smjeru?

Mijenja se, to je dobro, barem nije učmalo. Uvijek nova generacija smišlja svoj kod da bi se maknuli od starog koda i najčešće zapravo – od svojih roditelja. Ne znam smjer i nitko ne zna, a pratim nešto sitno malo jer jednostavno to nije namijenjeno publici kao što sam ja. Mi ovdje vrlo često samo kopiramo i lovimo val neke pop forme sa zapada, što i dalje dobiva nekakav vlastiti kontekst, već korištenjem vlastitog jezika, čak i da se samo prevodi, jer se prilagođava da bi zvučalo prirodno. A scene? Nema više scene, ni supkulture, to je sve jedan stream sad pa tko se snađe. Puno marketinga i brandiranja, ali to je demokratski, da ne kažem.

„Nekad je bilo kako je bilo, ali je prošlo”

Generalno, vrijeme je downdropa kriterija. Smeta me jeftina i prva lopta kad neki novi klinci koji svršavaju primjerice na Gršu ili Hiljsona, ako im agrumentiraš kako je njihov Colonia-beat-rap-dance-mjuzik, a osobito lirski i verbalno, niže biće prema rapovima i tekstovima Ede Maajke, El Bahatteeja, Saše Antića, Vojka V, Krankšvestera, Kandžije, pokušavaju to svaliti na biologiju pa idu linijom: ,,Stari ste, vi to ne kužite, to je glazba za mlade.” Pa im repliciraš: ,,Ne, krivo, ne volimo to jer ne valja, jer nije glazba za mlade nego glazbeno nepismene.” Kad smo imali 17, takve smo izvođače ostavljali na demo nivou, a ne slavili kao prvu ligu. Trash je bio nekad i sad isto. Kriteriji danas su broj lajkova i mijenjaju kvantitetu za kvalitetu. Kako se ti u tome snalaziš?

Odgovor leži u tvom pitanju. Je li to zbog istog razloga zbog kojeg me to i pitaš uopće, iako ti se to ne sviđa? Zbog klikova? Jer ti je to posao? Tako i mnogi žele zaraditi novce radeći glazbu, a super je da se to zapravo i može danas. Ako je, kako ti kažeš, Colonia dance beat, onda velika poezija tu ni nema smisla jer ritam i glazba trebaju biti na prvom mjestu. Možda netko nema nekakav autorski poriv, a niti želi raditi neku umjetnost; demokracija je, mogu svi što žele. Iskreno, ne pratim, ali ni nemam ništa protiv da se netko našao u nečemu i radi svoj posao. Osobno nisam tip od brojeva i podataka, meni ništa ne znači peer pressure ako masa bira nešto; slušam isključivo ono što želim, u radu vjerujem u svoj autorski glas. Nekad je bilo kako je bilo, ali je prošlo. Ako želiš podržati dobre izvođače, onda ih slušaj, kupi ploču, idi na koncert, uživaj i napravio si sve. Svi koji žele nešto više od glazbe i dalje je mogu naći, ima predivne glazbe danas. A da ne zaboravim odgovoriti, snalazim se tako da se ne obazirem i radim svoje. Ako nešto ne voliš, nađi nešto što ćeš voljeti. Danas ima toliko toga, svi mogu biti svoji, tako da je blesavo pričati kako nešto ne valja, jer ima svega. Imam novi album i drukčiji je, ne ide ni malo na sigurno, idemo o tome pričati bolje. Trostruki salto, Trostruki salto, Trostruki salto. Ponovi tri puta, možeš i… četiri.

Što dalje i glazbeno i na sve načine sa Stjepkom Galovićem i kao Kandžijom i kroz druge glazbene inkarnacije? Možeš li o tome, ako je mimo Dore i natjecanja?

Radim isključivo glazbu s bendom i pjesma s Dore, ”3 ujutro”, je isto trebala biti na albumu pa sam je maknuo. To je sad to, Trostruki salto.

Koncertno si uvijek bio lik s pečatom i nisi bježao od pozornica, ali isto tako mimo perioda novih albuma nisi jedan od onih koji stalno sviraju i turiraju po koncertima, pa koja je perspektiva po pitanju terenac si? 

Nisam napravio album šest godina. Tako da ne znam, sviramo toliko koliko interesa ima. Sad imam novi album i nove pjesme jedva čekam izvoditi i želimo svirati. Mi smo uvijek doživljavali pozornicu kao prirodno stanište. Nikad to nije bilo upitno.

Ne smijemo zaobići ni Doru i na koju si foru noge ne ostavio u lavoru, već ih van čupao da bi se s estradnjacima po Eurosong pisti lupao i kako si se našao u miljeu u kojem se ni sam ne bi do jučer viđao i kakav si tamo: je li sve čudno ili su nove tisuće kojima si se sviđao? Van freestylea lani Fenksta rubni estradni rap gengsta ove godine ti uz estradu. Što osim PR-a i vidljivosti gledaš kao dobre strane sudjelovanja? Je l’ se nabrijavaš na pobjedu ili si leggiero? 

Dugo radim glazbu i izbjegavam bilo što slično, sad sam rekao – idem probati. Imam album u koji jako vjerujem, imam što dati ljudima i mislim da nema smisla sjediti u garaži i raditi mjuzu samo za sebe. Ja se bavim i scenom i kao izvođač, želim glazbu izvoditi na velikoj sceni, a to je scena kod nas i želim pokazati što radim i, eto – prijavio sam se. Tamo su sve neki mladi ljudi i čini se da svi rade nešto vezano uz scenu, kazalište i slično Simpa mi je jer je drukčije; ako sam naivan, neka sam. A pobjeda? Ne nabrijavam se ni na što, puštam da me sve iznenadi pa što bude. Sve mi je OK.

What if… ‘Ajde da ne ostanemo na modelu prompta ,,Reci nam što se događa ako pobijediš?”, osim da će biti boljih para od ZAMP-a?

To je film koji bih i ja gledao jer stvarno ne znam ishod.